Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1192/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joka Umićević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Juraj Blažičko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika CB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Sandra Pleskina, odvjetnica u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-487/2021-20 od 16. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 17. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice UB kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-487/2021-20 od 16. siječnja 2024. u točki II. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 985,42 EUR, zajedno sa zateznom kamatom, te u točki III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužiteljici da nadoknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 466,60 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 16. siječnja 2024. do isplate.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P- 487/2021-20 od 16. siječnja 2024. u točki II. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev preko iznosa od 985,42 EUR do iznosa od 1.367,70 EUR (iznos od 382,28 EUR), zajedno sa zateznom kamatom, te u točki III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužiteljici da nadoknadi tuženiku trošak parničnog postupka preko iznosa od 466,60 EUR do iznosa od 933,19 EUR (iznos od 466,59 EUR), zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 16. siječnja 2024. do isplate, te se sudi:

1. Nalaže se tuženiku CB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužiteljici UB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 382,28 EUR, zajedno sa zateznom kamatom, tekućom kako slijedi:

- na iznos od 28,62 EUR, od 1. siječnja 2017. do isplate

- na iznos od 78,55 EUR, od 1. siječnja 2018. do isplate

- na iznos od 84,79 EUR, od 1. siječnja 2019. do isplate

- na iznos od 95,16 EUR, od 1. siječnja 2020. do isplate

- na iznos od 95,16 EUR, od 1. siječnja 2021. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. Odbija se zahtjev tuženika CB za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 466,59 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 16. siječnja 2024. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku CB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknaditi tužiteljici UB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak žalbenog postupka u iznosu od 106,08 EUR, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice UB za naknadu troška žalbenog postupka u preostalom zatraženom iznosu od 312,59 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku CB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužiteljici UB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 12,95 EUR sa zz kamatom tekućom kako slijedi:

-na iznos od 50,59 kn/6,71 EUR od 1. 1. 2017.,

-na iznos od 47,03 kn/6,24 EUR od 1. 1. 2018,

pa do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

II. S preostalim dijelom zahtjeva za iznos od 1.367,70 EUR sa zz kamatama, tužbeni zahtjev se odbija.

III. Nalaže se tužiteljici UB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženiku CB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 933,19 EUR sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena tekućom od 16. siječnja 2024., pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv točaka II. i III. prvostupanjske presude žalbu podnosi tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužiteljica ističe kako je tuženik, tijekom cijelog utuženog razdoblja, imao ključ od predmetnog stana, tj. tuženik je suposjedovao predmetni stan s tužiteljicom. Slijedom navedenog, tuženik je bio obvezan podmirivati polovicu režijskih troškova, budući da je suposjedovao predmetni stan. Što se tiče troškova struje i HRT pristojbe, tuženik je obvezan polovicu tih troškova plaćati kao suvlasnik stana, sukladno Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Nadalje, tužiteljica ističe kako tuženik uopće nije osporavao visinu troškova koje je platila tužiteljica, već samo svoju obvezu da plati polovicu tih troškova. Međutim, sud prvog stupnja svejedno odbija fiksne troškove vodnih usluga koje je tuženik, kao suvlasnik nekretnine, bio obvezan podmiriti jer tužiteljica nije dostavila sve račune. Dakle, visina utuženog iznosa u tom dijelu (fiksni troškovi vodnih usluga) nije bila sporna. Naposljetku, tuženik je obvezan i plaćati trošak police osiguranja za slučaj požara, budući da je riječ o nužnom trošku koji tereti predmetni stan. Tužiteljica posljedično pobija i odluku o trošku parničnog postupka. Slijedom svega navedenoga, tužiteljica predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu (u pobijanom dijelu) na način da se naloži tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 1.367,70 EUR, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu (u pobijanom dijelu) i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 418,67 EUR, i to: 312,50 EUR za trošak sastava žalbe te 106,17 EUR za trošak sudske pristojbe na žalbu.

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu tužiteljice.

4. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana.

5. Ispitivanjem prvostupanjske presude u pobijanom dijelu i postupka koji je prethodio njenom donošenju nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje u tekstu: ZPP), a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice, konačno uređen podneskom od 26. siječnja od 2023. (list 103-105 spisa), za isplatu iznosa od 1.380,65 EUR (10.402,51 kn), zajedno sa zateznom kamatom.

