Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4183/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Vesni Žulj, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice IN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici Marinko Brajko i Marino Brajko, odvjetnici u Đakovu, protiv tuženika Offcut d.o.o. u likvidaciji, OIB: 55525619967, Zagreb, Strojarska cesta 20, kojeg zastupa punomoćnik Goran Jujnović Lučić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Jujnović, Lučić, Marković, Ivandić, Galić d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj: P-34/2025-7 od 24. listopada 2025., dana 13. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj: P-34/2025-7 od 24. listopada 2025.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan, prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, istaknut po tuženiku.

2. Rješenje suda prvog stupnja pobija žalbom tuženik zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže pobijano rješenje preinačiti, ili ukinuti i, prema potrebi, predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak, uz nadoknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je sljedeće:

- da je tužiteljica 14. veljače 2022. podnijela Općinskom sudu u Đakovu tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate;

- da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti tog suda, ističući kako su stranke odredbom članku 14.3. Ugovora o kreditu br. 17924 od 23. ožujka 2006, sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika, VB Leasing d.o.o., kao davatelja kredita za slučaj spora ugovorile nadležnost suda u Zagrebu, te da se opća mjesna nadležnost određuje prema mjestu sjedišta tuženika, a koje je u Zagrebu;

- da se tužiteljica usprotivila tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti, osporavajući prorogacijsku klauzulu u smislu da se radi o nepoštenoj odredbi, protivnoj načelu savjesnosti i poštenja, unaprijed formuliranoj na obrascu tuženika kao trgovca, o kojoj se nije pregovaralo, pa time ništetnoj odredbi, pozivajući se pri tome na odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003., dalje: ZZP/2003), i članka 1. stavka 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ.

- da je tužiteljica istaknula kako je ugovorena mjesna nadležnost suda „daleko od potrošača“, kojom je prouzročena značajna neravnoteža između stranaka, s obzirom na to da bi tužiteljica radi vođenja ovog postupka morala putovati u 240 kilometara udaljen Zagreb gdje tuženik ima svoje sjedište, da se tužiteljica poziva i na članak 19. I stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine kojim je izričito propisano da potrošač u sporovima koji nastanu u svezi s ugovorom o kreditu može pokrenuti postupak pred sudovima gdje druga ugovorna strana ima svoje sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, a što je u konkretnom slučaju Općinski sud u Đakovu.

5. Polazeći od nespornih činjenica: da je predmet spora u vezi s ugovorom o kreditu u kojem tužitelj ima status potrošača, a tuženik trgovca; da nije sporno da tužitelj ima prebivalište na području za koji je nadležan sud kojemu je podnesena tužba te da među strankama nakon nastanka ovog spora nije sklopljen sporazum o prijenosu mjesne nadležnosti, to je primjenom odredbe članka 19.l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine” broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22. i 156/23., dalje ZPK), sud prvog stupnja zaključio kako je mjesno nadležan za postupanje u predmetnom postupku, zbog čega je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, ocijenio neosnovanim, Sud prvog stupnja je, pored navedenog istaknuo kako za konačnu odluku o prigovoru mjesne nenadležnosti prema odredbi članka 19.l ZPK nije relevantno pitanje valjanosti prorogacijske klauzule iz ugovora o kreditu.

6. U konkretnom slučaju člankom stranke su u članku 14.3. Ugovora o kreditu br. 17924 od 23. ožujka 2006, koji je sklopljen između tužiteljice, kao korisnice kredita i pravnog prednika tuženika, VB Leasing d.o.o., kao davatelja kredita, za slučaj spora ugovorile nadležnost suda u Zagrebu, dakle, u mjestu sjedišta kreditora (članak 70 ZPP).

7. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu i isplata preplaćenih iznosa na ime razlike u tečaju u valuti glavnice u CHF. Budući da tužiteljica u konkretnom ugovornom odnosu ima status potrošača, a tuženik trgovca, na konkretan pravni odnos primjenjuje se mjerodavno potrošačkom pravio.

7.1. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, a koji je mjerodavni propis koji se ima primijeniti u ovoj pravnoj stvari, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredbom članka 87. stavka 1. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

7.2. Identične odredbe sadrži i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. broj 19/2022. i 59/2023.) koji je na snazi u ovom trenutku, a kojim Zakonom je u hrvatsko zakonodavstvo preuzeta Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.).

7.3. Prema odredbi članka 19 l. stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23) u sporovima koji nastane u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna stana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta, gdje potrošač ima prebivalište.

7.4. Kako ZPP ne sadrži prisilne (kogentne) odredbe o isključivoj nadležnosti za potrošačke sporove, ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti o kojoj nisu vođeni pojedinačni pregovori, nije na temelju članka 81. stavka 5. ZZP/2003 izuzeta iz područja primjene glave 10. II. dijela tog Zakona („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima).

7.5. Ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti ne odnosi se na predmet ugovora i cijenu pa u smislu odredbe članka 84. ZZP/2003 podliježe testu poštenosti iako je jasno i lako razumljivo sastavljena.

7.6. Iz sadržaja članka 14.3. Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je u slučaju spora iz Ugovora ili u vezi s Ugovorom davatelj ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu. Ta je odredba omogućavala tužiteljici da precizno procijeni pravne i ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni nadležnost suda za slučaj spora, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (udaljenost od mjesta njezinog prebivališta do nadležnog suda), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba (i) poštena.

7.7. Nadalje, ugovorna odredba kojoj je svrha prenijeti nadležnost za sve sporove koji mogu proizaći iz potrošačkog ugovora na sud u kojem trgovac ima sjedište, obvezuje potrošača da se podvrgne isključivoj nadležnosti suda koji može biti udaljen od njegova prebivališta (boravišta). To njemu može otežati sudjelovanje u postupku jer troškovi mogu biti odvraćajući i uzrokovati to da on odustane od tužbe koja je jedino učinkovito pravno sredstvo za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi.

7.8. Osim toga, riječ je o ugovornoj odredbi koja isključivo pogoduje trgovcu jer mu omogućuje da sve sporove u vezi sa svojim profesijom vodi na sudu koji se nalazi u mjestu njegova sjedišta i da time olakšano organizira svoje sudjelovanje pred sudom, bez da potrošač zauzvrat uživa ikakvih pogodnosti od nje. Kakva god bila priroda potrošačkog ugovora, ovakva ugovorna odredba umanjuje učinkovitost sudske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi.

7.9. Iz navedenog proizlazi da prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja prenosi isključivu mjesnu nadležnost na sud u Zagrebu gdje tuženik ima sjedište i koji je 240 km udaljen od mjesta prebivališta tužiteljice, što svakako povećava troškove sudjelovanja tužiteljice, uključivo i njezinog osobnog sudjelovanja u postupku u smislu članka 89. stavka 2. i članka 264. ZPP, te povećava i ukupne troškove postupka koje će po okončanju spora snositi neuspješna stranka, zadovoljava uvjete za ocjenu nepoštenosti u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/2003.

7.10. Nepoštena ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog potrošačkog ugovora je na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 ništetna pa se smatra da ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženika (u Zagrebu) nikad nije niti postojala (ništetnost prorogacijske klauzule ex tunc).

7.11. Slijedom navedenog, odredba članka 14. 3. Ugovora o kreditu, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana, te tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj. Ista uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi ona, čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bila izvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom na to da se njezino sjedište nalazi upravo u Zagrebu. Stoga se radi o nepoštenoj i ništetnoj odredbi.

7.12. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, Općinski sud u Đakovu nadležan je kao sud mjesta gdje tužiteljica kao potrošač ima prebivalište, sve prema citiranom članku 19. l. stavak 1. ZPK, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

8. Posebno treba istaknuti da se članak 19.l stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15, dalje ZID ZPK) koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. u ovom predmetu primjenjuje jer je riječ o procesnoj odredbi koja se primjenjuje na sve sporove u tijeku nakon stupanja na snagu te se primjenjuje na svaki spor koji nastane u vezi s ugovorom o kreditu potrošača.

9. Slijedom navedenog, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo je pravilno primijenjeno, pa je, odbijanjem žalbe tuženika kao neosnovane, valjalo pobijano rješenje suda prvog stupnja, potvrditi (članak 380. točka 2. ZPP.).

U Zagrebu 13. ožujka 2026.

Sutkinja

Vesna Žulj