Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-846/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatko Knezović odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2812/2025-11 od 29. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 17. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2812/2025-11 od 29. listopada 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III. i V. izreke.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o [broj kredita] od 03.11.2005. sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., danas Addiko Bank d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, a koja: u dijelu čl. 5. glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita“. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.374,43 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. prosinca 2006. do isplate, dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.231,18 €, zajedno sa zakonskom zateznom tekućom od 29. listopada 2025. do isplate. Nadalje, pod točkom IV. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom dijelu sa zateznim kamatama, dok je pod točkom V. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.
2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I., II., III. i V. kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, žali se tuženik zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.
3. Žalba nije osnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ništetna odredba Ugovora o [broj kredita] od 03.11.2005. sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., danas Addiko Bank d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, kojom je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade za troškove obrade kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita te zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju tih nepoštenih ugovornih odredbi.
5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.
6. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice koje se svode zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.
7. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:
- da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o [broj kredita] od 03.11.2005. za stambeni kredit prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF u iznosu od 170.100,00 CHF na rok otplate od 30 godina;
- da iz odredbe čl. 5. navedenog ugovora proizlazi da su stranke ugovorile da se korisnik kredita pristaje da prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita;
- da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je kredit bio potreban radi kupnje stana za stanovanje gdje živio cijelo vrijeme sa svojom obitelji, kao i danas pa je otišao u tadašnju Hypo banku jer je tamo bila najpovoljnija kamata i u banci su razgovarali samo o iznosu koji mu je bio potreban za kredit, nije bilo mogućnosti pregovaranja o nekim drugim pojedinim odredbama ugovora, a niti mu je prije sklapanja ugovora o kreditu bilo rečeno da se u ugovoru nalazi naknada za obradu kredita. Nadalje, proizlazi da je ugovor pročitao prije sklapanja, a prije sklapanja ugovora nije mu bila objašnjavana naknada za obradu kredita te mu uz ugovor o kreditu nije dana nikakva druga dokumentacija koja bi sadržavala troškove ili nešto slično na što bi se odnosila naknada za obradu kredita, a prije potpisivanja ugovora nije mu predočen iznos naknade, niti javni bilježnik nije ništa objašnjavao vezano uz odredbe ugovora.
8. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio da je odredba čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu, kojim je ugovorna naknada za obradu kredita, a koja naknada je u konkretnom slučaju iznosila 1.374,43 eura te je i naplaćena u istom iznosu na način da je ustegnuta od ukupnog iznosa odobrenog kredita, nepoštena ugovorna odredba, a sve temeljem odredbe članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP-a), a time i ništetna jer predmetna odredba nije jasno napisana u smislu odredbe čl. 85. ZZP-a, jer nije omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da je na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a tuženik isto nije dokazao. Osim toga, iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora, sastavljenoj od strane tuženika kao banke, a koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba tako da je tuženik iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja.
9. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužitelju koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita pa tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe. Naime, predmetni Ugovor je potrebama tužitelja prilagođen samo u dijelovima koji se tiču iznosa kredita, roka otplate, namjene kredita, no navedeno ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu kojem se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore tuženik sklapa u velikom broju slučajeva. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da je spornom ugovornom odredbom u biti tuženik sam odredio visinu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo tako da je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP. Tuženik je kao trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji troškovi se "pokrivaju" tom naknadom, a u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi pri čemu sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita te tuženik, dakle nije tužitelju razjasnio razloge zbog kojih mu je naplatio naknadu za obradu kredita, odnosno nije dokazao opravdanost naplate naknade. Tuženik je morao određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti sukladno svojoj jednostranoj odluci, čime su zapravo korisnici kredita dovedeni u neravnopravan položaj, budući da su veći troškovi za obradu kredita naplaćivani od korisnika koji podigne veći iznos kredita. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je zaključio da se o takvoj odredbi nije pregovaralo i takva je novčana obveza tužitelju nametnuta, slijedom čega odlučuje kao pod točkom I. izreke.
10. Nadalje, budući da je predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe, slijedom čega je sukladno odredbi čl. 104. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom pa je temeljem iste odredbe valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa, slijedom čega prvostupanjski sud odlučuje kao pod točkom II. izreke pobijane presude.
11. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (čl. 5. Ugovora), te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, kako to jasno proizlazi iz njegovog iskaza.
12. Naime, sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje: ZZP/03), kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj tužitelj pristaje da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.
13. Kako iz iskaza tužitelja proizlazi da nije mogao pregovarati s bankom o visini te naknade za obradu kredita, a niti ne proizlazi da mu je itko objasnio od čega se sastoji ta ulazna naknada, tj. na što se odnosi, a platio ju je od odobrenog kredita i to prilikom isplate samog kredita te nije mogao pregovarati niti išta mijenjati u vezi te odredbe, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita.
14. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
15. Prema tome, suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Isto tako, tuženik nije dokazao koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
16. Dakle, u smislu odredbe čl. 81. ZZP, o dijelu odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, nije se pojedinačno pregovaralo i nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade, (konkretne usluge, troškovi i dr.), a niti je tužitelj mogao utjecati kao i išta promijeniti u predmetnom ugovoru.
17. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: "1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
18. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).
19. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega pri čemu to ne traži nužno da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.
20. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade jer je naveo da je pročitao sklopljeni Ugovor o kreditu, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Dakle, imao je informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogao je razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi (tuženik nije niti tvrdio da je tužitelja s time upoznao, a niti je na tu okolnost predlagao izvođenje dokaza).
21. Stoga, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već ponuđenim ugovorom bilo obuhvaćena i sporna odredba, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.
22. Iz okolnosti predmetnog spisa da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, slijedom čega je zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa, tako da je neodlučno da navedeni iznos naknade predstavlja 1,25% zaprimljenog iznosa od strane tužitelja koji su neznatni u odnosu na ukupnu isplatu koju je primio tužitelj, budući da tužitelj nije imao utjecaj na ugovaranje navedenih odredbi.
23. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) pri čemu iz navoda tužitelja tijekom postupka proizlazi da je morao platiti naknadu za obradu kredita tj. ulaznu naknadu i nije mogao pregovarati s bankom o visini te naknade, slijedom čega proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita i osiguranje nije bilo moguće sklopiti ugovor.
24. Slijedom navedenog, imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
25. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.
26. Također, neodlučni su žalbeni navodi da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Naime, bitno je istaknuti da tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, tako da su žalbeni navodi neosnovani.
27. Dakle, načelno nije sporno ugovaranje plaćanje naknade za obradu kredita prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ali je sporan način njegovog ugovaranja i jasna svrha ugovaranja pojedine naknade, pa su stoga sve tvrdnje tuženika, kao što je i upućivanje na stajališta iz odluka Suda Europske unije C-621/17 i C-84/19, a kojima se zanemaruje taj pristup predmetu spora, neosnovane. Naime, bez obzira što je u odluci suda Europske Unije u predmetu C-621/17 navedeno da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose i da načelno odredba koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju za te troškove ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača, u konkretnom slučaju ta odluka prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije primjenjiva jer tužitelju prije sklapanja Ugovora uopće nisu objašnjeni i predočeni potrebni parametri strukture spornih odredbi o naknadi za obradu kredita. Naime, takav nejasan i netransparentan način ugovaranja obveze korisniku kredita suprotan je načelu savjesnosti i poštenja pa imajući u vidu da takav način ugovaranja kredita očito upućuje na neravnopravni položaj potrošača kojem nisu objašnjene odredbe ugovora koji sklapa, niti mu je dana mogućnost pregovaranja o izmjenama određenih odredbi, dok je s druge strane banka u mogućnosti u potpunosti odrediti sadržaj svih ugovornih odnosa bez prethodnog objašnjenja, a što predstavlja neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača.
28. Isto tako, suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.
29. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi čl. 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.
30. Naime, žalbeni navodi glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to su suprotni navodi žalitelja neosnovani.
31. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 - dalje: OT), dok tuženiku pravilno nije dosuđen trošak postupka kao niti troškovi žalbenog postupka i plaćene pristojbe jer je izgubio spor u cijelosti.
32. Slijedom svega navedenog, kako žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III. i V. izreke te odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.
33. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke.
U Zagrebu 17. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća:
Josip Grubišić