7.1. Utuženi iznos predstavlja polovicu iznosa od 2.761,30 EUR (20.805,02 kuna), koji iznos je tužiteljica, u razdoblju od kolovoza 2016. do prosinca 2020., platila na ime troškova struje, troškova vodnih usluga (fiksni dio), troškova HRT pristojbe i troškova police osiguranja za slučaj požara. Navedeni troškovi se odnose na stan u [adresa], koji stan je, u utuženom razdoblju, bio u suvlasništvu tužiteljice i tuženika, svaki po 1/2. Slijedom navedenog, tužiteljica smatra da je tuženik, kao suvlasnik stana u 1/2, bio dužan participirati u plaćanju navedenih troškova u 1/2.

7.2. Prvostupanjski sud je ocijenio da je zahtjev tužiteljice osnovan u iznosu od 12,65 EUR, i to samo u odnosu na dio troškova vodnih usluga (fiksni dio). Prvostupanjski sud je ocijenio da zahtjev tužiteljice nije osnovan u preostalom iznosu od 1.367,70 EUR.

8. Nije sporno da su parnične stranke, u utuženom razdoblju, bili suvlasnici stana u [adresa], svaki po 1/2.

9. Nije sporno da je tužiteljica, u vezi korištenja predmetnog stana, platila iznos od 2.761,30 EUR (20.805,02 kuna), na ime troškova struje, troškova vodnih usluga (fiksni dio), troškova HRT pristojbe i troškova police osiguranja za slučaj požara.

9.1. Naime, na ročištu održanom 3. listopada 2022. (list 98 spisa) tuženik tvrdi da ne osporava da je tužiteljica platila sve račune za režijske troškove koji su predmet tužbe, ali osporava da bi trebao refundirati 1/2 tih troškova jer nije koristio predmetni stan u utuženom razdoblju.

10. Također nije sporno da tuženik, u utuženom razdoblju, nije stanovao, tj. nije koristio predmetni stan.

10.1. Naime, tužiteljica je, na ročištu održanom 3. listopada 2022. (list 97 spisa), izričito navela da tuženik ne stanuje u predmetnom stanu još od 2012.

11. Sporno je je li tuženik, kao suvlasnik predmetnog stana u 1/2, dužan participirati u polovici troškova koje je platila tužiteljica.

12. Dakle, prvostupanjski sud je, u provedenom dokaznom postupku, pravilno i potpuno utvrdio sljedeće činjenice:

- da je tužiteljica, u utuženom razdoblju, plaćala utužene režijske troškove i policu osiguranja od požara,

- da su stranke bivši bračni drugovi čiji brak je razveden 2011. godine,

- da su stranke bile suvlasnici na jednake dijelove predmetnog stana u [adresa], upisanog u zk. ul. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina], kao etažno vlasništvo (E-21) u suvlasništvu stranaka svake u 1/2 dijela,

- da su stranke bile suvlasnici stana sve do 2021., pa tako i u utuženom razdoblju,

- da je tuženik, nakon što je 2011. razveden brak između njega i tužiteljice, napustio predmetni stan i u stanu ne živi i ne koristi ga od 2012., a u stanu je nakon razvoda braka i nakon što je tuženik prestao koristiti stan, nastavila živjeti i koristi ga, pa tako i u utuženom razdoblju, isključivo tužiteljica sa sinom

13. Prvostupanjski sud je pravilno odbio tužbeni zahtjev u iznosu od 985,42 EUR, a koji iznos predstavlja polovicu iznosa kojeg je tužiteljica, u utuženom razdoblju, platila na ime troškova struje, HRT pristojbe i police osiguranja za slučaj požara.

14. Naime, člankom 3. stavkom 2. točkom 20. Zakona o tržištu električne energije ("Narodne novine" broj: 22/2013, 95/2015, 102/2015, 68/2018, 52/2019, 111/2021, dalje u tekstu: ZTEE), koji je bio na snazi u utuženom razdoblju, propisana je definicija krajnjeg kupca električne energije: krajnji kupac - kupac koji kupuje električnu energiju za vlastito korištenje.

14.1. Nadalje, člankom 61. st. 2. ZTEE-a propisano je da krajnji kupac dužan je plaćati električnu energiju, sukladno ugovorenim i reguliranim uvjetima.

14.2. Slijedom navedenog, krajnji kupac nije nužno osoba koja je vlasnik nekretnine, već ona osoba koja koristi električnu energiju za vlastite potrebe u određenoj nekretnini. Budući da tuženik, u utuženom razdoblju, nije koristio predmetnu nekretninu, a samim time nije niti koristio električnu energiju u predmetnoj nekretnini, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tuženik nije dužan platiti polovicu troškova električne energije, već ti troškovi u cijelosti terete tužiteljicu koja je živjela u predmetnoj nekretnini i koristila električnu energiju za vlastite potrebe.

15. Člankom 34. stavcima 1., 2. i 6. Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji ("Narodne novine" broj: 137/2010, 76/2012, 78/2016, 46/2017, 73/2017, 94/2018, dalje u tekstu: ZHRT) propisano je da svatko tko ima u vlasništvu ili posjedu radijski i televizijski prijamnik odnosno drugi uređaj za prijam radijskog ili audiovizualnog programa (u daljnjem tekstu: prijamnik) na području Republike Hrvatske koje je pokriveno prijenosnim signalom dužan je HRT-u plaćati mjesečnu pristojbu u iznosu određenom čl. 35. st. 2. ZHRT-a. Kućanstva koja u vlasništvu ili posjedu imaju dva ili više prijamnika plaćaju mjesečnu pristojbu kao da imaju jedan prijamnik. Kućanstvom se u smislu ZHRT-a smatra svaka obiteljska ili druga zajednica osoba koje zajedno stanuju i zajednički troše svoje prihode za podmirenje osnovnih životnih potreba (stanovanja, prehrane i sl.).

15.1. Slijedom navedenog, HRT pristojbu plaćaju članovi kućanstva, tj. članovi obiteljske ili druge zajednice osobe koje zajedno stanuju i zajednički troše svoje prihode za podmirenje osnovnih životnih potreba. Budući da tuženik, u utuženom razdoblju, nije živio niti koristio predmetnu nekretninu, dakle, nije stanovao sa tužiteljicom, a samim time nije bio član njezinog kućanstva, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tuženik nije dužan platiti polovicu troškova HRT pristojbi, već ti troškovi u cijelosti terete tužiteljicu.

16. Što se tiče troškova police osiguranja od požara, valja istaknuti kako tužiteljica nije dostavila ugovor o osiguranju niti policu osiguranja, a iz kojih dokumenata bi se zaključilo tko je sklopio ugovor o osiguranju.

16.1. Međutim, iz iskaza tužiteljice UB (list 97 spisa) proizlazi da je ugovor za osiguranje predmetnog stana od požara ona zaključila i potpisala još 2008. godine, jer riječ o staroj zgradi i postoji velika opasnost od požara. Tužiteljica je nadodala da se polica nije mogla kupiti za cijelu zgradu jer nije bilo dovoljno novaca u pričuvi radi čega je ona osigurala od požara samo svoj (i tuženikov) stan ovom policom.

16.2. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, upravo iz njenog iskaza proizlazi kako predmetno osiguranje nije nužan trošak koji tereti čitavu zgradu, već je riječ o dobrovoljnom ugovornom odnosu kojeg je tužiteljica samoinicijativno ugovorila za predmetni stan.

16.3. Sukladno čl. 921. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO), ugovorom o osiguranju osiguratelj se obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj se osiguranja obvezuje osiguratelju platiti premiju osiguranja. Nadalje, člankom 936. st. 1. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj osiguranja dužan platiti premiju osiguranja, ali je osiguratelj dužan primiti isplatu premije od svake osobe koja ima pravni interes da ona bude plaćena. Naposljetku, čl. 941. st. 1. ZOO-a propisano je da ugovor o osiguranju imovine može sklopiti svaka osoba ili se može sklopiti u korist svake osobe koja ima opravdani interes na predmetu osiguranja.

16.4. Premda se može zaključiti da je ugovor o osiguranju stana od slučaja požara sklopljen u korist tuženika, kao tadašnjeg suvlasnika predmetne nekretnine, za obvezu plaćanja premije je bitno da predmetni ugovor nije zaključio tuženik, već ga je zaključila tužiteljica. Naime, sukladno citiranim odredbama ZOO-a, premiju osiguranja plaća ugovaratelj osiguranja, tj. tužiteljica. Dakle, predmetni ugovor je sklopila isključivo tužiteljica, bez sudjelovanja tuženika, a kako to i proizlazi iz njenog iskaza, radi čega obveza plaćanja premije osiguranja tereti samo tužiteljicu, a ne i tuženika, koji nije ugovorna strana predmetnog ugovora.

17. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tuženik, u utuženom razdoblju, nije morao participirati u plaćanju polovice troškove koji se odnose na struju, HRT pristojbu i policu osiguranja za slučaj požara. Uvidom u podnesak tužiteljice od 26. siječnja 2023. (list 103-105 spisa) proizlazi da je tužiteljica, s navedenih osnova, ukupno tražila iznos od 985,42 EUR (7.424,55 kuna).

18. Slijedom navedenog, valjalo je, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 985,42 EUR (trošak struje, HRT pristojbe i police osiguranja za slučaj požara).

19. Međutim, osnovano tužiteljica ističe da je prvostupanjski sud trebao u cijelosti dosuditi tužiteljici troškove vodnih usluga (fiksni dio).

20. Naime, tužiteljica je, na ime troškova vodnih usluga (fiksni dio), potraživala iznos od 395,23 EUR (2.977,96 kn), kako to proizlazi iz podneska od 26. siječnja 2023. (list 103-105 spisa).

21. Prvostupanjski sud je tužiteljici, na ime troškova vodnih usluga (fiksni dio), dosudio iznos od 12,95 EUR, navodeći da je tužiteljica jedino dokazala visinu fiksnih troškova vodnih usluga za prosinac 2016. i studeni 2017., kako to proizlazi iz računa Inkasatora (račun za 11/2017 na listu 18 spisa i račun za 12/2016 na listu 24 spisa).

22. Međutim, kao i što to tužiteljica navodi to u svojoj žalbi, visina troškova nije bila sporna među strankama, već je tuženik isključivo samo osporavao svoju obvezu da tužiteljici refundira polovicu troškova koje je tužiteljica platila. Dakle, tužiteljica nije bila obvezna dokazivati visinu fiksnih troškova vodnih usluga, jer je riječ o nespornoj činjenici (činjenici koju tuženik nije niti osporavao), već je samo bilo sporno je li tuženik obvezan platiti polovicu fiksnih troškova vodnih usluga.

23. Tužiteljica je potraživala samo fiksne troškove vodnih usluga, a ne i varijabilne troškove, tj. troškove koji se odnose na realnu potrošnju vode. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da su tužiteljica i tuženik, kao suvlasnici predmetnog stana, obvezni platiti fiksne troškove vodnih usluga sukladno njihovim suvlasničkim omjerima.

23.1. Naime, fiksni troškovi vodnih usluga služe pokriću troškova koji ne ovise o količini isporučenih vodnih usluga, a nastaju kao posljedica priključenja nekretnine na komunalne vodne građevine. U utuženom razdoblju na snazi je bila Uredba o najnižoj osnovnoj cijeni vodnih usluga i vrsti troškova koje cijena vodnih usluga pokriva ("Narodne novine" broj: 112/2010, 66/2019, dalje u tekstu: Uredba) te Zakon o vodnim uslugama ("Narodne novine" broj: 66/2019, dalje u tekstu: ZVO), koji propisuju da se cijena vodnih usluga sastoji od fiksnog i varijabilnog dijela, pri čemu fiksni dio služi pokrivanju troškova koji postoje čak i kada ne dolazi do potrošnje vode (održavanje vodovodne i kanalizacijske mreže i sl.), a varijabilni dio ovisi o količini isporučenih vodnih usluga (potrošnja vode).

23.2. Sukladno čl. 3. st. 1. toč. 6. ZVO-a, korisnik vodnih usluga je vlasnik nekretnine u koju se, isporučuje voda za ljudsku potrošnju, a čl. 42. st. 1. ZVO-a je propisano da cijenu vodne usluge (koja se sastoji od fiksnog i varijabilnog dijela) plaća korisnik vodnih usluga.

23.3. U duhu citiranih odredbi, ovaj sud ocjenjuje da fiksni troškovi, koji nisu vezani za korištenje nekretnine, predstavljaju javnu obvezu (su)vlasnika nekretnine radi održavanja vodovodne i kanalizacijske mreže. Dakle, neovisno živi li vlasnik u određenoj nekretnini ili ne, njegova obveza je da podmiri fiksne troškove vodnih usluga. Jedino u tom slučaju je primjenjiva odredba čl. 84. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje u tekstu: ZV) jer fiksni troškovi vodnih usluga nisu ovisni o korištenju nekretnine, već predstavljaju javnu obvezu vlasnika da doprinose održavanju vodovodne infrastrukture.

24. Slijedom svega navedenog, uzevši u obzir da visina fiksnih troškova vodnih usluga u iznosu od 395,23 EUR nije bila sporna i da je prvostupanjski sud po ovoj osnovi dosudio tužiteljici iznos od 12,95 EUR, ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da je tužiteljici trebalo dosuditi i preostali zatraženi iznos od 382,28 EUR.

24.1. Iz podneska od 26. siječnja 2023. (list 103-105 spisa), proizlazi da tužiteljica potraživala polovicu godišnjih fiksnih troškova vodnih usluga, nastalih u razdoblju od 2016. do 2020., zajedno sa zateznom kamatom, specificirano kako slijedi:

- za 2016. iznos od 35,33 EUR (266,20 kn), zajedno sa kamatom od 1.1.2017.

- za 2017. iznos od 84,79 EUR (638,88 kn), zajedno sa kamatom od 1.1.2018.

- za 2018. iznos od 84,79 EUR (638,88 kn), zajedno sa kamatom od 1.1.2019.

- za 2019. iznos od 95,16 EUR (717,00 kn), zajedno sa kamatom od 1.1.2020.

- za 2020. iznos od 95,16 EUR (717,00 kn), zajedno sa kamatom od 1.1.2021.

24.2. Iz navedene specifikacije treba oduzeti iznos od 6,71 EUR koji je tužiteljici prvostupanjski sud priznao za 2016. godinu te iznos od 6,24 EUR koji je tužiteljici prvostupanjski sud priznao za 2017. godinu.

24.3. Dakle, valjalo je, primjenom čl. 373. st. 3. ZPP-a, preinačiti prvostupanjsku presudu i tužiteljici dosuditi iznos od 382,28 EUR (fiksni troškovi vodnih usluga), zajedno sa zateznom kamatom, koja teče kako slijedi:

- na iznos od 28,62 EUR, od 1. siječnja 2017. do isplate

- na iznos od 78,55 EUR, od 1. siječnja 2018. do isplate

- na iznos od 84,79 EUR, od 1. siječnja 2019. do isplate

- na iznos od 95,16 EUR, od 1. siječnja 2020. do isplate

- na iznos od 95,16 EUR, od 1. siječnja 2021. do isplate

25. Kako je u drugostupanjskom postupku preinačena prvostupanjska presuda na način da je usvojen tužbeni zahtjev u dodatnom iznosu od 382,28 EUR, valjalo je na drugačiji način odlučiti o troškovima postupka, budući da je došlo do izmjene uspjeha stranaka u sporu.

26. Kada se promatra cjelokupni tužbeni zahtjev u iznosu od 1.380,65 EUR, tužbeni zahtjev je osnovan u iznosu od 395,23 EUR, a nije osnovan u iznosu od 985,42 EUR. Naime, prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev u iznosu od 12,95 EUR, a ovaj sud drugog stupnja je dodatno usvojio tužbeni zahtjev u iznosu od 382,28 EUR. Slijedom navedenog, ne može se tvrditi da je tužiteljica uspjela u sporu samo u neznatnom dijelu, radi čega se tuženiku ne dosuđuju troškovi u cijelosti (čl. 154. st. 5. ZPP-a), već u razmjernom dijelu (čl. 154. st. 2. ZPP).

27. Prilikom donošenja odluke o troškovima, a budući da su parnične stranke djelomično uspjele u parnici, potrebno je utvrditi postotak uspjeha stranaka u postupku, pri čemu se razmatra i uspjeh u osnovi i u visini tužbenog zahtjeva (kvalitativan i kvantitativan uspjeh), sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a.

27.1. Tužiteljica je uspjela sa osnovom tužbenog zahtjeva u omjeru od 25%, a tuženik sa 75%. Tužiteljica je potraživala od tuženika povrat polovice plaćenih troškova koji su joj nastali po različitim osnovama. Naime, tužiteljica je potraživala od tuženika troškove po četiri osnove (struja, HRT pristojba, premija osiguranja i fiksni troškovi vode), a uspjela je samo sa jednom osnovom (fiksni troškovi vode), dok nije uspjela s preostale tri osnove.

27.2. Visina troškova koje je platila tužiteljica nije bila sporna u ovom parničnom postupku, već isključivo je li tuženik obvezan refundirati tužiteljici polovinu plaćenih troškova. Stoga se uspjeh sa visinom tužbenog zahtjeva (kvantitativni uspjeh) ne razmatra prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

27.3. Konačni uspjeh stranaka u sporu je taj da je tužiteljica uspjela s 25%, a tuženik s 75%. Primjenjujući odredbu čl. 154. st. 2. ZPP, kada se uspjeh tuženika oduzme s uspjehom tužiteljice (75% - 25% = 50%), tuženik ima pravo na naknadu troškova postupka u razmjernom dijelu od 50%.

27.4. Prvostupanjski sud je priznao kao osnovan sljedeći trošak tuženika: trošak odvjetničkih radnji punomoćnika tuženika u iznosu od 933,19 EUR.

27.5. Primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, tuženik ima pravo na naknadu troškova postupka u razmjernom dijelu od 50 %, a pri čemu je potrebno razmjerno sniziti odvjetnički trošak. Dakle, odvjetnički trošak u iznosu od 933,19 EUR je potrebno razmjerno sniziti u skladu sa uspjehom tuženika od 50%. Razmjernim snižavanjem dobije se iznos od 466,60 EUR (939,13 x 0,5 = 466,60 EUR). Dakle, tužiteljica je u obvezi nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 466,60 EUR te je u tom dijelu potrebno potvrditi prvostupanjsku presudu.

27.6. Prvostupanjski sud je tuženiku dosudio trošak u iznosu od 933,19 EUR, dok ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da tuženik ima pravo na trošak u iznosu od 466,60 EUR Slijedom navedenog, potrebno je odbiti dio zahtjeva za naknadu troška parničnog postupka koji predstavlja razliku iznosa od 933,19 EUR i iznosa od 466,60 EUR, tj. iznos od 466,59 EUR.

28. Slijedom svega navedenoga, valjalo je, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u točki I. izreke drugostupanjske presude, dok je valjalo, primjenom čl. 373. st. 3. ZPP-a, odlučiti kao u točki II. stavku 1. i 2. izreke drugostupanjske presude.

29. Sukladno čl. 166. st. 1. i 2. ZPP, odlučeno je i o zahtjevu tužiteljice za naknadu troška nastalog povodom njezine žalbe. Tužiteljica je pobijala odbijajući dio zahtjeva u iznosu od 1.367,70 EUR te je djelomično uspjela sa žalbom, a radi čega je preinačena odluka o glavnoj stvari na način da je tužbeni zahtjev usvojen u iznosu od 382,28 EUR. Kada se pobijani dio i dio u kojem je tužiteljica uspjela sa žalbom stave u omjer, proizlazi da je tužiteljica sa žalbom uspjela u omjeru od 28%. Tužiteljica potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 EUR, zajedno s pripadajućim PDV-om od 25%, sveukupno iznos od 312,50 EUR, sukladno Tbr 10.1., Tbr. 46., i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj: 138/23., dalje: Tarifa). Nadalje, tužiteljica potražuje i trošak sudske pristojbe na žalbu protiv prvostupanjske presude u iznosu od 106,17 EUR. Dakle, tužiteljica potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 418,67 EUR. Međutim, iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica platila pristojbu u iznosu od 66,36 EUR, a ne u iznosu od 106,17 EUR (list 131 spisa). Dakle, tužiteljica osnovano potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 378,86 EUR. Međutim, kako je tužiteljica sa žalbom uspjela u omjeru od 28%, primjenom odredaba čl. 154. st 2., čl. 155. i čl. 166. st. 2. ZPP-a, tužiteljica ima pravo na naknadu troška žalbenog postupka u razmjernom iznosu od 106,08 EUR, dok nema pravo na naknadu troška žalbenog postupka u preostalom zatraženom iznosu od 312,59 EUR. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki III. i IV. drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 17. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Iris Gović Penić