- 1 -              III Kr 147/2023-3

Broj: III Kr 147/2023-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog V. M. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 315. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17. i 118/18. - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o zahtjevu osuđenog T. M. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Virovitici od 14. rujna 2021. broj K-236/2020-18 i presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 3. kolovoza 2023. broj Kž-415/2021-3, u sjednici održanoj 10. siječnja 2024.,

p r e s u d i o   j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog T. M. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Virovitici od 14. rujna 2021. broj K-236/2020-18 i presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 3. kolovoza 2023. broj Kž-415/2021-3 osuđen je T. M. zbog počinjenog kaznenog djela protiv javnog reda - prisilom prema službenoj osobi u pokušaju iz članka 314. stavka 1. u vezi s člankom 34. KZ/11. na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.

2. Protiv te presude osuđeni T. M. je osobno i pravovremeno podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude s prijedlogom da se isti „usvoji i donese presuda kojom će se presuda prvostupanjskog i drugostupanjskog suda preinačiti na način da se oslobodi od kaznene odgovornosti podredno da mu se umjesto izrečene kazne zatvora izrekne uvjetna osuda odnosno da mu se izrečena kazna zatvora zamijeni radom za opće dobro odnosno podredno da se presuda prvostupanjskog i drugostupanjskog suda ukinu u cijelosti, a predmet vrati na ponovno suđenje“.

3. Na temelju članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80711., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08.) spis je sa zahtjevom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je 10. ožujka 2023. podnijelo pisani odgovor pod brojem Ksm-DO-188/2023-2 s mišljenjem da je zahtjev neosnovan.

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je osuđenom T. M. koji se na isti nije očitovao.

5. Zahtjev nije osnovan.

6. Osuđenik navodi kako zahtjev podnosi temeljem članka 515. ZKP/08. jer smatra da postoje povrede zakona na njegovu štetu, pri čemu ne precizira o kojoj povredi iz članka 517. ZKP/08. bi se u konkretnom slučaju radilo. Obrazlažući u nastavku razloge za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka osuđenik ističe kako su prvostupanjski i drugostupanjski sud tijekom postupka u potpunosti zanemarili sve dokaze koji su govorili u prilog njegove obrane, da se isti nisu niti potrudili shvatiti što se to stvarno dogodilo na terenu, a da je tome tako potvrđuju i obrazloženja pobijanih presuda koja su, po njegovom mišljenju, konfuzna, nerazumna, paradoksalna i apsurdna. Nadalje tvrdi kako svojim postupanjem niti u jednom trenutku nije silom ili prijetnjom da će izravno uporabiti silu spriječio službenu osobu u obavljanju službene radnje s obzirom da se pasivno branio i niti u jednom trenutku nije bilo koga napadao, vrijeđao ili na neki drugi način onemogućavao policijske službenike u obavljanju njihove dužnosti. Navodi kako niti jedan izvedeni dokaz jasno i nedvojbeno ne ukazuje na počinjenje utuženog kaznenog djela pa su sudovi u takvoj situaciji, primjenom pravila in dubio pro reo, trebali presuditi u njegovu korist.

6.1. Argumentirajući nadalje razloge za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka podnositelj zahtjeva ističe kako niti prvostupanjski sud, a isto tako niti drugostupanjski sud, nisu pravilno i s dovoljnim stupnjem izvjesnosti utvrdili sve odlučne činjenice na kojima se temelji odluka o kazni. Navodi kako navedeni sudovi, kada su donosili odluke o vrsti i visini kazne, nisu u dovoljnoj mjeri vodili računa o kriterijima propisanim člankom 47. KZ/11., zbog čega se, po njegovom mišljenju, izrečenom bezuvjetnom kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci neće postići svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11. Stoga smatra da mu je umjesto bezuvjetne kazne zatvora trebalo izreći uvjetnu osudu te odrediti da se izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od dvije godine ne počini novo kazneno djelo, pri čemu su, ako je to potrebno, mogli odrediti i maksimalni rok provjeravanja od pet godina ili su mu izrečenu zatvorsku kaznu mogli zamijeniti radom za opće dobro, eventualno i uz posebnu obvezu naknade nastale štete. Tvrdi kako će država, društvo i njegova obitelj imati najmanje koristi njegovim odlaskom u zatvor te da je za sve puno bolje da mu se omogući ostanak na slobodi na način da mu se izrekne rad za opće dobro.

6.2. Međutim, suprotno navodima iz zahtjeva, podnositelj zahtjeva nije u pravu kada tvrdi da su pravomoćnom presudom počinjene povrede zakona na njegovu štetu.

6.3. Naime, navodima i tvrdnjama osuđenika da niti jedan izvedeni dokaz jasno i nedvosmisleno ne ukazuje na njegovo počinjenje utuženog kaznenog djela, a u kojima se ustvari analiziraju njegova obrana i izvedeni dokazi (stranica 2., 5. odlomak odozgo do stranice 7., 5. odlomak odozgo obrazloženja zahtjeva) i gdje se u najvećem dijelu zahtjeva ponavljaju navodi i tvrdnje iz prethodno podnesene žalbe, u biti se osporava dokazanost pojedinih činjeničnih utvrđenja iz pravomoćne presude te se u suštini problematizira pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pravomoćnoj presudi, čime se pokušava ishoditi njegova preocjena u trećem stupnju, a mimo propisanih zakonskih uvjeta. Naime, ovakvi navodi osuđenika, a koji se u biti svode na njegovo viđenje činjeničnog stanja drugačijeg od utvrđenja prvostupanjskog suda, predstavljaju u biti ponovno polemiziranje s činjeničnim utvrđenjima i zaključcima suda prvog stupnja, pri čemu isti i nadalje ustrajava na tome kako je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sud trebao utvrditi drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrđeno pravomoćnom presudom. Međutim, pri tome osuđenik u potpunosti zanemaruje činjenicu da se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može podnijeti samo zbog točno propisanih povreda zakona (članak 515. stavak 1. i članak 517. stavak 1. ZKP/08.), pri čemu se isti ne može podnositi i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno zbog okolnosti koje se odnose na činjenična utvrđenja, a kako to u ovom djelu zahtjeva pokušava učiniti podnositelj.

6.4. Također je neutemeljena i daljnja tvrdnja osuđenika kako sudovi prilikom izricanja kaznene sankcije nisu pravilno i s dovoljnim stupnjem izvjesnosti utvrdili sve one odlučne činjenice o kojima ovisi odluka o kazni, pa da se izricanjem daleko blaže kazne odnosno uvjetnom osudom ili zamjenom izrečene kazne radom za opće dobro mogao postići cilj i svrha kažnjavanja. Pritom osuđenik u potpunosti zanemaruje činjenicu da se ovim izvanrednim pravnim lijekom ne može ispitivati pravomoćna presuda u odnosu na odluku o kazni, osim ukoliko je istom prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu (članak 517. stavak 1. točka 1. u vezi sa člankom 469. točkom 5. ZKP/08.). Međutim, to ovdje nije bio slučaj jer pravomoćnom presudom ta povreda nije počinjena s obzirom na to da je za ovo kazneno djelo Kaznenim zakonom propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, a osuđeniku je izrečena kazna zatvora od šest mjeseci, dakle u granicama zakonom propisane kazne pa prilikom izricanja ovakve kazne sudovi ni na koji način nisu prekoračili ovlasti koje imaju u odnosu na odluku o kazni.

7. Stoga, slijedom svega prethodno iznesenog, nije ostvarena niti jedna od povreda na koje ukazuje osuđeni T. M. u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

8. Iz svih naprijed navedenih razloga, na temelju članka 519. u vezi članka 512. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 10. siječnja 2024.

                                                                                                  Predsjednik vijeća:

                                                                                                                              Dražen Tripalo, v.r.