Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-93/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sucu tog suda Alenu Perhatu, u pravnoj stvari tužitelja BC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Anti Pecirepu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Republike Hrvatske, za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, OIB: 66486182714, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj 17 Pr- 328/2017 od 14. listopada 2022. godine, dana 16. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj 17 Pr-328/2017 od 14. listopada 2022. godine u dijelu točke I izreke u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 8.809,64 kuna/1.169,24 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisanoj za ostale odnose koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate sukladno članku 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućom na iznos od 1.669,22 kuna/221,54 eura[1] od 16. svibnja 2012. godine, na iznos od 3.806,11 kuna/505,16 eura od 16. kolovoza 2012. godine, na iznos od 314,75 kuna/41,77 eura od 16. veljače 2013. godine, te na iznos od 3.019,56 kuna/400,76 eura od 16. lipnja 2014. godine, pa sve do isplate, kao i u dijelu iste točke izreke za dosuđene troškove parničnog postupka u iznosu od 11.703,12 kuna/1.553,27 eura, te dosuđenu zakonsku zateznu kamatu na taj iznos za razdoblje od 14. listopada 2022. godine do isplate.

1 Fiksni tečaj konverzije: 1 euro = 7,53450 eura

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj 17 Pr-328/2017 od 14. listopada 2022. godine u dijelu točke izreke za dosuđene troškove parničnog postupka u iznosu od 3.515,63 kuna/466,61 eura (preko dosuđenih troškova parničnog postupka u iznosu od 11.703,12 kuna/1.553,27 eura do dosuđenih troškova parničnog postupka u iznosu od 15.218,75 kuna/2.019,88 eura), kao i za dosuđenu zakonsku zateznu kamatu na taj iznos i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.515,63 kuna/466,61 eura, kao i zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na taj iznos po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počev od 14. listopada 2022. godine pa do isplate.

III Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I izreke) naloženo je tuženiku da tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 8.809,64 kuna/1.169,24 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisanoj za ostale odnose koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate sukladno članku 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućom na iznos od 1.669,22 kuna od 16. svibnja 2012. godine, na iznos od 3.806,11 kuna od 16. kolovoza 2012. godine, na iznos od 314,75 kuna od 16. veljače 2013. godine, te na iznos od 3.019,56 kuna od 16. lipnja 2014. godine, pa sve do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 15.218,75 kuna/2.019,88 eura, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počev od 14. listopada 2022. godine pa do isplate, sve u roku od 8 dana.

2. U točki II izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće pod točkom I izreke.

3. U točki III izreke odbijen je tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva kojim traži da se isplata uz pripadajuću zateznu kamatu izvrši na žiro-račun njegovog punomoćnika Ante Pecirepa, odvjetnika iz Zagreba.

4. Protiv te presude, u dijelu koji se odnosi na točku I izreke, pravovremenu žalbu podnosi tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a uz žalbu prilaže sudske odluke na koje se poziva u tom pravnom lijeku, te podnosi zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

5. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže da se žalba odbije, pri čemu prilaže sudske odluke na koje se poziva u odgovoru na žalbu, te potražuje naknadu troškova žalbenog postupka.

6. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

7. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke Daria Jankovića, te iskaza tužitelja i svjedoka TC, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog parničnog postupka zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe radi isplate iznosa od ukupno 8.809,64 kuna/1.169,24 eura bruto na ime naknade neisplaćenih dodataka na plaću za ostvareni prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom, noću, blagdanom i u smjenama, uz pripadajuću zateznu kamatu tekuću od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do njegove isplate.

8. U vezi toga utvrđuje da evidencije radnog vremena za tužitelja koje prileže spisu nisu potpune, niti su pravilno i točno vođene, pa da samim time ne odražavaju stvarno vrijeme koje je tužitelj kao djelatna vojna osoba proveo na terenu, zbog čega vještak Dario Janković nije mogao sačiniti obračun svih prekovremenih sati koje je tužitelj doista odradio.

8.1. Naime, u vezi toga utvrđuje kako iz iskaza tužitelja i svjedoka TC proizlazi da evidencije radnog vremena nisu bile točne, a da takva evidencija u smislu odredbe članka 4. stavak 1. i 2. i odredbe članka 131. stavak 4. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, u nastavku teksta: ZR) između ostalog podrazumijeva i evidenciju o prekovremenom radu radnika koja mora biti potpuna i u skladu sa stvarno odrađenim satima prekovremenog rada, te eventualno ostvarenim slobodnim danima, gdje bi također trebalo biti vidljivo za koliko sati prekovremenog rada su ostvareni, a da u konkretnom slučaju priložena evidencija o prekovremenom radu ne ispunjava te kriterije, jer da je tužitelj dokazao da ta evidencija koja se odnosi na rad na terenu ne odražava stvarno vrijeme provedeno na radu, a da se istome ne može stavljati na teret okolnost da spornu evidenciju nije osporavao kroz upravni postupak, jer da je isti unatoč činjenici da je tu evidenciju potpisao, u odnosu na istu isticao prigovore koje tuženik kao poslodavac nije razmatrao.

9. Stoga utvrđuje da tužitelju pripada pravo na naknadu po utuženoj osnovi po varijanti nalaza i mišljenja navedenog vještaka po kojoj je izračun neplaćenih (utuženih) dodataka na plaću sačinjen uz umanjenje za slobodne dane, dakle ne uzimajući u obračun dostavljenu dnevnu evidenciju radnog vremena tužitelja, po kojoj varijanti utvrđuje da tužitelju za prekovremeni rad, te rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom pripada u utuženom razdoblju naknada u ukupnom bruto iznosu od 8.809,64 kuna/1.169,24 eura, pa pozivom i na odredbu članka 10. stavak 3. Zakona o obrani („Narodne novine“ br. 33/02, 58/02 i 76/07), odredbu članka 96. stavak 1. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07 i 88/09, u nastavku teksta: ZSOS), kao i na odredbe Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ br. 118/09) dosuđuje tužitelju potonji novčani iznos, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate.

10. Prethodno tome, utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare, jer utvrđuje da prva tražbina koju tužitelj potražuje od tuženika preciziranim tužbenim zahtjevom dospijeva s danom 16. svibnja 2012. godine, a da se prigovor zastare odnosi na potraživanja koja su dospjela prije 12. ožujka 2012. godine.

11. Pozivom na odredbu članka 45. stavak 1., 2., 4. i 5. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/11, 144/12, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14 i 136/15), kao i na odredbu članka 61. stavak 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14) odlučuje kao u točki II izreke pobijane presude.

12. Osim toga, odbija i zahtjev tužitelja da se isplata uz pripadajuću zateznu kamatu izvrši na žiro-račun njegovog punomoćnika (točka III izreke pobijane presude), jer utvrđuje da takvo određivanje načina isplate ne može biti predmet tužbenog zahtjeva.

13. Odluku o troškovima parničnog postupka temelji na odredbi članka 154. ZPP-a.

14. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa dakle niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Naime, protivno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja jasno je obrazložio na temelju čega je utvrdio da su dostavljene evidencije o radu tužitelja bile netočne i zbog čega nisu odražavale njegovo stvarno radno vrijeme, dakle zbog čega iste nisu vjerodostojne, te je u tom pogledu pravilno poklonio vjeru iskazima tužitelja i svjedoka TC koji su jasno i detaljno kazivali o načinu vođenja evidencije radnog vremena i prigovorima na tu evidenciju koje tuženik nije usvajao, pri čemu na manjkavost vođenja sporne evidencije radnog vremena koja se odnosi na tužitelja ukazuje i vještak Dario Janković navodeći kako tuženik za utuženo vremensko razdoblje nije dostavio u spis dokumentaciju iz koje bi se bez zadrške i bilo kakve dvojbe moglo utvrditi kada su, u kojem trajanju i za koji prekovremeni rad odobravani pojedini slobodni dani za prekovremeni rad (naloge za utvrđivanje vremena u kojem je ostvaren prekovremeni rad i slobodni dani).

15. U vezi toga valja navesti, kako pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud, da je odredbom članka 4. stavak 1. ZR-a, koji propis je bio na snazi u utuženom vremenskom razdoblju, bilo propisano da je poslodavac dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, koja evidencija mora sadržavati podatke o radnicima i o radnom vremenu (stavak 2.), a ministar će pravilnikom propisati sadržaj i način vođenja evidencije iz stavka 1. ovoga članka (stavak 4.), pri čemu je odredbom članka 131. stavak 4. ZR-a bilo propisano da u slučaju spora u svezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz članka 4. stavka 1. ovoga Zakona na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu (ovdje tuženiku).

16. Budući je tužitelj tijekom ovog parničnog postupka osporio da je tuženik vodio evidenciju o njegovom radnom vremenu na propisani način, odnosno o ostvarenom prekovremenom radu, dakle da je takva evidencija vođena na način propisan odredbom članka 2. stavak 1. podstavak 2. i članka 8. stavak 1. točka 5. (prekovremeni rad) Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“ br. 37/11), a za koje tvrdnje je tijekom prvostupanjskog postupka višekratno navodio jasne, određene i detaljne razloge, za koje je predložio i provođenje dokaza saslušanjem navedenog svjedoka, to je protivno žalbenim navodima tuženika pravilno sud prvog stupnja prihvatio onu varijantu nalaza i mišljenja navedenog vještaka koja je sačinjena na temelju podataka o trajanju prekovremenog rada tužitelja prema iskazima te stranke i saslušanog svjedoka.

17. Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je udovoljio tužbenom zahtjevu i presudio kao u točki I izreke pobijane presude, u skladu s odredbom članka 169. stavak 1-3. ZSOS-a, koji Zakon je bio na snazi u utuženom razdoblju do 25. lipnja 2013. godine, odnosno u skladu s odredbama članaka 135., 136., 137. i 139. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 73/13), koji propis je važio od 26. lipnja 2013. godine pa do kraja utuženog razdoblja.

18. Pri tome valja navesti da se u konkretnom slučaju radi o postupku u sporu male vrijednosti, jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 eura (članak 458. stavak 1. ZPP-a), pa su u smislu odredbe članka 467. stavak 1. ZPP-a nedopušteni svi oni žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost i/ili potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, jer se presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti ne može pobijati iz tog žalbenog razloga.

19. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelju pripada pravo na naknadu cjelokupnih troškova predmetnog parničnog postupka od tuženika, jer isti nije uspio samo s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva (točka II izreke pobijane presude), zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, pa se pravo tužitelja na naknadu parničnih troškova temelji na odredbi članka 154. stavak 5. ZPP-a.

19.1. Međutim, u pravu je žalitelj kada osporava visinu dosuđenih troškova postupka, jer je tužitelju imajući u vidu vrijednost konačno postavljenog tužbenog zahtjeva trebalo u skladu s odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, u nastavku teksta: Tarifa) dosuditi slijedeći trošak za radnje njegovog punomoćnika- odvjetnika: iznos od 750,00 kuna/99,54 eura za sastav prijedloga za mirno rješenje spora (Tbr. 28. Tarife), iznos od 750,00 kuna/99,54 eura sa sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), iznos od ukupno 3.000,00 kuna/398,16 eura za sastav obrazloženih podnesaka od 06. rujna 2017. godine, 18. prosinca 2017. godine (isti je protivno žalbenim navodima tuženika bio potreban za vođenje parnice), 14. svibnja 2020. godine i 22. siječnja 2021. godine (iznos od 750,00 kuna/99,54 eura po podnesku-Tbr. 8. toč. 1. Tarife), iznos od 187,50 kuna/24,89 eura za sastav podneska od 19. rujna 2018. godine (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), iznos od ukupno 1.500,00 kuna/199,08 eura za zastupanje na ročištima od 18. siječnja 2021. godine i 13. rujna 2022. godine (iznos od 750,00 kuna/99,54 eura po ročištu-Tbr. 9. toč. 1. Tarife), iznos od 375,00 kuna/49,77 eura za zastupanje na ročištu od 14. listopada 2022. godine na kojem je objavljena pobijana presuda (Tbr. 9. toč. 3. Tarife), iznos od 1.640,62 kuna/217,75 eura na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 42. Tarife), te iznos od 3.500,00 kuna/464,53 eura na ime plaćenog troška vještačenja, dakle sveukupno 11.703,12 kuna/1.553,27 eura, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, u skladu s odredbom članka 151. stavak 3. ZPP-a, dok je u preostalom dijelu trebalo odbiti zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova, pa tako i za sastav podneska od 29. studenoga 2021. godine, jer je istome već priznat i dosuđen trošak za sastav četiri obrazložena podneska iz Tbr. 8. toč. 1. Tarife.

20. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku u dijelu naznačenom u točki I izreke ove presude, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, dok je djelomičnim uvaženjem njegove žalbe i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke iste presude.

21. Budući je tuženik samo djelomično uspio u žalbenom postupku, i to jedino u manjem dijelu odluke o parničnim troškovima kao sporednog zahtjeva, zbog čega istome nisu nastali posebni troškovi, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi, a na jednaki način odlučeno je i o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova u vezi odgovora na žalbu, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

22. Presuda suda prvog stupnja u točkama II i III izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 16. ožujka 2026. godine.

S U D A C :

Alen Perhat