Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-558/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Svjetlane Pražić predsjednice vijeća, Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja IR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Andreji Štefan, odvjetnici iz Čakovca, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug, odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-237/2023 od 20. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-237/2023 od 20. veljače 2025. u točkama I i II izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.406,92 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate, dok je u točki II izreke naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.593,54 eura sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude 20. veljače 2025. pa do isplate.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te da se tuženiku nadoknade troškovi parničnog postupka kao i troškovi žalbenog postupka ili da se presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim traži povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz zaključenog ugovor o kreditu od 10. rujna 2008., nije sporno da su stranke zaključile ugovor o kreditu 10. rujna 2008. kojim je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 17.782,00 CHF s redovnom kamatnom stopom od 6,60% godišnje promjenjivom sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju na dan dospijeća.

6. Sporno je tijekom postupka da li je nastupila zastara i da li se primjenjuju utvrđenja iz predmeta o kolektivnoj zaštiti potrošača u vezi ugovora koji su zaključeni u CHF.

7. Sud prvog stupnja utvrđuje da se tužitelj poziva na utvrđenja iz presude o zaštiti kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 te da je sud prvog stupnja sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima koja su navedena u toj presudi jer da se kolektivna presuda u slučaju potrošača odnosi na sve potrošačke kredite bilo da se radi o stambenim kreditima, auto kreditima, nenamjenskim kreditima ili drugim kreditima koji su još uvijek u otplati ili su otplaćeni.

8. Nastavno utvrđuje da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupila suprotno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/07, 85/09, 133/09 i to čl. 96. i 97. ZZP), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Navodi sud prvog stupnja i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 249/14 istakao da su banke visoko specijalizirane novčarske ustanove i da su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

10. Zatim utvrđuje da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i da je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača.

11. Sud prvog stupnja se poziva i na odluku Europskog suda za ljudska prava pod poslovnim brojem C-26/13 od 30. travnja 2014. u kojoj je navedeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice.

12. Sud prvog stupnja odbija prigovor zastare navodeći da se primjenjuju opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) da zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite da je pravomoćnost presude u odnosu na valutnu klauzulu nastupila 14. lipnja 2018., da tužba u ovom postupku pokrenuta 13. ožujka 2023. slijedom čega da nije protekao zastarni rok od pet godina.

13. Sud prvog stupnja u cijelosti je prihvatio iskaz tužitelja da je bio zaključen tipski ugovor o kreditu, da mu je tuženik ponudio samo kredit s valutom u CHF navodeći da nema druge kredite u drugim valutama kao niti kunske kredite, da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja niti o jednoj odredbi pa zaključuje da je tuženik trebao tužitelja u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovaranja valute u CHF uz koju je vezana glavnica.

14. Stoga primjenjuje odredbu čl. 81. st. 1., čl. 84., čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. utvrđujući da tuženik nije tužitelja upoznato s valutnim rizikom i rizikom i učincima odnosno čl. 96. st. 1. i čl. 97. ZZP/07koji mogu nastati zbog promjene tečajnih razlika za vrijeme trajanja ugovora te da nije niti dokazao da je upozorio tužitelja na sve poznate specifičnosti kredita pa da stoga jednostrano određene ugovorne odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a pa da je ugovaranje valutne klauzule u predmetnom ugovoru ništetnom jer je taj dio ugovorne odredbe nerazumljiv pa da stoga tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što mu je na temelju takvog ugovora primio sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 – dalje ZOO). Naime, radi o stjecanju bez osnove time da kamata teče od uplate svakog pojedinog obroka sukladno čl. 1115. ZOO-a jer da je tuženik nepošteni stjecatelj. Sud prvog stupnja u cijelosti je prihvatio nalaz vještaka iz kojeg proizlazi da je tečaj CHF u razdoblju od početka otplate kredita oscilirao u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom otplate kredita pa da su posljedično tome nastale razlike u obvezi tužitelja prilikom otplate kredita u odnosu na iznos koji bi platio po nepromjenjivom ugovorenom tečaju, da ukupan iznos pretplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u spornom razdoblju iznosi 3.406,92 eura pa nalaže tuženiku da tužitelju isplati navedeni iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate. Odluku o troškovima parničnog postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a.

15. Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bilo počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a te nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka čl. 354. st. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

16. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da tuženik tužitelja nije informirao prilikom sklapanja ugovora o kreditu o svim značajkama ugovora jer da su potrošača obavijestili o mogućnosti sklapanja ugovora u različitim valutama te da se tuženik ponašao kao dobar gospodarstvenik u svom redovnom poslovanju, jer tuženik tijekom postupka nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao navedene žalbene razloge koje je isticao i tijekom postupka jer je tijekom postupka odustao od saslušanja svjedoka na okolnosti da je informirao tužitelja o značenju i rizicima ugovaranja kredita u CHF. Sud prvog stupnja se pravilno pozvao na odredbu čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača sukladno kojima smatra da je u ovoj parnici vezan za utvrđenje iz spora za kolektivnu zaštitu, prava i interesa potrošača te se u svezi time dalje pravilno poziva i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-3142/2018 kao i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem U-III- 2233/2019.

17. Stoga je sud prvog stupnja pravilno prihvatio iskaz tužitelja kao uvjerljiv, iskren i životan te uvažavajući činjenicu da tuženik nije predložio saslušanje zaposlenika koji su osobno sudjelovali u postupku obrade i sklapanja predmetnog ugovora pa je stoga sud prvog stupnja iz navedene kolektivne tužbe prihvatio utvrđene činjenice u tom postupku, da tuženik nije obavijestio potrošače, a time i tužitelja o naravi i rizicima i posljedicama spornih odredbi pa pravilno zaključuje da se u individualnom sporu primjenjuju pravna utvrđenja iz navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu.

18. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja nije obrazložio iz kojih razloga je prihvatio nalaz vještaka i iz kojih razloga smatra da prigovori tuženika nisu osnovani jer je sud prvog stupnja pravilno prihvatio nalaz vještaka smatrajući da je stručan i objektivan te je zaključio da tužitelj zbog primjene ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula platio tuženiku iznos od 3.406,92 eura.

19. Žalbeni navodi tuženika o tome da je po prijedlogu tužitelja uzeta u obzir početno otplatna stopa, a ne po promjenjivoj kamatnoj stopi navodi se da predmet vještačenja nije bila isplata zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

20. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno jer je sud pozvao sudskog vještaka koji se očitovao na prigovore tuženika, a tuženik nije predložio drugo vještačenje niti je tražio dopunski nalaz, da bi se dovela u sumnju utvrđenja vještaka.

21. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja nije proveo sve dokaze koji su predloženi od strane tuženika jer je sud upravo to i učinio i proveo sve dokaze koje je tuženik predložio, a nije saslušao predložene svjedoke na okolnosti pregovaranja jer je tijekom postupka tuženik odustao od saslušanja predloženih svjedoka.

22. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo u okviru odredbe čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kada je tužitelju dosudio iznos od 3.406,92 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospjelosti mjesečnih iznosa do isplate pravilno utvrđujući da je tuženik bio nepošten stjecatelj te da kamata teče od dana svake mjesečne uplate.

23. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da nije nastupila zastara jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara jer je pravomoćnost presude donesene povodom kolektivne tužbe u odnosu na valutnu klauzulu nastupila 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe u ovom postupku dana 13. ožujka 2023. nije protekao rok od pet godina.

24. Isto tako nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a i da su se zakonske zatezne kamate trebale dosuditi od dana podnošenja tužbe jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj, a što je utvrđeno i u postupku kolektivne zaštite prava potrošača. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja propustio odlučiti o zahtjevu tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio u ovom postupku slijedom čega tuženiku ne pripadaju troškovi koji su nastali u svezi ovog postupka.

25. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da tužitelju ne pripada trošak za zastupanje na ročištu za objavu presude i da to nije bio potreban trošak za vođenje ovog postupka. Ovo iz razloga što je odredbom čl. 335. st. 7. i 8. ZPP-a propisan način dostave presude stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, iz čega proizlazi zaključak da se stranci koja pristupi na ročište za objavu presude, uručuje pisani otpravak presude i da od tog dana za stranku teče rok za žalbu. Stavcima 9. i 10. citirane zakonske odredbe regulirana je presumpcija dostave presude stranci koja je obaviještena o ročištu za objavu presude, a na koje nije pristupila, u kojem će slučaju sud istaknuti presudu na internetskoj stranci e-Oglasne ploče sudova. Stoga, a protivno žalbenim navodima, radi se o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice budući da pristupanje na ročište povodom objave presude predstavlja zakonom propisani način neposredne dostave sudske odluke, uz koji se vežu pravne posljedice kao npr. roka za žalbu. Stoga je sud prvog stupnja pravilnom primjenom odredbe čl. 155. i čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi Tbr. 9.3. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93., 87/93., 16/94., 11/96., 91/04., 37/05., 59/07., 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23) tužitelju dosudio iznos od 50,00 eura za pristup na ročište za objavu presude.

26. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio izmjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika obavljenu u Narodnim novinama 138/23 i to za radnje koje su obavljane prije stupanja na snagu tih izmjena jer da je zabranjena retroaktivnost, jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio navedenu Tarifu iz Narodnih novina 138/23 koja je vrijedila u vrijeme donošenja odluke sukladno Tbr. 52. st. 3. Tarife, a što je sukladno shvaćanju i Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024.

27. Slijedom obrazloženog žalbu tuženika kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu u točkama I i II izreke potvrditi pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

28. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer nije uspio u žalbenom postupku pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

U Rijeci 16. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Svjetlana Pražić