Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4256/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623, iz Zagreba, Antuna Mihanovića 3, kojeg zastupa VA, dipl. iur. prema generalnoj punomoći Su- 50/12, protiv tuženika Hrvatska osiguravajuća kuća d.d., OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivi Pezić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Oluić, Pezić & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-330/2020-21 od 12. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 17. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-330/2020-21 od 12. svibnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženi na ime naknade štete isplati iznos od 7.059,40 EUR/53.189,03 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. studenog 2019. do isplate (toč. I. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 621,88 EUR/4.685,55 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. svibnja 2023. do isplate (toč. II. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 o 155/23 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev prihvati ili da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost žalbenih navoda tužitelja i predlaže njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu uz naknadu troškova toga odgovora.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 7.059.40 EUR koju je pretrpio isplatama invalidske mirovine svome osiguraniku VAM u razdoblju od 1. rujna 2017. do 30. rujna 2019., koji je 19. kolovoza 2009. stradao u prometnoj nezgodi za koju je odgovoran osiguranik tuženika KA.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. roč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije ostvaren ovaj žalbeni razlog.

7. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

8. Odlučujući o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud je u bitnome utvrdio:

- da je okrivljenik KA pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagreb, poslovni broj Ks-238/09 od 30.11.2009. oglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 272. st. 1. i 2. KZ za prometnu nezgodu koja se dogodila 19.8.2009. kada je zbog nepropisne vožnje svojim vozilom reg. oznaka [registarska oznaka] naletio na vozilo reg. oznaka [registarska oznaka] kojim upravljao KAM, koji je u nezgodi zadobio teške tjelesne ozljede;

- da je osiguranik tuženika odgovoran za predmetnu prometnu nezgodu temeljem odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO);

- da su osiguranik tužitelja i tuženik sklopili izvansudsku nagodbu u vezi štete na vozilu kojom je osiguranik tužitelja priznao svoj doprinos nastanku štetnog događaja u omjeru od 30%, no da se temeljem te nagodbe ne može utvrditi suodgovornost osiguranika tužitelja, jer su njome stranke ostavile mogućnost da naknadno utvrde postojanje suodgovornosti osiguranika tužitelja;

- da je tužitelj rješenjem [broj], [broj] od 30.3.2015. priznao svome osiguraniku VAM pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede izvan rada počevši od 8.7.2014. godine;

- da iz toga rješenja nije razvidno zbog kojih ozljeda je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu 2014. godine, niti je to vidljivo iz nalaza i mišljenja ovlaštenog vještaka tužitelja od 8.7.2014. i da se ne može sa sigurnošću utvrditi je li njegova invalidnost isključivo posljedica prometne nezgode, jer se od 2006. liječi od šećerne bolesti, a od 2009. i psihijatrijski;

- da je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, broj Pž-4079/2020-2 od 24.5.2021. odbijen tužbeni zahtjev tužitelja protiv tuženika za naknadu štete za ranije razdoblje, jer je utvrđeno da je na gubitak radne sposobnosti osiguranika tužitelja utjecala šećerna bolest i traumatske promjene osobnosti;

- da je osiguraniku tužitelja u razdoblju od 1.9.2017. do 30.9.2019. isplaćena invalidska mirovina u iznosu od 7.059,40 EUR/53.189,03 kn;

- da tužitelj nije dokazao uzročnu vezu između protupravnog ponašanja osiguranika tuženika i nastale štete u visini isplaćenih invalidskih mirovina u spornom razdoblju.

9. Polazeći od utvrđenja da je teret dokazivanja nastale štete koju čini razlika između iznosa invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, i da tužitelj u postupku nije predlagao provođenje relevantnih dokaza u tom pravcu, prvostupanjski sud je primjenom odrede čl. 221.a ZPP zaključio da tužitelju nije nastala šteta u smislu odredbe čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 – dalje: ZOOP), te je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

10. Utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

11. Tužitelj u žalbi navodi da nema mjesta primjeni odredbe čl. 27. ZOOP, jer se taj Zakon primjenjuje na štete nastale iz prometnih nezgoda, odnosno štete koja je prouzročena vozilima za koje su sklopljeni ugovori o obveznom osiguranju, već da se izvorno primjenjuje odredba čl. 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19 – dalje: ZMO) kao poseban propis (lex specialis) kojim je uređena materija naknade štete koju tužitelj trpi isplatom mirovine svojim osiguranicima.

12. Suprotno žalbenim navodima tužitelja pravilan je pravni pristup prvostupanjskog suda da su za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnova invalidske mirovine mjerodavne odredbe ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u vrijeme kada su izvršene isplate invalidske mirovine.

13. Prema odredbi čl. 27. ZOOP društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st. 1.). Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.). Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (st. 4.). Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje (st. 5).

14. Dakle, iz citirane zakonske odredbe proizlazi da u slučaju kad se radi o izdacima učinjenim s osnova invalidske mirovine, kako što je propisano u čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kada bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj od 19. kolovoza 2009. za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.

15. Neutemeljeni su stoga žalbeni navodi tuženika da je prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu trebalo primijeniti odredbe ZOMO-a, jer je riječ o općem propisu koji uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja.

16. Tuženik je tijekom postupka osporio uzročno posljedičnu vezu između protupravnog ponašanja osiguranika tuženika i nastale štete u visini isplaćenih invalidskih mirovina u spornom razdoblju.

17. Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode protivnika. Člankom 220. ZPP propisano je da dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a st. 2. istog članka sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

18. Na ročištu 28. ožujka 2023. sud prvog stupnja upozorio je stranke u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP na dužnost iznošenja činjenica i predlaganja dokaza na kojima temelje svoje zahtjeve, no stranke su izričito izjavile da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga i da odustaju od ranije predloženih dokaza, nakon čega je sud zaključio glavnu raspravu.

19. Kako je u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa koji je HZMO isplatio svom osiguraniku teret dokazivanja uzročno posljedične veze glede plaćanja i visine isplaćenog na Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (dakle na tužitelju), koji u tom pravcu nije predložio relevantne dokaze, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj nije dokazao da mu je nastala šteta u smislu odredbe čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP, te je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

20. Na navode žalitelja da uročno posljedična veza jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja ovlaštenog vještaka tužitelja od 8.7.2014. i njegova Stručnog povjerenstva, ne mogu se prihvatiti, jer iz istih nije razvidno je li invalidnost bila isključivo posljedica prometne nezgode ili i ranijih bolesti osiguranika tužitelja (šećerne bolesti od koje boluje od 2006. i traumatske promjene osobnosti od kojih boluje od 2009.).

21. Slijedom iznijetoga, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

22. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu, jer navedena postupovna radnja nije bila potrebna za postupak (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 17. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Jadranka Travaš