Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-812/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja ŽV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Tamari Malić Blažina odvjetnici iz Pule, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po Domagoju Petrinoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola pod posl. br. P-1537/2019 od 30. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola pod posl. br. P-1537/2019 od 30. siječnja 2024. u točkama I), III), IV), VI) i VIII) izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč. I) izreke utvrđena je ništetnost odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope i o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 326-63/2005, kreditna partija: 53122542 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao banke, dana 15.06.2005., solemniziranog po javnom bilježniku Nansi Kopić iz [adresa] pod posl. br. OU-742/05-1 od 16.06.2005. i to:

- u čl. 3. II. st. 2. koji glasi: "… na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to utvrđeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke.",

- u čl. 3. II. st. 3. koji glasi: "Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.",

- u čl. 3. III. koji glasi: "… i plaćaju se u skladu sa stavkom II",

- u čl. 6. koji glasi: "Banka je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu od dana izračunavanja kredita izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjene Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.",

- te u čl. 7. koji glasi: "…. Po stopi opisanoj u Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d."

pa da stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

2. Nadalje toč. II) izreke pobijane presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim je zahtijevano utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 7.7.2. predmetnog ugovora o kreditu, a koji glasi: "važeće na dan plaćanja", dok je toč. III) izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju na ime preplaćene kamate iznos od 5.205,19 eura ( 39.218,52 kn ) sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose, dok je toč. IV) izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju na ime preplaćenog tečaja iznos od 24.844,09 eura ( 187.187,82 kn ) sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose.

3. Isto tako je toč. V) izreke pobijane presude odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate u preostalom dijelu, dok je toč. VI) izreke naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.331,81 eura ( 32.638,02 kn ) sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, a toč. VII) izreke je odbijen u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška kao neosnovan.

4. Protiv toč. I), III), IV), VI) i VII) izreke citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

5. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je donošenjem pobijane odluke počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a jer da je prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev za isplatom. Navodi da prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane odluke nije cijenio nastale negativne razlike kada je tečaj CHF prema kuni bio niži ( povoljniji za tužitelja) od onog koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, da je pogrešno primijenio odredbu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ) u svezi dosuđenih zateznih kamata jer da nije bio nesavjestan stjecatelj čime da je počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP- a, da je pogrešno odlučio o prigovoru zastare, te da je tužitelju neosnovano dosudio naknadu troškova koji nisu bili potrebni za vođenje parnice, te da je pogrešno primijenio Tarifu o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je stupila na snagu 05.11.2023. Navodi i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe Zakona o zaštiti potrošača kada je ocijenio da su predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne.

6. Odgovor na žalbu nije podnijet.

7. Žalba je neosnovana.

8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih odredbi čl. 3., čl. 6. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 326-63/2005 od 15.06.2005. zaključenog između stranka koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, uz restitucijski zahtjev na povrat novčane razlike nastale primjenom tih odredbi.

9. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da nije sporno da je tužitelj sa pravnim prednikom tuženika, dana 15.06.2005. zaključio predmetni ugovor o kreditu kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 190.000 CHF prema srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja, u svrhu refinanciranja kredita i dovršenja kuće ( čl. 2. st. 1.),

- da nije sporno da je navedenim ugovorom ugovoreno da se na kredit zaračunavaju kamate od 5,25% dekurzivno godišnje ( čl. 3. toč. I.), da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 1.138,57 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to utvrđeno važećom Odlukom o kamatnom stopama banke, te da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize banke na dan plaćanja ( čl. 3. toč. II. st. 2.), da se kamate obračunavaju mjesečno, da su uključene u anuitete i plaćaju se u skladu sa stavkom II. ( čl. 3. toč. III.), da je banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu od dana izračunavanja kredita izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke, a korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru da izjavljuje da je suglasan i prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune ( čl. 6.), te da se u slučaju zakašnjenja s ispunjenjem obveze iz ugovora korisniku kredita zaračunavaju zatezne kamate po stopi opisanoj u odluci o kamatnim stopama banke ( čl.7. ),

- da nije sporno da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu,

- da iz iskaza svjedokinje SV ( bivše djelatnice tuženika ) proizlazi da su svim klijentima prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojašnjavali da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se može promijeniti sukladno uvjetima na tržištu novca, prema odluci banke, da se kamata može sniziti i povisiti, da im nisu objašnjavali kako i zbog čega može doći do promjena na tržištu novca, da su klijentima objašnjavali i da visina rate ovisi o promjeni tečaja, ali da tada nisu imali saznanja da će tečaj CHF toliko rasti, da su im govorili da to ovisi o ekonomskoj situaciji, te da se radilo o tipiziranom ugovoru ugovor,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je 2005. otišao u banku vidjeti da li može reprogramirati kredit kojeg je imao od 2001. za gradnju kuće, te da su mu u banci rekli da će kamata biti 5,25% i da se neće mijenjati, kao i da će CHF biti stabilan iz čega da je zaključio da mu se to isplati, da nije shvatio da ugovara promjenjivu kamatnu stopu, a za tečaj da mu je rečeno da se neće mijenjati ili ako se bude promijenio da će to biti jako malo, da mu je početna rata kredita iznosila 4.740,00 kn, te da je ista narasla na oko 8.600,00 kn, da mu se kamatna stopa više puta povisila, da je pročitao ugovor prije potpisivanja, te da je na upit da mu se pojasne neke ugovorne odredbe, dobio odgovor da to zanemari jer da su takvi obrasci ugovora o kreditu,

- da sud prihvaća iskaze tužitelja i svjedokinje SV kao vjerodostojne jer su navedeni iskazivali životno i logički uvjerljivo,

- da se iz isprava u spisu i iskaza svjedoka SV, ne može utvrditi da se radilo o nepotrošačkom ugovoru jer da, iako se inicijalno radilo o kreditu za izgradnju nekretnine u turističke svrhe, tužitelj se u konačnici nikada nije bavio iznajmljivanjem, niti je tuženik to dokazao, pa da stoga činjenica da je namjena kredita bila u turističke svrhe, a bez da se ta svrha i ostvarila, nije dostatna da bi se ugovor o kreditu smatrao nepotrošačkim,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013. koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda RH pod posl. br. Pž-7129/2013 od 13.06.2014. i Pž-6632/2017 od 14.06.2018. povodom kolektivnog spora, utvrđeno da je pravni prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača sklapajući u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, te na način što je u tim ugovorima ugovorena redovna kamatna stopa kao promjenjiva tijekom postojanja obveze u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu o tome pojedinačno pregovarali niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa se radilo o nepoštenim i time ništetnim odredbama,

- da je sud primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz tog kolektivnog spora,

- da je predmetni ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana, ovdje tuženik, pri čemu da tužitelj nije mogao pregovarati o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,

- da su razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali biti precizirani u ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika zbog čega da je predmetna odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva, pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike,

- da je test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe nisu bile ni jasne ni lako razumljive, a što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama,

- da tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba po pravilima o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja,

- da prigovor zastare nije osnovan jer da je zastara u konkretnom slučaju počela teći od dana pravomoćnosti odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a od tada do utuženja da nije protekao opći petogodišnji rok,

- da iz tablice 2B sačinjene prve dopune financijskog vještačenja po vještaku Marinu Rameši, a koju sud prihvaća kao ispravnu jer su njome uzete u obzir stvarne uplate, proizlazi da pretplata po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 39.218,52 kn, a po osnovi tečajne razlike 187.187,82 kn,

- da su eventualne negativne razlike na štetu tuženika nastale na temelju ugovornih odredbi koje je tuženik sam uglavio, pa stoga da za isto nikako ne može tužitelj snositi odgovornost.

10. Slijedom navedenog prvostupanjski primjenom odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP/03 ) u svezi s odredbom čl. 322. , čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a djelomično prihvaća tužbeni zahtjev, dok istog odbija u dijelu kojom se zahtjeva utvrđenje ništetnom odredbe čl. 7.7.2. koja glasi: "važeće na dan plaćanja" jer da navedene odredbe nema u predmetnom ugovoru. Odluku o trošku donosi primjenom odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a.

11. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

12. Nadalje nije počinjena niti bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a jer prvostupanjski sud nije prekoračio tužbeni zahtjev. Naime iz stanja u spisu proizlazi da je tužitelj pismenim podneskom od 08.01.2024. zahtijevao restitucijsku isplatu iznosa od 30.465,50 eura, dok mu je pobijanom presudom dosuđen manji iznos tj. iznos od 30.049,28 eura ( 5.205,19 +24.844,09 eura ) slijedom čega tužbeni zahtjev nije prekoračen.

13. Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja

14. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, te je pravilno uvažio direktni i obvezujući učinak odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a prema kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ukoliko se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to bio slučaju u konkretnom predmetu.

15. Stoga pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014 i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. imaju učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se iste odnose na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.

16. Pri tom prvostupanjski sud nije svoju odluku temeljio samo na utvrđenjima iz predmetne tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, već je cijenio i dokaze provedene tijekom ovog postupka tj. dokumentaciju priloženu spisu, iskaz tužitelja i svjedokinje SV, te provedeno financijsko vještačenje.

17. Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 15.06.2005. ) bio na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

18. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

19. Isto tako odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

20. Također je odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

21. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su predmetne odredbe koje se odnose na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da početna kamatna stopa iznosi 5,25%, te da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama, iz čega proizlazi da su te ugovorne odredbe bile jasne. Stoga je potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 84. ZZP/03.

22. Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

23. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, ocjena je i ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, te koji se bave bankarskim poslovanjem slijedom čega te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive.

24. Naime, ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a. Također ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

25. Predmetnom odredbom čl. 3. ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 5,25% godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 5,25% godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.

26. Pri tom tijekom postupka tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da je u konkretnom slučaju tužitelju prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

27. Isto tako iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da su odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se otplata anuiteta veže za srednji tečaj CHF važećem na dan dospijeća, iz čega proizlazi da je bila jasna.

28. Međutim tuženik niti u odnosu na tu odredbu nije dokazao da se o njoj pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su mu jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

29. Naime prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

30. Stoga su, a cijeneći nespornu činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed sastavljen od strane tuženika kao banke, prijeporne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, kao i o svim rizicima valutne klauzule koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku.

31. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

32. Pri tom valja istaknuti da je u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19 Suda EU tumačen zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

33. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je nesporno zakonom dozvoljeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelju skrenuo pozornost na jasne parametre o kojima ta promjena kamatne stope u budućem razdoblju ovisi. Stoga prvotno ugovorena kamatna stopa od 5,25% nije fiksna, već se radi o visini kamatne stope koja je tužitelju bila poznata u vrijeme ugovaranja i na koju je pristao.

34. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare. Naime, u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača ( pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022. ).

35. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi o promjenjivoj redovnoj kamati prema jednostranoj odluci banke postala je pravomoćna 13.06.2014. ( VTS Pž-7129/13), dok je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF postala pravomoćna 14.06.2018. ( VTS Pž-6632/17 ). Kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, to od 14.06.2014. do utuženja nije protekao rok od 5 godina, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

36. Pored toga i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Sud EU je, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, istumačio kako predmetna Direktiva 93/13 ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom. Stoga su neosnovani žalbeni navodi o zastari dosuđenih anuiteta koji su plaćeni tijekom 2005.

37. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa u smislu odredbe čl. 1115. ZOO- a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

38. Nisu osnovani niti žalbeni navodi u svezi manje plaćanih anuiteta tj. tzv. negativne razlike i to iz razloga što u konkretnom slučaju tuženik tijekom postupka u odnosu na to potraživanje nije istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a, niti materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a, niti je podnio protutužbu, pa nema niti postupovnih pretpostavki za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim razlikama temeljem predmetnih ništetnih odredbi ( VS RH, Rev-549/2023 od 18.12.2023., Rev 753/2023 od 20.02.2024.).

39. Osim toga, ništetnost predmetnih ugovornih odredbi utvrđena je stoga što je riječ o odredbama koje stvaraju neravnotežu između prava i obveza ugovaratelja na štetu tužitelja. Stavljanjem takve odredbe u ugovor bez pregovaranja, tuženik je ugrozio visoku razinu zaštite od takvih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Također svrsi i smislu te zaštite i prirodi razloga zbog kojih je predmetne ugovorne odredbe utvrđene nepoštenom, protive se zahtjevi tuženika da se upravo na temelju takve odredbe, koju je sam unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pri tom imao. Sporne ugovorne odredbe je diktirao sam tuženik, pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredba pozitivno odražava na potrošača jer potrošač u njezinu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. To još više vrijedi u predmetu poput ovog kada je tuženik samovoljno i jednostrano određivao visinu kamatne stope i tečaj za otplatu anuiteta. U takvoj se situaciji potrošaču zaista ne može predbaciti da je bez osnove stekao nešto na štetu banke. Također tuženik gubi iz vida preventivnu funkciju prisilnih propisa o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi i odvraćajući učinak koje one moraju imati prema trgovcima.

40. Također je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a jer tužitelj sa tužbenim zahtjevom nije uspio u neznatnom dijelu, a u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi. Pri tom valja istaknuti da iz sadržaja žalbe ne proizlazi koji konkretno parnični troškovi i iz kojeg razloga ne bi bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, a ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

41. U odnosu na žalbene navode glede odluke o trošku ističe se da je pravilno prvostupanjski sud primijenio vrijednost boda prema važećoj Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/23, dalje Tarifa ) u vrijeme donošenja odluke sukladno Tbr. 52. st. 3. Tarife ( VS RH, Rev-940/20 od 04.07.2023., Rev-847/21 od 13.02.2024. i Rev-562/24 od 07.05.2024.)

42. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

43. Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u točci II) i V) izreke.

U Rijeci, 17. ožujka 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec