Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-248/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Bojani Marčelan, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu pod posl. br. P-406/2025 od 23. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 16. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu pod posl. br. P-406/2025 od 23. prosinca 2025. dijelu toč. I) izreke kojom je utvrđena djelomična ništetenost Ugovora kreditu broj 9012779121 od 13.07.2007. u odnosu na:

- odredbu čl. 12. st. 3. koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10 % (slovima: dva cijelih deset posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila."

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu pod posl. br. P-406/2025 od 23. prosinca 2025. dijelu toč. II) izreke kojom je utvrđena djelomična ništetnost I. (prvi) Dodatak Ugovora kreditu broj 9012779121 od 09.07.2010. u odnosu na:

- odredbu čl. 11. koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se Banci platiti naknadu za izradu Dodatka ugovoru u iznosu od 300,00 kn (slovima: tristo KN)."

III. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu pod posl. br. P-406/2025 od 23. prosinca 2025. u toč. IV) izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 381,54 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

IV) Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu pod posl. br. P-406/2025 od 23. prosinca 2025. u toč. V) izreke.

V) Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačava se presuda Općinskog suda u Varaždinu pod posl. br. P-406/2025 od 23. prosinca 2025. u dijelu toč. I) izreke i sudi:

Odbija se tužiteljica sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

„Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor kreditu broj 9012779121 od 13.07.2007. sklopljen između ŽM kao korisnika kredita i protivnika osiguranja i tuženika kao kreditora, solemniziran u javnobilježničkom uredu VM iz [adresa], dana 13.07.2007. pod brojem OV-14715/07 i to:

- dio odredbe čl. 12. st. 12. koja glasi: "Troškove solemnizacije ovog Ugovora snosi Korisnik kredita.“

VI) Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačava se presuda Općinskog suda u Varaždinu pod posl. br. P-406/2025 od 23. prosinca 2025. u dijelu toč. II) izreke i sudi:

Odbija se tužiteljica sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

„Utvrđuje se da je djelomično ništetan I. (prvi) Dodatak Ugovoru o kreditu 9012779121 od 09.07.2010. sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i protivnika osiguranja i tuženika kao kreditora, solemniziran u javnobilježničkom uredu VM iz [adresa], dana 19.07.2010. pod brojem OV-8237/10 i to:

- dio odredbe čl. 13. st. 1. koji glasi: "Troškove solemnizacije ovog Dodatka snosi Korisnik kredita."

VII) Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačava se presuda Općinskog suda u Varaždinu pod posl. br. P-406/2025 od 23. prosinca 2025. u dijelu toč. IV) izreke preko iznosa od 381,54 eura i sudi:

Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za isplatom iznosa od 147,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 20.07.2010. do isplate.

VIII) Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke utvrđeno je da je djelomično ništetan Ugovor kreditu broj 9012779121 od 13.07.2007. sklopljen između ŽM kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, solemniziran u javnobilježničkom uredu VM iz [adresa], dana 13.07.2007. pod brojem OV-14715/07 i to:

- dio odredbe čl. 4. st. 1. koji glasi: "...kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila..."

- odredba čl. 5. st. 2. koja glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate."

- dio odredbe čl. 6. st. 2. koji glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate"

- dio odredbe čl. 7. st. 2. koji glasi: "Mjesečni anuitet iznosi 207,26 CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja."

- odredba čl. 12. st. 3. koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10 % (slovima: dva cijelih deset posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila."

- dio odredbe čl. 12. st. 12. koja glasi: "Troškove solemnizacije ovog Ugovora snosi Korisnik kredita",

dok je toč. II) izreke utvrđeno da je djelomično ništetan I. (prvi) Dodatak Ugovoru o kreditu 9012779121 od 09.07.2010. sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, solemniziran u javnobilježničkom uredu VM iz [adresa], dana 19.07.2010. pod brojem OV-8237/10, i to:

- dio odredbe čl. 1. st. 2. koja glasi: "...promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana..."

- odredba čl. 11. koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se Banci platiti naknadu za izradu Dodatka ugovoru u iznosu od 300,00 kn (slovima: tristo KN)."

- dio odredbe čl. 13. st. 1. koji glasi: "Troškove solemnizacije ovog Dodatka snosi Korisnik kredita."

2. Također je toč. III) izreke naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 2.794,39 eura s osnova razlike anuiteta radi promjene tečaja CHF do dana otplate kredita zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, dok je toč. IV) izreke naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 528,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 20.07.2010. do isplate, a toč. V) izreke je naloženo tuženiku da nadoknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.967,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

3. Protiv dijela toč. I) izreke kojom je utvrđena ništetnom odredba čl. 12. st. 3. i odredba čl. 12. st. 12. ugovora o kreditu od 13.07.2007., kao i dijela toč. II) izreke kojom je utvrđena ništetnom odredba čl. 11. i odredba čl. 13. st. 1. Dodatka ugovora o kreditu od 09.07.2010., te toč. IV) i V) izreke citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti prvostupanjsku odluku na način da se u pobijanom dijelu odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.

4. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je donošenjem pobijene presude počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da odluka ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, pa da se ne može ispitati. Navodi da obrazloženje pobijane presude ne sadrži razloge zbog kojih bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za izradu Dodataka ugovora o kreditu, imale karakter značajnosti kao zakonske pretpostavke za utvrđenje nepoštenosti, kao niti razloge zbog kojih bi ugovaranje obveze snašanja troškova solemnizacije predmetnih ugovora na strani tužiteljice dovelo do značajnije neravnoteže među ugovornim stranama. Navodi da se ocjena nepoštenosti naknade za obradu kredita ne može temeljiti isključivo na nedostatku pojedinačnih pregovora, da je prvostupanjski sud potpuno pogrešno proveo test transparentnosti i test poštenosti u odnosu na ugovorenu ulaznu naknadu, da je predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita bila dopuštena, pa da nije suprotna Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva. Navodi da tužiteljica nije dokazala visinu tužbenog zahtjeva, da su odredbe o snašanju troškova solemnizacije bile jasne i razumljive, da se radi o trošku koji je obračunat po javnobilježničkoj tarifi, pa da stranke o visini tog troška niti ne mogu pregovarati, a plaćanjem tih troškova da nije došlo do povećanje njegove imovine. Navodi da iz zakonodavstva i prakse Suda EU proizlazi da nije suprotno načelu djelotvornosti da trošak solemnizacije kredita snosi potrošač. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o prigovoru zastare, te da mu je donošenjem pobijane odluke povrijeđeno pravo na pravično suđenje u aspektu prava na obrazloženu sudsku odluku. Osporava i odluku o trošku jer da je u pobijanom dijelu tužbeni zahtjev trebalo odbiti.

5. Odgovor na žalbu nije podnijet.

6. Žalba je djelomično osnovana.

7. U ovom žalbenom stadiju postupka sporno je među strankama da li su ugovorne odredbe čl. 12. st. 3. i st. 12. predmetnog Ugovora o kreditu od 13.07.2007. te čl. 11. i čl. 13. st.1. Dodataka ugovora o kreditu od 19.07.2010. koje se odnose na ugovorenu naknadu za obradu kredita, na ugovorenu naknadu za osiguranje kredita, na ugovorenu naknadu za izradu Dodatka ugovoru i na ugovorenu obvezu snašanja troškova solemnizacije ništetne, posljedično čemu da li je osnovan restitucijski zahtjev tužiteljice na povrat novčanih iznosa danih primjenom tih ugovornih odredbi.

8. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud u odnosu na pobijani dio utvrđuje:

- da nije sporno da su prednik tužiteljice ŽM i tuženik sklopili Ugovor o kreditu br. 9012779121 od 13.07.2007. kojim je tuženik isplatio imenovanom iznos od 14.423,04 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženog na dan korištenja kredita,

- da je ŽM preminuo **.**.2009. a nakon čega je tužiteljica sa tuženikom sklopila I. Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je preuzela sve obveze iz prethodnog Ugovora o kreditu od 13.07.2007. pod istim uvjetima,

- da nije sporno niti da su tužiteljica i njen prednik ŽM snosili cjelokupne troškove javnog bilježnika za solemnizaciju ugovora, troškove osiguranja i ugovornih naknada u ukupnom iznosu od 3.982,30 kn.

- da iz iskaza svjedoka CM proizlazi da tuženik nije pregovarao sa prednikom tužiteljice niti o jednoj ugovornoj odredbi,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da osobno nije mogla pregovarati sa tuženikom niti o Dodatku Ugovoru o kreditu,

- da iz iskaza svjedoka CM i tužiteljice proizlazi da je tuženik pripremio i Ugovor o kreditu od 13.7.2007. i Dodatak I. Ugovora o kreditu od 09.07.2010. (kojim je tužiteljica preuzela sve obveze iz Ugovora o kreditu od 13.7.2007. pod istim uvjetima), pa da tuženik predloženim personalnim dokazom nije dokazao da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo, već da je naprotiv saslušani svjedok tu tvrdnju tuženika demantirao,

- da niti tužiteljica, niti njen pravni prednik nisu bili informirani o razlozima koji opravdavaju plaćanje troškova zaključenja ugovora, odnosno na koje se usluge i troškove naknada odnosi, niti im je tuženik predočio što je obuhvaćeno naknadom za obradu kreditnog zahtjeva od 1,50% od cjelokupnog iznosa kredita ( 962,25 kn ) i naknadom za osiguranje kredita (1.616,55 kn ), pa kako se radi o tipskom ugovoru, kao i da se o spornim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, to da su te odredbe ugovora (čl. 12. st.3. Ugovora) prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, zbog čega da je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 81. st.1. i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP/03),

- da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, što pak nužno ne znači da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i osiguranje kredita, ali se kod provođenja testa poštenosti mora ispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga

- da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi prednik tužiteljice bio informiran o obvezi plaćanja predmetnih naknada, ali isto tako nije bio informiran niti o razlozima koji opravdavaju plaćanje tih naknada (koje usluge i koji troškovi ulaze u naknadu i u kojoj visini svaki od njih), a kako da je suprug tužiteljice predmetni Ugovor o kreditu sklopio na temelju unaprijed formuliranog obrasca, kao i tužiteljica Dodatak Ugovoru o kreditu, to da isti nisu mogli razumno izvesti zaključak o njihovoj visini (jer su određeni u postotku od iznosa kredita), kao niti o njihovoj krajnjoj svrsi,

- da prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li, imajući u vidu da su predmetne odredbe sadržane na standardiziranom obrascu Ugovora, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, da li je banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na sporne ugovorne odredbe,

-da iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornim odredbama nije ni moglo pregovarati, može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa jer u konkretnom slučaju bankarski službenik niti tužiteljici, niti njenom suprugu nije priopćio da te naknade mora platiti kako bi se kredit uopće odobrio i isplatio, a što da je posljedično prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- da je nepoštena i ugovorna odredba (a posljedično i ništetna) iz čl. 12. st. 12. koja se odnosi na troškove solemnizacije Ugovora, a koje troškove snosi korisnik kredita i dio odredbe čl. 13. st. 1. Dodatka Ugovoru, pri čemu da je pravno neodlučno što su ti troškovi plaćeni javnom bilježniku, a radi se o troškovima od 616,10 kn (Ugovor o kreditu od 13.07.2007.) i od 487,40 kn ( Dodatak Ugovoru o kreditu ), obzirom da se stjecanje bez osnove odnosi na korist koja je ostvarena, a tuženikova je korist to što nije imao trošak koji je imao prednik tužiteljice i sama tužiteljica,

- da je istovremeno, taj trošak nastao u interesu tuženika jer solemnizacija služi za osiguranje tuženika, a ta ugovorna odredba da je sastavljena na isti način, odnosno pod istim pretpostavkama kao i ostatak ugovora, odnosno od strane tuženika koji je taj trošak prebacio na potrošača bez mogućnosti pregovaranja.

9. Slijedom navedenog prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev koji se odnosi na ništetnost spornih ugovornih odredbi (naknada za obradu kreditnog zahtjeva, naknada za osiguranje kredita, troškovi solemnizacije oba ugovora i troškovi izrade Dodatka ugovora o kreditu) u visini od 3.982,30 kn, odnosno 528,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom od posljednjeg naplaćenog troška solemnizacije ( 19.07.2010. ) tj. od 20.07.2010. Također odbija prigovor zastare jer da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Odluku o trošku donosi na temelju 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a cijeneći pri tom stav suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 da čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13/EEZ i načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba kako je dodijeljeno Direktivom 93/13.

10. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer odluka sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i može se ispitati. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika o povredi prava na pravično suđenja s aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku.

11. Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje, te je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu od 13.07.2007. ( koja se odnosi na ugovorenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za osiguranje), kao i odredbe čl. 11. Dodataka ugovoru o kreditu od 09.07.1010. ( koja se odnosi na ugovorenu naknadu za izradu Dodataka ugovora ).

12. Međutim pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 12. st. 2. Ugovora o kreditu od 13.07.2007. i čl. 13. st. 1. Dodatka ugovoru o kreditu od 09.07.2010. koje se odnose na ugovorenu obvezu snašanja troškova solemnizacije.

13. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 2007. ) bio na snazi ZZP/03, dok je u vrijeme sklapanja I. Dodatka ugovoru ( 2010. ) bio na snazi ZZP/07 koji su regulirali pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

14. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 ( čl. 96. st. 1. ZZP/07 ) bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

15. Isto tako odredbom čl. 84. ZZP/03 ( čl. 99 ZZP/07) bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

16. Također je odredbom čl. 87. ZZP/03 ( čl. 102. ZZP/07 ) bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

17. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu ( čl. 12. st. 3. ), kao i I. Dodatka ugovoru ( čl. 11. ) proizlazi da su odredbe koje se odnose na spornu ugovorenu naknadu za obradu kredita, naknadu za osiguranje kredita i naknadu za izradu Dodatka ugovoru bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da jednokratna naknada za obradu kredita iznosi 1,50% od iznosa kredita, a naknada za osiguranje kredita 2,10% od iznosa kredita, te da naknada za izradu Dodatka ugovoru iznosi 300,00 kn, iz čega proizlazi da su te ugovorne odredbe bile jasne.

18. Dakle, sporne ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, jednokratnoj naknadi za osiguranje kredita i jednokratnoj naknadi za izradu Dodatka ugovoru, bile su u svakom trenutku dostupne tužiteljici i njenom pravnom predniku ( suprugu), iste su bile jasno sastavljene, te su im omogućavale da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijene ekonomske posljedice koje iz toga za njih proizlaze slijedom čega je riječ o odredbama koje su bile transparente.

19. Stoga je u odnosu na predmetne odredbe bilo potrebno ocijeniti da li su iste bile razumljive tužiteljici i njenom predniku kao korisnicima kredita i potrošačima posljedično čemu da li su iste poštene u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 84. ZZP/03.

20. Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

21. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/03 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

22. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom i njenim prednikom, mogao razumno očekivati da bi navedeni bili prihvatili takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

23. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane ( u konkretnom slučaju 1,50%, 2,10% i 300,00 kn). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

24. Dakle, cijeneći sadržaj spornih odredbi, proizlazi da naknada za korištenje kredita iznosi 1,50%, a naknada za osiguranje kredita 2,10% od iznosa kredita, te naknada za izradu Dodataka ugovoru o kreditu 300,00 kn jednokratno, međutim nije vidljivo od čega se sastoje te naknade i zašto su određene baš u navedenoj visini od ukupnog iznosa kredita, odnosno u visini od 300,00 kn, te koje to troškove pokrivaju, niti da su tužiteljici i njenom predniku kao potrošačima prezentirani ti podaci. Dakle tužiteljica i njen prednik bili su informirani o obvezi plaćanja predmetnih naknada i mogli su razumno izvesti zaključak o njihovoj visini ( jer su određene u postotku od iznosa kredita i u fiksnom iznosu od 300,00 kn ), ali nisu bili informirani o razlozima koji opravdavaju plaćanje tih naknada i njihovoj krajnjoj svrsi.

25. Kada se pri tom uzme u obzir i da je za iznos predmetnih naknada tužiteljici i njenom predniku povećan iznos kredita koji im je stavljen na raspolaganje, a time i njihova obveza, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica, odnosno njen prednik pristali na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

26. Također kada se uzme u obzir da predmetne odredbe ne sadrže konkretan opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora u smislu odredbe čl. 59. toč. 3. i 10. ZZP/03 prema kojoj ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i da mora sadržavati odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, te da se po stavu ovog suda ne radi o samorazumljivim troškovima, tada se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu i njenog prednika nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

27. Dakle, tuženik je spornim odredbama očito na tužiteljicu i njenog prednika prenio obvezu plaćanja naknada i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima i na taj način sebe de facto oslobodio od obveze iz čl. 59. toč. 3. i 10. ZZP/03 da dokazuje da su prilikom ugovaranja kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u ugovorenoj visini.

28. Isto tako tuženik je spornom odredbom o naknadi za osiguranje na prednika tužiteljice prenio obvezu plaćanja jednokratne naknade za osiguranje, a da pri tom u ugovoru nije uopće naveden identitet osiguratelja, niti iznos premije, niti osigurana svota, niti korisnik osiguranja u slučaju nastupa osiguranog slučaja, niti uvjeti isplate osiguranine, a čime mu je nametnuo financijsku obvezu bez potpunih informacija o naravi i opsegu, te svrsi usluge koju, kao potrošač, za tu naknadu prima. Naime, u situaciji kada potrošaču nije predočeno što konkretno dobiva za ugovorenu naknadu jer mu nisu dane jasne i razumljive informacije, tada on nije niti u stanju objektivno procijeniti postoji li stvarna i razmjerna protučinidba za ugovorenu naknadu, a čime mu se oduzima mogućnost da donese informiranu odluku što je u suprotnosti sa osnovnim ciljevima Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima.

29. Stoga navedeno po stavu ovog suda utječe na pravni položaj tužiteljice i njenog prednika, te stvara na njihovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ugovorene naknade za obradu kredita, za osiguranje i za izradu I. Dodatka ugovoru o kreditu, odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

30. Štoviše tuženik niti tijekom ovog postupka nije dokazao opravdanost ugovorenih visina spornih naknada u postotku od odobrenog iznosa kredita, odnosno u iznosu od 300,00 kn, a koje je naplatio u trenutku isplate kredita, odnosno zaključenju Dodatka ugovoru. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za osiguranje određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenim naknadama nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

31. Navedenom u prilog ukazuje i činjenica da su u konkretnom slučaju odredbom čl. 8. Ugovora o kreditu, ugovoreni i drugi instrumenti osiguranja u korist tuženika kao vjerovnika, a čije troškove se obvezao snositi potrošač kao korisnik kredita, pa je zaista upitno kakvo je to još dodatno osiguranje „pokriveno“ ugovorenom spornom naknadom za osiguranje.

32. Stoga, a kako je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da se o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, već da su iste bile unaprijed formulirane od strane tuženika, te kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO- a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratnih naknada, iste i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su ništetne, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

33. Valja istaknuti da je na tuženiku, koji je nedvojbeno sastavio predmetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, naknadi za osiguranje i naknadi za izradu I. Dodatka ugovoru o kreditu, sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 bio teret dokazivanja da je sa tužiteljicom i njenim prednikom pojedinačno pregovarao o tim naknadama i njihovoj visini. Navedenu činjenicu tuženik nije dokazao, pa su žalbeni navodi u tom pravcu neosnovani.

34. Isto tako valja istaknuti da je Sud EU u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“.

35. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ( NN 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako ugovaranje takve naknade nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice, odnosno njenog prednika kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Stoga su neosnovani žalbeni navodi u tom smislu.

36. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare jer se prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na ništetnost ne gasi, odnosno ne zastarijeva. Pored toga smisao i domet odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a je da odluka u sporu o utvrđenju ništetnosti ugovora ima za posljedicu ostvarivanje prava na restituciju. Stoga novčano potraživanje tužiteljice predstavlja zahtjev za povrat onog što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i treba ga promatrati zajedno sa zahtjevom za ništetnost takve odredbe slijedom čega takvo ostvarivanje prava tužiteljice na restituciju ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom umanjilo značaj instituta ništetnosti koji je bezvremenski.

37. Stoga zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

38. Neosnovani su i žalbeni navodi da tužiteljica nije dokazala visinu spornih naknada jer ista jasno proizlazi iz sadržaja predmetnih ugovora. Tako je visina ulazne naknade i naknade za osiguranje određena u postotku od ugovorenog iznosa kredita iz čega proizlazi da se radi o iznosima od 962,25 kn ( 1,50% ) i 1.616,55 kn ( 2,10%), dok je visina naknade za izradu Dodatka određena u fiksnom iznosu od 300,00 kn. Također visina plaćenih javnobilježničkih nagrada jasno je vidljiva iz ovjere javnog bilježnika na predmetnim ugovorima, pa je tako ista za Ugovor o kreditu od 13.07.2007. iznosila 616,10 kn, odnosno 82,00 eura ( primjenom pravila za preračunavanje i zaokruživanje ), a za Dodatak 487,40 kn, odnosno 65,00 eura. Iz navedenog proizlazi da su tužiteljica i njen prednik platili ukupno osnovom spornih naknada iznos od 3.982,30 kn, odnosno 528,54 eura, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

39. Međutim pogrešno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnost ugovornih odredbi čl. 12. st. 2. Ugovora o kreditu od 13.07.2007. i čl. 13. st. 1. Dodatka ugovoru o kreditu od 09.07.2010. koje se odnose na obvezu tužiteljice, odnosno njenog pravnog prednika na snašanja troškova javnog bilježnika.

40. Naime, cijeneći sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu ( čl. 12. st.2. ), kao i Dodataka ugovoru o kreditu ( čl. 13.st.1.), te uzimajući u obzir sve naprijed navedene odlučne okolnosti propisane odredbama ZZP/03, odnosno:

- da su odredbe o obvezi snašanja troškova solemnizacije pred javnim bilježnikom bile lako uočljive i jasne,

- da su sporne odredbe omogućavale tužiteljici i njenom predniku da sa pažnjom prosječnog potrošača procijene ekonomske posljedice koje iz toga za njih proizlaze slijedom čega se radi o transparentnim odredbama,

- da se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru o kreditu koji je zaključen temeljem zahtjeva potrošača,

- da je na temelju takvog ugovora potrošač stekao korist u vidu raspolaganja potrebnim novčanim sredstvima koja su mu odobrena od strane banke,

- da predmetan trošak solemnizacije nije plaćen banci, već javnom bilježniku,

- da je visina tog troška nije određena od strane tuženika kao banke, već je propisana javnobilježničkom tarifom, te ne ovisi o volji niti jedne strane ugovora,

- da su posljedično tome tužiteljica i njen prednik prilikom sklapanja ugovora mogli predvidjeti i provjeriti visinu tog troška,

- da su stranke predmetnim ugovorom sporazumno ugovorile javnobilježničko osiguranje za koje je nužna solemnizacije, a čija ništetnost nije upitna,

- da se navedena dispozitivna odredba odnosi na uobičajan trošak za ovakve vrste ugovora ( kredit ),

proizlazi po stavu ovog drugostupanjskog suda, da je tuženik mogao razumno pretpostaviti da bi u poštenom i pravičnom poslovanju tužiteljica i njen suprug pristali na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima, te da ugovaranjem takve odredbe nije došlo do značajne neravnoteže koja bi ozbiljno oštetila pravni položaj potrošača.

41. Naime, činjenica da se o spornoj odredbi glede troškova solemnizacije, nije pojedinačno pregovaralo, sama po sebi, ne čini takvu odredbu nepoštenom, već ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo mora biti takva da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što u konkretnom slučaju nije utvrđeno.

42. Valja istaknuti da nesporno solemnizacija ugovora služi osiguranju tuženikove tražbine, međutim istovremeno se radi o legitimnom pravu tuženika kao vjerovnika, te navedeno samo po sebi ne znači da se radi o odredbi u isključivom interesu tj. koristi tuženika kao banke, već po stavu ovog suda, trošak solemnizacije predstavlja objektivnu, stvarnu i razmjernu posljedicu odobrenja kredita na zahtjev potrošača, odnosno protučinidbe ( stavljanje na raspolaganje određenih novčanih sredstva).

43. Slijedom navedenog u tom dijelu je prvostupanjska presuda preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenjem te odredbe o trošku solemnizacije ništetnom, kao i u dijelu zahtjeva za povratom iznosa od 147,00 eura ( 82,00 + 65,00 eura ).

44. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio o trošku postupka vodeći računa o načelu djelotvornosti Direktive 93/13/EEZ. Štoviše tužiteljica sa konačnim tužbenim zahtjevom nije uspjela u neznatnom dijelu, a u odnosu na koji dio nisu nastali posebni troškovi. Stoga činjenica da je ovom odlukom djelomično preinačena prvostupanjska odluka, a obzirom na načelo djelotvornosti Direktive 93/23/EEZ, nije od utjecaja na prvostupanjsku odluku o trošku. Pri tom valja istaknuti da iz sadržaja žalbe ne proizlazi na koje se konkretno parnične troškove i iz kojeg razloga upire žalbom, a ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

45. Obzirom na navedeno primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u toč. I), II), III) i IV) izreke ove presude, dok je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP- a odlučeno kao u toč. V), VI) i VII) izreke ove presude.

46. Također cijeneći načelo djelotvornosti Direktive 93/13/EEZ, kao i odredbu čl. 154. st. 5. u svezi sa odredbom čl. 166. ZPP-a, tuženiku nije priznat trošak žalbenog postupka kako je odlučeno u toč. VIII) izreke.

47. Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u dijelu toč. I), dijelu toč. II) i toč. III) izreke.

U Rijeci, 16. ožujka 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Branka Ježek Mjedenjak