REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4862/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kamelija Parać, predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak i Draženke Deladio, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv prvotuženika ZAVOD ZA ISTRAŽIVANJE I RAZVOJ SIGURNOSTI d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 68, OIB: 05494093403 i drugotuženika USTANOVA ZA OBRAZOVANJE ODRASLIH – ZIRS UČILIŠE, Zagreb, Ulica grada Vukovara 68, OIB: 22228764473, koje zastupa punomoćnik Dejan Vukomanović, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-602/2023-22 od 7. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba i tužitelja potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-602/2023-22 od 7. studenog 2025. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-602/2023-22 od 7. studenog 2025. odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se naloži 1. tuženiku ZAVOD ZA ISTRAŽIVANJE I RAZVOJ SIGURNOSTI d.o.o. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 68, OIB: 05494093403 i 2. tuženiku USTANOVA ZA OBRAZOVANJE ODRASLIH ZIRS UČILIŠTE iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 68, OIB: 22228764473 solidarno platiti tužitelju VU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznosa od 200.000,00 kn/EUR 26.544,56 s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, potom da im se naloži da odmah prekinu s oglašavanjem i nuđenjem predavanja putem svih tiskanih i elektroničkih medija, a koje je ovlašten provoditi isključivo tužitelj VU Nadalje je odbijen zahtjev kojim je tužitelj tražio da tuženici odmah prekinuti s izvođenjem specijalističkih predavanja zaštite na radu po ovlaštenju države odnosno vratiti tužitelju elektronski zapis predavanja po ovlaštenju Fusion Safety Services Ltd. u vidu USB stickova u izvorniku, odmah vratiti sav pisani materijal, odnosno 50 primjeraka u izvorniku na engleskom jeziku, odmah vrati sve OSSA kartice koje su vlasništvo države Kanade, odmah vrati tronožac napravljen po tužitelju za potrebe spuštanja radnika u šahtove te je odlučeno o naknadi troškova postupka.

2. Iz obrazloženja proizlazi da je predmet ovog spora zahtjev tužitelja usmjeren prema tuženicima kao solidarnim dužnicima za isplatu iznosa od 26.544,56 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate, za prestanak oglašavanja i nuđenja predavanja putem svih tiskanih i elektroničkih medija, za prekidom izvođenja specijalističkih predavanja zaštite na radu i za povrat tužitelju elektronskog zapisa predavanja u vidu USB stickova u izvorniku, kompletnog pisanog materijala (50 primjeraka u izvorniku na engleskom jeziku), svih OSSA kartica koje su vlasništvo države Kanade i tronošca napravljenog po tužitelju za potrebe spuštanja radnika u šahtove. Između stranaka nije sporno da je tužitelj bio u radnom odnosu kod prvotuženika i drugotuženika od 2. lipnja 2016. do rujna 2023. kad je otišao u invalidsku mirovinu, a nije sporno niti da je od 1. ožujka 2019. bio na bolovanju i da je za vrijeme bolovanja dobio otkaz, u vezi čega se među strankama vodi radni spor na Općinskom radnom sudu u Zagrebu. Nadalje nije sporno da su tužitelj i prvotuženik sklopili Ugovor o posebnoj edukaciji br. 3837/16 od 25. travnja 2016. (list 7. spisa), a tužitelj i drugotuženik Ugovor o djelu od 17. veljače 2016. (list 9. spisa). Niti jedna od stranaka ne tvrdi da bi predmetni ugovori prestali raskidom ili otkazom, a niti to proizlazi iz dokaza u spisu. Također nije sporno među strankama da je prvotuženik financirao edukaciju (radi produljenja licence) tužitelja kod Fusion Safety Servies Ltd. u Kanadi temeljem Ugovora o posebnoj edukaciji od 25. travnja 2016., što proizlazi i iz naloga za službeno putovanje na listu 51. spisa i obračuna troškova na listu 53. spisa, a iz kojih isprava proizlazi da je tužitelj u Kanadu otputovao 26. travnja 2016. i tamo boravio do 7. svibnja 2016. Nije sporno da se u biltenu tuženika za srpanj-prosinac 2019., siječanj-lipanj 2020. te siječanj-lipanj 2021. i srpanj-prosinac 2021. nudilo osposobljavanje radnika po OSSA standardu (list 64., 69., 72., 79. spisa), jednako kao i na web stranicama prvotuženika (list 77. spisa). Među strankama su sporni aktivna i pasivna legitimacija, osnov i visina tužbenog zahtjeva u cijelosti te pitanje zastare utužene tražbine. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan, a odluka o trošku temelji se na čl. 154., 155. i čl. 164. ZPP-a.

3. Protiv navedene presude u točkama I. i II. je tužitelj izjavio žalbu u kojoj navodi da ne priznaje osnovanost predmetne tužbe jer nije proveden postupak svjedočenja glavnog svjedoka autora predavanja FU i njegove licence te ne uzimanje u obzir dokaza a posebno štampanje ponude. Potom detaljno ponavlja navode istaknute u tijeku postupka pred sudom prvog stupnja, navodi brojne činjenice koje nisu neposredno povezane sa tužbenim zahtjevom kao što je cijena sata po predavanju iz Ugovora o djelu tužitelja itd. Ističe i da nije jasno zašto sud odbija prihvatiti povredu intelektualnog vlasništva, licenciranog predavača tužitelja i autorskih ugovorno ustupljenih prava.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu tužitelja ističe da žalba nije osnovana te ju predlaže odbiti, a napominje i da nije dozvoljeno dostavljanje novih dokaza uz žalbu, a što je žalitelj napravio.

5. Žalba nije osnovana.

6. Prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu je ispitana sukladno odredbi čl . 365. i 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. toga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6.1. Prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu nije zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa ni povredom iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Pobijana presuda može se ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, a u obrazloženju su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

7. Temeljem čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti, stoga ovaj sud nije uzeo u obzir prilikom donošenja odluke niti jednu novu činjenicu i dokaz dostavljan u privitku žalbe.

8. Iz pobijane odluke i iz spisa proizlazi da tužitelj svoje potraživanje prema tuženicima temelji na odgovornosti zbog povrede autorskih prava i zbog neispunjenja ugovornih obveza. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se prema sadržaju dokumentacije u spisu on ne može smatrati nositeljem autorskog prava odnosno nositeljem prava iskorištavanja autorskog djela u smislu relevantnih odredbi zakona kojima se štite autorska prava pa da bi mu eventualna povreda tog prava dala mogućnost zaštite. Prema odredbi čl. 5. st. 1. i 2. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima („Narodne novine“ broj: 167/03., 79/07., 125/11., 80/11., 141/13., 127/14., 62/17., 96/18., 111/21.; dalje: ZAPSP) autorsko djelo je originalna intelektualna tvorevina iz književnoga, znanstvenog i umjetničkog područja koja ima individualni karakter. Također, prema odredbi čl. 14. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima („Narodne novine“ broj 111/21.; dalje: ZAPSP/21) koji se primjenjuje od 22. listopada 2021., autorsko djelo je originalna intelektualna tvorevina iz književnog, znanstvenog ili umjetničkog područja koja ima individualni karakter, bez obzira na način i oblik izražavanja, vrstu, vrijednost ili namjenu, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. Prema odredbi čl. 9. ZAPSP autor djela je fizička osoba koja je autorsko djelo stvorila, a prema odredbi čl. 44. st. 1. ZAPSP autor može za drugoga osnovati pravo iskorištavanja autorskog djela ili mu prepustiti ostvarivanje autorskog prava ugovorom, davanjem odobrenja (dozvole) za korištenje ili drugim pravnim poslom. Autor djela je onaj tko je djelo stvorio (čl. 8. ZAPSP/21). Svoja prava iskorištavanja djela autor prenosi na drugoga autorskim ugovorom, kao što su izdavački ugovor, ugovor o prikazivanju, ugovor o izvedbi, ugovor o kinematografskom djelu, ugovor o emitiranju djela preko radija ili televizije, ugovor o snimanju djela instrumentima za registraciju zvukova i slika, ugovor o preradi (adaptiranju) djela, ugovor o prijenosu prava na prevođenje djela i sl. (čl. 55. ZAPSP/21). Takav ugovor mora biti sklopljen u pisanom obliku (čl. 56. ZAPSP/21).

9. Pravilno je istaknuto da su predmetom autorskog prava izražaji, a ne ideje, postupci, metode rada ili matematički koncepti kao takvi (čl. 8. st. 1. ZAPSP, odnosno čl. 18. st. 1. ZAPSP/21). Nisu autorska djela službeni tekstovi iz područja zakonodavstva, uprave i sudstva, kao što su zakoni, uredbe, odluke, izvješća, zapisnici, sudske odluke i slično, službeni programi, kao što su školski i akademski programi, programi rada i slično, prostorni planovi, kao što su plan prostornog razvoja, urbanistički plan i slično, konzervatorske podloge, kao i njihove zbirke, zaštićeni su kao autorska djela od trenutka stvaranja, ako su originalne intelektualne tvorevine koje imaju individualan karakter. U trenutku kad budu predani u bilo kakav službeni postupak ili budu predani službenoj osobi radi informiranja javnosti ili javnog korištenja ili kad budu objavljeni radi službenog informiranja javnosti, prestaju biti zaštićeni autorskim pravom (čl. 18. st. 3. ZAPSP/21).

10. No, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da u ovom konkretnom slučaju spisu ne prileži OSSA obrazovni program (nastavni programi i protokoli) da bi sud mogao preispitivati radi li se o originalnoj intelektualnoj tvorevini iz nekog od područja određenog ZAPSP odnosno ZAPSP/21. Stoga sud ne smatra dokazanim da predmetni obrazovni program (kao stručno predavanje) predstavlja autorsko djelo jer tužitelj za tu činjenicu nije predložio adekvatne dokaze (čl. 221.a, u vezi čl. 219. ZPP). Dakle na tužitelju je bio teret dokaza u dostavljanju predmetnog obrazovnog programa i protokola, a to tužitelj u tijeku postupka pred sudom prvog stupnja nije dostavio, stoga neosnovano u žalbi ističe da je sud mogao drugačije dokazati sporne okolnosti jer je njemu bio teret dokaza u pogledu dostavljanja predmetnog programa.

11. Naime, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da iz potvrde o završenoj obuci, potvrde o licenci za 2011. i 2012. i Ugovora s ugovornim instruktorom za osposobljavanje radnika za rad u skučenom prostoru od 20. listopada 2014. proizlazi da je Fusion Safety Services Ltd. nositelj licence OSSA-e za izdavanje potvrda o osposobljavanju za 2011. i 2012. za njihove akreditirane programe i da je tužitelj uspješno završio obuku društva Fusion Safety Services Ltd. za ugovornog instruktora za osposobljavanje za rad na samopokretnim hidrauličnim platformama koju je odobrila organizacija OSSA. Stoga je zaključeno da se radi o ugovoru o licenciji iz čl. 699. do čl. 724. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.; dalje: ZOO) te da je tužitelj bio licenciran od strane nositelja OSSA licence (Fusion Safety Services Ltd.) za održavanje predavanja (podučavanje) po OSSA programima.

12. Pravilno je sud prvog stupnja iz Biltena tuženika za razdoblje od siječnja do lipnja 2024. kao i iz ispisa web stranice tuženika utvrdio da oni više ne nude obrazovanje po OSSA programima, a ranijih godina su navodili kao mogućnost predmetno obrazovanje, ali nije bilo zainteresiranih osoba. Utvrđeno je da je predavanja po OSSA programu obavio isključivo tužitelj do kraja 2017., a za razdoblje nakon toga tužitelj nije dokazao da bi prvotuženik organizirao i vršio predavanja. Naime, temeljem Ugovora o posebnoj edukaciji nije bila propisana obveza prvotuženika isplatiti tužitelju naknadu za održana predavanja po OSSA programu. Upravo suprotno, iz sadržaja tog ugovora proizlazi da je prvotuženik financirao tužiteljevu edukaciju pa se stoga tužitelj obvezao tri godine ostati zaposlen kod prvotuženika i provoditi programe OSSA-e (čl. 2. navedenog ugovora). Stoga je pravilno zaključeno da prvotuženik nije dužan platiti naknadu za ona predavanja koja je obavio po OSSA programu, a čak da je i osnovan zahtjev isti bi bio u zastari jer je od održanog posljednjeg predavanja 19. travnja 2017. do podnošenja tužbe (30. prosinca 2022.) nastupila zastara za podnošenje zahtjeva za isplatu naknade (čl. 225. ZOO-a).

13. Pravilno je zaključeno da je neosnovan i zahtjev za isplatu naknade za predavanja temeljem Ugovora o djelu od 17. veljače 2016. jer tužitelj nije dokazao da je izvršio predavanja za koja je sklopio premetni ugovor, no on nije dostavio niti podatke o tome kada je održano predavanje, kome, koliko je bilo polaznika i slično. Dakle, u pogledu navedenog je trebao dostaviti barem neke dokaze iz kojih se može utvrditi da je djelo izvršeno odnosno da je izvršio konkretno predavanje. Dakle, pravilno je sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev u ovom dijelu sukladno pravilima o teretu dokaza.

14. Nadalje je pravilno sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev u pogledu povrata knjiga, brošura i ostalih materijala jer tužitelj nije dokazao da je tuženik izvršio predavanja na kojima nije tužitelj sudjelovao kao predavač. Naime iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj završio posebnu edukaciju i postao licencirani izvođač predavanja po kanadskom OSSA programu za osposobljavanje radnika za rad na naftnim postrojenjima, a financiranje njegove edukacije, odnosno produljenja licence za period 2016. -2019. snosio je prvotuženik. Stoga je pravilno utvrđeno da samim oglašavanjem tuženici nisu prekršili ugovorne odredbe Ugovora o posebnoj edukaciji niti su povrijedili prava iz licence tužitelja. Do povrede bi došlo tek pod pretpostavkom da su tuženici samostalno, dakle bez sudjelovanja tužitelja ili nositelja licence (Fusion Safety Services Ltd.), održali predavanja, međutim u konkretnom se slučaju ne radi o takvoj situaciji.

15. Prema čl. 219. ZPP-a, svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, pa ukoliko u tome ne uspije, njezin zahtjev za pružanje pravne zaštite valja odbiti. Pravila o teretu dokazivanja su u osnovi pravila materijalnog prava koja su mjerodavna za ocjenu osnovanosti istaknutog zahtjeva ili navoda. Prema čl. 221 .a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

16. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlažu dokaze kojima se te činjenice mogu utvrditi. Predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za svoj uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje, nužno je primijeniti pravila o teretu dokazivanja. Ta pravila obavezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava: idem est non esse aut non probari (svejedno je: ne postojati ili ne biti dokazan).

17. Slijedom navedenog, a kako tužitelj nije dokazao da je došlo do povrede njegovih prava pravilno je sud prvog stupnja u cijelosti odbio tužbeni zahtjev.

18. Analizirajući i ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju pobijane odluke, u odnosu na žalbene navode, a sve u vezi s relevantnim zakonskim odredbama, utvrđenje je drugostupanjskog suda da njima tuženik nije uspješno osporio prosudbe i utvrđenja prvostupanjskog suda koji je, u zakonito provedenom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno i zakonito prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti. Prvostupanjski sud je na temelju potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koje nije proturječno ispravama u spisu, valjano primijenio materijalno pravo.

19. Pravilna je i odluka o trošku kako po osnovi, u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, tako i po visini u smislu odredaba čl. 155. ZPP-a.

20. Budući da tužitelj svojim žalbenim navodima nije s uspjehom osporio utvrđenja prvostupanjskog suda sadržana u obrazloženju pobijane presude, valjalo je, na temelju odredbe čl. 368. ZPP-a, presudu u pobijanom dijelu potvrditi.

Zagreb, 17. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Kamelija Parać