Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-933/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Ksenije Grgić predsjednice vijeća, Jadranke Travaš članice vijeća - sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Tatjana Marković, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, kojega zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4523/2021-16 od 6. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4523/2021-16 od 6. listopada 2025.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. utvrdio da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 8. Ugovora o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog u Splitu dana 12. srpnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke, potvrđenog od strane javnog bilježnika mr.sc. Zoje Puljiz iz Splita dana 18. srpnja 2007. pod brojem OV-5757/07, i to u dijelu koji glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo AlpeAdria-Bank d.d.“. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku Addiko Bank, isplatiti tužitelju FD, u roku od 15 dana, iznos od 1.588,15 eura sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 13. listopada 2020. pa do konačne isplate.

Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku, naknaditi tužitelju na ime troškova parničnog postupka iznos od 1.339,04 eura sa pripadajućom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 6. listopada 2025. pa do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška, ili ukine i predmet vratiti na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom i bez pravnog učinka odredbe članka 8. Ugovora o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog dana 12. srpnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Hypo-Alpe-Adria Bank d.d kao kreditora kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita i zahtjev za povrat iznosa plaćenog temeljem ništetne odredbe.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Sud prvog stupnja je tijekom postupka utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe- Adria- Bank d.d. kao kreditor 12. srpnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je tužitelju kao korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 113.950,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita radi kupnje stana,

- da su stranke čl. 8. ugovorile da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed te se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu banke. U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge prednika tuženika,

- da iz iskaza tužitelja (list 262 spisa) proizlazi da nije mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu i sporne odredbe i da mu nije bilo objašnjeno na što se naknada za prijevremenu otplatu kredita konkretno odnosi i u čemu se konkretno sastoji, te da je za visinu te naknade saznao u trenutku prijevremene otplate kredita;

- da tuženik, na kojemu je teret dokazivanja nije u postupku dokazao da se o spornoj odredbi koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita pojedinačno pregovaralo, već je bila riječ o unaprijed o tipskom ugovoru koji je bio unaprijed formuliran od strane tuženika i na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj, te nije tužitelju prezentirao koje to točno troškove ima u vezi postupka odobravanja kredita, niti mu je obrazložio strukturu tih troškova i zašto iznos naknade ovisi o visini iznosa kredita;

- da je sporna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu neodređena, te je nije bilo moguće utvrditi, što je dalo mogućnost tuženiku da bez sudjelovanja tužitelja, kao druge ugovorne strane odluči o visini te naknade;

- da je tuženik 12. listopada 2020. naplatio tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.588,15 eura,

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja, smatrajući da je odredba čl. 8. Ugovora o kreditu ništetna te protivna odredbi čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, - dalje ZOO).

9. Naime, sud prvog stupnja utvrđuje da se o navedenoj odredbi nije pregovaralo jer je riječ o tipskom formalnom obrascu ugovora unaprijed sročenom i priređenom od strane banke kojeg je korisnik kredita mogao samo prihvatiti ili ne.

10. Isto tako, zaključak je prvostupanjskog suda da dio sporne ugovorne odredbe ne sadrži nikakve parametre na temelju kojih je tužitelj kao potrošač mogao utvrditi na koji način će se određivati visina naknade za prijevremenu i konačnu otplatu kredita, slijedom čega se radi o nejasnoj i nerazumljivoj ugovornoj odredbi, koju je prednik tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuo tužitelju jer je predniku tuženika bilo poznato koje sve okolnosti uzimaju u obzir pri izračunu visine sporne naknade, s kojima nije upoznao tužitelja prilikom sklapanja ugovora, te je na taj način tužitelj preuzeo obvezu, koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, iz čega proizlazi da se radi o takvoj ugovornoj odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača.

11. Nadalje, sud prvog stupnja navodi da tuženik nije dokazao da je pretrpio štetu zbog prijevremene otplate kredita, a u odgovoru na tužbu je naveo da je naknada za prijevremenu otplatu kredita unaprijed ugovorena, jer bi utvrđenje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano sa nesrazmjernim troškovima.

12. Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da predmetna tražbina za povrat stečenog bez osnove zastarijeva za pet godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO . Stoga primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu koja se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovornom odredbom sadržanom u čl. 8. Ugovora o kreditu obzirom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.

13. Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužitelj platio na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu tuženik je stekao bez osnove te je naloženo tuženiku da navedeni iznos vrati tužitelju odnosno da mu vrati primljeni iznos od 1.588,15 eur za trošak prijevremene otplate kredita, kao stečeno bez osnove sukladno odredbi čl. 1111. ZOO- a zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 13. listopada 2020. kao dana isplate kredita, pa sve do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

14. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.

15. Naime, odredbom čl. 81. st. 1 .i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03; dalje ZZP/03)„ propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2).

16. Sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade, što tuženik nije dokazao. Stoga ovaj sud prihvaća utvrđenje i zaključke suda prvog stupnja da se o dijelu odredbe čl. 8. ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade.

17. Prema odredbi čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Dakle, navedena se odredba odnosi na bitne sastojke potrošačkog ugovora (predmet ugovora i cijenu). Međutim, predmetna odredba predstavlja ugovornu odredbu o sporednim obvezama pa se navedena odredba na njih ne odnosi. Stoga su žalbeni navodi tuženika, kojima ističe da je sporna odredba ugovora o kreditu jasna i razumljiva, kao i da je iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita određen u postotku od preostalog iznosa glavnice, bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

18. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba iz čl. 8. ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno da je za prijevremenu otplatu kredita potrebno platiti naknadu uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor jer se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i jer nije sadržavala određene parametre ili kriterije o visini naknade za prijevremenu otplatu, već je upućivala na ''uvjete koje odredi kreditor''. Osim toga, tuženik tijekom postupka nije tvrdio ni dokazivao koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita niti je dokazao na što se točno visina tih troškova odnosi, a to nije učinio ni paušalnim pozivanjem na svoje akte kojom je ista propisana, učinjenim tijekom postupka. Kako se prema čl. 1024. ZOO-a, ta naknada ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog neostvarene kamate, onda je takva ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, očito uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, koji je za prijevremenu otplatu kredita platio naknadu u dosuđenom iznosu.

19. Naime, zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. To nužno ne traži da u ugovoru o kreditu specificirano budu navedeni svi troškovi u zamjenu za predmetni iznos naknade za prijevremenu isplatu kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

20. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da tužitelj nije bio informiran obvezi plaćanja te naknade kao niti o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

21. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja , treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

22. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava. Iz provedenog postupka, proizlazi da bez predmetne naknade za prijevremenu otplatu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

23. Upravo stoga je takvom ugovornom odredbom evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka pa je pravilna odluka prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba ništetna sukladno odredbi čl. 324., u vezi s čl. 322. st. 1. ZOO-a.

24. Neosnovano je i ukazivanje tuženika da ugovaranje naknade nije bilo protivno prisilnim propisima, jer okolnost što je zakonom dopušteno ugovaranje navedene naknade, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

25. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV - 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

26. Na tvrdnju tuženika da nije nedopušteno i nije protivno kogentnoj normi iz čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO ugovoriti unaprijed naknadu štete za slučaj prijevremene otplate kredita, treba reći da je u suprotnosti sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci Rev112/2018-2 od 9. ožujka 2022. U navedenoj odluci u bitnom se navodi da bi, s obzirom na odredbe čl. 1024. stavak 3. i 4. ZOO, koje predviđaju dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračuna kamate za razdoblje od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

27. Nadalje, u odnosu na žalbene navode da je sporna odredba transparentna valja reći da transparentnost i razumljivost odredbi ugovora za tužitelja kao prosječnog potrošača se ne svodi samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, već su mu trebale biti pružene i razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje odredbe ugovorne obveze mogu imati na njegove financijske obveze, a koje tužitelju, kako je utvrđeno u postupku, nisu pružene.

28. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim i prigovor zastare. Naime, kako to prvostupanjski sud navodi, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u odnosu na početak tijeka zastare na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. donio zaključak broj Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim i to kako u odnosu na glavnicu tako i na kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

29. Pitanje zatezne kamate također je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu isplatu kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja - potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultirala time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja naknade.

30. Pravilno je sud prvog stupnja odlučio o troškovima postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i 155. ZPP-a za što je dao valjano obrazloženje koje prihvaća i ovaj sud.

31. Iz navedenih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi i odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 17. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Grgić