Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-894/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice MI iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i Partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Čakovcu pod posl. br. P-37/2023 od 21. rujna 2023., na sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu pod posl. br. P-37/2023 od 21. rujna 2023.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 2.373,80 eura ( 17.885,50 kn ) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos, dok je toč. II) izreke naloženo tuženiku da nadoknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.867,49 eura ( 14.070,60 kn ) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je donošenjem pobijene odluke počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da je odluka nerazumljiva i ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Navodi da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima, a smisao zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ) je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO-a. Stoga, da ukoliko je temeljem čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda da je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Pored toga, a obzirom na regulatorne propise HNB, da se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Navodi da je tužiteljica svojevoljno ušla u predmetni ugovorni odnos, da je pristala na sadržaj ugovora o kreditu, da istom ni u kom trenutku nije prigovorila, a činjenicu da je upoznata sa sadržajem ugovora i da ga u cijelosti prihvaća, da je potvrdila i prilikom solemnizacije kod javnog bilježnika. Navodi da je sud pogrešno izveo zaključke o istaknutom prigovoru zastare jer da prema niti jednom propisu podnošenje tzv. kolektivne tužbe (tužba za zaštitu kolektivnih interesa) ne prekida zastaru za konkretno potraživanje. Osporio je i odluku o troškovima postupka u cijelosti.

4. Odgovor na žalbu nije podnijet.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je restitucijski zahtjev na povrat novčane razlike nastale primjenom odredbe čl. 7. kojim je ugovorena valutna klauzula u Ugovoru o kreditu br. 9011672038 od 13.07.2006. sklopljenog između stranaka.

7. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da između stranaka nije sporno da je tuženik sa tužiteljicom sklopio predmetni Ugovor o kreditu kojim joj je plasirao kredit od 21.530,05 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, a kojeg se tužiteljica obvezala vratiti u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora,

- da je u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 04.07.2013. pod posl. br. P-1401/2012., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Pž-6632/2017. od 14.06.2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Rev-2221/2018. od 03.09.2019. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača,

- da je sud vezan utvrđenjima iz navedenog kolektivnog spora na koje se pozvao tužitelj temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a,

- da iz iskaza tužiteljice, a kojeg sud prihvaća kao okolnosan i uvjerljiv, proizlazi da je uzela predmetni kredit radi kupnje auta za osobne potrebe, da joj je kredit u CHF ponuđen kao najpovoljniji, da joj nisu pojašnjeni nikakvi parametri obveze, niti izračuna, da je ugovor potpisala na unaprijed formuliranom obrascu kojeg je sačinio tuženik, da je pročitala samo one dijelove ugovora koji su bili vezani za visinu obveze i rok otplate, da joj javna bilježnica ništa nije pojašnjavala vezano za valutnu klauzulu, da je po struci učiteljica i da nema iskustava sa bankarskim poslovanjem, te da ju nitko nije upozorio na rizik ugovaranja valutne klauzule,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da se nije pregovaralo niti o jednoj ugovornog odredbi, već da je ugovor sklopljen na formaliziranom obrascu banke, da se nisu pojašnjavali parametri obveze, a niti je tužiteljica dobila bilo kakove dokumente banke kojima bi bila upozorena na rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, niti je dobila bilo kakve parametre izračuna obveze,

- da je provedenim financijskim vještačenjem, a kojeg sud prihvaća stručnim i objektivnim, utvrđeno da razlika u otplati kredita koja se odnosi na rast tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita iznosi 17.885,50 kn tj. 2.373,80 eura,

- da tuženik nije dokazao da se o pojedinim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo,

- da nije od značaja da je ugovor ovjeren od javnog bilježnika jer da nije dužnost javnog bilježnika da strankama pojašnjava financijske posljedice pojedinog ugovora o kreditu i financijsko značenje ugovorene valutne klauzule,

- da je tužiteljica imala slabiji položaj u odnosu na tuženika, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio tuženik kao poslovni subjekt, a sve bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj,

- da tužiteljica nije imala dovoljno stručnog znanja naspram tuženika u konkretnom ugovornom odnosu, a da bi mogla donijeti adekvatnu odluku u svom interesu glede svih parametara ugovora o kreditu,

- da je tužiteljica opravdano imala povjerenje u banku kao financijsku instituciju, te da nije mogla očekivati drastične promjene povećanjem kreditne obveze kao što se dogodilo,

- da je odredba ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštena jer je ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

8. Slijedom navedenog prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 81., čl. 84. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP/03 ) u svezi s čl. 322. i čl. 1115. ZOO-a prihvaća tužbeni zahtjev. Također prvostupanjski sud odbija prigovor zastare jer da je zastara u konkretnom slučaju počela ponovno teći od dana pravomoćnosti odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno od 14.06.2018. a od tada do utuženja da nije protekao opći petogodišnji rok. Odluku o trošku donosi primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

10. Pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je predmetna ugovorna odredba u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu ništetna, a kako je to utvrđeno i u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a na koji se tužitelj pozvao u tužbi radi ostvarenja svojih prava potrošača na utuženu naknadu.

12. Tako je odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1402/12 i Visokog trgovačkog suda pod posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

13. Stoga navedena odluka ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Štoviše sud je prema odredbi čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ukoliko se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to bio slučaju u konkretnom predmetu.

14. Pri tom prvostupanjski sud nije svoju odluku temeljio samo na utvrđenjima iz predmetne tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, već je cijenio i dokaze provedene tijekom ovog postupka tj. dokumentaciju priloženu spisu, iskaz tužiteljice, te provedeno financijsko vještačenje.

15. Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 13.07.2006. ) bio na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

16. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

17. Isto tako odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

18. Također je odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

19. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je predmetna odredba čl. 7. koja se odnose na valutnu klauzulu bila vidno istaknuta, odnosno da je ista bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je navedenom odredbom bilo jasno naznačeno da se otplata anuiteta veže za srednji tečaj švicarskog franka važećem na dan dospijeća, iz čega proizlazi da je bila jasna. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, niti da je tužiteljica kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da joj jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

20. Naime prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

21. Stoga je navedena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

22. Slijedom navedenog, a kako predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista ništetna, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

23. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

24. Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužiteljicu informirao o mogućim rizicima. Stoga tečaj CHF u vrijeme zaključenja ugovora nije fiksan, već se radi o visini tečaja koji je tužiteljici u vrijeme ugovaranja bio poznat, odnosno naveden u otplatnom planu koji joj je uručen, te na koji je pristala.

25. Nadalje valja istaknuti da je predmetni Ugovor o kreditu nedvojbeno slomeniziran od strane javnog bilježnika. Pri tom je sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93, 29/94, 16/07, 75/09 ) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da je u konkretnom slučaju javni bilježnik imao razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. navedenog Zakona u smislu upozoravanja tužiteljice kao korisnika kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i isto upozorenje unijeti u javnobilježnički akt.

26. Pored toga javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužiteljici kao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja CHF, a koji nisu niti bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, a niti je imao takve zakonske ovlasti.

27. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljeve tražbine. Naime, u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača ( pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31.01.2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava ( tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a.

28. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. Kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, to od 14.06.2018. do utuženja nije protekao rok od 5 godina, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

29. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa u smislu odredbe čl. 1115. ZOO- a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

30. Također je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška obzirom da je tužiteljica uspjela u sporu. Pri tom valja istaknuti da iz sadržaja žalbe ne proizlazi na koje se konkretno parnične troškove i iz kojeg razloga upire žalbom, a ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

31. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

32. Prvostupanjsko rješenje kojim je kao neosnovan odbijen zahtjev punomoćnika tužitelja za naknadom troškova javnog prijevoza u iznosu od 20,97 eura, kao nepobijano, ostaje neizmijenjeno.

U Rijeci, 17. ožujka 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec