REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-314/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, mr. sc. Senije Ledić i mr. sc. Dražena Jakovine članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR ZAGREB, Zagreb, Kišpatićeva 12, OIB: 46377257342, kojeg zastupa punomoćnik Žarko Smolčić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Smolčić i Partneri d.o.o. u Zagrebu, Jurišićeva 23, protiv tuženika ZAVOD ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA ŽUPANIJE SREDIŠNJA BOSNA, Federacija Bosna i Hercegovina, Travnik, Ulica kralja Tvrtka 18, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Dumančić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Domagoj Dumančić, Željka Rajković i Slaven Martić u Zagrebu, Drenovačka 3, uz sudjelovanje treće osobe HRVATSKOG ZAVODA ZA ZDRAVSTVENO OSIGURANJE, OIB: 02958272670, Zagreb, Margaretska 3, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4075/2024-2 od 29. listopada 2025., kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-122/2024-49 od 1. kolovoza 2024., u sjednici održanoj 17. ožujka 2026.,

r i j e š i o  j e:

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije, u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja se odbija, a u dijelu u kojem se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4075/2024-2 od 29. listopada 2025., kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-122/2024-49 od 1. kolovoza 2024., uz tvrdnju da je pobijana odluka nezakonita.

2.1. U prijedlogu je naznačio slijedeća pravna pitanja:

„1. Može li sud odlučiti da ugovor nije sklopljen jer ga jedna od ugovornih strana nije potpisala, ako obje ugovorne strane postupaju po odredbama ugovora? 2. Može li sud odlučiti da jedna od ugovornih strana može konkludentnim radnjama prihvatiti samo dio ugovora kojim ona ne preuzima obveze, već samo prava iz ugovora?

3. Može li sud odlučiti da ugovorna strana nije prihvatila ugovor, niti ga konkludentnim radnjama izvršavala, ako je ovlaštena osoba te ugovorne strane imenovala svog predstavnika u povjerenstvo za nabavu usluga oformljeno ugovorom, potpisivala uputnice kojim naručuje usluge i davala iskaze da je naručivala uslugu i da joj je usluga izvršena?“.

2.2. Smatra da su navedena pitanja važna za odluku u ovom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava „jer je riječ o pravnim pitanjima o kojima odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1775/10 od 21.3.2012. (prema kojoj „Sudionik obveznog odnosa volju može izraziti i prešutno“), Rev -1105/08 od 14.12.2010. (prema kojoj „Stvarna volja ugovornih strana može stupiti na mjesto ugovornih odredbi i ona može biti temelj nastavna obvezno pravnog odnosa između tužitelja i tuženika, zbog čega je potrebno stvarnu volju svih stranaka u pravnom odnosu istražiti i ocijeniti“), Rev-2330/10 od 13.3.2012. (prema kojoj „Ugovor što ga je neka osoba sklopila kao punomoćnik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja može se naknadno odobriti ne samo izričito nego i na drugi način kojim se može izraziti očitovanje volje“, Rev-314/08 od 10.06.2009. („Ugovor je među strankama sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora kako je to određeno čl. 26 ZOO/91 (sada čl. 247 ZOO - nap.). Volja za sklapanje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima i drugim ponašanjem iz kojeg se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju. Po ocjeni ovog Suda, to što je prvo tuženik potpisao popis nepodmirenih potraživanja tužitelja prema drugo tuženiku, on je kao treća osoba jasno i nedvojbeno izrazio svoju volju pristupiti dugu prvo tuženika nakon što mu je tužitelj predočio iznos dugovanja, pa je bio u cijelosti upoznat s iznosom i osnovom tužiteljeve tražbine. Time su se tužitelj i prvo tuženik suglasili o bitnim sastojcima ugovora o pristupu dugu na temelju kojeg prvo tuženik točno određeni dug pristaje podmiriti pored dužnika (drugo tuženika u ovom postupku), Rev-713/05 od 16.03.2006 „Ako je usmeni ugovor dopušten, pravno je obvezujući za stranke.“ Rev-x-1013/13 od 15.4.2014„Iako između stranaka nije sastavljen pisani ugovor o građenju, usmeni je ugovor izvršen u cijelosti u odnosu na radove obavljene od tuženika, a u pretežnom dijelu u odnosu na isplatu od tužitelja. Zbog toga je taj ugovor konvalidirao u smislu odredbe čl. 73 ZOO /91 (sada čl. 294 ZOO - nap.), Rev-375/08 od 21.1. 2009. „Kad su strane sklopile predugovor koji u konkretnom slučaju ima značenje ugovora jer je izvršen, takav bi ugovor da i nije sklopljen u pisanom obliku bio pravno valjan u smislu čl. 73 ZOO/91 (sada čl. 294 ZOO - nap.), Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-3367/00 od 16.1.2002. („Trgovačko društvo koje je prihvatilo i zadržalo robu koju mu je isporučio dobavljač te koje je za isporučenu robu isplatilo cijenu naknadno je odobrilo ugovore te nema pravo na vraćanje osporenog dijela ugovorene cijene., Pž- 6056/04 od 12.01.2007. „Ponuda koja sadržava sve bitne sastojke ugovora prihvaćena je kad ponuđeni na temelju ponude ponudioca izvrši (dio) svoje ugovorene obveze. Time se i ugovor smatra sklopljenim“, Pž-490/90 od 12.3.1991. „Ako ponuđenik stoji u stalnoj poslovnoj vezi s ponuditeljem u pogledu određene rob, smatra se da je prihvatio ponudu koja se odnosi na takvu robu ako je nije odmah ili u ostavljenom roku odbio.“, Pž 2675/89 od 4.12.1990. „Ponuda je prihvaćena i kad se iz ponašanja ponuđenika može smatrati da je ponuda prihvaćena (konkludentne radnje).“.

3. Smatra da su gore navedenim stavovima sudova suprotni stavovi izneseni u pobijanoj odluci, osobito točke 19. i 20. obrazloženja pobijane odluke, u kojima je navedeno:

„19. Tužitelj se u prilog osnovanosti svojih tvrdnji da su stranke konkludentnim radnjama i višegodišnjom poslovnom praksom sklopile Sporazum od 1. siječnja 2012., osobito pozivao na činjenicu da je tuženik potpisao uputnice kojima je svoje osiguranike, MA i ĆA, 2017. uputio na liječenje kod tužitelja (uputnice, list 72.-73., 113., 122., 138. i 148. spisa). Iz sadržaja tih uputnica za liječenje EA i ĆA kod tužitelja, vidljivo je da ih je izdala Sveučilišna klinička bolnica Mostar te da ih je tuženik doista svojim potpisom i pečatom ovjerio. Međutim, tužitelj je zanemario da je na uputnicama vrlo jasno označeno da troškove snosi „HZZO s pozicije zdravstvene zaštiti hrvatskih državljana s prebivalištem u [adresa]...

20. (…) LA, člana liječničkog povjerenstva koje je odlučivalo o upućivanju tuženikovih osiguranika… VA i KA suglasno su posvjedočili i to da je tuženik svojim potpisom ovjerio samo one uputnice u kojim je bilo navedeno da troškove liječenja snosi „HZZO s pozicije zdravstvene zaštiti hrvatskih državljana s prebivalištem u [adresa]“.

3.1. Uz navedena pitanja, tužitelj također sukladno čl. 385.a st. 2. ZPP -a, predlaže da mu se dopusti podnijeti reviziju jer mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba Zakona o parničnom postupku povrijeđeno temeljeno ljudsko pravo zajamčeno čl. 14. st. 2., čl. 29. i čl. 115. (118), Ustavom Republike Hrvatske na jednakost pred zakonom i povrede vladavine prava zbog: arbitrarnosti; primjene prava na način koji je doveo do posljedica nesuglasnih s legalnom svrhom pojedinih pravnih instituta; povrede legitimnih očekivanja tuženika da će se spor riješiti primjenom važećih pravnih standarda, i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

4. U odgovoru na prijedlog tuženik osporava dopuštenost i osnovanost podnesenog prijedloga. Navodi da je drugostupanjski sud potvrdio stajalište prvostupanjskog suda koji je pravilno utvrdio kako tuženik nije stranka niti Ugovora o suradnji sklopljenog između tužitelja i KB Mostar od 14.6.2002. niti Sporazuma sklopljenog između KB Mostar i Zavoda zdravstvenog osiguranja Hercegovačko-neretvanske županije, Zavoda zdravstvenog osiguranja Zapadno-hercegovačke županije, Zavoda zdravstvenog osiguranja Herceg-bosanske županije od 1.1.2012. godine, da se stranke nisu usuglasile o bitnim sastojcima ugovora s obzirom da tuženik nije imao saznanja o bitnom sastojku ugovora niti je tuženik po ovlaštenoj osobi uopće bio sposoban za izražavanje bilo kakve volje za sklapan jem predmetnog Sporazuma, jer takve ugovore i sporazume može sklopiti samo Federalni zavod Bosne i Hercegovine, te da navedeni Sporazum nije prihvaćen niti konkludentnim radnjama, niti je izvršavan, a što su prvostupanjski i drugostupanjski sud svojim pravilnim i obrazloženim odlukama jasno naveli pa nisu počinili niti jednu osobito tešku povredu odredaba parničnog postupka niti su pogrešno primijenili materijalno pravo kako to navodi tužitelj u svom prijedlogu za dopuštenje revizije, te predlaže isti, odbaciti, odnosno odbiti.

5. Treća osoba HRVATSKI ZAVOD ZA ZDRAVSTVENO OSIGURANJE, također je podnijela odgovor na prijedlog, no kako ona nije ni stranka ni umješač, njezin odgovor nije meritorno razmatran. žalba odbačena kao nedopuštena (čl. 358. st. 3. ZPP -a u vezi s čl. 380. t. 1. ZPP-a.

6. Prijedlog tužitelja je djelomično nedopušten, a djelomično neosnovan.

7. Postupajući sukladno odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 79/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud je utvrdio da su u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno naznačeno više pravnih pitanja i da su za naznačena pravna pitanja izneseni brojni razlozi (navedeni u točki 2.2. obrazloženja), za koje predlagatelj smatra važnim razlozima tim pitanjima.

8. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži od tuženika naknadu troškova za pružene zdravstvene usluge tuženikovim osiguranicima, EA i IA, u ukupnom iznosu od 18.153,01 EUR s kamatama. Tužbeni zahtjev utemeljen je na Ugovoru o suradnji od 14. lipnja 2002. te Sporazumu od 1. siječnja 2012.

8.1. Niže stupanjski sudovi su tužiteljev zahtjev odbili primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 219. i čl. 221.a ZPP-a), uz obrazloženje da se tužitelj u prilog osnovanosti svojih tvrdnji da su stranke konkludentnim radnjama i višegodišnjom poslovnom praksom sklopile Sporazum od 1. siječnja 2012., osobito pozivao na činjenicu da je tuženik potpisao uputnice kojima je svoje osiguranike, MA i ĆA, 2017. uputio na liječenje kod tužitelja (uputnice, list 72. -73., 113., 122., 138. i 148. spisa), ali da iz sadržaja tih uputnica za liječenje EA i ĆA kod tužitelja, proizlazi da ih je izdala Sveučilišna klinička bolnica Mostar te da ih je tuženik doista svojim potpisom i pečatom ovjerio, ali da je tužitelj zanemario da je na uputnicama vrlo jasno označeno da troškove snosi „HZZO s pozicije zdravstvene zaštiti hrvatskih državljana s prebivalištem u [adresa]“. Stoga su zaključili da upravo činjenica da je tuženik svojim potpisom i pečatom ovjerio uputnice na kojima je izričito označeno da troškove liječenja kod tužitelja snosi HZZO (s pozicije zdravstvene zaštiti hrvatskih državljana s prebivalištem u [adresa]), u vezi sa sadržajem svih ostalih izvedenih dokaza, obezvrjeđuje tužiteljeve napore da uvjeri sud u istinitost svojih tvrdnji koji bi opravdali ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

