REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Poslovni broj: Us I-58/2023-17

Osijek, Vukovarska cesta 31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu tog suda Tomislavu Artukoviću, uz sudjelovanje zapisničarke Tamare Golub, u upravnom sporu tužitelja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, Zagreb, Gajeva 30a, OIB: 43539267895, zastupanog po Županijskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, Šetalište dr. Ivše Lebovića 40, Bjelovar, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe EHF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Franjo Šebijan, odvjetnik u Varaždinu, Pavlinska 5, radi naknade za oduzetu imovinu, 17. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/22-01/137, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-22- 03 od 1. prosinca 2022.

II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi zainteresiranoj osobi EHF, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak upravnog spora u iznosu od 3.750,00 eura, u roku od 60 dana.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem odbijena je žalba Državnog odvjetništva Republike Hrvatske izjavljena protiv djelomičnog rješenja Virovitičko-podravske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo, zaštitu okoliša i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-942-01/20-01/90, URBROJ: 2189-08/16-22-36 od 21. ožujka 2022., kojim su EHF iz [adresa], ovdje zainteresiranoj osobi, dane u vlasništvo (vraćene su) nekretnine specificirane u izreci tog rješenja, a koje su oduzete E presudom Okružnog suda u Daruvaru broj Kž- 295/45 od 21. studenoga 1945.

2. Tužitelj osporava zakonitost predmetnog rješenja navodeći, u bitnome, da je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo jer ne postoji pravna osnova za povratom imovine nasljednicima grofa EH, budući je je grof EH bio mađarski državljanin pa prema članku 10. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, br. 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02. i 98/19. – dalje: Zakon o naknadi) nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu. Ukazuje kako je pitanje njegovog državljanstva još jednom potrebno detaljno utvrditi. Smatra da je u svezi primjene te odredbe irelevantno jesu li te osobe uz državljanstvo države s kojom je sklopljen međunarodni ugovor istodobno imale i jugoslavensko državljanstvo. Tvrdi da je pogrešno stajalište javnopravnih tijela da grof EH u vrijeme zaključenja kao i u trenutku stupanja na snagu Ugovora o miru sa Mađarskom više nije imao imovine na teritoriju Jugoslavije koja bi mogla biti predmet navedenog Mirovnog ugovora pa stoga nije ni mogao ostvarivati obeštećenje od Mađarske ni u kojem slučaju, tj. i da je osim jugoslavenskog imao i mađarsko državljanstvo. Navodi kako je EH kao mađarski državljanin mogao ostvariti pravo na naknadu neovisno o tome je li imao ili ne jugoslavensko državljanstvo. Pojašnjava kako prednik E nije imao austrijsko državljanstvo, već je isto stekao nakon što mu je dodijeljeno 1950., a do tada je bio mađarski državljanin, dok iz službenih evidencija ne proizlazi da je bio upisan kao jugoslavenski državljanin. Dodaje i kako je isti bio član mađarskog parlamenta, a da je još 1929. tražio da ga se uvrsti u popis visokooporezovanih članova kurije Kakics, odnosno da ga se utvrdi mađarskim državljaninom. Iz presude povodom tog zahtjeva jasno je vidljivo kako je bio mađarski državljanin. Stoga je mišljenja kako uslijed činjenice da je bio član mađarskog parlamenta, kao i šumarski inspektor i da se nalazio u biračkim spiskovima nesporno proizlazi da je cijelo vrijeme bio mađarski državljanin te da mu to državljanstvo nije nikada oduzeto, budući je živio i boravio cijelo vrijeme u Mađarskoj te se smatrao mađarskim državljaninom. Citira dokumentaciju koja je pribavljena od relevantnih tijela iz Mađarske te se poziva na mišljenje prof. zagrebačkog Pravnog fakulteta OH iz 1926. Smatra da je prvostupanjsko tijelo propustilo nesporno utvrditi da je EH bio mađarski državljanin, iako isto proizlazi iz dokumentacije koja se dostavlja u prilogu, već je svoju odluku temeljilo na stajalištu da se na EH i u slučaju da je mađarski državljanin, ne primjenjuju odredbe Ugovora o miru s Mađarskom. Prema tome, smatra da iz priloženih dokaza nesporno proizlazi da je grof EH imao mađarsko državljanstvo te ima pravo na obeštećenje na temelju Ugovora o miru s Mađarskom zaključenim u [adresa] 10. veljače 1947. slijedom čega u skladu s člankom 10. stavkom 1. Zakona o naknadi nema pravo na naknadu. Odredba članka 10. Zakona o naknadi odnosi se na sve državljane država s kojima je bivša SFRJ sklopila međunarodni ugovor (pa tako i na mađarske državljane) te je u pogledu primjene te odredbe irelevantno jesu li te osobe uz državljanstvo države s kojom je sklopljen međunarodni ugovor istodobno imale i jugoslavensko državljanstvo. Dakle, prema Ugovoru o miru s Mađarskom zaključenim u [adresa] **.**.1947. EH je kao mađarski državljanin ostvarivao pravo na naknadu neovisno od činjenice je li ili nije imao jugoslavensko državljanstvo. Dokazi o činjenici da je grof Ivana Draskovich 1935. i 1936. (u vrijeme eksproprijacije za vrijeme Kraljevine Jugoslavije), a posljedično i 1945. (za vrijeme DFJ i FNRJ) bio mađarski državljanin imaju daleko jači dokaznu snagu od isprave na temelju koje su upravna tijela odnosno sudovi u dosadašnjim postupcima zaključili da je grof EH imao jugoslavensko državljanstvo. Nadalje se u prilog svojih tvrdnji poziva na dopis odvjetnika Miroslava Vitaljića te, a iz kojeg proizlazi da je isti bio mađarski državljanin. Napominje da tek sada dostavlja te dokaze, jer su mađarske vlasti takve dokaze odbile dostaviti, a iz istih nesporno proizlazi da je u trenutku raspada Austro-Ugarske navedeni imao mađarsko državljanstvo te je imao pravo na obeštećenje temeljem Ugovora o miru s Mađarskom. Citira odredbe tog Ugovora te smatra da je imovina O, kao mađarskog državljanina, potpadala pod odredbe tog Ugovora. Slijedom navedenoga, tužitelj predlaže sudu poništiti osporeno rješenje.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod razloga iz osporenog rješenja te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. Odgovor na tužbu dostavila je i zainteresirana osoba navodeći kako je status državljanstva grofa EH nesporno utvrđen sudskom praksom u drugim predmetima naknade za oduzetu imovinu. U odnosu na stajalište tužitelja da je prednik ovlaštenika naknade EH imao mađarsko državljanstvo napominje kako je to pitanje isticano u nizu upravnih postupaka i sporova dok tužitelj nije iznio niti jednu novu bitnu činjenicu ili okolnost koja bi dovela u pitanje zauzeta stajališta Visokog upravnog suda Republike Hrvatske izražena u brojnim odlukama. Nadalje ističe da je imovina grofa EH koja je postojala na teritoriju FNRJ konfiscirana te je nakon što je konfisciran posjed O EH izvršen prijenos u zemljišnim knjigama na FNRJ. Ugovor o miru s Mađarskom stupio je na snagu dvije godine kasnije tj. 19. studenoga 1947. te po toj osnovi imovina nije mogla biti oduzeta zbog čega se Ugovor o miru s Mađarskom ne može odnositi na status imovine O već samo na onu imovinu koje je u trenutku njegova stupanja na snagu bila u vlasništvu mađarskih državljana. Nadalje se očituje u odnosu na navode iz dostavljene dokumentacije od odvjetnika Miroslava Vitaljića te istu osporava kao nevažnu. Pri tome pojašnjava iz kojih razloga je grof EH imao jugoslavensko državljanstvo, te napominje da se time što je tražio austrijsko državljanstvo nije odrekao hrvatskog državljanstva i podrijetla. Pojašnjava kako je veleposjed O bio predmet agrarne reforme Kraljevine Jugoslavije te da je ista okončana po Zakonu o likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima iz 1991. te da su mađarski državljani i njihova imovina imali u smislu tog Zakona posebno definiran status pa su zbog te reforme podnosili i tužbe pred međunarodnim sudovima, ali da među istima nije bio E. Njegov veleposjed je nesporno egzistirao i nakon provedene agrarne reforme i kao takav je oduzet, budući je navedeni tretiran kao jugoslavenski državljanin. Osporava stajalište tužitelja kako članstvo u domu mađarskog parlamenta utvrđuje državljanski status te sama činjenica da je E bio član gornjeg doma nema utjecaja, jer je član bio samo do raspada Austro – Ugarske. Stjecanje državljanstva Kraljevine SHS u odnosu na istoga vidljivo je i u činjenici da strani državljani nisu mogli imati zavičajnost na području te države, a da je on imao zavičajno pravo u mjesto Trakošćan. Poziva se i na stručni rad prof. ĆH, pa zbog svega toga predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

5. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u spis i spis upravnog postupka te je održao raspravu 19. veljače 2026. kako bi strankama, u skladu s čl. 6. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, br. 36/24. – dalje: ZUS), prije donošenja presude, bila pružena mogućnost izjasniti se o navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Rasprava je održana uz nazočnost opunomoćenika tužitelja i zainteresirane osobe, koji su u cijelosti ostali kod svih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu.

6. Polazeći od navoda tužbe i odgovora na tužbu proizlazi da je u konkretnom slučaju među strankama sporno pitanje državljanstva grofa EH pa time i ulazi li grof EH, odnosno njegov nasljednik, u krug ovlaštenika naknade za oduzetu imovinu. Što se toga tiče, valja reći da i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj: Uzz 29/12-12 od 27. veljače 2018., odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske br. GZ-DO-92/12 od 20. lipnja 2012., protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Us-1483/2010-12 od 16. veljače 2012., navodi da je zavičajnik kao institut austro-ugarskog zakonodavstva, odnosno knjiga državljana koja je ustrojena Zakonom o državljanstvu FNRJ (Sl. list FNRJ br. 54/46, 104/47, 88/48, 104/48) jesu službene evidencije, no neovisno o tome je li prednik tužitelja bio u njima upisan ili ne, dopušteno je i drugim dokazima utvrđivati činjenicu je li pokojni prednik tužitelja u vrijeme konfiskacije imao jugoslavensko državljanstvo ili ne. Također, i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske polovni broj: Usž-2/20-3 od 26. ožujka 2021. zauzeto je stajalište da su prigovori o potrebi utvrđivanja državljanstva O, kojemu je imovina konfiscirana, pravno neodlučni budući da je do konfiskacije imovine došlo neovisno o njegovom državljanstvu te mu imovina nije oduzeta kao stranom državljaninu na temelju Ugovora o miru s Mađarskom (stajalište toga suda o primjeni Ugovora o miru s Mađarskom potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom Uzpz-10/2018 od 5. veljače 2020.). U konkretnom slučaju irelevantan je Ugovor o miru s Mađarskom za koji tužitelj pojašnjava kako je stupio na snagu dvije godine kasnije, odnosno 19. studenoga 1947. Naime, iz spisa proizlazi kako je imovina grofa EH konfiscirana te je u trenutku sklapanja Ugovora o miru s Mađarskom ista bila u vlasništvu FNRJ, a ne u vlasništvu grofa EH. Stoga je irelevantno i pozivanje tužitelja na primjenu članka 10. Zakona o naknadi koji propisuje da prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima. Naime, osnovano je utvrđenje upravnih tijela da je u konkretnom slučaju osnova oduzimanja imovine koja je predmet povrata bila konfiskacija imovine izvršena na temelju presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru, broj: Kz-295/45 od 21. studenog 1945., u odnosu na koju je sukladno odredbi članka 4. stavka 3. Zakona o naknadi pribavljeno mišljenje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj KTR-I-271/97 od 9. travnja 1998. i broj DOKR-I- 971/00 od 20. prosinca 2000. te da je u svrhu provođenja konfiskacije imovine, zaključcima Kotarskog narodnog suda u Podravskoj Slatini, broj: R-110/45 od 9. prosinca 1945. određen popis i procjena imovine i uknjižba prava vlasništva, a na temelju odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini, broj: 443-47 od 2. svibnja 1947. izvršen prijenos konfiscirane imovine u zemljišnim knjigama na FNRJ, odnosno za korist Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije. Stoga, uz činjenicu da se u svim navedenim odlukama izričito navodi mjera konfiskacije imovine prijašnjem vlasniku kao posljedica osude za kazneno djelo od 21. studenog 1945., ovaj sud ocjenjuje neosnovanim prigovore da je do oduzimanja imovine došlo prije nastupa jugoslavenskih komunističkih vlasti, čije odluke su osnova za povrat imovine, odnosno priznavanje prava na naknadu oduzete imovine prema članku 1. Zakona o naknadi. Naime, neovisno o radnjama koje je u odnosu na imovinu prijašnjeg vlasnika poduzimala Kraljevina Jugoslavija u svrhu agrarne reforme, nedvojbeno je kako je do oduzimanja imovine došlo tek naprijed navedenim odlukama kojima je imovina konfiscirana i na temelju kojih je prenesena u vlasništvo FNRJ, odnosno za korist Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije. Ovdje je do konfiskacije imovine došlo neovisno o državljanstvu grofa Ć te mu imovina nije oduzeta kao mađarskom državljaninu na temelju Ugovora o miru s Mađarskom (stajalište o primjeni Ugovora o miru s Mađarskom potvrdio je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom Uzpz-10/18 od 5. veljače 2020.). Naime, na temelju članka 29. Ugovora o miru s Mađarskom, sklopljenog 10. veljače 1947., ratificiranog Ukazom o ratifikaciji Ugovora o miru s Mađarskom ("Službeni list FNRJ", broj: 72/47.) te Uredbe o prelazu mađarske imovine na teritoriju FNRJ u državno vlasništvo FNRJ po Ugovoru o miru s Mađarskom ("Službeni list FNRJ", broj: 91/48.), sva imovina, prava i interesi Mađarske i mađarskih državljana koji su na dan stupanja na snagu Ugovora o miru s Mađarskom (19. studeni 1947.) postojali na teritoriju FNRJ postaju u skladu s člankom 29. Ugovora o miru s Mađarskom državno vlasništvo FNRJ, o čemu se ovdje, kao što je naprijed navedeno, ne radi. Pri tome sud ponavlja kako u konkretnom slučaju odlučnu činjenicu ne predstavlja to da li je E imao mađarsko državljanstvo pa prema tome ni svi dokazi na koje upire tužitelj po toj osnovi nisu relevantni za konkretni upravni spor, budući odlučnu činjenicu predstavlja to što je istome sporna imovina oduzeta kao jugoslavenskom državljaninu.

7. Imajući na umu navedeno i podatke spisa, sud suprotne tužbene navode ocjenjuje neosnovanim, slijedom čega je valjalo na temelju članka 116. stavka 1. ZUS- a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

8. Kako je tužitelj izgubio spor u cijelosti, to je u smislu članka 147. stavka 1. ZUS dužan naknaditi zainteresiranoj osobi troškove upravnog spora. Stoga je valjalo zainteresiranoj osobi je, budući da je ista uspjela u sporu, u skladu sa zahtjevom za naknadu troška na ročištu održanom 19. veljače 2026., priznati trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 eura, podneska od 26. siječnja 2026. u iznosu od 1.000,00 eura, i pristupa na ročište u iznosu od 1.000,00 eura, sve uvećano za pripadajući PDV, odnosno sveukupno 3.700,00 eura, a sve prema Tbr. 27. toč. 1. i 2. Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23.). Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

U Osijeku 17. ožujka 2026.

Sudac

Tomislav Artuković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. ŽDO u Bjelovaru,

2. Tuženiku,

3. Zain. osobi, po opun.