Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2492/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Milene Frankić kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vlaste Mrzljak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NLA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Mariji Maričević, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, zastupanog po punomoćniku Davoru Bubalu, odvjetniku u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-433/2018-74 od 9. travnja 2025. te o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 433/2018-81 od 13. siječnja 2026., dana 17. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-433/2018-74 od 9. travnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-433/2018-81 od 13. siječnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.067,55 eura sa zateznim kamatama od 10. ožujka 2017. pa do isplate (t. I. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 3.231,79 eura sa zateznim kamatama od 9. travnja 2025. pa do isplate (t. II. izreke).

1.2. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 3.231,79 eura.

2.1. Protiv prvostupanjske presude žalbu podnosi tuženik, a presudu pobija zbog zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. - dalje: ZPP), odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, osobito povrede odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku prouzročene parnične troškove. Potražuje i naknadu troškova žalbenog postupka.

2.2. Protiv prvostupanjskog rješenja žalbu podnosi tužitelj, a isto pobija zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 164. ZPP te pogrešnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 154. ZPP i čl. 155. ZPP. Predlaže da drugostupanjski sud preinači rješenje sukladno žalbenim navodima, odnosno da predmet vrati na ponovno odlučivanje. Potražuje i naknadu troškova žalbenog postupka.

3.1. Žalba tuženika je neosnovana.

3.2. Žalba tužitelja je neosnovana.

4. Predmet postupka je zahtjev za naknadu imovinske i neimovinske štete koju je tužitelj pretrpio 11. siječnja 2017. u prometnoj nezgodi koju je prouzročio osiguranik tuženika.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. Presuda je razumljiva, sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a izreka nije u proturječju s obrazloženjem. Nisu utvrđene ni druge bitne povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Iz stanja spisa proizlazi sljedeće:

- da je tužitelj 11. siječnja 2017. doživio prometnu nezgodu koju je prouzročio osiguranik tuženika,

- do nesreće je došlo nakon što se tužitelj s parkirališta uključio u promet te vozio brzinom od oko 20 km/h, kada je u stražnji dio njegovog vozila udario osiguranik tuženika koji se prethodno kretao brzinom od oko 100 km/h iako je na tom dijelu ceste propisano ograničenje brzine od 50 km/h,

- sudar je bio silovit te je vozilo tužitelja u štetnom događaju pretrpjelo totalnu štetu,

- iz iskaza svjedoka očevica proizlazi da je osiguranik tuženika prije štetnog događaja pretjecao na nedopuštenom mjestu velikom brzinom,

- nakon sudara, tužitelj je otišao vidjeti što je bilo sa osiguranikom tuženika te je osjetio jak miris alkohola i shvatio da je osiguranik tuženika u alkoholiziranom stanju,

- iz iskaza osiguranika tuženika proizlazi da je on u prekršajnom postupku proglašen krivim zbog upravljanja vozilom neprilagođenom brzinom.

7.1. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za cestovni promet proizlazi da je vozilo osiguranika tuženika prilikom intenzivnog kočenja i skretanja ulijevo prednjim desnim dijelom naletjelo na stražnji lijevi dio vozila tužitelja, uslijed čega je vozilo tužitelja odbačeno naprijed i udesno te je potom prednjim desnim dijelom udarilo u desni bočni dio zaustavljenog teretnog vozila. Utvrđeno je da je osiguranik tuženika pri brzini od oko 78,8 km/h započeo intenzivno kočenje i skretanje ulijevo na udaljenosti od oko 23,5 m od mjesta sudara, dok je na predmetnom dijelu kolnika brzina kretanja bila ograničena na 50 km/h. Vještak je naveo da bi se sudar mogao izbjeći da se osiguranik tuženika kretao brzinom manjom od 51 km/h. Nadalje, utvrđeno je da je tužitelj prije uključivanja na kolnik imao prometni znak stop te da do štetnog događaja ne bi došlo da je propustio vozilo osiguranika tuženika. Međutim, neovisno o tome, osiguranik tuženika mogao je izbjeći sudar pravodobnim prikočavanjem i smanjenjem brzine na brzinu kretanja vozila tužitelja, a u slučaju dopuštenih uvjeta i pretjecanjem lijevom prometnom trakom. Vještak je u dopuni nalaza naveo da je tehnički moguće da se tužitelj uključio na kolnik iz zaustavnog položaja, te da bi osiguranik tuženika, krećući se dozvoljenom brzinom od 50 km/h, udaljenost od oko 133 m do mjesta sudara prešao za oko 9,6 sekundi, dok bi vozilo tužitelja u tom vremenu prešlo oko 65,9 m i nalazilo se oko 39,4 m ispred mjesta sudara, pri čemu bi postiglo brzinu od oko 49,4 km/h i izašlo izvan dometa vozila osiguranika tuženika prije dolaska na mjesto sudara. Nadalje, vozilo osiguranika tuženika moglo je, pri brzini od 50 km/h i započetom intenzivnom kočenju na udaljenosti od 23,5 m, zaustaviti se prije mjesta sudara, budući da je za zaustavljanje iz te brzine uz prosječno usporenje potreban put od oko 22,6 m, dok je na raspolaganju imao 23,5 m. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 12. listopada 2023. vještak je dodatno naveo da prosječno vrijeme reakcije vozača iznosi oko 0,6 sekundi, a u uvjetima slabije vidljivosti može se produžiti na 1 do 1,5 sekundi. U konkretnom slučaju mjesto događaja bilo je dobro osvijetljeno javnom rasvjetom, pri čemu je tužitelj već bio određeno vrijeme u radnji uključivanja i vožnje po kolniku (oko 5 sekundi ako se uključio iz zaustavnog položaja, odnosno oko 2,7 sekundi bez zaustavljanja), dok je osiguranik tuženika već kasnio s reakcijom kočenja, a zaustavni put vozila iz brzine od 50 km/h, uz vrijeme reakcije od 1 sekunde, iznosi oko 28,2 m. Prema tome, na temelju svega navedenog, sudar je bio posljedica neprilagođene brzine i zakašnjele reakcije osiguranika tuženika.

7.2. Iz nalaza i mišljenja vještaka liječnika prof. dr. sc. NL, prim.dr.med. specijalista kirurga proizlazi da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio istegnuće mišića vratne kralježnice i natučenje desnog koljena, što je dovelo do oštećenja tjelesnog i duševnog zdravlja. Nakon nesreće obavljen je kirurški pregled, učinjena je RTG obrada, EMNG ruku, MSCT slabinske kralježnice te MR vratne i prsne kralježnice, a provedena je i fizikalna terapija. Tužitelj će i nadalje povremeno morati obavljati fizikalnu terapiju zbog ranije evidentiranih oštećenja kralježnice, pri čemu takva terapija ne znači pogoršanje zdravstvenog stanja. Zbog ozljeda tužitelj je trpio fizičke bolove jakog intenziteta 2 dana, srednjeg intenziteta 10 dana, te slabijeg intenziteta 45 dana, dok su povremeni bolovi manjeg intenziteta utjecali na trajno smanjenje životnih aktivnosti. Primarni strah neposredno u trenutku nezgode bio je jačeg intenziteta i kraćeg trajanja, a sekundarni strah, vezan uz posljedice ozljeda i moguće komplikacije, bio je jačeg intenziteta 2 dana, srednjeg intenziteta 7 dana i manjeg intenziteta 45 dana. Ozljeda vratne kralježnice rezultirala je trajnim smanjenjem životnih aktivnosti od 8 %, uzimajući u obzir nalaze EMNG-a ruku i MR-a vratne kralježnice. Nakon događaja tužitelju je bila potrebna tuđa nestručna pomoć 20 dana po 2 sata dnevno te dodatnih 10 dana po 1 sat dnevno radi uobičajenih kućanskih poslova i svakodnevnih aktivnosti.

8. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud primijenio je odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. - dalje: ZOO) te prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu pravične novčane naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 3.848,96 eura. Nadalje, na ime imovinske štete s osnove tuđe pomoći i njege dosudio je tužitelju iznos od 146,00 eura, dok je po osnovi imovinske štete na vozilu prihvatio zahtjev u iznosu od 1.072,59 eura. Na dosuđene iznose sud je tužitelju priznao i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, odnosno od 10. ožujka 2017. godine, pa do konačne isplate.

9. Tuženik u žalbi ističe da je preinaka tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka nedopuštena, te prigovara zastari preinačenog dijela zahtjeva. Nadalje osporava osnovanost i visinu dosuđene neimovinske štete, smatrajući da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja uzeo u obzir nove orijentacijske kriterije, čime je retroaktivno primijenio pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Su- IV-47/2020-5). Tuženik također smatra da je pogrešno utvrđena odgovornost za nastanak štetnog događaja, jer prema njegovu mišljenju sud nije pravilno cijenio doprinos tužitelja nastanku štete. Nadalje pobija i odluku o zakonskim zateznim kamatama, ističući da su na preinačeni dio zahtjeva neosnovano dosuđene od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Konačno, pobija i odluku o troškovima postupka.

10. Tužitelj žalbom pobija odluku o troškovima postupka. Smatra da mu je trebalo priznati naknadu troška za pristup na pripremno ročište od 9. listopada 2018. Nadalje ističe da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo time što mu nije priznao trošak sastava četiri obrazložena podneska, i to podnesaka od 4. travnja 2018., 28. svibnja 2020., 13. srpnja 2020. i 3. rujna 2021.

11.1. Prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP, preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

11.2. Odredbom čl. 190. st. 1. ZPP propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Iznimno, sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP, tužitelj može preinačiti tužbu i do zaključenja glavne rasprave ako bez svoje krivnje nije mogao izvršiti preinaku do zaključenja prethodnog postupka. Nadalje, prema odredbi čl. 190. st. 3. ZPP, nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, no i u slučaju protivljenja tuženika sud može dopustiti preinaku ako ocijeni da je to svrsishodno radi konačnog uređenja odnosa među strankama.

11.3. U tom smislu i sudska praksa zauzima stajalište da povećanje tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja ne predstavlja nedopuštenu preinaku tužbe ako tužitelj prije provedenog vještačenja nije mogao znati sve pravno relevantne okolnosti za određivanje visine zahtjeva. Tako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-711/2023-2 od 5. lipnja 2024. naveo da, kada sud provede vještačenje sukladno odredbi čl. 250. ZPP jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, ne može se zaključiti da bi na strani tužitelja postoji krivnja zbog toga što do zaključenja prethodnog postupka nije mogao znati sve okolnosti bitne za određivanje visine zahtjeva. Nadalje je istaknuto da institut zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka ima svrhu osigurati procesnu disciplinu stranaka, međutim kada je do povećanja tužbenog zahtjeva došlo nakon provedenog vještačenja kojim su utvrđene relevantne okolnosti za određivanje visine zahtjeva ili nakon promjene Orijentacijskih kriterija koji se primjenjuju na postupke u svim stupnjevima suđenja, pretjerano formalističko odbijanje takve preinake predstavljalo bi neopravdano ograničenje prava na pristup sudu, osobito kada je riječ o tzv. nepravoj preinaci tužbe.

12. U istoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske istaknuo je da je na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24), održanoj 27. svibnja 2024., zauzeto pravno shvaćanje prema kojem je u slučaju kada je preinaka tužbe izvršena povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka), a takva je preinaka dopuštena sukladno odredbama čl. 190. i 191. ZPP, zastara prekinuta već podnošenjem tužbe u tom postupku, a ne tek u trenutku preinake tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Navedeno pravno shvaćanje Vrhovni sud ponovio je i u odluci poslovni broj Rev-429/2024-2 od 12. lipnja 2024.

13.1. U odnosu na žalbene navode tuženika da se Orijentacijski kriteriji ne mogu primjenjivati retroaktivno, valja istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1024/2023-2 od 3. siječnja 2024. zauzeo shvaćanje prema kojem su tužitelji tek nakon donošenja pravnog shvaćanja o novim Orijentacijskim kriterijima mogli opravdano tužbenim zahtjevom tražiti naknadu štete u povećanom iznosu. U obrazloženju pravnog shvaćanja kojim su izmijenjeni Orijentacijski kriteriji navedeno je da se oni primjenjuju na sve parnične postupke za naknadu štete u svim stupnjevima suđenja od dana njihova prihvaćanja na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

13.2. Stoga, kada tužitelju ne bi bilo omogućeno povećati tužbeni zahtjev i nakon zaključenja prethodnog postupka, u većini slučajeva ne bi ni došlo do primjene novih Orijentacijskih kriterija, što bi bilo u suprotnosti s navedenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje upućuje na njihovu primjenu u svim postupcima koji su u tijeku od dana njihova prihvaćanja. Slično pravno shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je i u odluci poslovni broj Rev-389/2023-2 od 17. listopada 2023.

14.1. U odnosu na žalbeni prigovor tuženika o doprinosu tužitelja nastanku štete, kojim tvrdi da se tužitelj nije zaustavio na prometni znak stop niti je propustio vozilo osiguranika tuženika, već mu je izletio na kolnik, valja istaknuti da takvi navodi nisu potkrijepljeni rezultatima provedenog dokaznog postupka. Naime, iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka proizlazi da je do prometne nesreće došlo zbog neprilagođene brzine kretanja i zakašnjele reakcije osiguranika tuženika, odnosno da bi se nalet mogao izbjeći da je osiguranik tuženika brzinu kretanja prilagodio propisanim ograničenjima te pravodobno reagirao na nastalu prometnu situaciju. Naime, vozač je dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi ne samo propisanim ograničenjima, već i konkretnim uvjetima i stanju na cesti, kako bi vozilo mogao pravodobno zaustaviti pred svakom predvidivom zaprekom.

14.2. Pri tome valja naglasiti da tuženik tijekom postupka nije dokazao, niti je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno, da tužitelj nije postupio u skladu s prometnim znakom stop. Samo postojanje takvog znaka ne znači automatski doprinos vozača koji se uključuje u promet, osobito u situaciji kada drugi sudionik u prometu vozi znatno većom brzinom od dopuštene, čime bitno smanjuje mogućnost pravodobnog reagiranja. U takvim okolnostima vozač koji se uključuje u promet može opravdano očekivati da će se drugi sudionici u prometu kretati u skladu s prometnim propisima, osobito u pogledu dopuštene brzine kretanja i uz potrebnu razinu pažnje.

14.3. Konačno, iz nalaza prometnog vještaka proizlazi da se vozilo tužitelja u trenutku naleta već nalazilo na kolniku [adresa] te je bilo u fazi vožnje, a ne neposrednog uključivanja u promet te da se sudar mogao izbjeći da je osiguranik tuženika vozio dozvoljenom brzinom i pravodobno reagirao na prometnu situaciju. Pri tome valja imati u vidu da se doprinos oštećenika nastanku štete može utvrditi samo ako je njegovo postupanje u uzročnoj vezi s nastankom štetnog događaja, odnosno ako bi se pravilnim postupanjem oštećenika štetni događaj mogao izbjeći ili bi njegove posljedice bile manje. U konkretnom slučaju takva uzročna veza nije utvrđena, već iz provedenog postupka proizlazi da je uzrok prometne nesreće prvenstveno u propustima na strani osiguranika tuženika, koji je postupao protivno osnovnim pravilima sigurnosti cestovnog prometa, a za što je na koncu i prekršajno odgovarao, što dodatno potvrđuje njegovu potpunu odgovornost za nastanak štetnog događaja.

14.4. Stoga žalbeni navodi tuženika kojima se osporava zaključak prvostupanjskog suda o nepostojanju doprinosa tužitelja nastanku štete nisu osnovani te nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

15.1. U odnosu na žalbeni prigovor koji se odnosi na tijek zateznih kamata na preinačeni dio tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete, valja istaknuti da je, suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je zatezne kamate na preinačeni dio zahtjeva dosudio od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Takva odluka utemeljena je na odredbi čl. 1103. ZOO, kojom je propisano da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

15.2. Iako je ovaj sud upoznat sa stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske o navedenom spornom pitanju, žalbeni navodi tuženika prema kojima bi zatezne kamate na preinačeni (povećani) dio zahtjeva za naknadu neimovinske štete trebalo dosuditi tek od dana kada je preinaka tužbe učinjena, nisu osnovani. Naime, činjenica povećanja tužbenog zahtjeva tijekom postupka sama po sebi nema utjecaja na trenutak dospijeća tražbine, budući da se preinakom samo korigira visina već postavljenog zahtjeva. Slijedom toga, tužitelju pripada pravo na zatezne kamate i na preinačeni dio, od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Takav stav u pogledu tijeka zateznih kamata na preinačeni dio zahtjeva je u skladu sa sudskom praksom izraženom u presudi Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Gž-3502/2022-2 od 25. listopada 2022. (t. 28-30), a takvo pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-889/2023-4 od 18. lipnja 2024.

15.3. Slijedom navedenog, za početak tijeka zateznih kamata nije odlučan trenutak preinake tužbe, već trenutak kada je tražbina dospjela u smislu članka 1103. ZOO, odnosno dan podnošenja pisanog odštetnog zahtjeva ili tužbe. Stoga je pravilno prvostupanjski sud dosudio zatezne kamate i na preinačeni dio, od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

16. U postupku je medicinskim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio ozljede vratne kralježnice i desnog koljena, koje su rezultirale fizičkim i duševnim bolovima, trajnim smanjenjem životnih aktivnosti te potrebom za tuđom pomoći i njegom. Prometnim vještačenjem je utvrđeno da je osiguranik tuženika isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja u kojem vozilo tužitelja pretrpjelo totalnu štetu uslijed sudara.

17.1. Prema tome, na utvrđeno činjenično stanje trebalo je primijeniti relevantne zakonske odredbe.

17.2. Odredbom čl. 1100. st. 1. ZOO propisano je će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom (čl. 1100. st. 2. ZOO).

17.3. Sukladno čl. 1085. st. 1. ZOO, odgovorna osoba dužna je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala. Kad uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, odgovorna je osoba dužna isplatiti oštećeniku odgovarajući iznos novca na ime naknade štete (čl. 1085. st. 3. ZOO).

17.4. Odredbom čl. 12. st. 6. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., 155/23. - dalje: ZOOP) propisano je da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete ili nespornog iznosa naknade štete, u roku iz stavka 5. ovoga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, odnosno uz dužni nesporni iznos naknade štete ima pravo i na isplatu iznosa kamate, i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

17.5. Nadalje, sukladno odredbi čl. 29. st. 1. ZOO, dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.

18.1. Budući da je vještak medicinske struke dao ocjenu jačine i trajanja povredom izazvanih fizičkih i duševnih boli te straha, sud je primjenom orijentacijskih kriterija i cijeneći okolnosti konkretnog slučaja odredio visinu pravične novčane naknade. Ovaj sud smatra da je utvrđena neimovinska šteta, odnosno pravična novčana naknada primjerena okolnostima konkretnog slučaja.

18.2. Slijedom navedenog, sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u točki I. izreke presude, a sukladno odredbi čl. 373. t. 3. ZPP odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

19.1. Vezano uz žalbene navode tužitelja kojima osporava odluku prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknadu troška sastava više od četiri podneska zbog dugotrajnosti postupka, kao i zahtjev za naknadu troška za ročište održano 9. listopada 2019., valja istaknuti da su takvi žalbeni navodi neosnovani.

19.2. Naime, Vrhovni sud je u odluci poslovni broj Rev-1067/2023-2 od 20. prosinca 2023. po pitanju prava na naknadu parničnog troška za više od četiri obrazložena podneska prema tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa) utvrdio da stranci, sukladno odredbi čl. 155. ZPP u vezi s tbr. 8.1. Tarife, pripada pravo na naknadu za sastav podnesaka, ali najviše za četiri obrazložena podneska u istom sporu. Pri tome sud ima obvezu za svaku od tih radnji ocijeniti je li sastav pojedinog obrazloženog podneska bio nužan za vođenje parnice.

19.3. Nadalje, iako postoje iznimke, one su rezervirane za situacije kada je zbog okolnosti konkretnog predmeta (dugotrajnost postupka, ukidne odluke viših sudova, potreba za dostavom više obrazloženih podnesaka) potrebno i opravdano dosuditi trošak sastava više od 4 obrazložena podnesaka.

19.4. Međutim, u konkretnom slučaju nije ni riječ o podnescima za koje bi bilo opravdano priznati trošak. Podneskom od 4. travnja 2018. tužitelj ponavlja navode iz tužbe, dok podnescima od 28. svibnja 2020. i 13. srpnja 2020. preinačava tužbeni zahtjev. S obzirom na to da je tužitelj tijekom postupka tri puta preinačavao tužbeni zahtjev, nije bilo opravdano dosuditi mu trošak za sastav svakog od tih podnesaka. Prvostupanjski sud je stoga pravilno postupio kada mu je dosudio trošak sastava samo posljednjeg podneska od 14. prosinca 2022., kojim je konačno uredio tužbeni zahtjev. Navode iz podneska od 3. rujna 2021. tužitelj je mogao iznijeti i u ranijem podnesku od 25. svibnja 2021. (trošak kojega mu je priznat), a i u tom se podnesku ne bavi meritumom već predujmom za provođenje prometnog vještačenja.

19.5. Treba dodati i da je prvostupanjski sud tužitelju priznao trošak sastava pet obrazloženih podnesaka (uz tužbu i odštetni zahtjev) dakle odredbu Tbr. 8.1. Tarife nije tumačio na štetu tužitelja. Prema tome, neosnovani su žalbeni navodi tužitelja te je sukladno čl. 380. t. 2. ZPP, odlučeno kao u točki I. izreke rješenja.

19.6. Također, iz točke 21. obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je tužitelju već priznat trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 9. listopada 2019.

20. S obzirom na to da žalba tuženika nije osnovana u dijelu koji se tiče glavne stvari, primjenom čl. 166. st. 1. i 2. ZPP, u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP, odbija se zahtjev za naknadom troškova sastava žalbe kao neosnovan, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke rješenja.

21. Budući da tužitelj nije uspio sa žalbom valjalo ga je po čl. 166. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP, odbiti sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke rješenja.

U Zagrebu 17. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Milena Frankić