Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: Gž-609/2024-3
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja, Svjetlane Pražić predsjednice vijeća, Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AK OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici ĐK iz [adresa], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 82535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tužiteljice izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo pod poslovnim brojem P-642/2023 od 16. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 13. ožujka 2026.
r i j e š i o j e
I Uvažava se žalba tužiteljice te se ukida presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo pod poslovnim brojem P-642/2023 od 16. veljače 2024. u točki I, II i dijelu točke III koja se odnosi na dosuđeni parnični trošak tuženiku u iznosu od 498,85 eura sa zateznim kamatama te se predmet u tom dijelu vraća istom sudu na ponovno suđenje.
II O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tužiteljica od tuženika tražila isplatu iznosa od 1.452,85 eura sa pripadajućim zateznim kamatama od 31. prosinca 2022. pa do isplate te je u točki II izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka.
2. U točki III izreke naloženo je tužiteljici da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 498,85 eura sa zateznim kamatama od presuđenja 16. veljače 2024. pa do isplate, dok je preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan.
3. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužiteljica, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) predlažući da se pobijena presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovo suđenje te traži naknadu troškova žalbenog postupka. U bitnome navodi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da sklapanje dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15; dalje ZID ZPK/15) tužiteljica gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem napoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora, te je predložila da se pobijana presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje te traži naknadu troškova žalbenog postupka.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Žalba je osnovana.
6. Temeljem provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili 4. travnja 2007. ugovor o kreditu broj 901238971 za iznos od 38.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju za CHF prema tečajnoj listi na dan korištenja kredita, da je čl. 7. ugovorena valutna klauzula povrat obaveze iz ugovora plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju sa CHF tečajne liste banke i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke.
7. Nadalje, je utvrđeno da su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu 7. prosinca 2015. koji je sklopljen radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
8. Slijedom navedenih utvrđenja sud prvog stupnja navodi da dodatak ugovora obvezuje ugovorne stranke sukladno članku 19. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) te da sklapanje dodatka kojem su izmijenjene odredbe ugovora o kreditu u pogledu valute je od utjecaja na pravo tužiteljice da traži razliku na koju se poziva, jer sklapanjem dodatka prestaje obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužiteljica zahtjeva. Stoga odbija tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan pri čemu se poziva na pravna shvaćanja iznesena u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske A1/2019 od 4. ožujka 2020. iz koje proizlazi da je sporazum o konverziji koji je zaključen temeljem ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, a čime je odgovorio na pitanje koje je bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava da li je sporazum o konverziji koji je sklopljen po ZID-u ZPK nepostojeći ili ništetan u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.
9. Zaključak je suda da su dodatkom ugovora razriješeni odnosi stranaka koji proistječu iz uplaćenog iznosa na ime tečajnih razlika, a temeljem koje osnove tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev u ovom postupku, a to sve temeljem čl. 19.c i čl. 19.e ZPK jer da je na dan 30. rujna 2015 predmet konverzije preračunat na način da je sadržajno označen jasan pregled svih promjena iz kojeg mora bit razumljivo na koji je način utvrđeni iznos preostalih neotplaćenih glavnica u eurima i u kunama sa valutnom klauzulom u eurima u slučaju prihvata konverzije.
10. Utvrđuje sud prvog stupnja da su stranke provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom 4. (čl. 19.a do čl. 19.i) ZPK-a.
11. Sud prvog stupnja navodi da je čl. 19.c st. 1. ZPK-a propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u eur i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u eur, po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredit iste vrste i trajanja denominirane u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF primjeni jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojih su izračunati obroci, odnosno anuiteti u CHF i u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s t. 1. i 2. ovog stavka i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci, odnosno, anuiteti u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice, te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka, odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka, odnosno anuiteta u CHF i kunama sa valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u eur i u valutnu klauzulu u eur po tečaju primjenjivom na dan uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koje je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur. Takvi iznosi pretvoreni u eur i valutnu klauzulu predstavljaju osnovu za namirenje obroka, odnosno, anuiteta u eur i valutnoj klauzuli u eur utvrđenih po novom otplatnom planu u eur i valutnoj klauzuli i eur iz t. 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavajući zatezne kamate.
12. Sud utvrđuje da činjenica da je tužiteljica sklopila taj dodatak kojim je izvršena konverzija, a da nije bila obvezana to učiniti jer da je čl. 19.e st. 6. ZPK-a propisano da ako potrošač ne prihvati izračun konverzije da se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovornim uvjetima pa stoga da su stranke zaključenjem dodatka ugovoru izmijenile ugovorni odnos u pogledu valute tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna.
13. Osnovani su žalbeni navodi tužiteljice da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da samom činjenicom sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije se gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. Prije svega ZID ZPK/15 nije predviđao da se sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava (kada bi to i mogao u konkretnoj situaciji) koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
14. ZID ZPK/15, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).
15. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem ovoga suda broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.
16. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu vrijedio punih deset godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci ovoga suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)
17. Sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Ovaj sud je još u odluci broj Rev2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu. Iako se radilo o procesnoj oduci jer su nižestupanjski sudovi odbacili tužbu zbog nedostatka pravnog interesa, potpuno je jasno da se radi o točno određenom pravnom interesu koji se odnosi na potraživanje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
18. Ovaj sud posebno ističe odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG gdje je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Ovaj sud je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje: SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. al. 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.
19. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C- 118/17 EK protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
20. Ovaj sud prihvaća da bi se potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu EK protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
21. Nadalje, u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu Đ protiv Republike Hrvatske od 1. rujna 2022. Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
22. Naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. U ovom postupku tužiteljica je predložiila financijsko vještačenje, a prvostupanjski sud je odbio provođenje tog dokaza zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da se sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu i konverzijom gubi pravo na bilo kakvo potraživanje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je vrijedio do dana konverzije.
23. Ovaj sud također napominje da obzirom na izraženo pravno shvaćanje u ovoj odluci dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu. U ponovljenom postupku biti će potrebno provesti financijsko vještačenje te utvrditi koji bi iznos korisniku kredita pripadao temeljem nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i taj iznos staviti u omjer sa dobivenim iznosom temeljem provedene konverzije te nakon toga odlučiti o zahtjevu tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.
24. Slijedom obrazloženog žalbu tužiteljice je trebalo uvažiti i presudu suda prvog stupnja ukinuti jer zbog pogrešno pravnog pristupa sud prvog stupnja nije provodio dokaze radi utvrđenja relevantnih činjenica pa je stoga primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a odlučeno kao u točki I izreke ovog rješenja.
25. O troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke ovog rješenja.
U Rijeci 13. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća:
Svjetlana Pražić
