Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-188/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joka Umićević kao predsjednice vijeća, mr.sc.Iris Gović Penić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Ines Kovačević kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Antuna Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, protiv tuženika BR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Neviu Svilar, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3024/2021-21 od 22. studenoga 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 17. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3024/2021-21 od 22. studenoga 2023.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"Nalaže se tuženiku TR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], vlasniku obrta Vodoinstalater [obrt], isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, na ime naknade štete 34.515,88 EUR/260.059,88 kn, sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos od 10. listopada 2020. do 31. prosinca 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2022. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući odluku suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19- dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje tuženik ističe u žalbi.

Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

5. Sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

6. Tužitelj u tužbi navodi da je osiguranik tužitelja FR ozlijeđen u nezgodi na radu 14. svibnja 2008., kao radnik tuženika, kada je pri padu s krova od oko 4 metra visine radeći na poslovima izrade krovišta zadobio teške tjelesne ozljede. Za navedenu nesreću odgovoran je poslodavac budući nije poštivao sve mjere zaštite na radu.

Na osnovu navedene nesreće osiguraniku tužitelja je rješenjem broj 823852 od 9. veljače 2012. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad nastale uslijed ozljede na radu.

Navodi kako je povodom istog štetnog događaja samo za ranija razdoblja vodio postupke za naknadu štete s osnova isplaćene invalidske mirovine. Stoga tužbom u ovom predmetu potražuje naknadu štete za razdoblje od 1. ožujka 2018. do 31. kolovoza 2018. u iznosu 69.743,52 kn, te kapitalizirani iznos štete za invalidsku mirovinu na dan 1. rujna 2020. u iznosu 301.514,12 kn, odnosno ukupno 371.514,12 kn, što umanjeno za doprinos osiguranika tužitelja u omjeru od 30% iznosi 34.515,88 EUR/260.059,88 kn, i to sa zateznim kamatama od 10. listopada 2020. do isplate.

7. Dakle, predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa koji je on isplatio svom osiguraniku na ime invalidske mirovine od 1. ožujka 2018. do 31. kolovoza 2020., te isplata kapitaliziranog iznosa štete koju je tužitelj obračunao na dan 1. rujna 2020.

8. Tužitelj tužbeni zahtjev temelji na čl. 161. u smislu čl. 162. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19; dalje u tekstu: ZOMO).

9. Među strankama nije prijeporan štetni događaj i pasivna legitimacija. Sporna je odgovornost, osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, kao i je li tražbina tužitelja u zastari.

10. Iz iskaza osiguranika tužitelja proizlazi da je na dan štetnog događaja bilo sunčano, bio je na krovu i zavrtjelo mu se i pao je s njega, s visine četiri metra. Vani je bilo jako vruće. Nije koristio nikakvu zaštitnu opremu, a obučen je za rad na visini. Poslodavac mu je osigurao zaštitu odjeću i konopac, koja oprema se na dan štetnog događaja nalazila u kombiju budući da je on mislio da mu nije potreba jer već dugo radi, s tim da je poslodavac radnicima naredio da moraju imati u svakom trenutku opremu kad rade na visini.

U štetnom događaju od **.**.2008. zadobio je prijelom šake, zdjelice i kuka. Na bolovanju je bio 11 mjeseci. Liječen je u [obrt]. Nakon završenog bolovanja vratio se na rad i radio je dvije godine, nakon čega je otišao u mirovinu budući da više nije mogao raditi.

11. Iz prijave o ozljedi na radu od **.**.2008. proizlazi da je FR, prilikom obavljanja limarskih radova na terenu, na visini, dana **.**.2008. u 17.00 sati pao sa visine i tom prilikom zadobio ozljedu lux. cubiti sin. S53,1, frac. sacri S32.1, frac. pr. tr. LV-S32, a koja ozljeda je priznata kao ozljeda na radu. Iz prijave proizlazi da je bilo naređeno korištenje osobnih zaštitnih sredstava te da nije obavljen uviđaj od strane policije i inspekcije zaštite na radu.

Mjesta u prijavi koja su predviđena za upis podataka o korištenju osobnih zaštitnih sredstava, primjeni osnovnih pravila zaštite na radu te posebnih pravila zaštite na radu nisu ispunjena.

12. Iz nalaza i mišljenja vještaka o invalidnosti tužitelja broj dnevnika 25/11/16285 od 30. kolovoza 2011., te iz mišljenja stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti broj dnevnika 99/11/10193 od 2. rujna 2011., kao i nalaza i mišljenja vještaka na kontrolnom pregledu broj dnevnika 25/14/167 od 7. siječnja 2014., proizlazi da je kod FR utvrđena invalidnost čiji je uzrok u omjeru 100% ozljeda na radu zadobivena prilikom pada s visine od oko 4 metra dana 14. svibnja 2008. te je time utvrđeno postojanje profesionalne nesposobnosti za rad.

13. Iz rješenja tužitelja [broj]OB: 03246498392, [broj].056102 od 9. veljače 2012. proizlazi da je istim FR, kod kojeg je zbog ozljede na radu nastala profesionalna nesposobnost za rad, priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 30. kolovoza 2011.

14. Tužitelj je svom osiguraniku u razdoblju od 1. ožujka 2018. do 31. kolovoza 2020. na ime invalidske mirovine isplatio ukupan iznos od 69.743,52 kn.

Prema izračunu kapitalizirane svote naknade štete tužitelja, ista na dan 1. rujna 2020. iznosi 301.770,16 kn.

15. Između stranaka nije sporna činjenica isplate mirovinskih davanja, kao niti njihovi iznosi.

16. Iz nalaza i mišljenja vještaka Damira Mikeca, koji dokaz je proveden na okolnost jesu li kod tuženika primijenjene propisane mjere zaštite na radu, proizlazi da je poslodavac sukladno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine br. 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, dalj u tekstu ZZR) bio dužan osposobiti ŠR za rad na siguran način, uputiti ga na utvrđivanje zdravstvene sposobnosti, osigurati mu osobna zaštitna sredstva, upoznati ga s opasnostima i štetnostima na radnom mjestu izvođenja limarskih radova, imati izrađenu pismenu proceduru o izvođenju limarskih radova na visini (u spisu ne prileže takvi dokazi). Isto tako, ako je stradali radnik pao sa skele potrebno je dostaviti dokumentaciju o skeli te imati izrađenu Procjenu opasnosti za sva radna mjesta koja rabi vlasnik obrta. Nadalje, naveo je kako stradali radnik FR, prema njegovoj izjavi nije koristio osobna zaštitna sredstva.

Vještak zaključuje kako se osobna zaštitna sredstva ne mogu nalaziti u vozilu koje je parkirano na gradilištu, čime je poslodavac radio suprotno čl. 43. st. 1. ZZR-a. Kako je stradali radnik bio raspoređen na radno mjesto limara, što je radno mjesto s posebnim uvjetima rada, zbog rada na visini, poslodavac je bio dužan uputiti stradalog radnika na utvrđivanje zdravstvene sposobnosti za rad na visini, što u konkretnom slučaju vještak izaziva sumnju jer vlasnik obrta nema dokaz o tome, jer je sva dokumentacija uništena u poplavi 2016., a stradali radnik je izjavio da je obavljao zdravstvene preglede. Ako vlasnik obrta nije uputio stradalog radnika na zdravstveni pregled za rad na visini prema čl. 2. toč. 17. Pravilnika o poslovima s posebnim uvjetima rada (Narodne novine 5/84, dalje u tekstu Pravilnik), poslodavac je radio suprotno čl. 34. st. 2. ZZR-a.

Vlasnik obrta nema dokaza ni da je stradali radnik bio osposobljen za rad na siguran način jer je i ta dokumentacija uništena u poplavi 2016. Ukoliko radnik nije osposobljen, poslodavac postupa suprotno čl. 27. st. 1. ZZR-a.

Napominje kako vlasnik obrta treba dati naziv ovlaštene institucije koja je provela osposobljavanje za rad na siguran način te da se kod nje može provjeriti osposobljavanje.

Nadalje, naveo je kako poslodavac nije stradalog radnika upoznao sa tehnologijom izvođenja limarskih radova, jer da je stradali radnik bi dobio pisanu uputu za izvođenje limarskih radova, vjerojatno bi znao koje su njegove obveze, a koje su obveze vlasnika obrta.

Nastavno vlasnik obrta ili njegov ovlaštenik na gradilištu bili su dužni odmah nakon nastanka štetnog događaj pozvati policiju i inspekciju zaštite na radu. U prijavi o ozljedi na radu stoji da policija i inspekcija zaštite na radu nisu obavile uviđaj na mjestu nastanka štetnog događaja pa je time vlasnik obrta radio suprotno čl. 72. st. 1. i 3. ZZR-a.

Opunomoćenik tuženika tvrdi da je i ta dokumentacija uništena u poplavi 2016. Nadalje, vještak je naveo kako je i radnik FR bio dužan osposobiti se za rad na siguran način kada ga na osposobljavanje uputi poslodavac, prije rasporeda na poslove s posebnim uvjetima rada i tijekom obavljanja takvih poslova, bio je dužan pristupiti zdravstvenom pregledu na koji ga uputi poslodavac te je bio dužan pri radu koristiti propisana osobna zaštitna sredstva i opremu.

Vještak je zaključio kako se u nastanku štetnog događaja nisu pridržavali odredbi ZZR-a i poslodavac i stradali radnik što je dovelo do štetnog događaja i teškog stradavanja radnika FR.

17. Sukladno čl. 13. ZZR-a, poslodavac je odgovoran za organiziranje i provedbu zaštite na radu u svim dijelovima organizacije rada i u svim radnim procesima (st. 1.), dok je za organiziranje i provedbu zaštite na radu odgovoran poslodavac neovisno o tome je li u tu svrhu odredio radnika za obavljanje aktivnosti zaštite na radu vezanih uz zaštitu i prevenciju od opasnosti i štetnosti, zaposlio stručnjaka za zaštitu na radu, odnosno organizirao službu za zaštitu na radu ili je ugovorio suradnju s fizičkom ili pravnom osobom ovlaštenom za obavljanje poslova zaštite na radu (st. 2.). Nadalje, prema čl. 73. st. 1. ZZR-a ukoliko poslodavac sam ne provodi mjere zaštite na radu, dužan je svojim ovlaštenicima dati ovlaštenja za poduzimanje mjera u okviru njihovog djelokruga, kojima se osigurava provedba toga Zakona i drugih propisa iz zaštite na radu, a naročito za to: 1. da se na poslove ne rasporedi radnik koji nije osposobljen za rad na siguran način, 2. da se na poslove s posebnim uvjetima rada ne rasporedi radnik za kojeg na propisani način nije utvrđeno da ispunjava tražene uvjete, odnosno da se radnik koji tražene uvjete više ne ispunjava ne zadrži na poslovima s posebnim uvjetima za rad, 3. da se malodobnicima, ženama i radnicima sa smanjenom radnom sposobnošću ne dozvoli rad na poslovima koji bi mogli na njih štetno utjecati, 4. da isključi iz uporabe strojeve i uređaje te osobna zaštitna sredstva koja nisu ispravna, 5. da radnici rade sukladno odredbama ovoga Zakona, propisa donesenih na temelju njega, drugih propisa zaštite na radu, uputa poslodavca, odnosno proizvođača strojeva i uređaja, osobnih zaštitnih sredstava i radnih tvari te da koriste propisana osobna zaštitna sredstva,, 6. da radniku zabrani rad ako ga obavlja suprotno odredbi iz prethodnog podstavka, 7. da osigura potreban broj radnika osposobljenih za evakuaciju i spašavanje kao i za pružanje prve pomoći te da im stavi na raspolaganje svu potrebnu opremu, 8. da osigura da se za vrijeme rada ne piju alkoholna pića te uzimaju druga sredstva ovisnosti, odnosno da zabrani rad radnicima koji su na radu pod utjecajem alkohola i drugih sredstava ovisnosti te da ih udalji s rada.

18. Sukladno čl. 43. ZZR-a poslodavac mora osigurati odgovarajuća zaštitna sredstva i skrbiti da ih radnici koriste pri obavljanju poslova kada nije moguće pravilima zaštite na sredstvima rada ili organizacijskim mjerama otkloniti ili u dovoljnoj mjeri ograničiti opasnosti po sigurnost i zdravlje radnika, dok čl. 72. ZZR-a propisuje kako je poslodavac obvezan izvijestiti tijelo nadležno za poslove inspekcije rada o smrtnoj, težoj ili skupnoj (dva ili više radnika) ozljedi odmah po nastanku događaja, a u daljnjem roku od 48 sati od nastanka događaja dostaviti tijelu nadležnom za poslove inspekcije rada propisano pisano izvješće te da je obvezan izvijestiti tijelo nadležno za poslove inspekcije rada o ozljedi na radu koja je za posljedicu imala izostanak radnika s rada tri ili više dana.

19. Pravilno sud prvog stupnja navodi da je tuženik kao poslodavac bio dužan osigurati nadzor nad djelatnikom kojim bi spriječio nastanak predmetne nezgode, odnosno kojim bi se zabranilo radniku obavljanje rada na poslovima ako ga obavlja suprotno odredbama ZZR-a, propisa donesenih na temelju njega, drugih propisa zaštite na radu, uputa poslodavca, odnosno proizvođača strojeva i uređaja, osobnih zaštitnih sredstava i radnih tvari te da koristi propisana osobna zaštitna sredstva, što tuženik nije učinio.

Isto tako, tuženik je nakon nastanka štetnog događaja bio dužan obavijestiti o tome policiju i Inspekciju rada, što također učinio.

20. Na tuženiku je teret dokaza da je isti primijenio sve propisane mjere zaštite na radu, dok tuženik nema potrebnu dokumentaciju koja se odnosi na utvrđivanje zdravstvene sposobnosti, osposobljavanje stradalog radnika za rad na siguran način, osiguravanje korištenja osobnih zaštitnih sredstava, upoznavanje radnika s opasnostima i štetnostima na radnom mjestu izvođenje limarskih radova, niti da je izradio pisanu proceduru o provođenju limarskih radova na visini, procjenu opasnosti.

21. Tuženik je nedostatak dokumentacije pravdao poplavom 2016.

No, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik radi dokazivanja činjenica da je u odnosu na tu dokumentaciju postupio u pogledu odredbi ZZR-a mogao predložiti i provođenje drugih dokaza, odnosno ista dokumentacija se mogla zatražiti i od ustanova koje su vršile osposobljavanje, odnosno procjenu zdravstvene sposobnosti ili neke druge dokaze, no međutim, tuženik nije predložio izvođenje drugih dokaza pa je pravilno sud prvog stupnja odlučio uz primjenu pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221. a ZPP-a, te je utvrdio da tuženik nije primijenio sve propisane mjere zaštite na radu.

22. Iz zdravstvenog kartona i medicinske dokumentacije osiguranika tužitelja proizlazi da je osiguranik tužitelja u štetnom događaju zadobio ozljede i to luxati cubiti sin., fractura partis intraart. radiisin., ruptura symphiseos., fractura proc. transv. L V., fractura sacri. i st. post embolio pulmonum a.a. XXX.

Iz očitovanja HZZO-a proizlazi da je osiguranik tužitelja privremeno bio nesposoban za rad temeljem ozljeda na radu od 14. svibnja 2008. do 23. siječnja 2009. te da je specijalist medicine rada zaključio privremenu nesposobnost izdavanjem izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad. Isti je u svibnju 2007. imao prometnu nesreću u kojoj je zadobio prijelom rebara.

Iz nalaza i mišljenja vještaka Jasenke Brkić, dr. med. spec. medicine rada, proizlazi da je osiguranik tužitelja rođen **.**.1959. te je 14. svibnja 2008. pao s visine od 4 metra radeći na poslovima izrade krovišta kao zaposlenik tuženika. Prilikom pada zadobio je ozljede: kontuziju i prijelom lijeve ruke u području ručnog zgloba, iščašenje lijevog lakta, prijelom transverzalnog nastavka L5 kralješka, prijelom križne i preponske kosti, te da je nakon provedenog liječenja i rehabilitacije zaostala deformacija i oslabljen stisak lijeve ruke, ograničena pokretljivosti u području l-s kralježnice, osobito pri težim fizičkim poslovima, dizanju i prenošenju teških tereta, poteškoće pri izvođenju čučnja i pri dužem hodanju. Osiguranik je naveo kako je taj dan kada se dogodila nesreća bilo jako vruće, radilo se na više mjesta, a nesreća se dogodila oko 17 sati, nakon završetka radnog dana. Bio je umoran i kada se popeo na krov osjetio je vrtoglavicu. Nije koristio propisana zaštitna sredstava za rad na visini. Dokazano je da visoke temperature nepovoljno utječu na radnu sposobnost, osobito kod poslova u građevinarstvu koji se obavljaju na visini. Zbog ozljeda zadobivenih u toj nesreći na radu osiguranik je bio na bolovanju do 23. siječnja 2009. (8 mjeseci) i nakon povratka na posao bio je u radu sporiji i nesigurniji, osobito pri radu na visini, teže je podnosio fizička opterećenja. Dvije godine nakon tih ozljeda dobio je otkaz, a dva mjeseca nakon prestanka radnog odnosa izabrani liječnik je na njegov zahtjev pokrenuo postupak za ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu, koja mu je priznata 30. kolovoza 2011. zbog profesionalne nesposobnosti za rad uzrokovane ozljedom na radu, što znači da je imao preostalu radnu sposobnost za poslove koji su u skladu s ograničenjima koje je navela invalidska komisija, a to su teški fizički poslovi i rad na visini.

Nadalje, vještak je naveo kako je osiguranik tužitelja u svibnju 2007. imao i prometnu nesreću u kojoj je zadobio serijski prijelom rebara koji je uredno zarastao bez posljedica. Tijekom razdoblja od 2008. do 2011. osiguranik tužitelja se nije liječio od drugih bolesti i ozljeda.

O preboljeloj emboliji pluća koja se spominje u spisu HZMO-a, a koju je osiguranik tužitelja navodno imao prije tridesetak godina, nema nalaza u dostavljenom kartonu, ali je na pregledu nađen ožiljak nakon traheotomije. Osiguranik tužitelja je po zanimanju limar koji je radio na montaži građevne limarije što zahtijeva sposobnost za rad na visini. S ocjenom radne sposobnosti, godinama života i niskom naobrazbom osiguranik nije mogao raditi ni u struci, a ni obavljati bilo kakve teže fizičke poslove izvan svog zanimanja.

Vještak je zaključio kako postoji uzročno posljedična veza između ozljeda koje je osiguranik tužitelja zadobio 14. svibnja 2008. prilikom pada s visine i invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad.

23. Uzimajući u obzir nalaz i mišljenje, očitovanja vještaka i medicinsku dokumentaciju te zdravstveni karton, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je osiguranik tužitelja u štetnom događaju 14. svibnja 2008. zadobio ozljede prilikom pada s visine koje su u uzročno posljedičnoj veza s invalidskom mirovinom zbog profesionalne nesposobnosti za rad te da na nju nisu utjecale ozljede koje su nastale u prometnoj nesreći u svibnju 2007.

24. Na osnovu čl. 160. ZOMO-a tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima predviđenim u tom zakonu, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja te je st. 3. određeno da se zahtjevom za naknadu štete može obuhvatiti ukupna svota štete (kapitalizirana šteta) ili svota stvarne štete (pojedina davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina). Nadalje, čl. 161. ZOMO-a propisuje da tužitelj ima pravo na naknadu štete od osobe koja je uzrokovala invalidnost ili smrt osigurane osobe, a ako je štetu iz stavka 1. ovoga članka uzrokovao radnik na radu ili u svezi s radom, odgovaraju poslodavac i radnik solidarno, dok za štetu iz stavka 1. ovoga članka odgovara poslodavac, ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana.

Članak 160. st. 3. ZOMO-a omogućuje tužitelju potraživati ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štetu) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina). Tužitelj upravo na opisani način postupa kada u ovom postupku zahtijeva ukupnu svotu štete, dok je za ranija razdoblja potraživao naknadu štete u odnosu na određeno razdoblje. Stoga nije u pravu tuženik sa svojim stavom da bi tužitelj, u smislu ove odredbe, mogao potraživati samo naknadu stvarne štete prema isplatama ili samo ukupnu svotu štete.

25. Tuženikova odgovornost se temelji na odredbi čl. 160. st. 1. ZOMO-a prema kojoj Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete koju predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja. Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća troškove i svote davanja koje se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to: novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti, troškove profesionalne rehabilitacije kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava (st. 2. istog članka). Tuženik je, kao poslodavac, bio dužan osigurati nadzor nad radnikom kojim bi spriječio nastanak predmetne nezgode, odnosno kojim bi se zabranilo radniku obavljanje rada na poslovima ako ga obavlja suprotno pravilima propisanim ZZR-u, propisima donesenim na temelju tog Zakona, drugim propisima iz područja zaštite na radu, uputama poslodavca, odnosno proizvođača strojeva i uređaja te osobnih zaštitnih sredstava i radnih stvari.

26. Pravilna je ocjena suda prvog stupnja da je navedeno u konkretnom slučaju izostalo obzirom da je utvrđeno da radnik tuženika sporne zgode nije koristio zaštitna sredstva te radne zadatke nije obavljao u skladu sa navedenim propisima. Tuženik nije dostavio dokumentaciju o utvrđivanju zdravstvene sposobnosti, osposobljavanju radnika za rad na siguran način, o tome da je istome osigurao korištenje osobnih zaštitnih sredstava, upoznao ga s opasnostima i štetnostima na radnom mjestu izvođenja limarskih radova, niti izradio pismenu proceduru o provođenju limarskih radova na visini i procjenu opasnosti. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da nije s uspjehom dokazao da je njegov radnik bio osposobljen za rad na siguran način jer o tome ne posjeduje nikakvu dokumentaciju.

27. Slijedom navedenoga, pravilno je na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja utvrdio da je tuženik odgovoran za nastanak štetnog događaja u omjeru od 70%, dok je radnik (osiguranik tužitelja) suodgovoran u omjeru od 30% jer je nekorištenjem zaštitne opreme doprinio nastanku štete.

28. Budući da je utvrđeno da je ozljeđivanje osiguranika tužitelja u štetnom događaju koji se dogodio u izravnoj uzročno posljedičnoj vezi s njegovim umirovljenjem zbog utvrđene invalidnosti, te obzirom da je tuženik u omjeru od 70% odgovoran za nastanak štetnog događaja, tuženik je tužitelju dužan nadoknaditi štetu u vidu kapitaliziranog iznosa naknade štete u iznosu 34.515,88 EUR/260.059,88 kn, temeljem čl. 160. st. 3. ZOMO-a.

29. Sukladno čl. 165. st. 3. ZOMO-a, tužitelj ima pravo na zatezne kamate na iznos potraživanja na ime naknade štete koje teku od sljedećeg dana po isteku roka od 15 dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu.

Tužitelj je prije podnošenja tužbe u ovom predmetu pozvao tuženika da mu u roku 15 dana od dana primitka odštetnog zahtjeva naknadi štetu nastalu u navedenom iznosu, a koji odštetni zahtjev je tuženik zaprimio dana 24. rujna 2020. pa tužitelj u odnosu na to razdoblje ima pravo na zatezne kamate protekom 15 dana od dana primitka odštetnog zahtjeva, odnosno od 10. listopada 2020. do isplate.

30. Pravilno je i prigovor zastare ocijenjen neosnovanim. Naime, tužitelj je tužbu u ovom postupku podnio 16. travnja 2021., potražujući naknadu štete za razdoblje od 1. ožujka 2018. do 31. kolovoza 2018. u iznosu 69.743,52 kn, te kapitalizirani iznos štete za invalidsku mirovinu na dan 1. rujna 2020. u iznosu 301.514,12 kn, odnosno ukupno 371.514,12 kn, što umanjeno za doprinos osiguranika tužitelja u omjeru od 30% iznosi 34.515,88 EUR/260.059,88 kn.

Sukladno čl. 165. ZMO-a tražbine naknade štete zastarijevaju istekom rokova određenih ZOO-om, te rokovi zastare tražbina naknade štete prema ovom Zakonu počinju teći od dana pravomoćnosti rješenja, kojim je osiguraniku, odnosno korisniku priznato pravo iz mirovinskog osiguranja.

Prema čl. 215. st. 1. i čl. 230. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, te tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Tužitelj je saznao za štetnika najkasnije kad je donio rješenje od 9. veljače 2012. kojim je priznao svom osiguraniku pravo na invalidsku mirovinu, a kako se radi o šteti koja tužitelju sukcesivno nastaje, te su sve utužene isplate mirovine izvršene unutar tri godine od podnošenja tužbe, proizlazi da je prigovor zastare neosnovan.

31. Primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a sud prvog stupnja pravilno je odlučio i o troškovima postupka.

32. U odnosu na žalbene navode tuženika vezano uz troškove postupka treba dodati da sud o troškovima postupka odlučuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a, a što je sud prvog stupnja i učinio. Prethodno djelomično povlačenje tužbe ne utječe na odluku o troškovima postupka u odluci kojom je odlučeno o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Tuženik je imao pravo staviti prijedlog za donošenje dopunske odluke o troškovima postupka, ako je smatrao da bi sa zahtjevom za naknadu troškova uspio, a što on nije učinio, pa se žalbeni navodi o djelomičnom povlačenju tužbe ukazuju pravno nevažnim za ocjenu osnovanosti žalbe protiv presude.

33. Slijedom navedenoga, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a žalba tuženika je kao neosnovana odbijena i prvostupanjska je presuda potvrđena.

34. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu 17. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević