1              Poslovni broj: Gž-1362/2023-3

Poslovni broj: Gž-1362/2023-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od suca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac, kao članice vijeća i suca izvjestitelja te Marijana Miletića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. K., T., OIB: ... zastupan po punomoćniku M. F. odvjetniku u Š., protiv tužene Republike Hrvatske zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru Građansko-upravni odjel, Zadar, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, poslovni broj 39 P-1591/2020-20 od 4. travnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 10. siječnja 2024.,

 

p r e s u d i o j e

 

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, poslovni broj 39 P-1591/2020-20-20 od 4. travnja 2023.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuje se da je tužitelj J. K. stvarni i isključivi vlasnik dijela nekretnine označene kao čest.zem. 360/3, upisane u Posjedovnom listu 214, k.o. T., i to dijela površine 4644 m² koji je označen na geodetskom situacijskom nacrtu stvarnog stanja izrađenom od G. G. U. d.o.o. 15. lipnja 2020., koji nacrt je sastavni dio ove presude, a sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 1.263, 00 EUR, u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu za iznos od 525,00 EUR zahtjev tužitelja za naknadom troška se odbija.

 

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženica koja pobija prvostupanjsku presudu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 128/22 i 155/23; dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud uvaži žalbu te preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno, ukine pobijanu presudu i vrati predmet na ponovno prvostupanjsko suđenje.

 

3. Odgovor na žalbu je podnesen u kojem se navodi da nisu osnovani žalbeni navodi pa se predlaže žalbu odbiti.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja na utvrđenje da je stvarni i isključivi vlasnik dijela nekretnine označene kao čest. zem. 360/3, upisane u Posjedovnom listu 214, k.o. T., i to dijela površine 4644 m² koji je označen na geodetskom situacijskom nacrtu stvarnog stanja izrađenom od G. G. U. d.o.o. 15. lipnja 2020., koji nacrt je sastavni dio ove presude, a koje vlasništvo da je stekao dosjelošću.

 

6. Po provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenice:

 

- da su ispunjena procesne pretpostavka iz odredbe članka 186a stavka 6 ZPP-a za podnošenje tužbe, pa da prijedlogu za mirno rješenje spora nije neuredan,

- da zemljište prikazano na geodetskom situacijskom nacrtu stvarnog stanja izrađenom od G. G. U. d.o.o. 15. lipnja 2020. odgovara površinom i oblikom zemljištu identificiranom na očevidu,

- da se iskazi svjedoka da je predmetno zemljište bilo od obitelji Č. još od XIX stoljeća pokazuju istinitim,

- da je tužiteljev djed R. stekao zemljište jer se oženio sa pripadnicom obitelji Č.,

- da istinitost iskaza svjedoka ukazuju evidencije katastra prema kojima je upravo tužitelj evidentiran kao posjednik.

 

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj osobno i preko svojih prednika bio u isključivom i neprekidnom posjedu (preko 100 godina) predmeta spora pa da je vlasništvo stekao temeljem članka 159. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 76/06, 141/06, 148/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, 81/15, 94/17 - dalje: ZV) u  vezi s člankom 160. stavak 2. ZV, odnosno da su ispunjeni zakonski uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Stav Vrhovnog suda izražen u odluci Rev -291/14 od 17. travnja 2018. je takav da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavak 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći i po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka, kako je propisano člankom 365. stavak 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako prvostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka, niti bitnom povredom iz odredbe članka 354. stavak. 2. točka 11. ZPP na koju ukazuje žaliteljica jer su u presudi navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama. Ti razlozi nisu nejasni i ne postoji proturječnost u odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Stoga pobijana presuda nema nedostatka zbog kojih se ne može ispitati.

 

9. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žaliteljica da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žaliteljica. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

 

10. Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda u skladu su sa sadržajem dokaza provedenih u postupku, koje dokaze je prvostupanjski sud ispravno cijenio kako to nalaže odredba članka 8. ZPP, a o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

11. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje za prosuđivanje o osnovanosti zahtjeva tužitelja, osnovano je prvostupanjski sud, a pozivom na citirane odredbe zaključio da je zahtjev tužitelja osnovan.

 

12. Nije u pravu tuženica kada tvrdi da je prijedlog tužitelja za mirno rješenje spora neuredan i da ga je trebalo odbaciti.

 

13. Odredbom članka 186.a stavak 1. ZPP propisano je da osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna je prije podnošenja tužbe obratiti se sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba. Nadalje, stavkom 6. istog članka propisano je da će sud odbaciti tužbu protiv Republike Hrvatske podnesenu prije donošenja odluke o zahtjevu za mirno rješenje spora, odnosno prije isteka roka iz stavka 5. ovoga članka.

 

14. Naime, iz tijeka postupka proizlazi da se tužitelj prije podnošenja tužbe a sukladno članku 186.a ZPP obratio tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora koji zahtjev je na traženje tužene i dopunio podneskom od 27. kolovoza 2020. dostavljajući dokumentaciju sa kojom je raspolagao. Iz činjeničnih navoda zahtjeva za mirno rješenje spora kao i iz tužbe te dopune zahtjeva proizlazi da tužitelj svoj zahtjev temelji na istim činjeničnim navodima kako u zahtjevu tako i u tužbi navodeći da je pravo vlasništva stekao dosjelošću dostavljajući uz prijedlog i dokumentaciju sa kojom raspolaže. Stoga je potrebno izbjeći situaciju kada postupovna pravila prestaju služiti ciljevima pravne sigurnosti i pravilnog djelovanja pravosudnog sustava te postanu jedna vrsta prepreke stranci u parnici da njezin zahtjev nadležni sud razmotri u meritumu, a kako to i proizlazi iz pravnog shvaćanja presude Europskog suda Omerović protiv Hrvatske, slijedom čega nisu osnovani žalbeni navodi žaliteljice kako nije ispunjena pretpostavka iz članak 186.a. stavak 6. ZPP.

 

15. Dosjelost kao osnova stjecanja vlasništva osniva se na samostalnom posjedu koji traje određeno vrijeme. Posjed može biti različite kakvoće (zakonit, pošten i istinit ili suprotno tome nezakonit, neistinit i nepošten). Zakonit posjed je onaj posjed koji se zasniva na valjanoj pravnoj osnovi. Pošten posjed postoji ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Istinit je posjed ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja. Navedena kakvoća posjeda uvjetuje i različite vrste dosjelosti: redovnu - na temelju zakonitog, istinitog i poštenog posjeda, izvanrednu - na temelju posjeda koji je samo pošten.

 

16. Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, utvrđenja prvostupanjskog suda u skladu su sa nalazom i mišljenjem vještaka geodeta, iskazima saslušanih svjedoka koji identično iskazuju o faktičnom, mirnom i poštenom posjedu prednika tužitelja tako i samog tužitelja, sve u vremenskom razdoblju na koje se poziva tužitelj, kao i geodetskim situacijskim nacrtom stvarnog stanja izrađenog od G. G. U. d.o.o. 15. lipnja 2020. koji odgovara površinom i oblikom zemljištu identificiranom na očevidu.

 

17. Kod tako utvrđenih činjenica pravilno je prvostupanjski sud ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim glede sporne nekretnine. Tužitelj ima zakoniti pravni temelj posjedovanja. Važno je za istaknuti kako pravni učinci dosjelosti kod izvornog načina stjecanja prava vlasništva nastupaju po samom pravu istekom potrebnog vremena za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ako su ispunjeni ostali uvjeti koje propisuje zakon o stjecanju putem dosjelosti, koji su u konkretnom slučaju ispunjeni. Činjenica nedostavljanja povijesti posjedovanja sama za sebe nije nedostatak koji bi doveo u pitanje zakonitost presude a imajući u vidu naprijed utvrđeno.

 

18. Dakle, u konkretnom slučaju tužitelj je dokazao neprekinuti niz izvanknjižnih stjecanja od obitelji, dok tužena nije dokazala suprotno.

 

19. Stoga je, po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud raspravio sve one činjenice koje su bitne za pravilno presuđenje i temeljem tako utvrđenih činjenica izveo pravilan zaključak da je tužitelj dokazao pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini dosjelošću.

 

20. Za istaći je i to da je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenog 1999. ("Narodne novine", broj 137/99), ukinuta odredba stavka 4. članka 388. ZV kojom je bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

 

21. Prema shvaćanju Europskog suda za ljudske prava, izraženom u više odluka (Trgo protiv RH u predmetu broj 35298/04 od 11. lipnja 2009., Radomilja i drugi protiv RH broj 37685/10 od 28. lipnja 2016., Jakeljić protiv RH broj 22768/12 od 8. lipnja 2016.), Ustavni sud Republike Hrvatske donio je citiranu odluku u pravcu ispravljanja nepoštenih učinaka tadašnjeg (izvornog) članka 388. stavka 4. ZV iz 1996., u javnom interesu, kako bi se zaštitila prava trećih osoba.

 

22. Stoga, prema stajalištu Europskog suda za ljudska prava, u predmetima u kojima nema pretenzija trećih osoba, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu, koje bi bile inkompatibilne s pretenzijama tužitelja, koji tvrdi da je vlasništvo stekao dosjelošću, a u odnosu na osobe javnog prava, kao što je tužena u ovom postupku, prihvatljivo je računati u vrijeme potrebno za dosjelost i vrijeme u kojem je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva, kada je tužitelji, odnosno, njegovi pravni prednici, mogli razumno osloniti na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto.

 

23. Budući da je u ovom predmetu tužbeni zahtjev tužitelja upravljen upravo protiv tužene kao osobe javnog prava, a u odnosu na nekretninu koja je predmet stjecanja nema pretenzija trećih osoba, nema zapreke za primjenu pravnog shvaćanja izraženog u navedenim recentnim odlukama Europskog suda za ljudska prava.

 

24. Da se rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana nedvojbeno proizlazi i iz rješenja Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-4543/2019-2 od 9. ožujka 2021. kojim je prihvaćena revizija tužitelja i ukinuta presuda Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-2491/2016-2 od 22. rujna 2016. kao i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2021/2014-2 od 17. prosinca 2019., Rev-2469/2016-2 od 10. prosinca 2019., Rev-1669/2017-2 od 11. veljače 2020.

 

25. Žalba tuženice svedena je na osporavanje činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda na način osporavanja izvršene ocjene dokaza, no, pri tome njeni žalbeni navodi ne sadrže nikakve argumentirane ni vjerodostojne tvrdnje, koje bi činjenični supstrat na kojem je utemeljena prvostupanjska presuda mogli dovesti u sumnju. Način na koji tuženica u žalbi iznosi svoju interpretaciju činjenica te njeni osobni zaključci u odnosu na postojanje određenih činjenica ne mogu se prihvatiti kao utemeljeni, jer nemaju uporište u provedenim dokazima.

 

26. Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, to je žalbu žaliteljice valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu po osnovi odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

 

Splitu, 10. siječnja 2024.