REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Gr 1-404/2025-3
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske po sucu tog suda mr.sc. Draženu Jakovini, u parničnom predmetu tužitelja Guarantee Revolution d.o.o., OIB: 53801157606 Zagreb, Zavrtnica 17, kojeg zastupa punomoćnik Predrag Ilić, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženice SD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi isplate, odlučujući o sukobu nadležnosti između Općinskog suda u Varaždinu koji se rješenjem poslovnog broja Povrv-289/2023-15 od 10. lipnja 2024. oglasio mjesno nenadležnim i Općinskog građanskog suda u Zagrebu koji je dopisom od 23. listopada 2025. poslovni broj Povrv-3001/2025-3 taj sukob izazvao, 17. ožujka 2026.,
r i j e š i o j e:
Za postupanje u ovom ovršnom predmetu nadležan je Općinski građanski sud u Zagrebu.
Obrazloženje
1. Općinski sud u Varaždinu rješenjem poslovni broj Povrv-289/2023-15 od 10. lipnja 2024. oglasio se mjesno nenadležnim i nakon pravomoćnosti rješenja predmet ustupio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, primjenom odredbi članka 70. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23-dalje: ZPP-a).
2. Općinski građanski sud u Zagrebu je dopisom poslovni broj Povrv-3001/2025-3 od 23. listopada 2025. izazvao sukob nadležnosti uz obrazloženje da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Stoga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. stavka 1. do 4. ZPP-a te da je ista ništetna sukladno odredbi članka 55. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014, 110/2015, 14/2019, 19/2022, dalje: ZZP-a).
3. Za postupanje u ovoj pravnoj stvari nadležan je Općinski građanski sud u Zagrebu.
4. Prema odredbi članka 70. stavka 1. ZPP-a stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan i ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda. Stavkom 2. istoga članka propisano je ako je zakonom određeno da su za suđenje u određenom sporu nadležna dva ili više sudova, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi jedan od tih sudova, dok je stavkom 3. istog članka propisano da taj sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa.
5. Ovdje valja reći da su tuženica i tužitelj točkom 7.2. Općih uvjeta jamstva ugovorile mjesnu nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu.
6. Ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti ne može se , sama po sebi, smatrati nepoštenom odredbom ugovora prema odredbi članka 53. stavka 1. i 2. ZZP-a kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi u naprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
7. Slijedeći praksu Suda Europske unije, Vrhovni sud Republike Hrvatske u okviru nadležnosti iz članka 23. ZPP ocjenjuje da ugovorna odredba kojom se ugovara mjesna nadležnost može eventualno biti nepoštena kada bi kao takva pretjerano ograničavala pravo na djelotvornu sudsku zaštitu ili izvršavanje prava dodijeljenih Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Odredba ugovora kojom se u slučaju spora ugovara nadležnost nekog suda sama po sebi ne može dovesti do pretjeranog ograničenja prava potrošača na djelotvornu sudsku zaštitu niti takva nadležnost isključuje mogućnost sudjelovanja potrošača u postupku i isticanja prava koja ima na temelju spomenute Direktive. To bi pretjerano ograničavalo prava potrošača tek u situaciji kada bi sud pred kojim bi se vodio postupak bio previše udaljen od njegova prebivališta pa mu prouzročilo prevelike troškove putovanja koji ga mogu odvratiti od upuštanja u postupak (tako i Sud EU u predmetu Aqua Med sp.z.o.o., broj C-266/2018, ECLI:EU: C:2019:28, od 3. travnja 2019.). Valja napomenuti da prema ustaljenoj praksi Vrhovnog suda RH (primjerice Rev-245/2017-2 od 20. ožujka 2018.), hrvatski sudovi, obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine što uključuje, uz ostalo, i praksu Suda Europske unije. S time da ovdje valja reći da se tuženica suglasila i tijekom ovog postupka (podneskom od 22 svibnja 2024.) da se navedeni predmet proslijedi Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, uz napomenu da tuženica i radi u Zagrebu.
8. U okolnostima konkretnog slučaja za suđenje u ovoj pravnoj stvari nije određena isključiva mjesna nadležnost, pa su stranke imale mogućnost sporazumjeti se o nadležnosti suda i valjano su se o tome sporazumjele pri čemu valja naglasiti tužbenim zahtjevom ne traži utvrđenje ništetnosti prorogacijske klauzule niti je ona do sada tijekom utvrđena ništetnom.
9. Stoga ovaj sud, na temelju odredbe članka 23. stavka 1. u vezi s člankom 70. stavkom 1. ZPP-a, ocjenjuje da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sudu u Zagrebu.
10. Zbog toga, je na temelju članka 23. stavka 1. i 3. ZPP-a, odlučeno kao u izreci rješenja.
Zagreb, 17. ožujka 2026.
Sudac
mr.sc. Dražen Jakovina
