Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-665/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Jure Grbavcu, odvjetniku u Splitu, Poljička cesta 20b, protiv tuženika Klinički bolnički centar Split, Split, Spinčićeva 1, OIB: 51401063283, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1791/2021-48 od 19. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 17. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1791/2021-48 od 19. lipnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 eura s osnova troška sastava žalbe.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1791/2021-48 od 19. lipnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I.f) izreke i u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.780,89 eura sa zateznim kamatama tekućim od 19. lipnja 2024. do isplate, te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Ostavlja se o troškovima žalbenog postupka koji nastali povodom žalbe tuženika odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju s osnove bruto 1 plaće isplati bruto iznos od 1.065,55 eura / 8.028,39 kuna[1] (točka I.a) izreke), s osnove neplaćenih dodataka na plaću za posebne uvjete rada bruto iznos od 868,04 eura / 6.540,24 eura (točka I.b) izreke), s osnove neplaćenih dodataka na plaću za odgovornost za život i zdravlje ljudi bruto iznos od 651,02 eura / 4.905,11 kuna (točka I.c) izreke), s osnove neplaćenih dodataka za znanstveni stupanj isplati bruto iznos od 85,89 eura / 647,89 kuna (točka I.d) izreke), s osnove neisplaćene naknade plaće za godišnji odmor isplati bruto iznos od 275,99 eura / 2.079,45 kuna (točka I.e) izreke) i s osnove naknade troškova prijevoza isplati neto iznos od 29.341,26 eura / 221.071,72 kuna (točka I.f) izreke), sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

Tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom bruto iznosa od 1.500,00 eura / 11.301,75 kuna s osnove neplaćenih sati za rad subotom, nedjeljom, blagdanom, noću i u drugoj smjeni je odbijen (točka II. izreke).

Tuženiku je naloženo i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.780,89 eura sa zateznim kamatama tekućim od 19. lipnja 2024. do isplate, dok je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka odbijen za iznos od 6.131,52 eura (točka III. izreke).

2. Protiv točke II. izreke presude žalbu je podnio tužitelj iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjevi u tom dijelu prihvatiti.

3. Žalbu protiv točke I.f) i točke III. izreke u dijelu u kojem je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka prihvaćen, podnio je i tuženik također iz svih razloga iz predviđenih čl. 353. st. 1. ZPP s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev i u tom dijelu odbije, odnosno podredno, da se ista u pobijanom dijelu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem predlaže da se žalba tuženika odbije kao neosnovana.

5. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana.

6. Predmet spora u žalbenom stadiju postupka, povodom žalbe tužitelja, je zahtjev tužitelja za isplatom tražbine s osnove neplaćenih sati za rad subotom, nedjeljom, blagdanom, noću i u drugoj smjeni (točka II. izreke presude), te, povodom žalbe tuženika, zahtjev tužitelja za isplatom tražbine s osnove naknade troškova prijevoza (točka I.f) izreke presude).

U odnosu na žalbu tužitelja

7. Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom tražbine s osnove neplaćenih sati za rad subotom, nedjeljom, blagdanom, noću i u drugoj smjeni u iznosu od 1.500,00 eura bruto na temelju utvrđenja da tužitelj nije dokazao odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost tog dijela tužbenog zahtjeva. Sud prvog stupnja smatrao je naime, da tužitelj nije priložio niti predložio bilo kakve dokaze na okolnost stvarno odrađenih sati, pa kako tužitelj nije vodio evidenciju iz koje bi bili razvidni stvarno odrađeni sati, te kako niti vještak financijske struke zbog nepostojanja potrebnih podataka nije mogao utvrditi stvarno odrađene sate tužitelja, to je sud prvog stupnja smatrao da tužitelj, neovisno o tome što tuženik nije vodio urednu evidenciju o radu i radnom vremenu, nije dokazao činjenice o kojima ovisi osnovanost tog dijela tužbenog zahtjeva, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbio.

8. Tužitelj žalbenim navodima osporava utvrđenja suda prvog stupnja te u žalbi ističe da je predlagao dokaze radi utvrđivanja visine koje sud prvog stupnja nije izveo iako od izvođenja istih tužitelj nije odustao, te navodi da tuženik taj dio tužbenog zahtjev tužitelja nije osporio.

9. Međutim, takvi žalbeni navodi tužitelja nisu osnovani. Naime, na ročištu održanom dana 2. svibnja 2024. zamjenik punomoćnika tužitelja na izričit upit suda da li ima daljnjih dokaznih prijedloga je naveo da daljnjih dokaznih prijedloga nema. Dakle, tužitelj na posljednjem ročištu nije naveo da predlaže da se u postupku izvedu još neki dokazi, već je upravo suprotno, naveo da daljnjih dokaznih prijedloga nema. U takvoj situaciji kada je tužitelj izričit upit suda naveo da nema daljnjih dokaznih prijedloga smatra se da je odustao od do tada istaknutih dokaznih prijedloga pa tako i onih koji je "po potrebi" tužitelj predlagao izvesti (tako i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-885/2023 od 28. studenog 2023., t. 5. i Rev x-143/2017 od 12. travnja 2017.). Stoga nije bilo osnove da se u postupku izvode bilo kakvi dokazi pa tako i oni dokazi koja je tužitelj po potrebi predlagao izvesti.

10. Neosnovano tužitelj u žalbi ističe da tuženik niti jednim navodom nije osporio dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji je odbijen. Točno je da nakon što je tužitelj postavio tužbeni zahtjev u iznosu od 1.500,00 eura tuženik isti nije izričito osporio. Međutim, jednako tako, taj dio tužbenog zahtjeva tužitelj nije priznao, a niti je učinio nespornim visinu tog dijela tužbenog zahtjeva. Odredbama ZPP propisano je koje se činjenice ne trebaju dokazivati, pa tako, sukladno odredbi čl. 221. st. 1., 3. i 4. ZPP, ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice, činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja i činjenice koje su općepoznate. Niti osnovu, a niti visinu u tom dijelu paušalno postavljenog tužbenog zahtjeva od 1.500,00 eura tuženik nije učinio nespornom ili priznao, tako da je i osnovu i visinu tog dijela tužbenog zahtjeva tužitelj u postupku bio dužan dokazati. Stoga okolnost što tuženik, kako tužitelj navodi, nije niti jednom riječju osporio taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja ne znači i da je taj dio istog trebalo prihvatiti.

11. Tužitelj u žalbi ističe i da teret dokaza nije bio na njemu, te da je nejasno zašto je sud prvog stupnja taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbio. Međutim, osim, što je, sukladno odredbi čl. 135. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23 - dalje: ZR) teret dokazivanja radnog vremena bio na poslodavcu, teret dokaza svih ostalih činjenica bio je na tužitelju. Tužitelj iste nije dokazao tako da je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na tražbine s osnove neplaćenih sati za rad subotom, nedjeljom, blagdanom, noću i u drugoj smjeni odbio.

12. Sud prvog stupnja je dakle, u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva u prvostupanjskom postupku pravilno, u smislu odredbe čl. 8. ZPP, ocijenio sve izvedene dokaze, te je na temelju istih pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Stoga u postupku nisu počinjene bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. i čl. 220. ZPP koje sadržajno ističe tužitelj, a niti je ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 1.500,00 eura odbio, pa stoga nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tužitelj. Pritom u tom dijelu sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

13. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

14. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U odnosu na žalbu tuženika

15. Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom tražbine s osnove neplaćenih troškova prijevoza u razdoblju od prosinca 2015. do ožujka 2022. u iznosu od 29.341,26 eura prihvativši u tom dijelu nalaz i mišljenje vještaka Zlatka Cvitanovića koji je visinu troškova prijevoza za cijelo utuženo razdoblje računao u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru uvećano za troškove cestarine. Pritom sud prvog stupnja prihvaćajući taj dio tužbenog zahtjeva primjenjuje odredbe čl. 66. st. 8., 9., 12. i 13 TKU, te u postupku utvrđuje da je tužitelj svojim iskazom dokazao da mu javni prijevoz iz Omiša do Splita ne omogućava redoviti dolazak i odlazak s posla.

16. Tuženik žalbom osporava taj dio pobijane presude ističući da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te da ista nije u skladu s mjerodavnim odredbama kolektivnog ugovora. Također, tuženik u žalbi ističe da je nejasno iz kojih razloga sud prvog stupnja troškove prijevoza obračunava udaljenosti od 134 km što predstavlja dužu udaljenost preko autoputa, a ne prema kraćoj udaljenosti od 115 km koja je uz obalu i proteže se Jadranskom magistralom.

17. Žalbeni navodi tuženika su osnovani. Naime, prije svega doista je u određenoj mjeri nejasno koje materijalno pravo u tom dijelu presude sud prvog stupnja primjenjuje. Naime, iz obrazloženja pobijane presude (točka 40. – 44.1 obrazloženja) proizlazi da sud prvog stupnja, i to za cijelo utuženo razdoblje koje se proteže više od šest godina, primijenjuje odredbu čl. 66. TKU. Međutim, u točki 13. obrazloženja sud prvog stupnja navodi da skraćenica TKU predstavlja Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", br. 141/12, 150/13, 153/13) koji u odredbi čl. 66. uopće ne regulira naknadu za trošak prijevoza, već naknadu za odvojeni život. Međutim, neovisno o navedenom, s obzirom na sadržaj tog dijela obrazloženja i sadržaj odredbi koje sud prvog stupnja citira može se zaključiti da sud prvog stupnja u odnosu na cijelo utuženo razdoblje primjenjuje odredbe Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", br. 128/17, 47/18, 123/19, 66/20) koji je stupio na snagu 1. prosinca 2017. Međutim, u tom slučaju nejasno je iz kojeg razloga sud prvog stupnja odredbe tog kolektivnog ugovora primjenjuje i u razdoblju od prosinca 2015. do studenog 2017. kada isti uopće nije bio na snazi.

18. U svezi primjene materijalnog prava potrebno je navesti da su za rješenje spora među strankama za utuženo razdoblje mjerodavna tri kolektivna ugovora koji reguliraju pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla. Za razdoblje od 1. prosinca 2015. do 9. ožujka 2017. mjerodavne su odredbe Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", br. 141/12, 150/13, 153/13 – dalje u tekstu ove odluke: TKU/12), za razdoblje od 9. ožujka 2017. do 1. prosinca 2017. mjerodavne su odredbe Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", br. 24/17 – dalje u tekstu ove odluke: TKU/17a), dok su za razdoblje od 1. prosinca 2017. pa od kraja utuženog razdoblja tj. do 31. ožujka 2022. mjerodavne odredbe Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", br. 128/17, 47/18, 123/19, 66/20 – dalje u tekstu ove odluke: TKU/17b).

19. U postupku je utvrđeno, a što niti jedna od stranaka ne osporava da tužitelj stanuje u [adresa] koje su više od 100 km udaljene od Splita, da je tužitelj u utuženom razdoblju na mjesto rada koje se nalazi u Splitu putovao osobnim automobilom, te da na relaciji od mjesta rada (Split) pa od adrese tužiteljevog stanovanja ([adresa]) ne postoji direktni organizirani javni prijevoz koji bi povezivao ta dva grada. Sporno je međutim, prema kojoj udaljenosti (kilometraži) se tužitelju trebaju obračunavati troškovi prijevoza te da li autobusni prijevoz od Splita do Omiša predstavlja, u smislu odredbe čl. 66. st. 13. al. 2. TKU/17b, organizirani prijevoz koji omogućuje tužitelju redoviti dolazak i povratak s posla.

20. Odredbom čl. 67. st. 8. TKU/12 koja je, kako je ranije navedeno, bila na snazi do 9. ožujka 2017. propisano je da se u slučaju udaljenosti od adrese stanovanja do adrese rada većoj od 100 km, naknada troškova prijevoza na posao i s posla mjesnim i međumjesnim javnim prijevozom, utvrđuje u visini 0,65 kn po prijeđenom kilometru, posebnom odlukom nadležnog ministra.

