REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-440/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, protiv tuženice BN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Borisu Makaroviću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o tuženičinoj žalbi protiv presude poslovni broj: P-330/2021-21 od 21. prosinca 2023. Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Petrinji, u sjednici održanoj 13. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Petrinji poslovni broj: P-330/2021-21 od 21. prosinca 2023. i predmet vraća istome sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje a u konačnoj će se odluci odlučiti i o troškovima žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvoga stupnja naloženo tuženici BN isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje svotu od 12.247,20 eura/92.276,53 kune sa zateznim kamatama od 16. rujna 2019. do isplate sve u roku od 15 dana (u točki I. izreke) te naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka za prijevod u iznosu od 40,35 eura/304,00 kuna.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u cijelosti pobija tuženica navodeći najprije kako nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena pa joj je presuda dostavljena putem e-Komunikacije 5. siječnja 2024. Presudu pobija zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), te zbog pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnoga prava ističući najprije kako je prvostupanjski sud neosnovano odbio njezin prigovor zastare potraživanja s obzirom na to da je njezin prednik primao nepripadne isplate starosne mirovine do zaključno 31. kolovoza 2013. a u to vrijeme još nije bio stupio na snagu Zakon o mirovinskom osiguranju koji je prvostupanjski sud neosnovano primijenio jer je taj zakon stupio na snagu tek 1. siječnja 2014. pa je trebalo primijeniti stari zakon u skladu s kojim je nastupila zastara pa čak ako se primijeni za tuženicu nepovoljniji članak 166. stavak 2. tog zakona.

2.1. Tuženica posebno ističe kako njezin dopis od 12. kolovoza 2019. ne predstavlja priznanje duga koje bi dovelo do prekida zastarijevanja a ako tražbina nije zastarjela po novom zakonu onda smatra da je prvostupanjski sud neosnovano ignorirao njezin prigovor da je tužba preuranjena jer sporna tražbina nije dospjela a nije dospjela jer je u tijeku upravni spor pred Upravnim sudom pod brojem UsI-4071/15 koji nije okončan nego je prekinut rješenjem od 16. travnja 2018.

2.2. I dalje ističe kako utuženi iznos prelazi opseg njezine odgovornosti za dugove pok. DN a na tu je okolnost već u odgovoru na tužbu i tijekom postupka predlagala pribavljanje podataka o naslijeđenoj imovini od nadležnih tijela (od Vojvođanske banke AD Novi Sad i dr.), očevid, vještačenje te pribavljanje podataka i isprava za koje će vještak navesti da su mu potrebne za provođenje vještačenja pa u žalbi protiv presude pobija i rješenje prvostupanjskog suda od 7. ožujka 2023. kojim je određeno da tuženica dostavi nalaz i mišljenje vještaka koji će izvršiti procjenu vrijednosti naslijeđene imovine na dan 18. siječnja 2016. i to nekretnine u [adresa] u Republici Srbiji i putničkog vozila Daimler-Benz proizvedenog 1988.

2.3. Ističe i kako se prvostupanjskom presudom krši njezino pravo na mirno uživanje vlasništva, kao nasljednice iza pok. DN, koje je zajamčeno člankom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda a osobito iz razloga što je sada pok. DN neosnovano i neobrazloženo umanjen radni staž na čemu se također temelji sporno potraživanje tužitelja u ovom postupku a o kojemu se prvostupanjski sud nije izjasnio, iako ga je istakla već u odgovoru na tužbu. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva a podredno ukidanje te presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje. Postavlja i zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 650,34 eura.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet je spora zahtjev tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje protiv tuženice BN kao nasljednice iza tužiteljeva osiguranika DN za isplatu iznosa od 12.247,20 eura/92.276,53 kune koliko iznosi nepripadno utvrđena starosna mirovina isplaćena u razdoblju od 1. prosinca 2000. do 31. kolovoza 2013.

5.1. Tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev na rješenju od 20. studenog 2014. kojim je utvrđena navedena nepripadna korist a to je rješenje postalo ovršno 2. studenog 2015. nakon što je odbijena žalba DN protiv tog rješenja i to rješenjem Središnje službe HZMO od 20. listopada 2015.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev u cijelosti s obzirom na to da je pravo na isplatu nepripadne koristi utvrđeno rješenjem koje je postalo ovršno a prvostupanjski je sud ocijenio i kako nije osnovan tuženičin prigovor zastare, s obrazloženjem kako zastara još nije ni počela teći s obzirom na to da upravni spor još nije dovršen (još je formalno u prekidu zbog smrti tamo tužitelja DN) pa rješenje o pravu na povrat nepripadne isplate nije pravomoćno a zastara toga prava počinje teći od pravomoćnosti toga rješenja, kako je propisano u članku 168. stavku 3. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/2013., 151/2014., 35/2015. i 93/2015. – dalje: ZMO/13).

6.1. Kako je tuženica nasljednica iza pok. DN i odgovara za njegove dugove do visine vrijednosti naslijeđene mirovine a prvostupanjski je sud ocijenio kako tuženica nije dokazala da je vrijednost imovine koju je naslijedila manja od ostaviteljeva duga prema tužitelju (a na njoj je teret dokazivanja) prvostupanjski je sud obvezao tuženicu isplatiti tužitelju cjelokupni utuženi iznos od 12.247,20 eura sa zateznim kamatama od 16. rujna 2019. do isplate.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u tuženičinoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2.,4., 8., 9., 13. i 14. ZPP te na pravilnu primjenu materijalnog prava prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda donesena na temelju nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao posljedice pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda u svestranom prosuđivanju ovoga spora.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Tuženica se kao nesporno jedina nasljednica iza smrti tužiteljeva dužnika DN, između ostalog, protivi tužbenom zahtjevu prigovorom visine vrijednosti naslijeđene imovine koja se nalazi u Republici Srbiji uključujući i nekretninu k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na kojoj je izgrađen neuknjiženi objekt – kuća koja se sastoji od prizemlja i kata tlocrtne površine 9x8 m kako to proizlazi iz rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda u Kraljevu (Republika Srbija) od 18. travnja 2016. (prijevod na stranicama 12 i 13 spisa).

9.1. U podnesku je od 26. travnja 2022. tuženica predložila da se vještačenje radi utvrđenja vrijednosti nekretnine u vrijeme ostaviteljeve smrti (18. siječnja 2016.) provede putem pravne pomoći suda u Republici Srbiji a prvostupanjski je sud na ročištu 7. ožujka 2023. donio rješenje o izvođenju dokaza vještačenjem naslijeđene imovine "kako je to predloženo u podnesku tuženice od 26. travnja 2022." (stranica 108 spisa), dok je u izrađenom rješenju naznačio kako se udovoljava dokaznom prijedlogu tuženice i da će se provesti dokaz uvidom u nalaz i mišljenje vještaka koji će izvršiti procjene vrijednosti naslijeđene imovine te naložio tuženici da nalaze i mišljenja vještaka o izvršenoj procjeni dostavi sudu u roku od 60 dana, kao i da će u suprotnom odustati od izvođenja dokaza za utvrđenje vrijednosti naslijeđene imovine.

9.2. Kako je tuženica u podnesku od 4. studenog 2023. obavijestila sud da nije uspjela pribaviti nalaze i mišljenja vještaka o procjeni naslijeđene imovine jer se radi o procjeni vrijednosti imovine u inozemstvu prvostupanjski je sud na ročištu 6. studenog 2023. odlučio da se neće provoditi dokaz vještačenjem pa zaključio glavnu raspravu i donio presudu a tuženica u žalbi protiv presude pobija i rješenje od 7. ožujka 2023. protiv kojega nije bila dopuštena žalba.

10. Teret je dokazivanja vrijednosti naslijeđene imovine isključivo na tuženici kao nasljednici prema članku 139. stavku 3. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj: 48/2003., 163/2003., 35/2005., 127/2013. i 33/2015.) a tuženica nije uopće navela bilo koju vrijednost kuće u [adresa] u Republici Srbiji koja se prema sadržaju rješenja o nasljeđivanju sastoji od prizemlja i kata tlocrtne površine 72 m2 (9x8m) ni bilo kakve podatke – fotografije, izvod iz katastra i slično, kao ni bilo kakvu naznaku iz koje bi se moglo zaključiti da je vrijednost takve kuće na dan smrti DN (**.**.2016.) bila manja od 12.247,20 eura (92.276,53 kune).

10.1. U takvoj je situaciji stoga, bez obzira na to što je tuženica predlagala izvođenje dokaza očevidom i vještačenjem koje bi se moralo provesti po pravilima o međunarodnoj pravnoj pomoći, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, nije bilo potrebno izvoditi takve dokaze jer je već iz nesporne i javnom ispravom potvrđene činjenice da je tuženica u Republici Srbiji naslijedila kuću koja se sastoji od prizemlja i kata tlocrtne površine 72 m2, a u nedostatku bilo kakve naznake o postojanju elemenata koji bi umanjivali vrijednost nekretnine, jasno kako vrijednost ne može biti manja od 12.247,20 eura koliko iznosi ostaviteljev dug.

10.2. Prvostupanjski je sud stoga pravilno primijenio i pravilo o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP.

11. Nije utvrđeno ni postojanje ostalih žalbenih razloga jer iz stanja spisa (isprava u spisu) proizlaze činjenice koje bi uz pravilnu primjenu materijalnog prava opravdale odluku o prihvaćanju tužbenog zahtjeva, osim u odnosu na prigovor povrede prava na mirno uživanje vlasništva o kojemu prvostupanjski sud nije dao bilo kakvo obrazloženje niti utvrdio odlučne činjenice pa je žalba osnovana zbog postojanja žalbenog razloga nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

12. U konkretnom slučaju nije sporno da je tuženica nasljednica iza pok. DN koji je kao tuženikov osiguranik ostvario pravo na starosnu imovinu rješenjem od 20. veljače 2002. te da mu je ta mirovina i isplaćivana u svoti od 1.927,72 kune počevši od 1. prosinca 2000. kao i da je 2010. godine po pravu nadzora poništeno rješenje od 20. veljače 2002. jer je utvrđeno da je osiguranik bio u radnom odnosu u Republici Srbiji u razdoblju od 1. prosinca 1995. do 1. studenog 2001. pa mu je rješenjem od 11. rujna 2013. priznato pravo na starosnu mirovinu od 2. studenog 2001. sukladno članku 178. i članku 32. stavku 3. Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 102/98 s izmjenama do 43/07 – dalje: ZMO/98) i da je ovršnim rješenjem Područne službe u Zagrebu broj: 203625 od 20. studenog 2014. utvrđena nepripadna isplata starosne mirovine SN za razdoblje od 31. prosinca 2000. do 31. prosinca 2011. u iznosu od 82.012,13 kuna i za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 31. kolovoza 2013. u iznosu od 10.264,40 kuna.

12.1. Nije sporno ni da je DN pokrenuo upravni spor protiv navedenog ovršnog rješenja i da taj spor nije dovršen te da je u prekidu s obzirom na to da je DN preminuo **.**.2016., kao ni da je tuženica BN proglašena njegovom nasljednicom i da je naslijedila kuću, kao neuknjižen objekt, koja se sastoji od prizemlja i kata tlocrtne površine 9x8 m (72 m2) i koja je izgrađena na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u Republici Srbiji.

12.2. Nesporno je i da je tuženica 12. kolovoza 2019. dostavila tužitelju Ispravu na kojoj je javnobilježnički ovjeren njezin potpis a kojim je izjavila kako će kao nasljednica pok. DN platiti dug u iznosu od 92.276,53 kune bez kamata i troškova u 36 rata po 2.563,24 kune počevši od 15. rujna 2019. (stranica 46 spisa), kao i da nije izvršila plaćanje bilo kojeg iznosa.

13. I dalje je sporno je li nastupila zastara tužiteljeva potraživanja i koliko iznosi vrijednost naslijeđene imovine odnosno je li ta vrijednost uopće manja (i za koliko) od ostaviteljeva duga, kao i je li tužba preuranjena s obzirom na to da se vodi upravni spor koji nije dovršen.

13.1. Sporno je i je li prvostupanjskom presudom povrijeđeno tuženičino pravo na mirno uživanje vlasništva kao pravo zajamčeno člankom 1. Protokola br.1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s obzirom na to da je njezinu predniku DN rješenjem od 20. veljače 2002. bio priznat radni staž u trajanju od 39 godina, 6 mjeseci i 22 dana pa potom to rješenje poništeno po pravu nadzora i rješenjem od 11. rujna 2013. umanjen radni staž na 33 godine, 6 mjeseci i 3 dana, koje smanjenje tuženica smatra neosnovanim a prvostupanjski se sud o tome nije izjasnio.

14. Iz činjenica koje su sporne i onih koje proizlaze iz stanja spisa (isprava u spisu) stoga proizlazi da je tuženičinu predniku isplaćena nepripadna starosna imovina u ukupnom iznosu od 92.276,53 kune/12.247,20 eura u razdoblju od 1. prosinca 2000. do 31. kolovoza 2013. i da je to utvrđeno rješenjem koje je tužitelj donio 20. studenog 2014. i koje je postalo ovršno u upravnom postupku dostavom stranci drugostupanjskog rješenja Središnje službe tužitelja u Zagrebu od 20. listopada 2015.

(stranice 23 do 25 spisa).

15. Uzimajući u obzir činjenicu da je rješenje doneseno u upravnom postupku kojim je utvrđena nepripadno isplaćena mirovina tuženičinu predniku u iznosu od 92.276,53 kune postalo konačno i izvršno 2. studenog 2015. kako to tuženica i čini nespornim te da je tuženica 12. kolovoza 2019. potpisala izjavu da će kao nasljednica pok. DN platiti dug u iznosu od 92.276,53 kune u 36 rata uz uvjet da ju se ne tereti ni za kakve dodatne troškove (sudske troškove i kamate) i da će rate plaćati mjesečno počevši od 15. rujna 2019. te tu izjavu, na kojoj je 14. kolovoza 2019. javnobilježnički ovjeren njezin potpis, dostavila tužitelju (što također nije sporno), prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim tuženičin prigovor zastare, uključujući i ocjenu kako tuženičina izjava iz kolovoza 2019. predstavlja priznanje duga kojim se prekida zastara u smislu članka 240. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05).

16. Tužitelj tako raspolaže odlukom donesenom u upravom postupku koja je postala ovršna (izvršna) prema pravilima koja uređuju taj postupak - Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj: 47/2009. i 10/2021.) a koja je donesena protiv tuženičina pravnog prednika sada pok. DN te izjavom iz kolovoza 2019. koja, kao što je već navedeno, predstavlja priznanje duga kojim je došlo do prekida zastare i ispravom iz koje proizlazi da je tuženica nasljednica iza pok. DN (pa izjava o priznanju duga ima i osnovu) te da je naslijedila znatniju imovinu (kuću u [adresa] u Republici Srbiji koja se sastoji od prizemlja i kamata tlocrtne površine 72 m2) za koju je realno smatrati da ima vrijednost veću od 12.247,20 eura a tuženica nije dokazala drugačije niti dala naznake da kuća nije bila barem takve vrijednosti u vrijeme ostaviteljeve smrti (u siječnju 2016.).

17. To su sve činjenice koje pravilnom primjenom materijalnog prava opravdavaju prihvaćanje tužbenog zahtjeva bez obzira na to što odluka u upravnom postupku nije pravomoćna, jer postoji odluka koja je ovršna kao konačna u upravnom postupku i proizvodi pravne učinke koju parnični sud nije ovlašten preispitivati a ako ta odluka bude pravomoćno poništena u upravnom sporu to će biti razlog za ponavljanje postupka u smislu članka 421. stavka 1. točke 8. ZPP.

18. Obveza iz ovršne odluke donesene u upravnom postupku kojom je tuženičinu predniku naloženo vraćanje nepripadno isplaćene mirovine u iznosu od 92.276,53 kune (12.247,20 eura) stoga još uvijek postoji jer ta odluka nije poništena, nije nastupila zastara niti je tražbina nedospjela pa ni tužba nije preuranjena. Tuženica se naime neosnovano poziva na odredbu članka 168. stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju kojom je propisano da zastara prava na povrat nepripadne isplate počinje teći od pravomoćnosti rješenja kojim je utvrđena nepripadna isplata, jer u ovom slučaju početak zastare određene tim Zakonom i dospjelost tražbine (utvrđene odlukom koja kao konačna i izvršna u upravnom postupku proizvodi pravne učinke) ne koincidiraju.

19. Tuženica je međutim već u odgovoru na tužbu istakla prigovor povrede prava na mirno uživanje vlasništva zajamčenog člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i sloboda a o tome prvostupanjski sud nije dao bilo kakvo obrazloženje ni proveo test razmjernosti niti je ocijenio je li do nepripadne isplate tuženičinu predniku došlo kao posljedica tužiteljeve greške i je li tome pridonio njegov osiguranik DN, sve imajući u vidu odluku Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) koja je povodom zahtjeva broj: 48921/13 (Čakarević protiv Hrvatske) donesena 26. travnja 2018.

19.1. U navedenom je predmetu ESLJP donio presudu kojom je utvrdio da je podnositeljici zahtjeva povrijeđeno pravo na uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer su joj naknade zbog nezaposlenosti isplaćivane na temelju konačnog rješenja nadležnog upravnog tijela zbog čega je njezino očekivanje da joj ti iznosi doista i pripadaju bilo opravdano, odnosno ti su isplaćeni iznosi predstavljali njenu imovinu koja uživa konvencijsku zaštitu a odluke domaćih tijela kojima je podnositeljica zahtjeva obvezana vratiti iznose primljene u spornom razdoblju predstavljaju miješanje u njeno pravo na mirno uživanje vlasništva pa, iako je to miješanje bilo pravno utemeljeno (jer su odluke domaćih tijela bile donesene u skladu s relevantnim domaćim propisima) i usmjereno na postizanje legitimnog cilja, nije postojao razuman odnos razmjernosti između mjere miješanja u podnositeljičino pravo na mirno uživanje vlasništva i cilja kojim se to miješanje htjelo postići.

20. Kako stoga prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nije raspravio sve relevantne činjenice, prvostupanjsku je presudu valjalo ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje istome sudu prvoga stupnja.

21. U ponovnom će postupku, vodeći računa o izloženom shvaćanju ESLJP, prvostupanjski sud provesti test razmjernosti prema činjenicama na kojima stranke temelje svoje zahtjeve pa nakon toga donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu te o troškovima žalbe.

22. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju odredaba članaka 370. i 166. stavka 3.

ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli, 13. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Igor Rakić