Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2892/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja GR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Adnan Omanović, odvjetnik u Zagrebu, protiv prvotuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu i drugotuženika DDM Invest III AG, Švicarska 6300 Zug, Landis+Gyrstrasse 1, OIB: 42497989050, kojeg zastupa punomoćnik Davor Jonjić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja, prvo i drugotuženika protiv presude i žalbi prvotuženika protiv rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu, sve pod poslovnim brojem P-671/2022-23 od 26. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-671/2022-23 od 26. travnja 2024. pod točkom I. izreke i pod točkom V. izreke u dijelu u kojem tužitelju nije priznat parnični trošak u daljnjem iznosu od 500,00 eura.

II. Odbija se žalba prvo i drugotuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-671/2022-23 od 26. travnja 2024. pod točkom II. i III. izreke, pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem se utvrđuje ništetnim Ugovor o prijenosu sredstava osiguranja sklopljen 11. rujna 2017. između cedenta Addiko bank d.d. OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb i cesionara DDM Invest III AG d.d. OIB: 42497989050, Landis +Gyr Strasse 1, 6300 Zug, Švicarska na kojem je potpise ugovornih stranaka ovjerovila Javna bilježnica u Zagrebu Ilinka Lisonek pod poslovnim brojem ovjere OV- 10209/2017 9. listopada 2017. koji se tiče odredbe čl. 3. i 6. Ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, a koji je solemniziran kod Javnih bilježnica u Samoboru Gordane Frković i ĐR **.**.2004. pod poslovnim brojem OU-1775/2004 i potvrđuje se pod točkama V., VI. i VII. izreke.

III. Preinačuje se, po žalbi prvo i drugotuženika, presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-671/2022-23 od 26. travnja 2024. pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je utvrđen ništetnim Ugovor o prijenosu sredstava osiguranja sklopljen 11. rujna 2017. između cedenta Addiko bank d.d. OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb i cesionara DDM Invest III AG d.d. OIB: 42497989050, Landis +Gyr Strasse 1, 6300 Zug, Švicarska na kojem je potpise ugovornih stranaka ovjerovila Javna bilježnica u Zagrebu Ilinka Lisonek pod poslovnim brojem ovjere OV-10209/2017 9. listopada 2017. osim u dijelu koji se tiče odredbe čl. 3. i 6. Ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, a koji je solemniziran kod Javnih bilježnica u Samoboru Gordane Frković i ĐR **.**.2004. pod poslovnim brojem OU-1775/2004 i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim Ugovor o prijenosu sredstava osiguranja sklopljen 11. rujna 2017. između cedenta Addiko bank d.d. OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb i cesionara DDM Invest III AG d.d. OIB: 42497989050, Landis +Gyr Strasse 1, 6300 Zug, Švicarska na kojem je potpise ugovornih stranaka ovjerovila Javna bilježnica u Zagrebu Ilinka Lisonek pod poslovnim brojem ovjere OV-10209/2017 9. listopada 2017., osim u dijelu koji se tiče odredbe čl. 3. i 6. Ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, a koji je solemniziran kod Javnih bilježnica u Samoboru Gordane Frković i ĐR **.**.2004. pod poslovnim brojem OU-1775/2004.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja, prvo i drugotuženika za naknadu troškova žalbe.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba drugotuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-671/2022-23 od 26. travnja 2024.,

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Utvrđuje se ništetnim Ugovor o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je solemniziran kod javne bilježnice Gordane Frković i Ljubice Jožinec iz Samobora, Trg Kralja Tomislava 13 dana 26. studenoga 2004. pod poslovnim brojem OU- 1775/2004, a koji ugovor je sklopljen između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Podružnica Samobor, Samobor, Livadićeva 20 kao banke kreditora, tužitelja ZR, [adresa] kao korisnika kredita, GRŽ iz [adresa] kao sudužnika, MR iz [adresa] kao sudužnika i ER iz [adresa] kao založnog dužnika što su tuženi Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb kao pravni sljednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i DDM Invest III AG, OIB: 42497989050, Landis +Gyr Strasse 1, 6300 Zug, Švicarska dužni priznati i trpjeti, u protivnom će njihovo priznanje zamijeniti ova presuda, u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

Pod točkom II. izreke presude utvrđuje se ništetnim članak 3. Ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, a koji je solemniziran kod Javnih bilježnica u Samoboru Gordane Frković i ĐR **.**.2004. pod poslovnim brojem OU-1775/2004, a koji ugovor je sklopljen između banke Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Podružnica Samobor, Samobor, Livadićeva 20, tužitelja GR iz [adresa] kao korisnika kredita, GRŽ iz [adresa] kao sudužnika, MR iz [adresa] kao sudužnika i ER iz [adresa] kao založnog dužnika koji glasi:

„Članak 3.

Ispunjenje

Vraćanje kredita, rokovi plaćanja i dospijeće

I Na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.400,00 CHF (slovima: četrdesettisućačetiristo švicarskih franaka) zaračunavaju se kamate od 5,25 % (slovima: petcijelihdvadesetpet posto) dekurzivno godišnje.

II Korisniku kredita se odobrava rok korištenja kredita, uz plaćanje kamata, do 31.12.2004. (tridesetiprvi prosinac dvijetisućečetvrte) godine.

Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima. Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 373,00 CHF (slovima: tristosedamdesettri švicarska franka i 00/100), a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe Adria Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o Kamatnim stopama Banke, počevši od 01.01.2005. (prvi siječanj dvijetisućepete) godine. Dospijeće svakog sljedećeg anuiteta je svakog posljednjeg dana u mjesecu.

U razdoblju korištenja kredita do stavljanja kredita u otplatu Banka zaračunava interkalarnu kamatu na kredit u visini redovne kamatne stope iz stavka 1. ovog članka. Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje se u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe Adria Bank d.d. na dan dospijeća. Interkalarna kamata dospijeva na naplatu istekom roka korištenja kredita, a o njezinom iznosu će Banka pismeno obavijestiti Korisnika kredita.

III Kamate se obračunavaju mjesečno, uključene su u anuitete i plaćaju se u skladu sa stavkom II.

Korisnik kredita potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je upoznat sa efektivnom kamatnom stopom te da mu je uručena otplatna tablica.

IV Ugovara se trajanje kredita do 31.12.2019. (tridesetprvi prosinac dvijetisućedevetnaeste).

V Ugovorne strane su suglasne da je Banka dužna izvršiti uplatu iznosa iz članka 2. ovog Ugovora tek nakon što Korisnik kredita predoči dokaz o izvršenom osiguranju kreditnog posla u skladu s ovim Ugovorom.“

što su prvotuženik Addiko Bank d.d. kao pravni sljednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i drugotuženik DDM Invest III AG dužni priznati i trpjeti, a u protivnom će njihovo priznanje zamijeniti ova presuda, u roku 15 (petnaest) dana.

Pod točkom III. izreke presude utvrđuje se ništetnim članak 6. Ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, a koji je solemniziran kod Javnih bilježnica u Samoboru Gordane Frković i Ljubice Jožinec 26. studenoga 2004. pod poslovnim brojem OU-1775/2004, a koji ugovor je sklopljen između banke Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Podružnica Samobor, Samobor, Livadićeva 20, tužitelja GR iz [adresa] kao korisnika kredita, GRŽ iz [adresa] kao sudužnika, MR iz [adresa] kao sudužnika i ER iz [adresa] kao založnog dužnika koji glasi:

„Članak 6.

Promjenljivost kamatne stope

Banka je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njezine kasnije izmjene i dopune.“ što su I-tuženik Addiko Bank d.d. kao pravni sljednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i II- tuženik DDM Invest III AG dužni priznati i trpjeti, a u protivnom će njihovo priznanje zamijeniti ova presuda, u roku 15 dana.“

Pod točkom IV. izreke utvrđuje se ništetnim Ugovor o prijenosu sredstava osiguranja sklopljen 11. rujna 2017. između cedenta Addiko bank d.d. OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb i cesionara DDM Invest III AG d.d. OIB: 42497989050, Landis +Gyr Strasse 1, 6300 Zug, Švicarska na kojem je potpise ugovornih stranaka ovjerovila Javna bilježnica u Zagrebu Ilinka Lisonek pod poslovnim brojem ovjere OV-10209/2017 9. listopada 2017., što su prvotuženik Addiko Bank d.d. kao pravni sljednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i drugotuženik DDM Invest III AG dužni priznati i trpjeti, a u protivnom će njihovo priznanje zamijeniti ova presuda, u roku 15 (petnaest) dana.

Pod točkom V. izreke presude nalaže se prvotuženiku Addiko Bank d.d. i drugotuženiku DDM Invest III AG solidarno naknaditi tužitelju GR parnični trošak u iznosu od 3.708,25 eura sa zateznim kamatama tekućim od 26. travnja 2024. do isplate.

Pod točkom VI. izreke presude odbija se zahtjev prvotuženika Addiko Bank d.d., a pod točkom VII. izreke zahtjev drugotuženika DDM Invest III AG za naknadom parničnog troška u cijelosti.

Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je preinaka tužbe podneskom tužitelja od 14. prosinca 2022.

2. Protiv prvostupanjske presude pod točkom I. izreke i u dijelu odluke o troškovima žali se tužitelj zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

2.1. Prvotuženik se žali protiv prvostupanjske presude pod točkom II. do VI. izreke zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP, predlaže prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

2.2. Drugotuženik se žali protiv prvostupanjske presude pod točkom II., III., IV., V. i VII. izreke i protiv prvostupanjskog rješenja zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP, predlaže prvostupanjske odluke u pobijanom dijelu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

3. U odgovoru na žalbe prvo i drugotuženika tužitelj se protivi navodima istih, predlaže da se žalbe odbiju te traži trošak odgovora na žalbu. Drugotuženik se u odgovoru na žalbu tužitelja protivi navodima iste i predlaže da se odbije kao neosnovana.

4. Žalba tužitelja je neosnovana, a žalbe prvo i drugotuženika su djelomično osnovane.

5. Suprotno žalbenim navodima prvo i drugotuženika, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava, odnosno zapisnika, a ne postoje drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuju prvo i drugotuženik u svojim žalbama.

Nadalje, nije utvrđeno da bi bile počinjene ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Neosnovani su žalbeni navodi drugotuženika da je prvostupanjski sud počinio povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 190. ZPP jer je pravilnom primjenom odredaba čl. 190. st. 1. i 3. ZPP ocijenio da je preinaka tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 14. prosinca 2022. svrsishodna za konačno rješenje spora među strankama, a uvažavajući i da je učinjena prije zaključenja prethodnog postupka.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim Ugovor o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je solemniziran kod javne bilježnice Gordane Frković i Ljubice Jožinec iz Samobora, Trg Kralja Tomislava 13 dana 26. studenoga 2004. pod poslovnim brojem OU-1775/2004 u cijelosti, podredno da se utvrde ništetnim odredbe čl. 3. i 6. tog Ugovora te da se utvrdi ništetnim Ugovor o prijenosu sredstava osiguranja sklopljen 11. rujna 2017.

8. Prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim polazeći od zaključaka i utvrđenja:

- da je ugovorna odredba o promjeni kamatne stope jasna i lako uočljiva, no ne i razumljiva,

- da je istom nedvojbeno određeno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci pravnog prednika ovdje prvotuženika, no ne i koje će kriterije isti pri donošenju navedene odluke primijeniti niti koji su parametri za donošenje ove odluke pa je tako riječ o sastojku predmetnog ugovora koji ovako ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez precizno određenih uvjeta za koje se veže promjena kamatne stope koje odredbe tako uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja jer dovode do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu tužitelja kao dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih jasnih kriterija,

- da je pravni prednik ovdje prvotuženika ovakvim odredbama potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a uvažavajući odredbu 269. st. 2. ZOO kojom je propisano da ovaj bitan sastojak ugovora istim mora biti određen ili barem odrediv, u situaciji kada se ista određuje isključivo prema odluci pravnog prednika prvotuženika pa tako jednostrano i bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, prvostupanjski sud nalazi i da su ovakve odredbe nedvojbeno protivne načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 4. ZOO te se poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.,

- da nepostojanje propisa koji bi nalagao pravnom predniku prvotuženika da u ugovoru o kreditu precizno utvrdi uvjete promjenjivosti kamatne stope u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu istome ne daje ovlaštenje kamatnu stopu, a time i visinu obveze tužitelja, mijenjati jednostrano,

- da je banka tužitelju kao potrošaču nametnula ugovornu odredbu koja ga je stavila u neravnopravan položaj i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenjem,

- da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao za kojeg vrijede i ostala temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe i načelo zabrane zlouporabe prava, a da je predmetna sporna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi suprotna i navedenim načelima obveznog prava jer je njome tužitelj kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca obzirom je na temelju iste jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, no ne i procijeniti kolika će kamata bili u budućem kreditnom razdoblju,

- da tuženici tijekom ovog postupka nisu niti naveli niti ičim dokazali da je pravni prednik prvotuženika tužitelju objasnio način utvrđivanja kamatne stope odnosno parametre koji utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja na temelju kojih bi tužitelj mogao predvidjeti učinke koji će za njega nastupiti u budućnosti obzirom iz sadržaja izjave koju je prvotuženik sudu dostavio (list 134 do 138 spisa) jasno proizlazi da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora zaposlenica tuženika podređene zaposlenike tuženika podučavala o funkcioniranju valutne klauzule i rizicima takvog ugovaranja u smislu mogućnosti rasta i pada tečaja i utjecaja toga na mjesečne anuitete te ih upućivala da to pojasne i klijentima tuženika, no da ih nije podučavala o načinu formiranja kamatne stope,

- da tuženik rast tečaja nije očekivao niti mogao predvidjeti što prema stavu prvostupanjskog suda dodatno potvrđuje propust pravnog prednika prvotuženika dati tužitelju potpunu i valjanu informaciju o njegovoj ugovorenoj obvezi,

- da je saslušan kao stranka tužitelj GR navedeno potvrdio iskazavši jasno, logično i stoga uvjerljivo da mu u banci pri sklapanju predmetnog ugovora nisu naglasili da bi sa kamatama moglo biti ikakvih problema te da nije dobio nikakve informacije i upozorenja o rastu kamatne stope i tečaja valute CHF već da je samo dobio formulare koje je potpisao,

- da valja uzeti u obzir i Direktivu 93/13/EEZ prema kojoj se sukladno čl. 3. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora s time da ugovorne odredbe koje se potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti jasne i razumljive, a ovaj je članak i formalno implementiran u nacionalno zakonodavstvo na temelju odredbe čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 78/2012.).

- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđena ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stope, a ta je presuda Trgovačkog suda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. dok je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14,

- da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrdila nepoštenim i ništetnim i odredbe ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo,

- da je ta presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., pa je tako Vrhovni sud Republike Hrvatske ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno oba bitna sastojka ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim,

- da je predmetni ugovor čijih odredaba tužitelj traži utvrđenje ništetnosti zaključen upravo u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u spisu broj P-1401/2012, a kojom presudom je utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe ugovora kojima je valuta glavnice vezana za protuvrijednost švicarskog franka, a takva presuda veže sve sudove u Republici Hrvatskoj, a tuženici u ovom sporu ničim nisu dokazali da sadržaj ovog ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su bili predmet prethodno navedenih presuda,

- da je slijedom svega navedenog prvostupanjski sud nedvojbeno utvrdio da su u smislu odredbi čl. 270. st. 1., čl. 272. st. 1. i konačno čl. 322. st. 1. ZOO odredbe čl. 3. i 6. predmetnog ugovora o kreditu ništetne pa je primjenom odredbe čl. 323. st. 1. istog zakona ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za ovo utvrđenje,

- da prema ustaljenoj i stabilnoj sudskoj praksi (pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.) ugovori o kreditu kod kojih je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzulu vezanu uz CHF nisu ništetni u cijelosti jer mogu opstati bez tih ništetnih odredbi na način da se primjenjuje fiksni valutni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita kao i fiksna kamatna stopa kakva je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu pa je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti cijelog predmetnog ugovora o kreditu,

- da slijedom utvrđene ništetnosti pojedinih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, a primjenom odredaba čl. 323. ZOO obzirom na jasnu zakonom propisanu posljedicu ništetnosti ugovora da isti ne proizvodi pravne učinke (izuzev obveze restitucije i odgovornosti za štetu), a uvažavajući da je među strankama ovog postupka nesporna činjenica da su tuženici Ugovorom o prijenosu sredstava osiguranja sklopljenim između istih 11. rujna 2017. u smislu odredaba čl. 80. st. 1. i čl. 81. st. 1. ZOO sa prvotuženika na drugotuženika prenijeli potraživanja prema tužitelju iz ovdje predmetnog Ugovora o kreditu i to svakako i ona koja su nastala na temelju ugovornih odredaba koje je sud prethodno utvrdio ništetnima (dug na ime neotplaćenih mjesečnih anuiteta koje čine i iznosi na ime rasta kamatne stope i tečaja valute CHF), pa je prvostupanjski sud utvrdio da je u smislu odredbe čl. 322. st. 1. i odredbe čl. 323. ZOO kao i općeg pravnog načela da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima, ništetan odnosno da ne proizvodi pravne učinke niti prethodno navedeni Ugovor o prijenosu sredstava osiguranja,

- da su slijedom odredaba čl. 84. i 327. ZOO sve stranke ovog postupka legitimirane za prethodno navedene zahtjeve za utvrđenjem ništetnosti odredaba predmetnog Ugovora o kreditu te predmetnog Ugovora o prijenosu sredstava osiguranja u cijelosti.,

- da je prigovor tuženika da je potraživanje tužitelja zastarjelo neosnovan obzirom je odredbom čl. 328. ZOO propisano da pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva.

9. Vezano za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 26. studenoga 2004. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 93/2003., dalje: ZZP/03), a da je Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine, broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., dalje: ZZP/07) na snazi od 7. kolovoza 2007., pri čemu odredbe čl. 81., 82., 83. i 87. ZZP/03 propisuju identično kao i čl. 96., 97., 98. i čl. 102. ZZP/07 te da je Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO) objavljen 17. ožujka 2005., a sukladno odredbi čl. 1165. taj Zakon je na snazi od 1. siječnja 2006., pri čemu su odredbe čl. 4., 247., 269., 270., 272, 322., 323., 327., i 328. ZOO, na koje odredbe se poziva prvostupanjski sud, identične odredbama čl. 12., 26., 46. st. 2., 47., 50., 103., 104., 109. i 110. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001.)

U odnosu na žalbu tužitelja:

10. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja kojima obrazlaže svoje tvrdnje da je predmetni ugovor ništetan u cijelosti. Naime, djelomična ništetnost predmetnog ugovora ne povlači ništetnost cjelokupnog ugovora, budući da isti ugovor može opstati bez ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Navedeno pravno shvaćanje izraženo je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-820/2023-3 od 23. travnja 2024., a prema kojem: „…valja naglasiti da se ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz članka 1022. stavka 2. u vezi s člankom 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica kao banka stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi.“….„Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge.“ Navedena pravna shvaćanja reafirmirana su i u odlukama broj Rev- 259/2022-3 od 9. listopada 2024., Rev-1471/2024-2 od 17. travnja 2025., Rev- 28/2025-2 od 28. svibnja 2025. i dr.

10.1. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tužitelja da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje je propisano odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001. 55/2001., 78/2010. i dr., dalje: Ustav) i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer je o spornoj situaciji odlučivao sud unutar svoje nadležnosti utvrđene zakonom, postupak je sproveden u skladu sa mjerodavnim postupovnim zakonskim odredbama, a prvostupanjski sud je na jasan i prihvatljiv način obrazložio svoja pravna stajališta i obrazloženje pobijane odluke ima sadržaj propisan odredbom čl. 338. st. 4. ZPP.

10.2. Isto tako su neosnovani žalbeni navodi tužitelja kojima osporava odluku o troškovima u dijelu u kojem mu nije priznat sastav podneska od 9. kolovoza 2022. koji trošak je prvostupanjski sud odbio sa obrazloženjem da je istim podneskom tužitelj samo dostavio dokaze svojih navoda iz tužbe podnesene sudu svega nekoliko dana ranije. S obzirom da tužitelj u žalbi ne tvrdi niti dokazuje da predmetnu dokumentaciju nije mogao dostaviti uz tužbu pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 155. ZPP.

U odnosu na žalbe prvo i drugotuženika

11. Pravilno se prvostupanjski sud pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora 20. ožujka 2007., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11.1. Jednako tako, identične posljedice su u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima. Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, (i tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev -2221/2018 povodom revizije.

11.2. Neosnovano tuženici problematiziraju činjeničnopravne zaključke suda prvog stupnja o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane za CHF, jer je sud prvog stupnja svoja utvrđenja o nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužitelj pozivao i to iz razloga koje je i sam naveo, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj sud.

11.3. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je sukladno odredbi čl. 502.c ZPP vezan za utvrđenja iz parnice povodom tužbe za zaštitu kolektivnih pravnih interesa.

11.4. Sudovi su u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

11.5. Nadalje, odlukama U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. (Narodne novine, br. 123/16.) i U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. Ustavni je sud Republike Hrvatske odbio ustavne tužbe tuženih banaka protiv navedenih presuda. U kolektivnom sporu sudovi su zaključili da osporene ugovorne odredbe o kojima se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti su prosječnom potrošaču razumljive uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz tržišne komunikacije davale banke, uzrokuju znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama (točka 19.2. odluke broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.). Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (tako Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-3581/2021 od 30. lipnja 2022.).

11.6. U odnosu na žalbene navode prvotuženika da se u tzv. pojedinačnoj parnici koju osobno pokrene potrošač treba utvrditi primjenjuje li se na konkretnog tužitelja načelo zaštite apstraktnog potrošača valja reći da je prvostupanjski sud izveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke, na temelju kojeg iskaza je utvrdio da se o odredbi o valutnoj klauzuli kao i o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika, nije pojedinačno pregovaralo, te da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Stoga, kraj činjenice da je, kako je to navedeno, na sporne okolnosti sud proveo od stranaka predložene personalne i materijalne dokaze, koje je pravilno ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP, s kojom ocjenom se slaže i ovaj viši sud, neosnovani su navodi tuženika da je prvostupanjski sud zanemario okolnosti konkretnog slučaja.

11.7. Na žalbene navode tuženika da je tužitelj u svojem iskazu iskazao kako prije potpisivanja nije pročitao predmetni ugovor o kreditu, valja odgovoriti kako iz iskaza tužitelja (stranica 269 spisa) proizlazi kako mu djelatnici tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora nisu protumačili odredbe koje se odnose na tečaj i promjenjivu kamatnu stopu, a niti je u postupku dokazano da bi tužitelja djelatnici tuženika osobno informirali, odnosno dali odgovarajuće obavijesti o fluktuaciji tečaja švicarskog franka i njezinim rizicima, odnosno utjecaju navedenih promjenjivih parametara na novčanu obvezu potrošača. Sud prvog stupnja je u tom smislu pravilno zaključio kako je dužnost prednika tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne mu prepustiti da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač, te da je prednik tuženika trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Slijedom navedenog, a budući da u postupku tuženik nije dokazao da je u fazi pregovaranja informirao tužitelja o fluktuaciji tečaja CHF i njezinim rizicima, odnosno utjecaju navedenih promjenjivih parametara na novčanu obvezu tužitelja kao potrošača, neosnovani su žalbeni navodi kako se tužitelju kao potrošaču u konkretnom slučaju ne bi mogla pružiti apsolutna zaštita kao potrošaču.

11.8. Nadalje, s obzirom da je nesporno da su prvo i drugotuženici ugovorne strane Ugovora o cesiji neosnovani su žalbeni navodi i prvo i drugotuženika kojima osporavaju svoju pasivnu legitimaciju. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa treće sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (3/25) održane 7. listopada 2025. ugovorne strane u parnici kada treća osoba zahtijeva utvrđenje ništetnosti određenog ugovora su nužni suparničari, pa slijedom toga nije potreban pristanak druge strane da se tužba na nju proširi.

12. Međutim, imajući u vidu da su utvrđene ništetne samo odredbe čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu, utoliko su osnovani su žalbeni navodi tuženika da ni Ugovor o cesiji nije ništetan u cijelosti, pa je u tom dijelu djelomično preinačena prvostupanjska presuda (toč. III. izreke).

13. Nadalje, s obzirom da se radi o sporu iz potrošačkog ugovora koji sadrže nepoštene ugovorne odredbe, koje dovode do znatne neravnoteže između prava i obveza stranaka, pravilno je prvostupanjski sud parnične troškove odmjerio tako da potrošač ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka iako je djelomično uspio u sporu. Okolnost da se prvostupanjski sud pogrešno pozvao na odredbu čl. 154. st. 3. umjesto 154. st. 5. ZPP nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-1014/2018-2 od 20. listopada 2021. naveo: „Uostalom, sukladno Direktivi EU broj 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, sud u ovakvoj parnici može odlučiti o troškovima postupka i na drugi način ako ocijeni da bi odmjeravanje troškova postupka prema prije navedenim pravilima narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka bila prekomjeran i nerazuman teret za stranku koja svojim držanjem (potrošač) nije dala povod za parnicu ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koji se mogu pripisati tuženiku. Osim toga, drugačija odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (odluka Suda EU broj C-224/19 i C- 259/19, te predmet Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske broj 72152/13 presuda Europskog suda za ljudska prava od 6. rujna 2016. i Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4029/2013 od 19. prosinca 2017.).“. Nakon preinačenja pobijane presude, uspjeh stranaka je u parnici neznatno izmijenjen, zbog čega nisu nastali posebni troškovi pa stoga primjenom odredbe čl.154.st.5. ZPP odluka o troškovima postupka nije mijenjana.

14. S obzirom da je odredbom čl. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023.) propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava, da primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava primjenu vrijednosti boda prema važećoj tarifi u vrijeme donošenje odluke o troškovima u konkretnom slučaju (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 1309/2024-2 od 1. listopada 2024. i dr.).

15. Stoga je slijedom svega navedenog valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao pod točkom I., II. i III. izreke presude, a primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP odlučiti kao u izreci rješenja.

16. Tužitelju nije priznat trošak žalbe jer sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP), a tuženicima nije priznat trošak žalbe jer su uspjeli sa žalbama u razmjerno neznatnom dijelu (čl. 154. st. 5. ZPP).

17. Tužitelju trošak odgovora na žalbu nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka (čl. 155. ZPP).

U Zagrebu 17. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj