REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U ZAGREBU
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Kž-479/2025-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Irene Kvaternik kao predsjednice vijeća te Renate Miličević i Renate Pražetina Kaleb kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Marine Bobanović, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog DV, zbog kaznenog djela protiv zdravlja ljudi – neovlaštene proizvodnje i promet drogama iz članka 190. stavka 2. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama Općinskog državnog odvjetništva u Splitu, broj: KO-DO-769/2023 od 2. svibnja 2025. i okrivljenog DV, podnesenim protiv presude Općinskog suda u Splitu, broj: K-594/2023-26 od 17. ožujka 2025., u javnoj sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2026. u prisutnosti branitelja okrivljenika odvjetnika Veljka Miljevića,
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i okrivljenog DV kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Splitu, broj: K-594/2023-26 od 17. ožujka 2025. okrivljeni DV proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv zdravlja ljudi - neovlaštene proizvodnje i promet drogama, opisanog i kažnjivog po članku 190. stavku 2., u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te je na temelju članka 190. stavka 2. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine. Na temelju članka 190. stavka 8. KZ/11 od BV trajno je oduzet 1 PVC paketić sa sadržajem droge kokain, težine 9,84 grama, a od okrivljenika je trajno oduzeto 6 PVC paketića s tragovima droge kokain, koji predmeti su privremeno oduzeti na temelju potvrda Ravnateljstva policije, Uprave kriminalističke policije (list 10 spisa) i PNUSKOK-a Split (list 32) te će se oduzeti predmeti, po pravomoćnosti presude, uništiti. Na temelju članka 77. KZ/11, u vezi s člankom 560. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda RH, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24. – dalje u tekstu: ZKP), utvrđeno je da je novčani iznos 220,00 eura (dvjesto dvadeset eura) imovinska korist koju je okrivljenik ostvario počinjenjem kaznenog djela, a time i imovinu Republike Hrvatske, te će se taj iznos po pravomoćnosti ove presude naplatiti od privremeno oduzetog novca od okrivljenika prema potvrdama PNUSKOK-a Split od 17. kolovoza 2017. (listovi 31 i 33), koji iznos je uplaćen na račun Ministarstva državne imovine, dok je na temelju članka 560. stavka 3. ZKP odbijen prijedlog Općinskog državnog odvjetništva u Splitu za oduzimanje imovinske koristi od okrivljenika u preostalom postavljenom iznosu. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 1. i 6. ZKP, naloženo je okrivljeniku da naknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 1.456,33 eura (tisuću četiristo pedeset šest eura i trideset tri centa), od čega se iznos od 796,33 eura odnosi na trošak provođenja toksikološkog vještačenja, dok iznos od 660,00 eura predstavlja sudski paušal.
2. Protiv pobijane presude žalbu je Općinsko državno odvjetništvo u Splitu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 467. točke 3. ZKP u svezi s člankom 470. stavkom 2. ZKP i zbog odluke o kazni i oduzimanju imovinske koristi iz članka 467. točke 4. u svezi članka 471. stavka 1. i 2. ZKP. Državni odvjetnik je u žalbi predložio da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni na način da se okrivljenik osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju i sporednu novčanu kaznu te da se od okrivljenika oduzme imovinska korist suglasno prijedlogu.
2.1. Žalbu je podnio i okrivljeni DV putem branitelja Veljka Miljevića, odvjetnika iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede Kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i oduzimanju imovinske koristi. Okrivljenik je u žalbi predložio da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da se pobijana presuda preinači u „pogledu postojanja kaznenog djela“, a podredno u zakonskoj oznaci djela ili u kaznenoj sankciji. U žalbi je ujedno zatraženo da se okrivljenik i njegov branitelj obavijeste o održavanju sjednice drugostupanjskog vijeća sukladno članku 475. stavku 1. ZKP.
3. Okrivljenik je putem branitelja Veljka Miljevića podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojem je predložio da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.
4. Prije sjednice vijeća, u smislu članka 474. stavka 1. ZKP, predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
5. Na javnu sjednicu drugostupanjskog vijeća pristupio je branitelj okrivljenika – odvjetnik Veljko Miljević, a sjednici nisu pristupili uredno pozvani državni odvjetnik i okrivljeni DV te je sjednica vijeća održana na temelju odredbe članka 475. stavka 3. ZKP. Branitelj okrivljenika ostao je u cijelosti kod navoda i prijedloga iznesenih u žalbi i odgovoru na žalbu.
6. Žalbe državnog odvjetnika i okrivljenika nisu osnovane.
U odnosu na žalbu okrivljenika osim zbog odluke o kazni
7. Okrivljenik u žalbi navodi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP navodeći da su navodi o odlučnim činjenicama - predaja novca između okrivljenika i svjedoka BV, uporaba vozila od strane policijskog službenika IV, komplementarnost droge oduzete od svjedoka BV i tragova droge na PVC paketićima oduzetim od okrivljenika - nejasni i proturječni s navodima suda iz presude te dovode do upitne „ispravnosti utvrđenja obrazloženja presude“, čime okrivljenik, zapravo, osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, a ne obrazlaže procesne povrede. Okrivljenik smatra da su odbijanjem dokaznih prijedloga obrane za ispitivanjem svjedoka BV na okolnosti presude iz točke 14.1. do 14.4. i svjedoka IV „kao očevica pretežnog dijela događaja“, povrijeđena prava obrane okrivljenika. Međutim, kako su na raspravi pročitani iskazi svjedoka BV i IV, na koji stranke nisu imale primjedbe, a prijedlog obrane da se svjedok BV ponovo ispita radi „ravnopravnog položaja sa svjedokom EV“ i jer je „naveden u činjeničnom opisu optužnice“, a svjedoka IV „kao očevica pretežnog dijela događaja“ - eventualno bi se radilo o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a ne o povredi prava obrane. Iako prvostupanjski sud nije naveo zakonsku osnovu za odbijanje tih dokaznih prijedloga kao nevažnih iz članka 421. stavka 1. točke 2. ZKP, iz obrazloženja te odluke, kako na zapisniku s rasprave (list 343.) tako i u presudi (točka 3.4.), jasno je i nedvojbeno obrazložen zakonski razlog odbijanja tih dokaznih prijedloga zbog čega učinjeni propust, po stavu ovog drugostupanjskog suda, nije bio od utjecaja na presudu niti je time počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP. Prvostupanjski sud u obrazloženju odluke ni na koji način nije doveo u vezu tragove droge iz šest PVC omota oduzetih okrivljeniku s drogom oduzetom od svjedoka BV, već je nakon ispitivanja vještaka toksikologa ŠV utvrdio da nije moguće provesti komparativno vještačenje droge oduzete od svjedoka BV i tragova na PVC omotima oduzetim od okrivljenika, stoga nije u pravu okrivljenik kada navodi da postoji proturječnost „t.17. s navodima t. 12. i 12. 1.“. Prvostupanjski sud je dao jasne, valjane i obrazložene razloge o ubrojivosti okrivljenika, njegovoj krivnji i obliku krivnje s kojim je kazneno djelo počinjeno (točka 19. i 20.) zbog čega nije u pravu okrivljenik kada navodi da za te činjenice „nema temelja za utvrđenje“. Suprotno tvrdnjama okrivljenika, prvostupanjski sud je nakon korektno prenesenog sadržaja dokazne građe dao argumente za ocjenu dokaza, poglavito personalnih koje je međusobno usporedio i konfrontirao te je u razlozima presude iznio jasne, valjane i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, bez proturječja, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pa žalba u tom dijelu nije osnovana.
8. Okrivljenik smatra da nema dokaza da bi počinio kazneno djelo iz članka 190. stavka 2. KZ/11 za koje je proglašen krivim, nego bi se, eventualno, moglo raditi o kaznenom djelu iz članka 191. stavka 1. KZ/11 te je prvostupanjski sud na opisani način počinio povredu Kaznenog zakona. Međutim, pravilno utvrđuje prvostupanjski sud iz iskaza svjedoka EV da je inkriminiranog dana u Splitu, u Plitvičkoj ulici nasuprot kbr. 4, došlo do susreta između okrivljenika i svjedoka BV tijekom kojeg je okrivljenik svjedoku BV dao paketić koji je svjedok BV odmah po primitku spremio u gaćice, a vrlo kratko vrijeme nakon što se razišao s okrivljenikom svjedok BV je predao policijskim službenicima EV i IV paketić s drogom kokain, mase 9,84 grama kojeg je izvadio iz gaćica. Svjedok EV je pratio svjedoka BV od preuzimanja paketića od okrivljenika do predaje paketića policijskim službenicima te nije uočio njegovu interakciju s nekom trećom osobom tako da je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da su obrana okrivljenika, koji navodi da nije svjedoku BV prodao drogu, odnosno, iskaz svjedoka BV, da je drogu kupio od neke treće osobe, a ne od okrivljenika - nevjerodostojne. Svjedok EV je obrazložio razliku u svojim iskazima o činjenici predaje novca te je naveo da su mu neke činjenice potaknule sjećanje zbog čega je decidirano i izričito iskazao da je osim predaje droge, vidio i predaju novca koji je svjedok BV dao okrivljeniku. Kako svjedok EV nema razloga ni motiva lažno teretiti okrivljenika, pravilno je prvostupanjski sud njegov iskaz cijenio kao vjerodostojan. Budući da je svjedok BV potvrdio da je drogu s kojom je zatečen inkriminiranog dana kupio, a svjedok EV je vidio predaju droge i novca između okrivljenika i svjedoka BV, pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da je okrivljenik neovlašteno prodavao tvari koje su propisom proglašene drogom. Pri tome valja imati na umu da je svjedok IV informacije o radnjama okrivljenika i svjedoka BV dobivao od svjedoka EV koji je vidio imenovane i pratio njihove radnje i postupke te je potom zajedno sa svjedokom EV zaustavio svjedoka BV koji im je, nakon što su se legitimirali kao policijski službenici, predao paketić s drogom koji je ranije preuzeo od okrivljenika, pa je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da su u tom djelu iskazi svjedoka EV i IV podudarni. Stoga, suprotno stavu okrivljenika, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je okrivljenik ostvario sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. stavka 2. KZ/11 te je za svoja utvrđenja u obrazloženju iznio jasne i valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i ovaj drugostupanjski sud.
U odnosu na žalbu državnog odvjetnika osim zbog odluke o kazni
9. Nije u pravu državni odvjetnik kada navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio kupoprodajnu cijenu predmetne droge između okrivljenika i svjedoka BV te je, u tom dijelu, pogrešno izmijenio činjenični opis. Naime, iz dokumentacije Zagrebačke banke (list 234-235) sud je utvrdio da je ZV **.**.2017. ugovorila kredit u iznosu od 111.000,00 kuna. Kako je period podizanja predmetnog kredita do inkriminiranog događaja oko mjesec dana to se ne može isključiti iskaz svjedokinje SV i obrana okrivljenika da dio privremeno oduzetog novca od okrivljenika i to dio u kunama, potječe od navedenog kredita, pri čemu je i dobitak u casinu također legalni izvor novca. Imajući na umu da iz rezultata dokaznih radnji proizlazi da je BV bio redoviti kupac droge od okrivljenika, pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da je životno i logično da je iznos novca od 220,00 eura, dakle iznos u valuti koji nije bilo sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj, predan kao kupoprodajna cijena za 9,84 grama droge kokain, pri čemu ne može isključiti da je iznos 220,00 eura tek rata dogovorenog iznosa kupoprodajne cijene. Naime, valja imati na umu da je člankom 450. ZKP određeno da sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na raspravi, a kako državni odvjetnik u žalbi polemizira s tržišnom cijenom kokaina na narko tržištu, ne može se prihvatiti stav iz žalbe državnog odvjetnika da je pogrešno utvrđen iznos imovinske koristi koju je pribavio okrivljenik.
U odnosu na žalbu okrivljenika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, sporednoj novčanoj kazni
10. Okrivljenik u žalbi navodi da sud nije pravilno utvrdio sve olakotne okolnosti koje su od utjecaja da se on blaže kazni te smatra da se svrha generalne i specijalne prevencije može postići i izricanjem uvjetne osude. Nasuprot toga, državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno kao olakotno cijenio protek vremena, a nije dostatno cijenio da je on višestruko osuđivana osoba i da je u tijeku kazneni postupak zbog istovrsnog djela zbog čega smatra da se svrha kažnjavanja okrivljenika može postići osudom na kaznu zatvora u duljem trajanju. Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Protivno tvrdnjama iz žalbe okrivljenika i državnog odvjetnika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud okrivljeniku pravilno utvrdio sve okolnosti važne za proces individualizacije kazne koje utječu da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teža za počinitelja i da je te okolnosti u dostatnoj mjeri valorizirao, zbog čega njihova preocjena za koju se zalažu nije osnovana. Prvostupanjski sud je u tom pogledu okrivljeniku ispravno cijenio olakotnim protek vremena od preko sedam godina, njegove obiteljske prilike jer je otac jednog maloljetnog djeteta, dok otegotnih okolnosti prvostupanjski sud nije našao. Imajući na umu zakonsku presumpciju nevinosti promašena je žalbena tvrdnja državnog odvjetnika kako i samo vođenje kaznenog postupka ima značaj otegotne okolnosti dok okrivljenik do počinjenja ovog kaznenog djela nije bio sudski osuđivan. Imajući na umu navedeno i vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (članak 47. KZ/11) te o svrsi kažnjavanja (članak 41. KZ/11), ovaj drugostupanjski sud smatra da je osuda na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine - u cijelosti primjerena svim navedenim okolnostima, adekvatna je stupnju krivnje okrivljenika, pogibeljnosti kaznenog djela te je podobna da se njome ispune svi zahtjevi specijalne i generalne prevencije, odnosno takva će kazna u dovoljnoj mjeri utjecati kako na okrivljenika tako i na sve druge da shvate štetnost i pogibeljnost činjenja kaznenih djela. Stoga, blaže kažnjavanje za koje se zalaže okrivljenik i strože kažnjavanje za koje se zalaže državni odvjetnik nije osnovano.
10.1. Izricanje sporedne novčane kazne nije obligatorno za ovo kazneno djelo, a prvostupanjski sud je dao valjane razloge zbog čega ju nije izrekao (točka 23.4.) te ovaj drugostupanjski sud prihvaća kao pravilnu takvu odluku prvostupanjskog suda.
10.2. Iako okrivljenik u žalbi navodi da se žali i zbog odluke o oduzimanju imovinske korist, on tu žalbenu osnovu nije obrazložio. S obzirom na to i na stanje spisa predmeta, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je da je odluka o oduzimanju imovinske koristi sukladna zakonu, pravilno utvrđena i dostatno obrazložena kako je to utvrđeno pod točkom 8. ove odluke.
11. Kako žalbenim razlozima okrivljenog Anela Hodžića i državnog odvjetnika nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkom 1. i 2. ZKP te nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda Kaznenog zakona na štetu okrivljenika.
11.1. S obzirom na navedeno, primjenom članka 482. ZKP odlučeno je kao u izreci ove odluke.
U Zagrebu 17. ožujka 2026.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Irena Kvaternik
