REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-2305/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva KNEZOVIĆ & Partneri j.t.d., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon javne, glavne rasprave zaključene 17. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, s danom objave 13. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu br. 216-216/2005 od 13. lipnja 2005. godine između AĐ, Split, Mosečka 2, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu 1,25% (jedancijelihdvadesetpetposto) jednokratno.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, naknaditi tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, iznos od 746,83 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 29. lipnja 2005. do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. određena Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate, određena uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku, Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 872,64 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 13. ožujka 2026. do isplate, određenom uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 160,96 EUR sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su CĐ i tuženik sklopili ugovor o kreditu br. 216-216/2005 od 13. lipnja 2005. Ističe da su korisnik kredita i tužitelj sklopili ugovor o cesiji na temelju kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Ističe da je čl. 5. ugovora o kreditu ugovoreno naplaćivanje administrativne naknade. Administrativna naknada naplaćena je u iznosu od 746,83 EUR. Takva odredba je ništetna te je tuženik dužan vratiti plaćene iznose na temelju stečenog bez osnove. Navodi da je odredba netransparentna, nepoštena, nezakonita i ništetna. Poziva se na čl. 272. Zakona o obveznim odnosima. Predlaže utvrditi ništetnom navedenu odredbu te naložiti tuženiku naložiti tužitelju iznos od 746,83 EUR.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te zastare. Navodi da se radi o zabrani manjeg značenja. Odredba čl. 5. ugovora o kreditu je jasna, vidljiva i lako uočljiva. Poziva se na presude Suda EUR C-621/17, C-84/19, C-224/19, C-259/19, C-565/21 i C-186/16. Navodi da su troškovi obrade kredita standard bankarskog poslovanja. Bankarski sektor jedan je od najreguliranijih sektora u gospodarstvu te je konstantno pod intenzivnim nadzorom HNB-a. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, kao neosnovan.

3. Tužitelj u podnesku do 16. studenog 2025. navodi da je Vrhovni sud RH zauzeo pravni stav u Revd-1966/23 i Revd-3314/24 u pogledu vrijednosti predmeta spora. Osporava prigovor aktivne legitimacije i pasivne legitimacije. Navodi da je banka nepošten stjecatelj.

4. Tuženik u podnesku od 5. siječnja 2026. navodi da je korisnike kredita platio troškove u iznosu od 746,83 EUR / 5.626,97 kn 29. lipnja 2005.

5. Tijekom postupka sud je pročitao povijesni izvadak pravnog prednika tuženika (listovi 8. – 361. spisa), obavijest o ustupu tražbine (list 362., 424., 425. i 426. spisa), obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe (list 363. spisa), ugovor o kreditu s prilozima (listovi 364. – 423. spisa), ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (listovi 427. – 432. spisa), odluku o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. (listovi 515. – 539., 568. – 595. spisa) te saslušao svjedoka AĐ (listovi 601. i 602. spisa).

6. Također, sud je pročitao svu sudsku praksu iz spisa koja djeluje snagom svoje pravne argumentacije.

7. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, na temelju odredbe iz čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje u tekstu: ZPP), ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 5. ugovora o kreditu br. 216-216/2005. od 13. lipnja 2005., sklopljenog između korisnika kredita i pravnog prednika tuženika, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita da plati troškove obrade kredita u iznosu od 1,25 % jednokratno te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 746,83 EUR na ime plaćenog iznosa za navedenu naknadu.

9. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita AĐ i pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bankd d.d. ugovorili kredit br. 215-216/2005 od 13. lipnja 2005. (listovi 364. – 372. spisa).

10. Ujedno između stranaka nije sporno da ugovor o kreditu u odredbi iz čl. 5. sadrži odredbu koja glasi:

"Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1.25 % jednokratno."

11. Sporno je je li tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe. Sporno je je li predmetna odredba ugovora o kreditu iz čl. 5. ništetna. S navedenim u vezi, sporno je je li tužiteljev restitucijski zahtjev na povrat iznosa od 746,83 EUR osnovan. Sporno je je li potraživanje tužitelja zastarjelo.

12. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja i pravnog prednika tuženika od 1. lipnja 2023. (listovi 427. – 432. spisa) vidljivo je da je korisnik kredita, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema pravnom predniku tuženika po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj: 216-216/2005 od 13. lipnja 2005. Navedenim ugovorom o cesiji korisnik kredita je na tužitelja prenijela sve novčane tražbine po osnovi ništetnih odredbi u vidu valute, kamata i svih plaćenih naknada (posebice čl. 1. t. 2. ugovora o cesiji).

13. Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

14. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

15. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

16. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja korisnika kredita, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, 96/2003. – dalje u tekstu: ZZP/2003.), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko-pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

17. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupi, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 1. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

18. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

19. Zaključno, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu br. 216-216/2005 od 13. lipnja 2005.) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

20. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019., gdje je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.“

21. Zbog navedenog, a suprotno navodima i osporavanju tuženika, tužitelj je, kao primatelj prenesene tražbine, aktivno legitimiran podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu, kao i zahtjev za isplatu iznosa kojeg je pravni prednik tuženika, odnosno tuženik, stekao po osnovi ništetne odredbe ugovora.

22. Nadalje, ugovor o kreditu, između korisnice kredita i pravnog prednika tuženika, sklopljen je 13. lipnja 2005., zbog čega na navedeni obvezni odnos valja primijeniti odredbe ZZP/2003.

23. Prema odredbi iz čl. 3. t. 1. ZZP/2003. u smislu toga Zakona izraz potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

24. S navedenim u vezi, a uvidom u ugovor o kreditu, jasno proizlazi da je ugovor o kreditu s pravnim prednikom tuženika sklopio korisnik kredita, kao fizička osoba, te da se radi o stambenom kreditu građana (listovi 364. – 372. spisa). Na glavnoj raspravi 17. veljače 2026. (listovi 601. i 602. spisa) korisnik kredita je naveo da se radi o kreditu za kupnju osobnog vozila kojeg je koristio za svoje osobne potrebe te nikada nije koristio za poslovne potrebe. Navedeno nije od utjecaja na sam meritum spora jer je u svakom slučaju i stan i automobil, prema ugovoru i navodnima svjedoka, kupljen i korišten isključivo za osobne potrebe te nisu korišteni za poslovne potrebe, dok tuženik tijekom postupka nije niti tvrdio, niti dokazao suprotno (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a).

25. Zbog navedenog, korisnik kredita je potrošač u smislu odredbe iz čl. 3. t. 1. ZPP/2003.

26. Prema odredbi iz čl. 3. t. 2. ZZP/2003. izraz trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

27. Zbog navedenog, tuženik je trgovac u smislu odredbe iz čl. 3. t. 2. ZPP/2003.

28. Sud je saslušao svjedoka korisnika kredita AĐ na glavnoj raspravi 17. veljače 2026. (list 601. i 602. spisa) koji je naveo da je podigao kredit kod pravnog prednika tuženika 2005. radi kupnje vozila koje je korišteno za osobne potrebe i koje nije korišteno za poslovne potrebe. Ugovor je prije potpisivanja pročitao. Nije znao je li mu bilo sve jasno jer se sve odvijalo jako brzo, u stvari je trebao samo njegov potpis. Ništa mu nije objašnjeno. Ništa mu nije objašnjeno oko troškova obrade. Troškovi obrade bili su uvjet dizanja kredita. Nije mogao pregovarati oko pojedine odredbe ugovora.

29. Sud je prihvatio iskaz svjedoka, kao istinit, jer je iskazivala uvjerljivo, životno, logično ali nije prihvatio iskaz u dijelu koji se odnosi na namjenu podizanja kredita jer je u tom dijelu iskaz svjedoka suprotan ispravama u spisu. Naime, iz ugovora u spisu proizlazi da se radi o stambenom kreditu, odnosno o kreditu podignutom za adaptaciju stana i zatvaranje nekog drugog kredita kod pravnog prednika tuženika.

30. Tuženik u ovom predmetu nije predlagao da se sasluša djelatnik ili djelatnici tuženika koji su pregovarali i koji su sklopili ugovor o kreditu iz ovoga predmeta (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a).

31. Prema odredbi iz čl. 81. st. 1. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

32. Prema odredbi iz čl. 81. st. 2. ZZP/2003. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

33. Uz navedeno, a prema odredbi iz čl. 81. st. 4. ZZP/2003. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

34. Prema odredbi iz čl. 83. ZZP/2003. prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

35. Prema odredbi iz čl. 84. ZZP/2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

36. Prema odredbi iz čl. 85. ZZP/2003. ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

37. Prema odredbi iz čl. 86. ZZP/2003. dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača. Pravilo iz prethodnog st. ovoga čl. ne primjenjuje se u postupcima pokrenutim na temelju čl. 88. toga Zakona (st. 2.).

38. Prema odredbi iz čl. 87. ZZP/2003. nepoštena ugovorna odredba je ništava.

39. Uz odgovor na tužbu tuženik dostavlja odluku o naknadama za usluge pravnog prednika tuženika (listovi 515. – 539. spisa), bez datuma ali na kojem je naznačeno da se primjenjuje od 1. veljače 2005. Ugovor o kreditu u ovom predmetu podignut je 13. lipnja 2005., čime bi proizlazilo da se na konkretan obvezno-pravni odnos primjenjuje navedena odluka. Odluka raščlanjuje tarifu za poslovne subjekte, što pravni prednik tužitelja nije i što nema primjenu u ovom predmetu. Odluka raščlanjuje tarifu za građane, što pravni prednik tužitelja jest, pa nadalje raščlanjuje kunsku štednju, deviznu štednju, tekuće i žiro račune, kartično poslovanje s različitim karticama, kredit itd. Unutar odredbi o naknadama za kredit evidentirani su troškovi obrade i vođenje kredita s visinom 1 – 3 % od iznosa odobrenog kredita. Nije naznačeno što troškovi obrade kredita obuhvaćaju, odnosno na što se odnose, nije naznačeno koja visina se primjenjuje u kojem slučaju tako da sud ne može provjeriti zašto je na pravnog prednika tužitelja primijenjen trošak obrade u iznosu od 1,25 % jednokratno.

40. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno, svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, sud je zaključio da je ugovor o kreditu od strane tuženika unaprijed formuliran ugovor (tzv. tipski ugovor – navedeno tuženik niti ne osporava). Time je sud zaključio i da je sporna odredba o troškovima obrade tipska odredba unutar ugovora o kreditu. Sud je ujedno utvrdio da stranke nisu pregovarale oko sporne odredbe ugovora. Nadalje, sud je utvrdio da sporna odredba uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu korisnika kredita, što će biti još dodatno obrazloženo.

41. Naime, u konkretnom predmetu radi se o stambenom kreditu, za adaptaciju stanja i za zatvaranje starije kreditne partije kod pravnog prednika tuženika. Sud je utvrdio da je korisnik kredita potrošač. Kredit je podignut u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 95.000,00 CHF dok su troškovi obrade plaćeni u iznosu od 746,83 EUR.

42. Nadalje, u spornoj odredbi odluke o naknadi nije uopće naznačeno, raščlanjeno ili na bilo koji način jasno određeno, pa čak niti odredivo na što se odnose troškovi obrade. Iz sporne odredbe ugovora o kreditu, a niti odluke koju je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, nije jasno što su uopće troškovi obrade. Naime, nije jasno i nije određeno, niti odredivo koje to naknade i troškovi nastaju za tuženika i kada.

43. Valja navesti da su troškovi obrade kredita u lipnju 2005. plaćeni u iznosu od 746,83 EUR dok je u to vrijeme prosječna bruto plaća po zaposlenom u pravnim osobama u Republici Hrvatskoj u 2005. bila 820,00 EUR. Iz navedenog, kao opće poznata činjenica, proizlazi zaključak da su plaćeni troškovi iznosili preko 91 % prosječne bruto plaće u RH za godinu u kojoj je podignut kredit. Time se na nikoji način plaćeni troškovi obrade kredita ne mogu shvatiti zabranom manjeg značenja, na koju pogrešno ukazuje tuženik, a niti se mogu shvatiti da ne uzrokuju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, sve na štetu korisnika kredita.

44. Valja navesti da je sud ujedno uzeo u obzir i da je ugovor o kreditu iz ovog predmeta stambeni kredit te da je korisnik kredita rješavao stambeno pitanje za kupnju stana u kojem i dan danas živi, a ne za poslovne potrebe.

45. Slijedom iznesenog, ugovorna odredba iz dijela čl. 5. ugovora o kreditu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP/2003.), je nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st. 1. ZZP/2003.).

46. Neosnovano upire tuženik na primjenu odredbe iz čl. 84. ZZP/2003. jer da je sporna odredba, prema tuženiku, jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. U konkretnom predmetu nema mjesta primjeni odredbe iz čl. 84. ZZP/2003. jer se navedena odredba odnosi samo na predmet i cijenu, dok je predmet spora u ovoj pravnoj stvari tzv. ulazna naknada za kredit.

47. Također, nema mjesta primjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015, 78/2015., 102/2025., 52/2016., 128/2022. i 156/2023.) jer je navedeni zakon donesen 2009. dok je ugovorni odnos, u odnosu na navedenu odredbu, nastao prije stupanja na snagu navedenog Zakona (studeni 2006.).

48. Ujedno, iz istog razloga nema mjesta ni primjeni odredbi Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine br. 15/2014.).

49. Slijedom iznesenog, a kako je sud utvrdio da je nepoštena sporna odredba iz dijela čl. 5. ugovora o kreditu, to je na temelju odredbe iz čl. 87. st. 1. nepoštena ugovorna odredba ništava.

50. Prema odredbi iz čl. 322. st. 1. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

51. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

52. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi ništetnom dio odredbe čl. 5. ugovora o kreditu, zbog čega je odlučeno kao u točki I. izreke.

53. Prema odredbi iz čl. 1111. st. 1 ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

54. Prema odredbi iz čl. 1111. st. 3. ZOO-a obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

55. Visina u ovom predmetu nije sporna.

56. Prema odredbi iz čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

57. S obzirom na to da je tuženik, kao stjecatelj, kao banka i time profesionalac u svojoj djelatnosti (čl. 10. st. 2. ZOO-a), bio nepošten od dana stjecanja iznosa stečenog na temelju ništetne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, to tuženiku pripada plaćena ulazna naknada od dana plaćanja, koji između stranaka nije sporan, a koji i odgovara postavljenom tužbenom zahtjevu, sve na ukupan iznos od 746,83 EUR, sve na temelju odredbe iz čl. 1115. u vezi s čl. 29. st. 1. ZOO-a, a po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima.

58. Neosnovan je prigovor zastare jer zastara počinje teći od trenutka donošenja ove presude kojom se utvrđuje ništetnom ugovorna odredba iz čl. 5. ugovora o kreditu, suprotno upiranju tuženika, sve primjenom odredbe iz čl. 215. st. 1. ZOO-a.

59. U ovoj pravnoj stvari tužitelj u tužbi traži isplatu iznosa od 746,83 EUR. Stoga je sud zaključio da je vrijednost predmeta spora upravo vrijednost kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva dok deklaratorni dio tužbenog zahtjeva služio kao pomoćni tužbeni zahtjev za odlučivanje o zahtjevu za isplatu.

60. O troškovima postupka sud je odlučivao na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 155. ZPP-a te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023. i 107/2025. - dalje u tekstu: Tarife).

61. Stoga je, kao potrebne za vođenje parnice, u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a, tužitelju valjalo priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 EUR na temelju Tbr. 7.1. Tarife, troškove sastava podneska od 16. studenog 2025. u iznosu od 150,00 EUR na temelju Tbr. 8.1. Tarife, kao i troškove zastupanja, po punomoćniku, na ročištima 13. siječnja 2026. i 17. veljače 2026., za svako ročište iznos od 150,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife, kao i troškove ročišta za objavu presude u iznosu od 50,00 EUR na temelju Tbr. 9.3. Tarife, sve uvećano za PDV. Također tužitelju pripada trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,60 EUR i presudu u iznosu od 26,54 EUR. Slijedom iznesenog, tužitelju je valjalo priznati troškove parničnog postupka u iznosu od sveukupno 872,64 EUR, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZPP-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima, zbog čega je valjalo odlučiti kao u točki III. izreke.

62. Valjalo je odbiti previsoko zatražene troškove parničnog postupka u iznosu od 160,96 EUR. Navedeno stoga jer tužitelj za svaku radnju potražuje iznos od 200,00 EUR krivo ocjenjujući vrijednost predmeta spora. Stoga je valjalo odlučiti kao u točki IV. izreke presude.

U Zagrebu 13. ožujka 2026.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Dostaviti:

1. tužitelju, po pun., uz nalog za pristojbu 26,54 EUR

2. tuženiku, po pun.

3. kal. 30 dana