Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-113/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Svjetlane Pražić predsjednice vijeća, Filke Pejković, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Kristine Vukelić Aničić, članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja PČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branku Kostiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-255/2023 od 18. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 13. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-255/2023 od 18. prosinca 2024. u točkama I i III izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.540,69 eura sa pripadajućom zateznom kamatom počev od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate, dok je u točki II izreke odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 1.589,66 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. U točki III izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 744,00 eura sa zateznim kamatama od 18. prosinca 2024. pa do isplate.

3. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja i da se naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka uključujući i troškove žalbenog postupka ili da se presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a da li je počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.

7. Predmet spora je isplata iznosa s naslova ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 26. lipnja 2006. vezano za plaćanje mjesečnih anuiteta uz primjenu CHF u vrijeme isplate te je sporno da li tužitelj ima pravo na isplatu navedenih iznosa iz razloga što je sklopljen dodatak ugovoru o kreditu.

8. U provedenom dokaznom postupku utvrđeno je:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 26. lipnja 2006. ugovor o kreditu za iznos od 31.871,31 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF na dan korištenja kredita,

- da je čl. 7. ugovora ugovoreno da se kredit zajedno sa kamatama otplaćuje u 144 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja,

- da su stranke zaključile dodatak ugovora 22. siječnja 2016. koji je sklopljen radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama iz valutne klauzule u CHF,

- da je dodatkom osnovnom ugovoru izvršena denominacija u kunama s valutnom klauzulom u eur na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju("Narodne novine" broj 102/15; dalje ZID ZPK/15),

- da je tužitelj potpisao unaprijed sastavljen tipski ugovor i da nije mogao pregovarati niti o jednoj ugovornoj odredbi, da je i kod sklapanja dodatka ugovoru se nije moglo pregovarati s tuženikom i da tužitelju nije ništa pojašnjavano u svezi valutne klauzule, da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača sklapanjem ugovora o kreditu i koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula koja je vezana glavnica za CHF, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanje tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovara i u svezi s sklapanjem tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka zbog čega je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje ZZP), da činjenica da je zaključen dodatak ugovora o kreditu nije od utjecaja na pravo tužitelja da traži isplatu temeljem utvrđene ništetnosti ugovorne obveze i isplatu razlike jer da su predmetni dodatak ugovora i konverzije kredita iz CHF u eur izvršene na temelju ZID ZPK-a s time da niti odredbama tog Zakona niti dodatkom ugovora se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima s kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se spominje na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost tih odredbi.

9. Stoga sud prvog stupnja primjenjuje odredbu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) u kojoj je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana je dužna vratiti drugoj strani što je primila na temelju takvog ugovora i da treba primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

10. Sud prvog stupnja nadalje utvrđuje da je odredbom čl. 19.b ZID ZPK-a propisana konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u eur i što podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute u koje je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eur.

11. Stoga je zaključak suda prvog stupnja da provođenje konverzije i izračun na temelju kojeg je ona provedena (čl. 19.c ZID ZPK-a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti eur te da sklapanjem dodatka ugovora nije došlo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka pa da stoga tužitelj ima pravo na isplatu razlike na ime tečajne razlike koja je utvrđena nalazom vještaka Lidije Jurković čiji nalaz je sud u cijelosti prihvatio kao stručan te je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 2.540,69 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od dospjelosti mjesečnih iznosa do isplate, a sve sukladno čl. 1115. ZOO-a.

12. Odluku o troškovima parničnog postupka sud prvog stupnja temelji na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a uvažavajući činjenicu da je tužitelj djelomično povukao tužbu za iznos od 1.589,66 eura, da se tuženik protivio povlačenju tužbe te da je tuženik osporavao osnov i visinu tužbenog zahtjeva tako da uspjeh tužitelja u sporu iznosi 81% jer da je tužitelj u odnosu na osnovu uspio 100% u odnosu na visinu 62% tako da njegov uspjeh iznosi 81% dok da je tuženik uspio sa 19% pa da stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 62% (81%-19%).

13. Tužitelju je priznat trošak sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93., 87/93., 16/94., 11/96., 91/04., 37/05., 59/07., 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 - dalje Tarifa) te je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 744,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, te troškovi vještačenja i sudskih pristojbi.

14. Ispitujući po službenoj dužnosti je li sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 10., 13. i 14. ZPP- a koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.

15. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbe iz ZID ZPK-a jer da je pobijana presuda donesena u odnosu na ugovor o kreditu koji je prestao postojati sklapanjem dodatka ugovora te da sklapanje dodatka ugovora nije uzrokovao neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka i kada se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gos 1/9 i Rev-568/19 kao i na odluke Europskog suda za ljudska prava C-452/18 i C-81/19 kao i na odluke ostalih županijskih sudova.

16. Ovo iz razloga što sklapanjem dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i ZPK-a ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita tužitelj zadržava pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a koja razlika je utvrđena nalazom vještaka kojeg je sud u cijelosti prihvatio kao stručnog i vjerodostojnog.

17. Naime, iz navedenog ZIDZPK/15 je vidljivo da nije propisano da se sklapanjem dodatka ugovora o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao pravne učinke do sklapanja dodataka. Isto tako iz sadržaja zaključenog dodataka ugovora o kreditu ne proizlazi da se je tužitelj odrekao prava koja joj pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

18. Naime, ZIDZKP/15 imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je tim Zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a da potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u eure na način da se krediti vezani u CHF konvertiraju u kredite denominirane u eur i kredite u denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eure (čl. 19.a do 19.e ZIDZKP/15).

19. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZIDZKP/15 je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem U- I3685/2015 pa stoga sklapanjem aneksa ugovora tužitelj nije izgubio pravo tražiti stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovorenih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje važenja ugovora o kreditu CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

20. Sklapanjem dodataka ugovora izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora.

21. Vrhovni sud Republike Hrvatske je i u odluci pod poslovnim brojem Rev2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

22. Budući da je ovaj sud vezan i odlukama suda Europske unije navodi se da je u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG gdje je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Ovaj sud je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje: SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. al. 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

23. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C118/17 ĆČ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

24. Ovaj sud prihvaća da bi se potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu ĆČ protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

25. Nadalje, u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu P protiv Republike Hrvatske od 1. rujna 2022. Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

26. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio odredbu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) kada je dosudio kamatu od dana svake uplate te pravilno utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je već u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji postupak se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita jer da je u zaključenim ugovorima o kreditu koristio se ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i za vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

27. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je osnovan prigovor zastare jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je pokretanjem parničnog postupka kod Trgovačkog suda u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. prekinuta zastara na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a pa da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe 14. lipnja 2018. te da je tužba u ovom postupku podnesena 12. lipnja 2023. i da nije nastupio zastarni rok od pet godina.

28. S obzirom na izloženo nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda suda prvog stupnja sadrži razloge o odlučnim činjenicama izreka presude nije proturječna obrazloženju te stoga nisu povrijeđene niti odredbe čl. 14. st. 2., čl. 26., čl. 29. st. 1. i čl. 115. st. 3. Ustava Republike Hrvatske niti čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer je sud prvog stupnja temeljem provedenog dokaznog postupka dao razloge zbog čega ne prihvaća navode tuženika, a zašto prihvaća navode tužitelja te stoga nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je strankama omogućeno da predlažu dokaze radi utvrđenja činjenica na koje se pozivaju tijekom postupka.

29. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadama za rad odvjetnika pri čemu je vodio računa o kvantitativnom i kvalitativnom uspjehu u postupku te je s obzirom na uspjeh koji je utvrđen od strane tužitelja dosuđen parnični trošak koji pripada tužitelju u iznosu od 744,00 eura.

30. Slijedom obrazloženog žalbu tuženika kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu u točkama I i III izreke potvrditi pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u točki I izreke ove presude. Presuda suda prvog stupnja u nepobijanom dijelu u točki II izreke ostaje neizmijenjena.

31. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer nije uspio u žalbenom postupku pa je stoga primjenom odredbe čl. 166.. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

U Rijeci 13. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Svjetlana Pražić