21. Odredbom čl. 67. st. 13. TKU/12 propisano je da se udaljenost između adrese stanovanja i adrese rada utvrđuje prema planeru putovanja Hrvatskog autokluba, u slučaju iz stavka 4. članka kao najkraća ruta uz korekciju za jednosmjerne ulice, uređene pješačke nathodnike i pothodnike, a u slučaju iz stavka 6. i 8. članka, kao najkraća ruta bez naplate sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom).

22. Sadržajno identične odredbe sadrži i TKU/17a koji je bio na snazi od 9. ožujka 2017. do 1. prosinca 2017. koji u odredbama čl. 66. st. 8. i st. 13. na jednak način regulira navedenu materiju.

23. Dakle, sukladno u bitnome identičnim odredbama TKU/12 i TKU/17a, koji su bili na snazi do 1. prosinca 2017. uopće nije bilo predviđeno da se tužitelju isplaćuje naknada troškova prijevoza u visini od 1,00 kn po kilometru kako je to za to razdoblje dosudio prvostupanjski sud. Također, istima uopće nije bilo predviđeno da bi tužitelj imao pravo na trošak cestarine pri čemu je bilo propisano da će udaljenost između adrese stanovanja i adrese rada utvrđivati kao najkraća ruta bez naplate prema planeru putovanja Hrvatskog autokluba. Dakle, za razdoblje nije postojala niti osnova da se udaljenost za od adrese stanovanja pa do adrese rada utvrđuje kao duža ruta preko autoceste koja ima naplatu.

24. U tom smislu potrebno je i navesti da je odredbom čl. 67. st. 8. TKU/12 i čl. 66 st. 8. TKU/17a bilo propisano da se naknada troškova prijevoza utvrđuje u visini posebnom odlukom ministra. Iz dokaznog postupka ne proizlazi da su takve odluke nadležnog ministra u odnosu na tužitelja temeljem odredbi TKU/12 i TKU/17a donijete, ali to ne znači da tužitelj nema pravo na naknadu troškova prijevoza prema navedenim odredbama (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1309/2022 od 19. travnja 2023.)

25. U razdoblju od 1. prosinca 2017. pa od kraja utuženog razdoblja tj. do 31. ožujka 2022. bile su na snazi odredbe TKU/17b. Navedeni kolektivni ugovor definira pojmove "organizirani javni prijevoz" i "redoviti dolazak i povratak s posla".

26. Tako je odredbom čl. 66. st. 8. TKU/17b propisano da se pod organiziranim javnim prijevozom smatra mjesni i međumjesni prijevoz koji se međusobno ne isključuju, a koji zaposleniku omogućuju redoviti dolazak na posao i povratak s posla.

27. Odredbom čl. 66 st. 9. TKU/17b propisano je redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta.

28. Tužitelj smatra da mu je tuženik, i to za cijelo utuženo razdoblje, dužan isplatiti troškove prijevoza prema odredbi čl. 66. st. 12. TKU/17b kojom je propisano da ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, da će se naknada troškova prijevoza isplatiti u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje.

29. Međutim, iz Odluke tuženika od 15. rujna 2020. (list 175 spisa) kojoj je sastavni dio ispis kartografske podloge Google maps, proizlazi da tuženik tužitelju, nakon stupanja na snagu TKU/17b, temeljem predmetne odluke troškove prijevoza isplaćuje na način da troškove za relaciju od adrese tužiteljevog prebivališta u [adresa] do stanice međumjesnog prijevoza u Omišu (90 km) isplaćuje u visini 1,00 kn za svaki prijeđeni kilometar, dok za relaciju od stanice međumjesnog prijevoza Omiš do adrese mjesta rada u Splitu, Spinčićeva 1 isplaćuje troškove prijevoza sukladno cijeni pokazne karte za IV. zonu javnog prijevoznika tvrtke Promet d.o.o.

30. Iz Odluke tuženika od 15. rujna 2020. (list 175 spisa) proizlazi dakle, da tuženik tužitelju troškove prijevoza isplaćuje primijenjujući odredbu čl. 66. st. 13. TKU/17b kojom je propisano da ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza na dijelu udaljenosti, naknada troškova prijevoza isplatit će se:

- za dio udaljenosti na kojoj prijevoz nije organiziran, kao i u slučaju kada organizirani javni prijevoz ne prometuje određenog dana, u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru,

- za dio udaljenosti na kojoj je prijevoz organiziran, a kojeg zaposlenik koristi, u visini cijene karte organiziranog prijevoza, a ako ga ne koristi, u visini cijene karte organiziranog prijevoza ili u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, ovisno o tome što je za poslodavca povoljnije.

31. U postupku sud prvog stupnja utvrđuje da ne postoji organizirani prijevoz na relaciji [adresa] (mjesto tužiteljeva prebivališta) do [adresa] (mjesta rada). Utvrđeno je međutim, da na dijelu udaljenosti od [adresa] do Splita postoji javni prijevoz za relaciju Split-Omiš. Iz obrazloženja pobijane presude suda prvog stupnja (točka 43. i 44. obrazloženja) proizlazi da je sud prvog stupnja smatra da je tužitelj svojim iskazom te voznim redom dokazao da mu javni prijevoz iz Omiša do Splita ne omogućava redoviti dolazak na posao i dolazak s posla. Međutim, prema tumačenju br. 18/18 od 3. svibnja 2018. na koje ukazuje sam tužitelj u podnesku o 27. siječnja 2023. (str. 385-386 spisa) zaposlenik voznim redom i rasporedom svog radnog vremena dokazuje da nema organiziranog prijevoza odnosno da mu javni prijevoz ne omogućuje redoviti dolazak na posao i povratak s posla. Dakle, postojanje ili nepostojanje organiziranog prijevoza na određenoj relaciji prema navedenom tumačenju dokazuje se primarno voznim redom i rasporedom radnog vremena, a ne iskazom zaposlenika.

32. U konkretnom slučaju, sud prvog stupnja uopće nije utvrdio raspored radnog vremena tužitelj u spornom razdoblju. Sud prvog stupnja utvrđuje da radno vrijeme tužitelj počinje u 7,00 sati, ali iz pobijane presude nije vidljivo na temelju točno kojeg dokaza je tu činjenicu utvrdio. Pritom tuženik u žalbi ističe da je tu činjenica pogrešno utvrđena te da je radno vrijeme kod tuženika od 7,30 do 15,30 sati. Međutim, neovisno o navedenom tj. da li je radno vrijeme tužitelja počinje od 7,00 ili 7,30 sati, iz voznih redova koji su priloženi uz podnesak tužitelja od 4. srpnja 2022 (str. 242- 246 spisa) proizlazilo bi da u spornom razdoblju autobusi na relaciji Omiš-Split prometuju otprilike svakih pola sata pa kada se uzme o obzir definicija redovnog dolaska i odlaska na posao i povratak s istog iz čl. 66. st. 9. TKU/17b prema kojoj vrijeme čekanja ne smije prelaziti vrijeme od 45 minuta nejasno je koliko bi to autobusi trebali često prometovati na relaciji Omiš-Split da bi tužitelju ili bilo kojem drugom radniku omogućili redovni dolazak na posao ili odlazak s istog. Dakle, za sada se ne može prihvatiti, nejasno i voznim redovima, proturječno, utvrđenje suda prvog suda da autobusni prijevoz na relaciji Omiš-Split ne predstavlja organizirani prijevoz u smislu odredbe čl. 66 st. 13 al. 2. TKU/17b. U tom smislu potrebno je navesti da tuženik kao poslodavac, ako bi se zauzeo stav da autobusni prijevoz na relaciji Omiš-Split predstavlja organizirani javni prijevoz (čl. 66. st. 8. ZKU/17b) koji osigurava redoviti dolazak na posao i odlazak s posla (čl. 66. st. 9. TKU/17b), obzirom da takav prijevoz tužitelj ne koristi, u pogledu isplate troškova prijevoza za tu relaciju (Omiš–Split) ima pravo izbora ovisno o tome što je za tuženika kao poslodavca povoljnije tj. tužitelju može za tu relaciju isplatiti troškove u visini cijene karte organiziranog prijevoza (što tužitelj prema Odluci od 15. rujna 2020. i čini očito smatrajući da mu je to povoljnije), ili u visini 1,00 kn po prijeđenom kilometru.

33. Uz ranije navedeno, potrebno je navesti da je sud prvog stupnja visinu tužiteljeve tražbine utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka Zlatka Cvitanovića, te je na osnovi istog utvrdio da tražbina tužitelja s osnova neplaćenih troškova prijevoza iznosi ukupno 29.341,26 eura. Međutim, sud prvog stupnja je prihvaćajući nekritički nalaz i mišljenja vještaka prilikom utvrđivanja visine tražbine u potpunosti izgubio iz vida odredbu čl. 259. st. 1. ZPP koja propisuje da sud rukovodi vještačenjem što znači da je sud dužan jasno i određeno odrediti zadatak vještaku a kako bi se, sukladno čl. 250. ZPP, utvrdila sporna činjenica za čije je utvrđivanje potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. To nadalje znači da je sud prvog stupnja bio dužan jasno i određeno odrediti zadatak vještaku. Sud prvog stupnja je međutim, rješenjem od 4. srpnja 2022. (list 233 spisa) vještaku samo dao nejasan i nedovoljno određen zadatak da utvrdi tražbinu s osnove troškova prijevoza za utuženo razdoblje od 1. prosinca 2015 do travnja 2022. U zadatku vještaku sud prvog stupnja nije odredio po kojim parametrima vještak treba utvrditi visinu tražbine, koje propise treba primijeniti, na koji način treba utvrditi udaljenost između [adresa] i [adresa] koja je u pojedinim razdobljima relevantna za isplatu naknade troškova prijevoza i dr., što je sud prvog stupnja obzirom na sporna pitanja u postupku bio dužan učiniti. To je posljedično tome dovelo do toga da je vještak visinu tražbine, umjesto po parametrima koje mu je odredio sud, utvrđivao prema parametrima koje on smatra bitnim dajući suštinski svojim nalazom odgovore na pitanja koja su pravna i na koja odgovore treba dati sud, što je u konačnici dovelo i do toga da su i nalaz i mišljenje vještaka, a posljedično tome i pobijana presuda koja se na nalazu i mišljenju temelji, u odnosu na naknadu troškova prijevoza nejasni i proturječni.

34. Primjerice, iz nalaza i mišljenja vještaka potpuno je nejasno na temelju čega je vještak utvrdio udaljenost između [adresa] i [adresa] koja je pravno relevantna za obračun troškova prijevoza a koja prema vještaku iznosi 134 km. Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je vještak za cijelo utuženo razdoblje visinu troškova prijevoza obračunavao prema čl. 66. st. 12. TKU/17b tj. 1,00 kn po prijeđenom kilometru uvećano za troškove cestarine. S druge strane, u nalazu i mišljenju (str. 2. nalaza) vještak navodi da je nalaz i mišljenje izrađen na temelju TKU/12 koji kolektivni ugovor uopće nije sadržavao odredbu (1,00 kn po kilometru) koju je čini se primjenjivao vještak. Vještak u nalazu (str. 12 nalaza) i navodi su u utuženom razdoblju nastale enormne razlike s osnove naknade troškova prijevoza do čega je došlo jer iste nisu isplaćivane sukladno važećem TKU (sud pretpostavlja da vještak misli na TKU/17b, a ne na TKU/12 kojeg navodi na str. 2 nalaza). Međutim, nejasno je zašto vještak smatra da bi tuženik bio dužan isplaćivati troškove prijevoza prema odredbi čl. 66. st. 12. TKU/17b retroaktivno tj. i za razdoblja kada ta odredba uopće nije postojala i nije bila na snazi.

35. Iz ranije navedenog jasno je da nalaz i mišljenje vještaka na kojemu je sud temeljio svoju odluku nije podoban da se na istom temelji sudska odluka. Međutim, kako je ranije navedeno, za to nije odgovoran vještak koji je nalaz i mišljenje izrađivao prema parametrima koje on smatrao relevantnim pritom, čini se, u potpunosti prihvaćajući tvrdnje i pravne stavove tužitelja izražene u podnesku tužitelja od 12. srpnja 2022., već sud prvog stupnja koji vještaku nije odredio na temelju kojih propisa i na koji način, s obzirom na sporna pitanja koja su pretežno pravne naravi, treba utvrditi visinu troškova prijevoza.

36. Dakle, u dijelu u kojem je odlučeno o naknadi troškova prijevoza pobijana presuda je nejasna, proturječna, te ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Uslijed navedenog ista se ne može ispitati tako da je u postupku u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Također, zbog pogrešnog pravnog pristupa, sud prvog stupnja nije utvrdio sve odlučne činjenice koje su pravno relevantne za donošenje pravilne i na zakonu osnovane odluke. Stoga je u postupku u tom dijelu ostvaren i žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP, te, posljedično tome, i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP.

37. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 369. st. 1. ZPP, prvostupanjsku presudu ukinuti u pobijanom dijelu pod točkom I.f) izreke i u tom dijelu vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

38. S obzirom da obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u dosuđujućem dijelu točke III. izreke presude.

39. Odluka o troškovima žalbenog postupka koji su nastali povodom žalbe tuženika ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

40. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otkloniti bitnu povredu odredaba na koju mu je ukazao ovaj žalbeni sud ovim rješenjem, te će donijeti novu odluku koju će obrazložiti jasnim, dostatnim i neproturječnim razlozima pri čemu će u istoj jasno navesti koje je materijalnopravne propise u pojedinim dijelovima utuženog razdoblja primjenjivao. Sud prvog stupnja će tako ponovno vještačenjem utvrditi visinu troškova prijevoza i to na način da će primjenjivati relevantne odredbe TKU/12, TKU17a i TKU/17b koje su bile na snazi u pojedinim dijelovima utuženog razdoblja. Udaljenost između [adresa] i [adresa] točnije udaljenost između mjesta stanovanja (prebivališta) i mjesta rada, koja je relevantna za obračun troškova prijevoza sud prvog stupnja će utvrditi temeljem odgovarajućih odredbi kolektivnog ugovora koji su u pojedinom razdoblju bili na snazi (čl. 67. st. 13. TKU/12, čl. 66. st. 13. TKU/17a, čl. 66. st. TKU/17b). Pritom imati u vidu da za vrijeme primjene TKU/12 i TKU/17a nije postojala pravna osnova da se tužitelju nadoknađuju troškovi cestarine.

41. U odnosu na razdoblje primjene TKU/17b sud prvog stupnja će ponovno utvrditi predstavlja li autobusni prijevoz na relaciji [adresa], imajući u vidu odredbe čl. 66. st. 8 i st. 9. TKU/17b, organizirani javni prijevoz koji omogućava redoviti dolazak na posao i odlazak s posla, te će, posljedično tome, utvrditi postoji li osnova da se naknada troškova prijevoza utvrđuje primjenom odredbe čl. 66. st. 13. TKU/17b kako to smatra tuženik u postupku. Također, sud prvog stupnja će vještaku odrediti jasan i određen zadatak pri čemu će jasno navesti koje propise vještak treba primijeniti, na koji način će vještak utvrditi udaljenost između adrese stanovanja (prebivališta) tužitelja i mjesta rada, te na osnovu kojih parametra je vještak dužan utvrditi visinu troškova prijevoza koje je tuženik u pojedinim razdobljima bio dužan isplatiti tužitelju i eventualnu visinu tražbine koju tužitelj ima s osnove neplaćenih troškova prijevoza. U odnosu na razdoblje primjene TKU/17b sud prvog stupnja će imati u vidu da nema nikakve zapreke da vještaku odredi zadatak da troškove prijevoza utvrdi u dvije varijante tj. u varijanti koja se temelji na odredbi čl. 66. st. 12. TKU/17b na koju odredbu se poziva tužitelj, i u varijanti koja se temelji na odredbi čl. 66. st. 13. TKU/17b koju odredbu tuženik smatra da treba primijeniti u postupku.

42. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 17. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj