Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1034/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Vesni Žulj, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnik Željko Lubina, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. u stečaju, sa sjedištem u [adresa], i punomoćnica Jelena Mandarić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-456/2024 od 22. prosinca 2025., dana 17. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-456/2024 od 22. prosinca 2025. u dijelu pod točkom I. izreke u kojem je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u iznosu od 270,29 eura s pripadajućim zateznim kamatama te u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata koje na iznos od 75,00 eura teku od 31. prosinca 2012. do 10. travnja 2020. te isplatu zateznih kamata koje na iznos od 37,16 eura teku od 2. veljače 2023. do isplate.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-456/2024 od 22. prosinca 2025. u dijelu pod točkom I. izreke u kojem se nalaže tuženici isplatiti tužitelju iznos od 75,00 eura zajedno sa zateznim kamata te u dijelu pod točkom II. izreke i u tom dijelu sudi:

„Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

1. Dužan je tuženik Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju DV, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade neimovinske štete iznos od 75,00 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja:

-na iznos od 37,84 EUR teče od. 28. srpnja 2011 g. do isplate i

-na iznos od 37,16 EUR teče od 28. srpnja 2011 g. do 2. veljače 2023. g. po stopi koja se do 31. prosinca 2022. g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime parničnog troška iznos od 202,50 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 22. prosinca 2025. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.“

III. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 200,00 eura, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženici troškove žalbe u iznosu od 125,00 eura, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženice za nadoknadu troškova žalbe u preostalom zatraženom iznosu od 62,50 eura kao neosnovan.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je da je dužna tuženica, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju DV, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade neimovinske štete iznos od 75,00 eura sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja:

-na iznos od 37,84 eura teče od. 28. srpnja 2011 g. do isplate i

-na iznos od 37,16 eura teče od 28. srpnja 2011 g. do 2. veljače 2023. g. po stopi koja se do 31. prosinca 2022. g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se u preostalom dijelu, odnosno za isplatu iznosa od 270,29 eura s pripadajućim kamatama, za isplatu zatezne kamate koja na iznos od 75,00 eura teče od 31. prosinca 2012. g. do 10. travnja 2020. g. te koja na iznos od 37,16 eura teče od 2. veljače 2023. g. do isplate, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. (točka I. izreke). Navedenom presudom odlučeno je da je dužan tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime parničnog troška iznos od 202,50 eura sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 22. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude, u dijelu pod točkom I. izreke u kojem je dijelom odbijen njegov tužbeni zahtjev, žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu, a podredno istu ukinuti te zahtijeva nadoknadu troškova sastava žalbe.

3. Protiv navedene presude, u dijelu pod točkom I. izreke u kojem se nalaže tuženici naknaditi tužitelju iznos od 75,00 eura zajedno sa zateznim kamatama te u dijelu pod točkom II. izreke, žali se tuženica zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. ZPP. Predlaže preinačiti pobijanu presudu te zahtijeva nadoknadu troškova sastava žalbe.

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

5. Žalba tuženice je osnovana.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 345,29 eura za dan 27. kolovoza 2011. proveden u pritvoru/istražnom zatvoru (od ukupno provedenih 1240 dana) sa zateznim kamatama. Tužitelj zahtijeva naknadu štete zbog neopravdane osude primjenom odredbe članka 480. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, br. 110/1997., 27/1998., 58/1999., 112/1999., 58/2002., 143/2002. i 115/06, dalje: ZKP/97.), a s obzirom na to da je pravomoćno oslobođen optužbe za kazneno djelo.

7. U predmetnom postupku nije sporno:

- da je tužitelj u predmetu Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-13/18 bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz članka 90. Kaznenog zakona/97;

- da je tužitelj bio pritvoru, odnosno istražnom zatvoru u periodu od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.;

- da je presudom Županijskog suda u Splitu, broj: K-13/18 od 16. listopada 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019., tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe;

- da je tužitelj odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. zaprimio u siječnju 2020.;

- da je tužitelj 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske;

- da je Ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja da je zahtjev za naknadu neimovinske štete previsoko postavljen i da smatra pravičnom naknadu u iznosu od 46.078,40 eura radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru, da je istim dopisom tužitelj je upućen da je u slučaju neprihvaćanja ponude ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske;

- da tužitelj nije pristao na ponuđeni iznos;

- da je tužitelj tužbu u predmetnom postupku podnio 24. siječnja 2024.

8. Sud prvog stupnja otklanja prigovor zastare kao neosnovan smatrajući da je tužba podnesena u trogodišnjem zastarnom roku, da je 10. travnja 2020., kad je tužitelj Ministarstvu pravosuđa podnio zahtjev za naknadu štete došlo do zastoja zastare koji je zastoj trajao do očitovanja Ministarstva dopisom od 2. veljače 2023.

9. Nadalje, sud prihvaća iskaze tužitelja (u predmetu Pn-321/2023, Pn-150/2023 i Pn-269/23) o okolnostima od pozivanja na razgovor, zadržavanja u pritvoru, kasnije istražnom zatvoru u kojima je proveo ukupno 1240 dana, uvjetima i okolnostima boravka u pritvoru odnosno istražnom zatvoru, osobnim i obiteljskim prilikama, zdravstvenom stanju, postupanju prema njemu kao i izvještavanju medija te o okolnostima okretanja leđa od strane ljudi, kao uvjerljive i logične te zaključuje da je očito da neosnovano lišenje slobode u tim okolnostima, i uopće lišavanje slobode, donosi osobi lišenoj slobode, tek kasnije oslobođenoj optužbe presudom težak nemir, probleme, duševne i fizičke patnje. Sud utvrđuje da je tužitelj, s obzirom na navedeno i okolnost da je oslobođen optužbe za kazneno djelo ubojstva vlastite majke, pretrpio neimovinsku štetu.

10. Konačno, sud zaključuje da tužitelju za dan neosnovanog lišenja slobode za koji tužitelj u ovom predmetu zahtijeva naknadu štete (27. kolovoza 2011.), pripada iznos od 75,00 eura, što predstavlja pravičnu novčanu naknadu za dan lišenja slobode. Za više zatraženi iznos na ime naknade neimovinske štete sud odbija tužbeni zahtjev kao djelomično neosnovan.

11. U žalbenom postupku je sporno, a što je bilo sporno i tijekom prvostupanjskog postupka, je li nastupila zastara potraživanja, zatim pravo tužitelja na naknadu štete, odnosno može li samostalno egzistirati tužbeni zahtjev u odnosu na pojedinačne dane lišenja slobode te visina dosuđenog odnosno odbijenog iznosa tužbenog zahtjeva na ime naknade neimovinske štete.

12. Kako tužitelj tužbenim zahtjevom zahtijeva iznos od 345,29 eura, radi se o sporu male vrijednosti u smislu članka 458. stavka 1. ZPP. Presuda se u sporovima male vrijednosti može pobijati, na temelju odredbe članka 467. stavka 1. ZPP, samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a ne i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa su žalbeni navodi tužitelja činjenične naravi u tom smislu nedopušteni.

13. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

14. Premda se u žalbi tuženica poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP iz sadržaja žalbe proizlazi da prigovara valjanosti punomoći tužitelja, što ukazuje na primjenu odredbe članka 354. stavka 3. ZPP kojom je propisano da zato što stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba, ili zato što parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili zato što zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku-žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču. Kako u skladu s citiranom odredbom nedostatke vezane za zastupanje određene osobe u žalbenom postupku može isticati samo stranka koje se ti nedostaci tiču, to tuženica ne može isticati žalbene navode kojima se ukazuje na moguće nedostatke zastupanja tužitelja, sve da isti i postoje.

15. Tuženica u žalbi osnovano ističe da je sud prvog stupnja u izreci pobijane presude naveo da zatezne kamate na iznos od 37,84 eura teku od 28. srpnja 2011. do isplate, odnosno na iznos od 37,16 eura od 28. srpnja 2011. do 2. veljače 2023., a u obrazloženju pobijane presude sud je naveo da kamate na dosuđeni iznos glavnice od 37,84 eura teku od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora Ministarstvu pravosuđa (10. travnja 2020.) do isplate, te dalje na iznos od 37,16 eura od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023. Dakle, izreka presude proturječi razlozima presude, tako da je u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju povredu osnovano ukazuje tuženica.

15.1. Međutim, iako je u sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, u konkretnom slučaju ispunjene su pretpostavke za primjenu odredbe članka 373.a stavka 3. ZPP budući se činjenice koje su bitne za donošenje odluke mogu, u smislu odredbe članka 373.a stavka 3. ZPP, utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.

16. Neosnovan je žalbeni navod tuženice u kojem ističe da je počinjena bitna povreda odredbe članka 354. stavka 2. točke 14. ZPP jer ne postoji identitet spora u odnosu na razliku između iznosa koji je tužitelj potraživao u mirnom postupku i iznosa koji potražuje tužbom. Odredba članka 191. stavka 1. ZPP, koja definira preinaku tužbe, razlikuje promjenu istovjetnosti zahtjeva od povećanja postojećeg zahtjeva iz čega proizlazi da povećanje postojećeg zahtjeva nije isto što i promjena njegove istovjetnosti, a tužitelj je ovlašten na preinaku tužbe do zaključenja prethodnog postupka u skladu s odredbom članka 190. stavka 1. ZPP.

17. Međutim, ispitujući pobijanu presudu, ovaj sud je utvrdio da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo.

18. U odnosu na pitanje zastare u predmetnom postupku, mjerodavne su sljedeće zakonske odredbe.

19.1. U skladu s odredbom članka 14. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - službeni pročišćeni tekst, 91/2012., 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 126/2019., 80/2022., 36/2024., 72/2025. - dalje: ZKP/08), osoba koja je neosnovano uhićena ima, među ostalim, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna. U skladu s odredbom članka 573. ZKP/08 stupanjem na snagu ZKP/08 prestaje važiti Zakon o kaznenom postupku ("Narodne novine", br. 110/1997., 27/1998., 58/1999., 112/1999., 58/2002., 143/2002. i 115/2006. – dalje: ZKP/97) osim, među ostalim, odredbe glave XXX. ZKP/97 (Postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba) koje se primjenjuju jer posebni zakon nije donesen. U skladu s odredbom članka 480. stavka 1. točke 1. ZKP/97 pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a pravomoćnom je presudom oslobođena optužbe.

19.2. Pravo na naknadu štete u skladu s odredbom članka 477. stavka 1. ZKP/97 zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda. Prema članku 477. stavku 2. ZKP/97, prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade.

19.3. U skladu s odredbom članka 478. stavka 1. ZKP/97, ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete, a ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva, dok prema stavku 2. tog članka, dok traje taj postupak (po zahtjevu za naknadu štete pred Ministarstvom pravosuđa), ne teče zastara, što je, s obzirom na očitu omašku zakonodavca i pozivanje na članak 481. ZKP/97, dodatno obrazloženo odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH), poslovni broj Rev-1709/2014-2 od 17. srpnja 2019.

20. U predmetnom postupku nije sporno da je tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe kad je drugostupanjskom odlukom VSRH, broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. potvrđena prvostupanjska oslobađajuća presuda, kao i to da je navedenu drugostupanjsku odluku tužitelj zaprimio u siječnju 2020. Dakle, u smislu odredbe članka 477. stavak 1. ZKP/97, zastara prava na naknadu štete počela je teći u siječnju 2020.

21. Nadalje, slijedom prethodno citiranih odredbi, očito je da je odštetni zahtjev podnesen nadležnom ministarstvu unutar zastarnog roka te je isti imao za posljedicu zastoj zastarijevanja, u smislu odredbe 478. stavka 2. ZKP/97. Zbog toga je, 10. travnja 2020. u skladu s tim propisom nastupio zastoj zastare, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

22. Međutim, zaključak suda da je, nakon što je tužitelj obaviješten od strane nadležnog Ministarstva pravosuđa i uprave da je njegov zahtjev osnovan (dopisom Ministarstva od 2. veljače 2023. koji je tužitelju otpremljen 20. veljače 2023.), ponovno počela teći zastara, odnosno da je zastoj zastare trajao od obraćanja Ministarstvu 10. travnja 2020., kad je tužitelj podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete, pa do dopisa Ministarstva od 2. veljače 2023. koji je tužitelju otpremljen 20. veljače 2023., je neosnovan.

23. Naime, utjecaj zastoja zastare definiran je odredbom članka 238. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. – dalje: ZOO) prema kojem, ako zastara nije mogla početi teći zbog nekoga zakonskog uzroka, ona počinje teći kad taj uzrok prestane, a prema stavku 2. istog članka, ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Odredbama članaka 235.-239. ZOO, propisani su pojedini slučajevi kad zastara ne teče, i to primjerice, između osoba koje se nalaze u određenim odnosima zbog kojih nije životno očekivati pokretanje postupaka (npr. za tražbine između bračnih drugova ili osoba zaposlenih u tuđem kućanstvu prema poslodavcu), ili kad zbog nesavladivih prepreka nije moguće sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze. Dakle, sam smisao i svrha zastoja zastare je u činjenici da zbog određenih objektivnih ili subjektivnih okolnosti, nije moguće, ili pak životno očekivati, pokretanje spora radi ostvarenja tražbine.

24. U konkretnom slučaju, u skladu s odredbom članka 478. ZKP/97, podnošenjem zahtjeva zastara je prestala teći, ali je taj zastoj zastare trajao tri mjeseca jer je odredbom istog članka, nakon proteka tromjesečnog, oštećenik ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Dakle, sama činjenica da u roku od tri mjeseca Ministarstvo pravosuđa nije dalo odgovor na podneseni zahtjev za naknadu štete, već je isti uslijedio dulje od dvije godine i devet mjeseci kasnije, ne može se tumačiti na način da je cijeli taj period trajao zastoj zastare, jer je tužitelj bio ovlašten, i imao mogućnost, podnijeti tužbu nakon proteka tri mjeseca. Kada bi se primijenilo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, u slučaju nedobivanja odgovora Ministarstva, zastara nikad ne bi nastavila teći pa onda nikad i ne bi mogla nastupiti, što nije prihvatljivo.

25. Sadržajno jednaku procesnu pretpostavku obraćanja prije podnošenja tužbe sadrži i ZPP, u odredbama članka 186.a, prema kojima se osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu (stavak 1.), podnošenjem zahtjeva iz stavka 1. zastarijevanje zastaje. (stavak 2.), a ako zahtjev iz stavka 1. ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu.

26. U vezi navedenih, a u ovom predmetu ekvivalentnih zakonskih odredbi, jasna je praksa sudova Republike Hrvatske, pa tako i Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je, primjerice, u odlukama broj Revr-1081/2013.-2 od 3. siječnja 2017. i broj Revr 1204/2015-2 od 11. srpnja 2017., a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, obrazložio sljedeće:

„odredba čl. 186.a st. 3. ZPP jasno propisuje da podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora ima za posljedicu zastoj zastarijevanja, a koje su posljedice zastoja na računanje rokova zastare odgovara citirana odredba čl. 238. st. 2. ZOO. Slijedom tih odredbi proizlazi da zastarijevanje koje je počelo teći prije nego je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, a koji je zahtjev zaustavio daljnji tijek zastare, nastavilo je teći po proteku tri mjeseca od podnošenja zahtjeva. (…) kako je podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu došlo do zastoja zastarijevanja, a taj zastoj je trajao tri mjeseca, u kojem je roku mogla biti donesena odluka o zahtjevu (čl. 186. st. 5. ZPP), a što nije učinjeno, rok od tri mjeseca treba pribrojiti navedenom roku od tri godine.“

27. Slijedom navedenog, a suprotno shvaćanju suda prvog stupnja, u predmetnom postupku zastoj zastare trajao je tri mjeseca, počevši od dana podnošenja zahtjeva za naknadu štete Ministarstvu pravosuđa i uprave Republike Hrvatske.

28. Nadalje, sud prvog stupnja podredno zaključuje da je izjavom Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske od 2. veljače 2023. priznat dug pa da bi svakako došlo do prekida zastare te bi zastara, u skladu s odredbom članka 245. stavka 1. ZOO počela teći iznova, odnosno da i zbog navedenog razloga zastara utužene tražbine nije nastupila.

29. Međutim, u okolnostima predmetnog postupka, niti ovaj zaključak o priznanju duga i prekidu zastare nije osnovan.

30. U ovom postupku nije sporno da je Ministarstvo pravosuđa, na tužiteljev zahtjev za naknadu štete, dopisom od 3. veljače 2023., ponudilo tužitelju da mu plati iznos od 46.078,40 eura radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru (niži iznos od onog kojeg je tužitelj zahtijevao), a tužitelj na ponudu po visini nije pristao te je stoga podnio ovu tužbu radi naknade štete.

31. Prvenstveno ovaj sud ističe da priznanje duga, u smislu čl. 240. ZOO, mora biti jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine, odnosno mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da priznaje dug, što podrazumijeva da iz priznanja mora biti jasno vidljivo o kojem je dugu riječ, visina duga i spremnost da se dug podmiri. (tako i VSRH u odluci broj Rev-879/2023-2 od 29. svibnja 2024., a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud).

32. Cijeneći utvrđene činjenice predmetnog postupka, prema shvaćanju ovog suda navedeno očitovanje Ministarstva pravosuđa ne može se tumačiti kao priznanje duga iz članka 240. ZOO kojim se prekida zastarijevanje, već se radi o ponudi za sklapanje nagodbe iz članka 150. ZOO s ciljem da se spor riješi izvansudski, i to sukladno odredbama posebnog zakona, ZKP/97, a koju je ponudu tužitelj odbio pa ugovor o nagodbi nije sklopljen.

33. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, izraženom u odlukama Rev-724/2007-2 od 30. kolovoza 2008. te Rev-x 216/2015-2 od 6. listopada 2015., a u predmetima u kojima nisu prihvaćene ponude za sklapanje nagodbe u sporovima za naknadu štete od odgovornih osiguratelja, a u kojima je tužitelj (oštećenik) prije podnošenja tužbe odbio ponuđene iznose odštete, navodi se sljedeće:

"Naime, priznanje duga u smislu čl. 387. st. 2. ZOO može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Ponuda nagodbe da se izvansudski riješi određeni odnos koju je tužitelj odbio nema značenje priznanja duga u smislu citirane odredbe, pa prema tome nije došlo do prekida zastarijevanja."

34. S obzirom na to da su odredbe članka 387. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999. i 88/2001. - dalje: ZOO/1991) istovjetne odredbama članka 240. ZOO, navedeno tumačenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjivo je i za primjenu članka 240. ZOO, odnosno ovaj slučaj.

35. U skladu s odredbom članka 240. stavka 2. ZOO, priznanje duga može se učiniti izjavom vjerovniku, ali i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Iz spisa ovog predmeta ne proizlazi da je tužena dala tužitelju izjavu o priznanju duga ili da je dug priznala davanjem otplate ni osiguranja ili plaćanjem kamate, a činjenica da je tužena priznala pravnu osnovanost zahtjeva nema značaj izjave o priznanju duga kojim se prekida zastara, već odgovor tužene kojim nudi niži iznos od zatraženog predstavlja samo ponudu za sklapanje izvansudske nagodbe, sukladno čl. 150. ZOO, a koja nagodba se temelji na uzajamnim popuštanjima radi prekida spora ili otklanjanja neizvjesnosti o nekom pravnom poslu.

36. Dakle, kako odgovor tužene koji je prethodio predmetnom postupku ne predstavlja priznanje duga, na izravan ili na posredan način, dopisom od 2. veljače 2023. nije došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 240. ZOO te zastara nije mogla početi teći iznova.

37. Zastara je počela teći od trenutka zaprimanja odluke Vrhovnog suda broj: I Kž- 679/2018-7 od 17. prosinca 2019., odnosno prvog sljedećeg dana, 4. siječnja 2020. Od zaprimanja pravomoćne presude (4. siječnja 2020.) do podnošenja zahtjeva za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa (10. travnja 2020.) prošlo je tri mjeseca i šest dana. Podnošenjem prijedloga (10. travnja 2020.) počeo je teći zastoj zastare koji je trajao tri mjeseca (u skladu s odredbom članka 478. stavka 1. i 2. ZKP/97) do dana 10. srpnja 2020., kada zastoj zastare prestaje. Od 10. srpnja 2020. zastara je počela ponovno teći, a do tad proteklo vrijeme uračunava se u zastarni rok, dok se vrijeme zastoja ne uračunava. Dakle, s obzirom na to da je prije zastoja zastare proteklo tri mjeseca i šest dana, nakon zastoja zastare potrebno je još dvije godine osam mjeseci i 25 dana kako bi zastara nastupila. Taj dan je 4. travnja 2023., što znači da je tog dana zastara nastupila. Tužba je u ovom postupku podnesena 24. siječnja 2024., dakle nakon 4. travnja 2023., odnosno nakon proteka propisanog trogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe članka 477. stavak 1. ZKP/97.

38. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da je potraživanje tužitelja u cijelosti zastarjelo, radi čega je tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan.

39. Prvostupanjski sud je djelomično odbio tužbeni zahtjev, međutim, takvo odbijanje je posljedica pogrešne primjene materijalnog prava, budući da je prvostupanjski sud pogrešno otklonio prigovor zastare kojeg je istaknula tuženica te se upustio u ocjenu visine štete koja je prouzročena tužitelju, pritom ocijenivši da primjeren iznos naknade štete iznosi 75,00 eura, dok je preostali zatraženi iznos od 270,29 eura ocijenio neosnovanim.

40. Dakle, valjalo je primjenom odredbe članka 373.a stavka 3. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 270,29 eura s pripadajućim zateznim kamatama te u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata koje na iznos od 75,00 eura teku od 31. prosinca 2012. do 10. travnja 2020. te koje na iznos od 37,16 eura teku od 2. veljače 2023. do isplate. Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke drugostupanjske presude.

41. Međutim, tužbeni zahtjev je u cijelosti neosnovan te je valjalo, primjenom odredbe članka 373.a stavka 3. ZPP, preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u dosuđenom iznosu, tj. odbiti tužbeni zahtjev u iznosu od 75,00 eura sa zateznim kamatama. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke drugostupanjske presude.

42. Zbog izmijenjenog uspjeha stranaka u postupku, na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP, preinačena je odluka o troškovima postupka te je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

43. Prema ocjeni suda drugog stupnja, tuženica je u cijelosti uspjela u sporu te je tužitelj, primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i 155. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023.), dužan nadoknaditi tuženici troškove parničnog postupka u cijelosti.

44. U skladu s Tarifom i postavljenom zahtjevu na ročištu održanom 14. studenog 2025. (stranica 72. spisa), a prema vrijednosti predmeta spora, tuženici se priznaju troškovi sastava odgovora na tužbu 50 bodova, odnosno 100,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), pristupa ročištu 14. studenog 2025. 50 bodova, odnosno 100,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife), odnosno ukupno 200,00 eura. Stoga je, primjenom odredbe članka 166. stavka 2. ZPP, odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

45. S obzirom na to da je žalba tuženice osnovana u cijelosti tuženica ima pravo na troškove sastava iste u skladu s Tbr. 10/1 Tarife (Tbr. 7/1 uvećano za 25%) od 62,50 bodova, odnosno 125,00 eura, dok joj to pravo u preostalom dijelu preko od 125,00 eura do zatraženog iznosa od 187,20 eura (iznos od 62,50 eura) ne pripada u skladu s odredbama članaka 154. stavka 1., članka 155. stavka 1. i članka 166. stavka 2. ZPP, tako da je primjenom navedenih odredaba odlučeno kao pod točkama

IV. i V. izreke ove presude.

46. Žalba tužitelja je neosnovana pa je primjenom odredbe članka 166. stavka 1. ZPP u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP, odbijen njegov zahtjev za nadoknadu troškova sastava žalbe kao neosnovan te je odlučeno kao pod točkom VI. izreke.

U Zagrebu 17. ožujka 2026.

Sutkinja:

Vesna Žulj