Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-857/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Kristini Vukelić Aničić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željku Lubini, odvjetniku u Splitu protiv tužene Republike Hrvatske, zastupana po ODO u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu posl.br. Pn-925/2024 od 21. veljače 2025., 16. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-925/2024 od 21. veljače 2025. u dijelu točke I. izreke kojim je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom.

II. Uvaženjem žalbe tužene preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-925/2024 od 21. veljače 2025.:

- u točki I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 168,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. travnja 2020. pa do isplate na način da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 168,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. travnja 2020. pa do isplate,

- u točki II. izreke kojom je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 135,50 eur sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate na način da se odbija tužitelj s zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 135,50 eur sa zakonskom zateznom kamtom.

III. Odbija se tužena sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

IV. Odbijaju se stranke sa zahtjevima za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženoj da tužitelju isplati iznos od 168,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od 10. travnja 2020. pa do isplate dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan odbijen dok je u točki II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 135,50 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žale se obje stranke.

3. Tužitelj, kako proizlazi iz sadržaja žalbe, pobija prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem nije uspio u ovom postupku zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u nastavku ZPP), s prijedlogom da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači, te u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, podredno da se ista ukine.

4. Tužena pobija prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu točki I. i II. izreke zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava kao žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točaka 1. i 3. ZPP -a, s prijedlogom da se u tom dijelu presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova tuženici.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tužene osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 345,29 eura koju je pretrpio zbog jednog dana (konkretno 9. studenog 2012.) provedenog u pritvoru, odnosno istražnom zatvoru (od ukupno provedenih 1240 dana). Taj zahtjev tužitelj temelji na članku 480. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06 - u nastavku ZKP/97) koji zakon se u Glavi XXX primjenjuje temeljem članka 573. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25), a s obzirom na to da je pravomoćno oslobođen optužbe za kazneno djelo.

8. U postupku nije bilo prijeporno:

- da je tužitelj u predmetu Županijskog suda u Splitu poslovni broj K -13/18 bio optužen za kazneno djelo ubojstva,

- da je tužitelj bio pritvoru, odnosno istražnom zatvoru u periodu od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.,

- da je presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj K -13/18 od 16. listopada 2018., koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019., tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe,

- da je tužitelj 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske,

- da je navedeno Ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja kako smatra pravičnom naknadu u iznosu od 46.078,40 eura radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru,

- da tužitelj nije pristao na ponuđeni iznos,.

9. Prvostupanjski sud je u provedenom postupku utvrdio kako je tužitelj odluku kojom je pravomoćno oslobođen optužbe zaprimio 3. travnja 2020., da je do zastoja zastare došlo kada je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora (10. travnja 2020.) za koji zastoj zastare smatra da je trajao sve do 2. veljače 2023. kada je Ministarstvo pravosuđa ponudilo tuženiku naknadu u ukupnom iznosu od 46.078,40 eura radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana, tj. 37,16 eur po danu koju tužitelj nije prihvatio. Zaključuje da je do 10. travnja 2020. proteklo 97 dana, a od 2. veljače 2023. do podnošenja tužbe 414 dana, pa da je prigovor zastare u cijelosti neosnovan. Osim toga smatra da je dopisom Ministarstva pravosuđa od 2. ožujka 2023. priznat dug, odnosno do prekida zastare iz odredbe čl. 240. st. 1. ZOO-a, pa da od tog dana zastarni rok počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO-a) te da se vrijeme proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru, što znači da je prigovor zastare i iz ovog razloga u cijelosti neosnovan, a budući da je tužba podnesena 22. ožujka 2024.

10. Slijedom navedenog odlučujući o zahtjevu tužitelja za isplatu iznosa od ukupno 345,29 eur na ime naknade neimovinske štete zbog njegova neosnovanog lišenja slobode konkretno vezano uz 9. veljače 2010. a polazeći od zaključka da zahtjev tužitelja za naknadu štete nije u zastari prvostupanjski sud tužitelju, rukovodeći se okolnostima iz odredbe čl. 1100. st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23, dalje ZOO) dosuđuje naknadu neimovinske štete u visini od 168,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja odštetnog zahtjeva tuženoj o tijeku koje odlučuje primjenom odredbe čl. 1103.ZOO -a dok preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu štete do zahtijevanog iznosa od 345,29 eur kao neosnovan odbija.

11. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na odredbi čl. 154.st.2. ZPP-a te tuženu srazmjerno na postignuti uspjeh tužitelja u parnici obvezuje na naknadu parničnog troška te odlučuje kao u točki II. izreke pobijane odluke.

12. Imajući u vidu vrijednost predmeta spora (345,29 eura), u konkretnom se slučaju radi se o sporu male vrijednosti, pa se po odredbi članka 467. stavaka 1. i 3. ZPP-a presuda može pobijati samo zbog pogrešne primijene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP -a, osim zbog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP -a. Stoga se žalbeni razlozi koji se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.1. ZPP-a nisu ni razmatrani.

13. Nakon što je prvostupanjska presuda ispitana u okviru ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi u postupku pred prvostupanjskim sudom bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, a nije ostvarena ni povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju izrijekom upućuju stranke jer pobijana presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

14. Međutim, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je otklonio prigovor zastare koji je istaknula tuženica.

15. Kod ocjene osnovanosti istaknutog prigovora zastare treba poći od odredbe članka 477. stavka 1. ZKP/97 po kojoj pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda. Prema stavku 2. istog članka ZKP/97, prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade.

16. Nadalje, prema članku 478. stavak 1. ZKP/97, ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete, a ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva. Prema stavku 2. istog članka, dok traje taj postupak (po zahtjevu za naknadu štete pred Ministarstvom pravosuđa), ne teče zastara, što je, s obzirom na očitu omašku zakonodavca i pozivanje na članak 481. ZKP/97, dodatno obrazloženo odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1709/2014-2 od 17. srpnja 2019.

17. Kako je tužitelj odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž- 679/2018-7 od 17. prosinca 2019., kojom je pravomoćno oslobođen optužbe, prema utvrđenju prvostupanjskog suda zaprimio 3. travnja 2020., u smislu odredbe članka 477. stavak 1. ZKP/97, zastara prava na naknadu štete počela je teći od toga datuma, te je odštetni zahtjev nadležnom ministarstvu podnesen unutar zastarnog roka (10. travnja 2020.), a isti je imao za posljedicu zastoj zastarijevanja, u smislu odredbe 478. stavak 2. ZKP/97, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

18. Međutim, pogrešno je stajalište prvostupanjskog suda po kojem je zastara ponovo počela teći tek nakon što je tužitelj obaviješten od strane nadležnog Ministarstva da je njegov zahtjev osnovan (dopisom od 2. veljače 2023.), odnosno da je zastoj zastare trajao od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023.

19. Naime, prema članku 238. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/2023 - u nastavku ZOO), ako zastara nije mogla početi teći zbog nekoga zakonskog uzroka, ona počinje teći kad taj uzrok prestane. Prema stavku 2. istog članka, ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Pojedini slučajevi kad zastara ne teče propisani su člancima 235. do 239. ZOO, a sam smisao i svrha zastoja zastare je u činjenici da zbog određenih objektivnih ili subjektivnih okolnosti, nije moguće, ili nije životno, očekivati pokretanje spora radi ostvarenja tražbine.

20. U konkretnom slučaju, podnošenjem zahtjeva nadležnom ministarstvu zastara je prestala teći po odredbi članka 478. ZKP/97, ali je, suprotno pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, zastoj zastare trajao tri mjeseca, jer je odredbom istog članka, nakon proteka tromjesečnog roka, oštećenik ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Sama činjenica što u roku od tri mjeseca Ministarstvo pravosuđa nije dalo odgovor na podneseni zahtjev za naknadu štete, već je isti uslijedio dulje od dvije godine i devet mjeseci kasnije, ne može se tumačiti na način da je cijeli taj period trajao zastoj zastare, jer je tužitelj bio ovlašten, i imao mogućnost, podnijeti tužbu nakon proteka tri mjeseca. Kada bi se primijenilo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, u slučaju nedobivanja odgovora Ministarstva, zastara nikad ne bi nastavila teći, pa onda nikad i ne bi mogla nastupiti, što nije prihvatljivo.

21. Sadržajno istovjetnu procesnu pretpostavku prethodnog obraćanja radi pokušaja nagodbe, ali državnom odvjetništvu, prije podnošenja tužbe protiv Republike Hrvatske i tromjesečnom zastoju zastarijevanja sadrži i odredba članka 186.a ZPP-a.

22. U vezi navedene, a u ovom predmetu ekvivalentne zakonske odredbe, jasna je i ustaljena praksa sudova Republike Hrvatske, pa tako i Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je, primjerice, u odlukama broj Revr-1081/2013-2 od 3. siječnja 2017. i broj Revr 1204/2015-2 od 11. srpnja 2017., obrazložio sljedeće:

„Odredba čl. 186.a st. 3. ZPP jasno propisuje da podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora ima za posljedicu zastoj zastarijevanja, a koje su posljedice zastoja na računanje rokova zastare odgovara citirana odredba čl. 238. st. 2. ZOO. Slijedom tih odredbi proizlazi da zastarijevanje koje je počelo teći prije nego je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, a koji je zahtjev zaustavio daljnji tijek zastare, nastavilo je teći po proteku tri mjeseca od podnošenja zahtjeva. (…) kako je podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu došlo do zastoja zastarijevanja, a taj zastoj je trajao tri mjeseca, u kojem je roku mogla biti donesena odluka o zahtjevu (čl. 186. st. 5. ZPP), a što nije učinjeno, rok od tri mjeseca treba pribrojiti navedenom roku od tri godine.“

23. Slijedom navedenog, a suprotno shvaćanju suda prvog stupnja, u predmetnom postupku zastoj zastare trajao je tri mjeseca, počevši od dana podnošenja zahtjeva za naknadu štete Ministarstvu pravosuđa.

24. Nadalje, sud prvog stupnja pogrešno podredno zaključuje da je dopisom Ministarstva pravosuđa od 2. veljače 2023. priznat dug, pa da bi svakako došlo do prekida zastare, te bi zastara, prema članku 245. stavku 1. ZOO-a počela teći iznova, odnosno da i zbog navedenog razloga zastara utužene tražbine nije nastupila.

25. Navedeno stajalište prvostupanjskog suda ne može se prihvatiti.

26. U ovom postupku nije sporno da je Ministarstvo pravosuđa, na tužiteljev zahtjev za naknadu štete, dopisom od 10. travnja 2020., ponudilo tužitelju isplatiti iznos od 46.078,40 eura radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru (niži iznos od onog kojeg je tužitelj zahtijevao), a tužitelj na ponudu i nije pristao, već je podnio tužbu u ovom predmetu radi naknade štete.

27. Priznanje duga, u smislu članka 240. ZOO-a, prema stajalištu ovog suda mora biti jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine, odnosno mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da priznaje dug, što podrazumijeva da iz priznanja mora biti jasno vidljivo o kojem je dugu riječ, visina duga i spremnost da se dug podmiri. (tako i VSRH u odluci broj Rev-879/2023-2 od 29. svibnja 2024.).

28. Prema pravnom shvaćanju ovog suda očitovanje Ministarstva pravosuđa ne može se tumačiti kao priznanje duga iz članka 240. ZOO -a kojim se prekida zastarijevanje, već se radi o ponudi za sklapanje nagodbe iz članka 150. ZOO -a s ciljem da se spor riješi izvansudski, i to sukladno odredbama posebnog zakona, ZKP/97, a koju je ponudu tužitelj odbio pa ugovor o nagodbi nije sklopljen.

29. U praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženoj u odlukama Rev- 724/2007-2 od 30. kolovoza 2008. te Rev-x 216/2015-2 od 6. listopada 2015., a u predmetima u kojima nisu prihvaćene ponude za sklapanje nagodbe u sporovima za naknadu štete od odgovornih osiguratelja, u kojima je tužitelj (oštećenik) prije podnošenja tužbe odbio ponuđene iznose odštete, izraženo je sljedeće pravno shvaćanje:

30. "Naime, priznanje duga u smislu čl. 387. st. 2. ZOO -a može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Ponuda nagodbe da se izvansudski riješi određeni odnos koju je tužitelj odbio nema značenje priznanja duga u smislu citirane odredbe, pa prema tome nije došlo do prekida zastarijevanja."

31. Kako je odredba članka 387. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) istovjetna odredbi članka 240. ZOO, navedeno tumačenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjivo je i za primjenu članka 240. ZOO-a, pa tako i u ovom konkretnom predmetu.

32. Prema članku 240. stavku 2. ZOO-a, priznanje duga može se učiniti izjavom vjerovniku, ali i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Iz spisa ovog predmeta ne proizlazi da je tuženica dala tužitelju izjavu o priznanju duga ili da je dug priznala davanjem otplate ili osiguranja ili plaćanjem kamate. Nesporna činjenica da je nadležno ministarstvo priznalo pravnu osnovanost zahtjeva nema značaj izjave o priznanju duga kojim se prekida zastara, već odgovor tog ministarstva kojim nudi niži iznos od zatraženog predstavlja samo ponudu za sklapanje izvansudske nagodbe, sukladno članku 150. ZOO -a, a koja nagodba se temelji na uzajamnim popuštanjima radi prekida spora ili otklanjanja neizvjesnosti o nekom pravnom poslu.

33. Dakle, kako se odgovor nadležnog ministarstva koji je prethodio ovom postupku ne može smatrati priznanjem duga, na izravan ili na posredan način, dopisom od 2. veljače 2023. nije došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 240. ZOO, pa zastara nije mogla početi teći iznosa.

34. Slijedom navedenog, kako je:

- tužitelj odluku Vrhovnog suda broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019., kojom je postala pravomoćna odluka kojom je oslobođen optužbe, zaprimio 3. travnja 2020.,

- tužitelj 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa, kada je nastupio zastoj zastare koji je trajao tri mjeseca,

- Ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja kako je njegov zahtjev previsoko postavljen i kako smatra pravičnom naknadu od 46.078,40 eura,

te kako tužitelj nije prihvatio navedeni prijedlog sporazuma već je tužbu u ovom postupku podnio 22. ožujka 2024., tužiteljeva tražbina je u cijelosti zastarjela.

35. Od zaprimanja odluke Vrhovnog suda broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. (3.travnja 2020.) do podnošenja tužbe u ovom predmetu ( 22 .ožujka 2024.) proteklo je tri godine i 11 mjeseci, pa kada se od tog razdoblja i oduzmu tri mjeseca u kojima zastara nije tekla, odnosno koliko je trajao zastoj zastare, i dalje je do podnošenja tužbe u ovom predmetu protekao trogodišnji zastarni rok propisan člankom 477. stavak 1. ZKP/97.

36. Zbog toga je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo utvrditi kako je prigovor zastare osnovan, a koji prigovor je tužena isticala tijekom cijelog prvostupanjskog te žalbenog postupka.

37. Slijedom iznijetog pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti pa je uvaženjem žabe tužene temeljem odredbe čl. 373. t.3. ZPP-a prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu točki I. izreke valjalo preinačiti te odlučiti kao u točki II. izreke ove odluke.

38. Kako je prihvaćen po tuženoj istaknuti prigovor zastare utužene naknade štete te kako je zbog zastare u smislu odredbe čl. 214.st.1. ZOO-a prestalo pravo zahtijevati ispunjenje obveze to su neosnovani žalbeni navodi tužitelja protiv odbijajućeg dijela točke I. izreke pa je prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen njegov preostali tužbenog zahtjeva do ukupno zahtijevanog iznosa od 345,29 eur pa je na temelju odredbe čl. 368. stavka 2. ZPP-a žalbu tužitelja kao neosnovanu valjalo odbiti te odlučiti kao u točki I. izreke.

39. Kod odluke o parničnom trošku ovaj je sud vodio računa o stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev -89/2021-2 i o stajalištu Europskog suda za ljudska prava izraženom u presudi Klauz protiv Hrvatske (presuda od 18. srpnja 2013, zahtjev br. 28963/10) koje je taj sud detaljnije razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13), te je uzeo u obzir slijedeće činjenice:

- da je u ovom tužitelj postupku ponio tužbu radi naknade štete zbog neutemeljenog uhićenja koji zahtjev je odbijen zbog nastupanja zastare, a ta tužba nije lišena bilo kakvog sadržaja, niti se može smatrati kako je očekivanje tužitelja da će ostvariti pravo na naknadu štete bilo potpuno neopravdano napose polazeći od sadržaja odgovora tužene na tužiteljev zahtjev za naknadu neimovinske štete,

- da je tužitelj je bio neosnovano lišen slobode 1240 dana i da mu je time od strane tužene počinjena neimovinska šteta ali da je zbog nastupa zastare zahtjev tužitelja za ostvarenje naknade štete neosnovan,

- da se je tužitelj svojevoljno opredijelio odvojeno utuživati štetu za svaki dan proveden u pritvoru, odnosno istražnom zatvoru, za ukupno 1240 dana netemeljenog uhićenja, čime je u očekivanju za sebe pozitivnog ishoda tih parnica, u ukupnosti povećao parnične troškove za obje strane,

- da tužitelju koji u cijelosti izgubi parnicu u smislu odredbe čl. 154. st.1. ZPP - a ne pripada pravo na naknadu troškova, odnosno da bi tuženici uz primjenu tog propisa pripadala naknada troškova postupka,

- da se pravilo da „gubitnik plaća”, sadržano u članku 154. stavku 1. ZPP -a, samo po sebi ne može smatrati protivnim pravu na pristup sudu zajamčenom člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (dalje: Konvencija) ili pravu na mirno uživanje imovine i članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju jer slijedi legitimni javni (opći) cilj – izbjegavanje neopravdanog parničenja i sprečavanje nerazumno visokih troškova.

40. Kod ocjene nameće li odluka o troškovima postupka utemeljena na članku 154. stavku 1. ZPP-a tužitelju prekomjerni teret nespojiv s njegovim pravom na mirno uživanje imovine i na pristup sudu, odlučan je kriterij je li njegova tužba bila lišena izgleda za uspjeh. Imajući na umu, s jedne strane, da je tužbeni zahtjev odbijen jer je ocijenjeno da je tužba podnesena izvan zastarnog roka, s druge strane, da je prekid zastare kod ponude za sklapanje nagodbe podložan tumačenju suda i da se s tim u vezi praksa ne može ocijeniti ustaljenom i predvidivom to se ne može uzeti da tužiteljeva tužba u trenutku podnošenja nije imala izgleda za uspjeh.

41. Zbog toga je pravno shvaćanje ovoga suda da bi odluka o tome da tužitelj treba platiti troškove zastupanja države koju zastupa državno odvjetništvo, predstavljala nerazmjerni teret za njega kao pojedinca naspram države te je konačno po ovome sudu odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

42. Kako je odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak to je uz primjenu članka 380. stavka 3. ZPP-a preinačena odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke pobijane presude na način da je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troška pri čemu je kao neosnovan odbijen i zahtjev tužene za naknadu troškova postupka kao i zahtjevi stranka za naknadu troškova žalbenog postupka, te je odlučeno kao u točki II., III. i IV. izreke ove odluke.

U Rijeci, 16. ožujka 2026.

Sutkinja

Kristina Vukelić Aničić