8.2. Dodatno su ocijenili neosnovanim zahtjev tužitelja i kada bi bilo dokazano da je tuženik stranka Sporazuma od 1. siječnja 2012., što nije, tuženik bi bio dužan naknaditi troškove liječenja svojih osiguranika tek nakon što se potroše sva sredstava osigurana iz sredstava proračuna Republike Hrvatske, za tekuću godinu za hrvatske državljane s prebivalištem u [adresa], a kako iz sadržaja spomenutih uputnica, proizlazi da su tuženikovi osiguranici u ovom slučaju upućeni na liječenje upravo ne teret HZZO-a, tužitelj nije ni pokušao (eventualno) dokazati da je tuženik znao ili mogao znati o tome da bi bila potrošena sva sredstava osigurana iz sredstava proračuna Republike Hrvatske, za tekuću godinu (2017.), za liječenje hrvatskih državljana s prebivalištem u [adresa].

8.3. Suprotno tužiteljevim tvrdnjama, drugostupanjski sud je ocijenio da, ni sadržaji iskaza ŠA, tuženikovog ravnatelja te LA, člana liječničkog povjerenstva koje je odlučivalo o upućivanju tuženikovih osiguranika (hrvatskih državljana s prebivalištem u [adresa]) na liječenje kod tužitelja (iskazi, list 155.-158. spisa), ne potvrđuju tužiteljeve tvrdnje o tome da su stranke konkludentnim radnjama i višegodišnjom poslovnom praksom sklopile Sporazum od **.**.2012. VA i LA te rad liječničkog povjerenstva koje je odlučivalo koji će se detaljno su opisali način na koji su se pacijenti upućivali na liječenje kod tužitelja pacijenti, tuženikovi osiguranici, upućivati na liječenje kod tužitelja. To i stoga što je utvrđeno da je ravnatelj tuženika, VA, izričito opovrgao da bi tuženik bio stranka Sporazuma od 1. siječnja 2012. i obveznik plaćanja računa koji su predmet tužbe. VA i KA suglasno su posvjedočili i to da je tuženik svojim potpisom ovjerio samo one uputnice u kojim je bilo navedeno da troškove liječenja snosi „HZZO s pozicije zdravstvene zaštiti hrvatskih državljana s prebivalištem u [adresa]“.

9. Tužitelj, u prijedlogu, pobijane odluke smatra nezakonitim, a njihovu nezakonitost osporava naznačavanjem navedenih pravnih pitanja. Navodi da je prvostupanjski sud između ostalog, u ponovljenom postupku, prema uputama iz ukidnog rješenja poslovni broj Pž-3553/2022-2 od 29. studenoga 2023., trebao ispitati i ocijeniti je li tuženik svojim ponašanjem (konkludentim radnjama) izrazio volju za prihvaćanjem i sklapanjem Sporazuma od 1. siječnja 2012., a da navedena povreda nije otklonjena, jer u pobijanoj odluci nije u potpunosti cijenjen iskaz svjedoka VA i KA u tom dijelu, nije cijenjena okolnost da je KA bio imenovan u povjerenstvo za naručivanje usluga, te nije ispravno cijenjena okolnost da je tuženik potpisao uputnice kojim naručuje usluge za svoje osiguranike, kao ni činjenicu da je „ravnatelj tuženika VA uredno – od 2012. godine pa do danas – 2022. godine kontinuirano imenuje članove povjerenstva koji su predstavnici tuženika u navedenom liječničkom povjerenstvu i ti isti predstavnici uredno postupaju i cijelosti izvršavaju prava iz Sporazumu iz 2012., a tako su sada dužni i preuzeti obveze.“.

10. Odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP-a propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su niže stupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

11. Stoga, iako su u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno naznačena pravna pitanja i što su za navedena pitanja izneseni određeni razlozi njegove važnosti u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a, prema ocjeni ovoga suda se ne radi o važnim pitanjima, niti o dostatnim razlozima za intervenciju ovoga suda. Postavljenim pitanjima i pozivanjem na pogrešnu primjenu materijalnog prava tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije zapravo samo iznosi svoja pravna shvaćanja o tim pitanjima, čime u biti samo osporava po niže stupanjskim sudovima utvrđeno činjenično stanje i pravilnost primjene materijalnog prava iznoseći svoje shvaćanje o tome kako je u konkretnom slučaju trebalo suditi. Naznačenim pitanjima tužitelj polazi od činjenica suprotnih utvrđenjima niže stupanjskih sudova (da je predmetni Sporazum zaključen iako nije potpisan, da je izvršavan od strane obiju stranaka, te da tuženik kao jedna ugovorna stranka prihvatila samo dio ugovora i to onaj koji joj daje prava, a da ne prihvaća obveze), i za drugačiju činjeničnu i pravnu situaciju iznosi brojnu sudsku praksu, koja se ne može primijeniti u ovom slučaju s obzirom na utvrđenja niže stupanjskih sudova. Iz tog razloga ni naznačena pitanja ne mogu biti važna u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a.

12. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da vezano za naznačena pravna pitanja nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovoga suda u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP - a i dopuštenje revizije, te je na temelju odredbe čl. 385.a u svezi čl. 389.b st. 1. ZPP - a, u tom dijelu prijedlog valjalo odbiti.

13. Prijedlog je, kako je naprijed navedeno, podnesen i iz razloga navedenih u čl. 385.a st. 2. ZPP-a, pozivajući se na povredu temeljnog ljudskog prava, konkretno prava na pravično suđenje.

14. Revizijski sud ocjenjuje da tužitelj navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP -a. Naime, razlozi koje tužitelj veže uz povredu temeljnih ljudskih prava tiču se povrede prava na pravično suđenje, zajamčeno Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: EKLJP) i Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustava RH) i čl. 14. st. 2., čl. 29. i čl. 115. (118), Ustava Republike Hrvatske na jednakost pred zakonom i povrede vladavine prava zbog: arbitrarnosti; povrede legitimnih očekivanja tuženika.

15.1. Prema načelnom shvaćanju ovoga suda u primjeni st. 2. čl. 385.a ZPP -a, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnoga ljudskog prava, niti je ova zakonska odredba osnova za pretjerano širenje privatne funkciju revizije po dopuštenju jer i ta revizija ima javnu funkciju (kao što je imala i izvanredna) koja je funkcija primarno vezana uz donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti (što je bila funkcija redovne revizije).

15.2. Osim toga, odredbe EKLJP i Ustava RH sadrže određena procesna jamstva, a revizijski sud ocjenjuje da je u postupku pred niže stupanjskim sudovima tužitelju bilo omogućeno izjasniti se o navodima tuženika, iznositi činjenice i predlagati dokaze u skladu s procesnim pravilima propisanim pozitivnim propisima, te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Iz sadržaja pobijane presude proizlazi da je drugostupanjski sud odgovorio na odlučne navode tužitelja, što je učinio ocjenom svih u postupku izvedenih dokaza sukladno čl. 8. ZPP-a, dajući za svoju ocjenu detaljno navedene razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu. U tom je smislu presuda drugostupanjskog suda dovoljno obrazložena i ne može se smatrati arbitrarnom niti očito nerazumnim, pa stoga sadržaj prijedloga ni njegovi prilozi na upućuju na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje i pravo na pristup sudu. To što tužitelj smatra da je drugostupanjski sud bio dužan odgovoriti na svaki žalbeni prigovor, u naprijed utvrđenim činjeničnim i pravnim okolnostima ovog slučaja, nije odlučno, niti se može reći da je u okolnostima ovog slučaja tužitelj mogao imati legitimna očekivanja, kao ni da nije imao jednaka prava u postupku kao i tuženik.

16. Slijedom iznesenog pravila o teretu dokazivanja koja obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava. Kod takvog stanja stvari, ovaj sud ne nalazi nepravilnosti u zaključcima niže stupanjskih sudova iz pobijane presude. Stoga tužitelju nije povrijeđeno pravo pristup sudu, na pravično suđenje i pravo na jednakost svih pred zakonom, pobijane presude nisu arbitrarne, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP-a valjalo odbaciti taj dio prijedloga predlagatelja.

17. Slijedom iznesenog, ocjena je ovog suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovoga suda ni u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a i dopuštenje revizije, te je na temelju odredbe čl. 385.a u svezi čl. 389.b st. 1. i čl. 389.a st. 3. i st. 4 . ZPP-a, riješeno kao u izreci.

Zagreb, 17. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić