Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-319/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joka Umićević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Anti Buriću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Burić & Koudela d.o.o. iz Šibenika, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8351/2023-39 od 19. kolovoza 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 17. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 8351/2023-39 od 19. kolovoza 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 365,59 EUR.

III. Odbija se zahtjev tužitelja ŽT za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I./ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju ŽT (nominativ: ŽT) OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.368,42 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, i to na iznose:

– od 0,25 EUR počevši od 31.5.2006.

– od 4,33 EUR počevši od 30.11.2007.

– od 4,26 EUR počevši od 31.12.2007.

– od 4,29 EUR počevši od 31.1.2008.

– od 4,28 EUR počevši od 29.2.2008.

– od 4,30 EUR počevši od 31.3.2008.

– od 4,14 EUR počevši od 30.4.2008.

– od 8,05 EUR počevši od 31.5.2008.

– od 8,04 EUR počevši od 30.6.2008.

– od 7,80 EUR počevši od 31.7.2008.

– od 7,70 EUR počevši od 31.8.2008.

– od 7,67 EUR počevši od 30.9.2008.

– od 15,95 EUR počevši od 31.10.2008.

– od 7,66 EUR počevši od 30.11.2008.

– od 18,52 EUR počevši od 31.12.2008.

– od 20,41 EUR počevši od 31.1.2009.

– od 21,21 EUR počevši od 28.2.2009.

– od 18,58 EUR počevši od 31.3.2009.

– od 18,94 EUR počevši od 30.4.2009.

– od 14,98 EUR počevši od 31.5.2009.

– od 12,02 EUR počevši od 30.6.2009.

– od 12,67 EUR počevši od 31.7.2009.

– od 14,03 EUR počevši od 31.8.2009.

– od 13,78 EUR počevši od 30.9.2009.

– od 12,15 EUR počevši od 31.10.2009.

– od 14,85 EUR počevši od 30.11.2009.

– od 16,99 EUR počevši od 31.12.2009.

– od 20,08 EUR počevši od 31.1.2010.

– od 19,21 EUR počevši od 28.2.2010.

– od 23,45 EUR počevši od 31.3.2010.

– od 22,50 EUR počevši od 30.4.2010.

– od 23,98 EUR počevši od 31.5.2010.

– od 37,84 EUR počevši od 30.6.2010.

– od 34,83 EUR počevši od 31.7.2010.

– od 38,42 EUR počevši od 31.8.2010.

– od 35,40 EUR počevši od 30.9.2010.

– od 30,55 EUR počevši od 31.10.2010.

– od 40,75 EUR počevši od 30.11.2010.

– od 53,69 EUR počevši od 31.12.2010.

– od 44,50 EUR počevši od 31.1.2011.

– od 47,70 EUR počevši od 28.2.2011

– od 43,59 EUR počevši od 31.3.2011.

– od 44,31 EUR počevši od 30.4.2011.

– od 61,68 EUR počevši od 31.5.2011.

– od 63,01 EUR počevši od 30.6.2011.

– od 77,53 EUR počevši od 31.7.2011.

– od 70,06 EUR počevši od 31.8.2011.

– od 61,88 EUR počevši od 30.9.2011.

– od 61,00 EUR počevši od 31.10.2011.

– od 60,36 EUR počevši od 30.11.2011.

– od 64,25 EUR počevši od 31.12.2011.

– od 67,64 EUR počevši od 31.1.2012

– od 68,09 EUR počevši od 29.2.2012.

– od 65,73 EUR počevši od 31.3.2012.

– od 67,31 EUR počevši od 30.4.2012.

– od 68,39 EUR počevši od 31.5.2012.

– od 66,56 EUR počevši od 30.6.2012.

– od 67,03 EUR počevši od 31.7.2012.

– od 65,65 EUR počevši od 31.8.2012.

– od 62,69 EUR počevši od 30.9.2012.

– od 65,83 EUR počevši od 31.10.2012.

– od 67,34 EUR počevši od 30.11.2012.

– od 66,27 EUR počevši od 31.12.2012.

– od 60,32 EUR počevši od 31.1.2013.

– od 65,36 EUR počevši od 28.2.2013. te

– od 65,79 EUR počevši od 31.3.2013.

pa do isplate, po stopi koja se koja se određuje do 31.12.2007. po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II./ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb OIB: 53056966535 naknaditi tužitelju ŽT (nominativ: ŽT) OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 1.773,23 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 19. kolovoza 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.“

2. Protiv prvostupanjske presude u cijelosti žalbu podnosi tuženik zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje u tekstu: ZPP). Tuženik predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 365,59 EUR.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu tuženika. Ističe kako je žalba tuženika neosnovana u cijelosti. Potražuje trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 EUR.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja, konačno uređen podneskom od 22. ožujka 2024. (list 242-246 spisa), za isplatu iznosa od 2.368,42 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose. Utuženi iznos se odnosi na iznos kojeg je tužitelj pretplatio zbog promjenjive kamatne stupe i zbog promjene tečaja valute švicarski franak (CHF) u odnosu na hrvatsku kunu, a tužitelj svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita.

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio njenom donošenju nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama.

8. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 7. ožujka 2006., sklopili Ugovor o [broj kredita], kojim je tuženik tužitelju dao na raspolaganje iznos od 22.000,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora (tuženika) na dan korištenja (isplate) kredita, uz rok otplate od 84 mjeseci te početnu redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 4,95% godišnje, promjenjivu u skladu sa odlukom o kamatnim stopama tuženika. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora (tuženika) za CHF, važećem na dan dospijeća anuiteta. Riječ je o stambenom kreditu. Također nije sporno da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit.

9. Među strankama je sporno jesu li nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), a posljedično je i sporno ima li tužitelj pravo potraživati od tuženika povrat preplaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i rasta valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu.

10. Također je sporno može li se prvostupanjski sud pozvati na pravomoćnu presudu u postupku kolektivne zaštite prava potrošača, zatim je sporan tužiteljev status potrošača te je li predmetno potraživanje u zastari.

11. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud se pravilno pozvao na pravomoćna utvrđenja u postupku koji se vodio radi kolektivne zaštite prava potrošača.

11.1. Navedeni postupak se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/2012, u kojem je donesena presuda od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

11.2. U pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. a istu tu presudu je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev- 2212/2018 od 3. rujna 2019.

11.3. Prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citirane odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a sličnu odredbu sadrži i čl. 502.c. ZPP-a.

12. Tuženik u svojoj žalbi ističe kako su naknada štete i stjecanje bez osnove dva različita pravna instituta, radi čega gore navedene odredbe nisu primjenjive. Međutim, pojam naknade štete podrazumijeva i pravo potrošača na povrat stečenoga bez osnove, odnosno stečenoga temeljem ništenih ugovornih odredbi. Naime, kad se u ZZP-u i ZPP-u govori o naknadi štete, misli se i na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, neprihvatljivo bi bilo tumačenje da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz kolektivne presude u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin naknade štete iz odredbe čl. 138a. ZZP/07 i čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe.

13. Slijedom svega navedenoga, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

14. Dakle, u predmetnom kolektivnom postupku je utvrđeno kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne, budući da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da banke u vrijeme sklapanja ugovora nisu vodile o interesima druge strane i odredile neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita itd.

14.1. Naime, odredba o promjeni kamatne stope kao cijene kredita jedna je od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima.

14.2. Nadalje, u odnosu na valutnu klauzulu, korisnik kredita mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i korisnik kredita mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućnost promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene podizanju kredita u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora. Naime, priroda i posebnost valute švicarski franak je poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

15. Tuženik u žalbenim navodima ističe da je prvostupanjski sud automatizmom primijenio utvrđenja iz presuda za kolektivnu zaštitu potrošača. Naime, tuženik smatra da se u ovom konkretnom predmetu trebalo utvrditi jesu li sporne odredbe bile jasne i lako razumljive i je li se o njima pojedinačno pregovaralo, u kojem slučaju nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, a što je sud prvog stupnja propustio uraditi.

16. Međutim, ovdje valja naglasiti da je teret dokazivanja na tuženiku, prema tome tuženik je bio dužan predložiti konkretne dokaze da je tuženik, u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredaba, a s obzirom da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja za valutu CHF ništetne jer o njima banke, uključujući ovdje i tuženika, nisu pojedinačne pregovarale s korisnicima kredita prilikom zaključenja takvih ugovora, a što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku tu promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti, a dokazivanje činjenica koje njemu idu u korist je izostalo od strane tuženika.

16.1. Naime, tuženik je u tijeku prvostupanjskog postupka predložio saslušanje javnog bilježnika Vojislava Vuletina, zaposlenika tuženika AT, DT i KT, i to upravo na okolnost da se pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama. Međutim, tuženik je odustao od dokaznog prijedloga saslušanja zaposlenika tuženika AT i DT na ročištu od 16. siječnja 2024. (list 203-204 spisa), zatim je odustao od dokaznog prijedloga saslušanja javnog bilježnika Vojislava Vuletina u podnesku od 11. travnja 2024. (list 247-253 spisa), te naposljetku je odustao i od dokaznog prijedloga saslušanja zaposlenika tuženika KT na ročištu od 15. studenog 2024. (list 288-290 spisa).

17. S druge strane, tužitelj ŽT je u svome iskazu (list 289 spisa) logično, životno i uvjerljivo istaknuo da ga nitko iz banke nije upozorio o posljedicama spornih ugovornih odredbi. Ističe da je podigao ovaj kredit jer ima četvero djece. Kako mu se najstariji sin oženio, podignuo je predmetni kredit radi izgradnje stambenog prostora za njega i njegovu obitelj, tj. išao je izgraditi kat na postojećoj prizemnoj kući. Ističe kako je došao u banku gdje mu je osobna bankarica ponudila ugovor, bez raspravljanja o ugovornim odredbama, a on je takav ugovor potpisao. Nije mu bio ponuđen ugovor s drugačijim odredbama. Tužitelj ističe da ga nitko iz banke ništa pitao vezano uz promjenu kamatne stope, njemu bi samo došla doma na kućnu adresu obavijest o promjeni kamatne stope. Kad je zaključivao ugovor u banci, nije bilo nikakvih pregovora ni mogućnosti o pregovaranju. Ističe kako nije razumio da će se rata znatno mijenjati s obzirom na tečaj i kamatnu stopu te da je to znao nikada ne bi zaključio takav ugovor. Također mu i u vrijeme potpisivanja ugovora nije bio poznat pojam o valutnoj klauzuli.

18. Nadalje, tuženik osporava tužiteljev status potrošača. Međutim, iz teksta ugovora o kreditu i iskaza tužitelja jasno proizlazi da je tužitelj podigao kredit radi izgradnje stambenog prostora za njegovog sina i njegovu obitelj, tj. u osobne svrhe. Na taj način je tužitelj dokazao svoje svojstvo potrošača, budući da je sklopio ugovor o kreditu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

18.1. Tuženik ni jednom činjeničnom tvrdnjom nije doveo u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu vezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz iskaza tužitelja proizlazi upravo suprotno, odnosno da je ugovor sklopljen radi stambenih potreba. Pri tome je točno da nije pribavljen podatak Ministarstva financija, Porezne uprave o tome je li tužitelj objekt financiran kreditom unio u imovinu obrta/društva, odnosno koristio kakva prava u kontekstu poreznih propisa. Međutim valja navesti da tuženik, osim što je predložio pribavu navedenog podatka, nikakvom konkretnom argumentacijom nije osporavao tužitelju status potrošača, dok je na ročištu za glavu raspravu od 15. studenog 2024. (list 290 spisa), nakon saslušanja tužitelja, izjavio da nema daljnjih dokaznih prijedloga. Stoga tuženik na kojem je bio teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, uključujući i da tužitelj nije potrošač, postojanje istih i prema ocjeni ovog suda nije dokazao.

19. Sud prvog stupnja je pravilno odbio i tuženikov prigovor zastare.

19.1. Sukladno odredbi čl. 371. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

19.2. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

19.3. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, u kojem pravnom shvaćanju je zaključeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

19.4. Pozivajući se na gore navedeno shvaćanje te imajući u vidu da je pravomoćno okončan spor pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. (ovo glede kamate, dok je za valutu pravomoćnost 14. lipnja 2018.), kao i to da je zastarni rok po stjecanju bez osnove pet godina, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2019., pravilno sud prvog stupnja zaključuje da nije nastupila zastara tužiteljevog potraživanja radi čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan. Točnije, tužitelj je pokrenuo ovaj postupak predzadnjeg dana zastarnog roka u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu.

19.5. Što se tiče valutne klauzule, tužitelj je svoj tužbeni zahtjev na valutnu klauzulu proširio dana 5. veljače 2020. (list 26-27 spisa), prije nego što se tuženik upustio u raspravljanje. Kako je 14. lipnja 2018. godine pravomoćno utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u CHF, kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10, valja zaključiti da do dana proširenja predmetne tužbe 5. veljače 2020., zastara restitucijskog zahtjeva tužitelja nije nastupila, tj. zastarni rok od 5 godina još nije istekao u vrijeme proširenja tužbe.

20. Nadalje, relevantno je, je li tužitelj sklopio ugovor u razdoblju za koje je odlukom iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa utvrđeno kada je tuženik točno povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, tj. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., a predmetni ugovor je sklopljen u tom razdoblju (sklopljen je 7. ožujka 2006.), pa tužitelj kao potrošač uživa zaštitu od nepoštene odredbe, i to sukladno odredbama potrošačkog prava, ali i odredbama obveznog prava.

21. Odredbom članka 323. ZOO-a, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj, temeljem izvršenih isplata s osnove ništetnih ugovornih odredbi, potražuje povrat stečenog bez osnove (čl. 1111., odnosno čl. 1115. ZOO-a).

22. S obzirom na pravila o vraćanju stečenog bez osnove pravilno je sud prvog stupnja tuženiku naložio da vrati ono što je isplaćeno po utvrđenim ništetnim odredbama.

23. Pravilno sud prvog stupnja smatra i to da se ovdje radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotno načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe. Zbog toga zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta. Naime, tuženiku, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.) što ukazuje na zaključak o nepoštenju tuženika.

24. Prvostupanjski sud je, provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković (list 210-232 spisa), a na matematički izračun vještaka stranke nisu imale primjedbi, utvrdio preplatu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u iznosu od 2.368,42 eura, a koji iznos tužitelj osnovano potražuje radi ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sve kako je to prethodno navedeno u obrazloženju ove odluke. Dakle, tuženik nije osporavao visinu preplaćenog iznosa od 2.368,42 eura, već isključivo pravnu osnovu potraživanja tužitelja. Međutim, utuženi iznos tužitelj osnovano potražuje radi ništetnosti ugovornih odredaba, sve kako je to prethodno navedeno u obrazloženju ove odluke.

25. S obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio spor, odluka o parničnom trošku, sadržana u točkama II. i III. izreke prvostupanjske presude, donesena je pravilnom primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

26. Neosnovano tuženik ističe da tužitelju nije nastao trošak sudskih pristojbi za tužbu i prvostupanjsku presudu, budući da drugačije proizlazi iz stanja spisa. Naime, tužitelj je platio sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 53,09 EUR (list 39 spisa) te sudsku pristojbu za prvostupanjsku presudu u iznosu od 70,14 EUR (list 317 spisa). Dakle, dosuđeni trošak sudskih pristojbi predstavlja realan trošak koji je tužitelju nastao u tijeku ovog postupka i koji trošak je tuženik obvezan nadoknaditi tužitelju, sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

27. Neosnovano tuženik ističe da je tužitelju dosuđen trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, a trošak vještačenja zapravo iznosi 265,45 EUR. Naime, trošak vještačenja je izvorno određen u iznosu od 265,45 EUR (koji iznos je tužitelj platio), ali je vještakinja Petra Blašković potraživala dodatan iznos od 134,55 EUR radi složenosti vještačenja, a taj iznos je tužitelj uplatio (list 238 spisa). Dakle, sveukupni trošak vještačenja je 400,00 EUR (265,45 EUR + 134,55 EUR).

28. Zbog svega navedenoga se žalbeni navodi tuženika ne mogu prihvatiti.

29. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te, primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u točki I. izreke drugostupanjske presude.

30. Sukladno čl. 166. st. 1. ZPP, odlučeno je i o zahtjevu tuženika za naknadu troška žalbenog postupka. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, budući sa žalbom nije uspio. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II. izreke drugostupanjske presude.

31. Sukladno čl. 166. st. 1. ZPP, odlučeno je i o zahtjevu tužitelja za naknadu troška nastalog povodom njegovog odgovora na žalbu tuženika. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu, budući da sastav odgovora na žalbu nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki III. izreke drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 17. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Iris Gović Penić