Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3898/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Grgić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici VI, Domagoj Šoljić i Ivana Semov Šiljeg, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Planinić, Šoljić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici FI, Sanja Porobija i Margita Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv dijela presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1691/2025-31 od 25. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1691/2025-31 od 25. srpnja 2025. u pobijanom dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak te kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova nastalih u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđen je ništetnim dio članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3211006299 od 29. rujna 2007. sklopljen između tužitelja i tuženika, u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope koji dio glasi: "Ugovorne strane su suglasne da se po isteku razdoblja iz prethodnog stavka pa do konačne otplate kredita obračunava promjenjiva redovna kamatna stopa u visini i u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.".

- u točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplaćene kamate iznos od 1.956,77 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačno u izreci navede iznose od dospijeća do isplate,

- u točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.867,76 eura s pripadajućim zateznim kamatama od 25. srpnja 2025., dok je preko tog iznosa zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen,

- u točki IV. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova.

2. Protiv dijela ove presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak te kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka sa zateznom kamatom od 25. srpnja 2025. do isplate, podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od ukupno 378,86 eura sa zateznom kamatom od dana donošenja odluke o žalbi do isplate.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o namjenskom kreditu od 29. rujna 2007. i to u dijelu ugovorne odredbe o ugovornoj promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 1.956,77 eura s pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedino navedeni mjesečni iznos, na ime ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

4. Prvostupanjski sud je postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da su stranke 29. rujna 2007. zaključile Ugovor o namjenskom kreditu za iznos kredita od 340.000,00 kuna,

- da je ugovorena kamatna stopa od 4,99% godišnje u razdoblju od dvije godine od dana stavljanja kredita u otplatu, a nakon isteka tog razdoblja do konačne otplate kredita je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u visini koju će biti određena

Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da je tužitelj prijevremeno, 30. prosinca 2013., otplatio kredit.

5. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud ocijenio da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je visina kamatne stope ovisili isključivo o odluci banke pri čemu nisu navedeni kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope uslijed čega bi tužiteljica mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju prolaze, čime se uzrokuje znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, pa je pozivom na Zakona o zaštiti potrošača te odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 – dalje: ZOO) prihvatio tužbeni zahtjev (točke I. i II.izreke).

5.1. U točkama III. i IV. izreke sud je na temelju čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP) odlučio o zahtjevima stranaka za naknadu parničnih troškova.

6. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Žalba tuženika je neosnovana.

8. Prvenstveno valja istaknuti da iako se učinci presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojima je u bitnome utvrđeno da je, između ostalih, i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovore odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07,125/07,79/09,89/09,133/09,78/12 – dalje: ZZP/07) i to odredbama čl. 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama ZOO, ne odnose na tužitelja koja je bila korisnik kredita u kunama, tim su odlukama postavljeni standardi za ocjenu ništetnosti po odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

8.1. U navedenim odlukama navedeno je, kako je neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno na štetu potrošača i znatna, jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, dakle, neizvjesni su bitni elementi ugovora, koji su u pravilu dugoročni, s time da cijenu koja ovisi o visini glavnice, jer se određuje u postotku toga iznosa o visini kamatne stope, određuje banka koja je vjerovnik. Dodatna okolnost, koja je po ocjeni toga suda presudna za ocjenu uzrokuje li ta odredba znatnu neravnotežu na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja je činjenica da je navedena odredba u ugovor ušla na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koji potrošači nisu mogli odnosno ne mogu utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope ni metodu izračuna tih parametara. Nadalje je u toj odluci navedeno, da činjenica da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara, jer u razdoblju od 2004. do 2008. nije bila propisana obveza banaka da promjenjive kamatne stope nužno moraju biti ugovorene povezivanjem na određenu referentnu kamatnu stopu uvećanu za promjenjivi dio na koju se tuženici pozivaju, tvrdeći da propuštanjem određivanja tih parametara nisu mogli prekršiti propis kojega u tom obliku nije niti bilo, ide u prilog stavu da su upravo zbog toga kao savjesni gospodarstvenici trebali prema načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, potrošača, i u ugovoru odrediti neku određenu referentnu vrijednost kao promjene stope, a s time i određivanje obveze potrošača ne bi bilo prepušteno jednostranoj odluci. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po svom nahođenju i time jednostrano mijenjaju visinu obveze potrošača. Da je zakon detaljno u tom smislu regulirao obvezu banaka, ne bi u ovom slučaju bilo niti potrebe primijeniti načelo savjesnosti i poštenja. Osim toga, nije pošteno koristiti ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima se daje ovlaštenje bankama mijenjati obvezu potrošača prema odlukama banke bez unaprijed dogovorenih preciznih kriterija.

9. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je utvrdio da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženika, da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovarala, da je ista jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, kao i da je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, čime je sadržajno proveo „test nepoštenosti“.

9.1. U tom kontekstu žalitelju valja odgovoriti da se prvostupanjski sud u takvoj činjeničnoj situaciji pravilno pozvao na odredbe ZZP/07 jer je čl. 101. st. 1. ZZP/07 propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača, kao i relevantne odredbe ZOO o odredivosti činidbe (čl. 270. ZOO) te ocijenio da je ugovorna odredba 2. ništetna, a posljedica (djelomične) ništetnosti ugovora je vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništetne odredbe.

10. Tuženik u žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 109 i čl. 201. ZPP jer tužitelj nije tužbom na pasivnoj strani kao nužne i jedinstvene suparničare obuhvato sudužnika i založnog vjerovnika koji su, uz tužitelja i tuženika, također stranke ugovora o kreditu.

10.1. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženika nisu osnovani, jer u parnici koja se vodi radi utvrđenja ništetnosti ugovora stranke tog ugovora jesu jedinstveni, ali ne i nužni suparničari. Stoga tužitelj nije bio dužan tužbom obuhvatiti, osim tuženika, i sudužnika i založnog vjerovnika, a niti je sud prvog stupnja bio dužan pozivati tužitelja na ispravak i dopunu tužbe. Nije stoga počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 109 i čl. 201. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik.

11. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima isti osporava utvrđenje suda prvog stupnja da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača.

11.1. Naime, sud je pravilno ocijenio, kako odredbe ugovora, tako i iskaz tužitelja, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su sredstva iz dobivenog kredita bila namijenjena isključivo za kupnju stana u kojem je tužitelj neko vrijeme živo, a sada živi povremeno, da nema registriran obrt ili društvo na adresi stana, a ispit za stečajnog upravitelja je položio nakon sklapanja predmetnog ugovora, 2012., dakle da je tužitelj sporni ugovor sklopio u svojstvu potrošača. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju.

12. Tuženik u žalbi ističe povredu odredbe čl. 186.b. ZPP jer je prvostupanjski sud dopustio da se tužbeni zahtjev prvi put odredi u fazi glavne rasprave.

12.1. Na takve žalbene navode valja odgovoriti da je tužitelj u ovom predmetu postavio tzv. stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b st. 3. ZPP prema kojoj odredbi u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. Stavkom 4. članka 186.b ZPP propisano je da u slučaju postavljanja zahtjeva sukladno stavku 3. ove zakonske odredbe, tužitelj je dužan određeni tužbeni zahtjev postaviti u roku koji mu za to sud odredi tijekom postupka rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba.

12.2. Tužitelj je tek po provedenom vještačenju, određenom prema zadatku od strane suda, mogao znati visinu svog potraživanja, s obzirom na taj zadatak. Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije, pri čemu valja dodati da tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa nedopuštanje preinake tužbe koje je uslijedilo ovdje odmah nakon provedenog vještačenja ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo, te i ovaj sud cijeni da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

12.3. Stoga je bez utjecaja na zakonitost prvostupanjske presude to što je sud prvog stupnja pripremno ročište po predmetnoj takozvanoj stupnjevitoj tužbi zaključio prije nego li je tužitelj odredio visinu tužbenog zahtjev (nakon izvedenog dokaza vještačenjem i dostavljene relevantne dokumentacije po tuženiku potrebne za vještačenje), s obzirom da su do održavanja glavne rasprave razmijenjeni podnesci stranaka, da su se stranke očitovale na nalaz i mišljenje vještaka, odnosno da su ostvareni procesni ciljevi obje parnične stranke jer se glavna rasprava održala na temelju definiranih činjenica, pravnih elemenata spora i određene visine tužbenih zahtjeva, i na istoj su izvedeni dokazi i raspravljano o rezultatima njihovog izvođenja.

13. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

13.1. Kako je tužitelj u ovoj parnici istaknuo tužbeni zahtjev radi utvrđenja djelomične ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope prema odluci tuženika, to u konkretnom slučaju zastarni rok za isplatu razlike preplaćenih iznosa s osnove promjenjivosti kamatne stope, nije počeo teći.

14. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik osporava dosuđeni tijek zatezne kamate, valja reći da je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, to je tuženik nepošteni te u smislu odredbi čl. 1111. ZOO i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pa do isplate.

14.1. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

15. U odnosu na žalbene tvrdnje tuženika kojima osporava tužitelju pravo na naknadu troškova postupka zbog toga što je tužitelj troškovnik priložio na glavnoj raspravi, a ne u elektroničkom obliku sukladno čl. 106. a. ZPP, za odgovoriti je da troškovnik tužitelja nema značaj podneska iz čl. 106.a ZPP koji bi u smislu čl. 107. istog Zakona trebalo dostaviti protivnoj strani, budući da se odluka o troškovima donosi bez raspravljanja (čl. 164. st. 1. ZPP), pa to što je popis troškova postupka sastavljen u pisanoj formi predan na ročištu ne znači da je bez pravnog učinka u smislu čl. 106.a st. 6. ZPP kako to pogrešno smatra tuženik.

16. Neosnovano tuženica osporava odluku o troškovima postupka, ukazujući da je prvostupanjski sud u odluci o troškovima pogrešno primijenio vrijednost boda u iznosu od 2,00 eura za radnje poduzete prije stapanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 – dalje: Tarifa).

16.1. Naime, prema Tbr. 52. Tarife odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade (st. 1), a prema st. 5. ukoliko odvjetnik ne izda račun stranci nakon obavljene radnje, u svim postupcima, osim u kaznenim ili prekršajnim, odvjetnička nagrada dospijeva okončanjem ovršnog postupka ili pravomoćnim okončanjem postupka ukoliko se ne provodi ovrha, otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora o zastupanju, pri čemu je u st. 2. Glave XIX Tarife - Stupanje na snagu tarife, određeno da se odredbe Tbr. 52. st. 5. Tarife o dospjelosti naplate odvjetničke usluge primjenjuju se i na radnje poduzete do dana stupanja na snagu ove Tarife, pa su žalbeni navodi i u ovom dijelu neosnovani.

17. U odnosu na ostale žalbene navode kojima tuženik osporava odluku o troškovima postupka za pojedine parnične radnje, valja reći da su isti neosnovani, jer je prvostupanjski sud pravilno ocijenio sadržaj podnesaka od 2. srpnja 2020. i 8. lipnja 2025. kao i osobitosti provedenih ročišta 18. svibnja 2020., 18. veljače 2021. i 11. lipnja 2025., te je sud pravilno primijenio odredbe čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP kao i te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, dok žalbeni navodi predstavljaju pogrešnu tuženikovu prosudbu u vezi primjeni materijalnog prava u pogledu troškova postupka.

18. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

19. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odbijen je zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova za sastav žalbe u zatraženom iznosu.

U Zagrebu, 17. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić