Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-1314/2025-4

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Svjetlane Pražić i Dubravke Brljačić Butković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EJ iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belić odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija br. 6., OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matić odvjetniku iz Rijeke, radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P 1051/2024 od 28. ožujka 2025., u sjednici vijeća 13. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Addiko bank d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P 1051/2024 od 28. ožujka 2025. u točkama I., II., III., IV. Izreke kao i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki V. izreke.

II.Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinka čl. 6. st.1. Ugovora o kreditu broj 514006020-60010452590/2005, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 7. studenog 2005. u dijelu odredbe koji glasi: “…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed…“, točkom II. Izreke, naloženo je tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 548,28 eur sa pripadajućom zateznom kamatom.

Točkom III. Izreke utvrđen je ništetnim čl. 8. st. 2. predmetno Ugovora u dijelu koji glasi: “ …… koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“, točkom IV. Izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 1.389,68 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, točkom V. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 945,22 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te je točkom VI. Izreke odbijena tužiteljica sa zahtjevom za utvrđenje ništetnom čl. 8.st.2. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke..“.

2.Prvostupanjsku presudu u točkama I. II., III., IV. izreke kao i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki V. izreke, pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijane odluke nemaju nedostatak zbog kojih se nisu mogle ispitati.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I. -IV. izreke presude.

7.Naime, iz stanja u spisu u bitnome proizlazi:

-da su pravni prednik tuženika Slavonska Banka d.d. i tužiteljica sklopili uvodno spomenuti Ugovor sa Sporazumom, da je čl. 6. st.1. Ugovora ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita u visini od 1,20% jednokratno, unaprijed, da je čl. 8. st.2. ugovorena naknada za prijevremenu isplatu kredita uz suglasnost tuženika i uvjete koje odredi tuženik,

-da je tuženik tužiteljici prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu naplatio naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 548,28 eur, a na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 1.389,68 eur,

-da iz iskaza tužiteljice proizlazi pored ostalog da su joj 2005. trebala sredstva za kupnju stana u iznosu od 40.000,00 eur, da su joj u banci rekli da kredit može podići i u valuti EUR, kao i u valuti CHF, no da je kredit u valuti CHF povoljniji, jer je bila nešto manja rata, da je vjerovala banci, čiji je bila dugogodišnji klijent, da nije bila upozorena na rizik tečaja CHF, što više da je rečeno da je to stabilna valuta, zbog čega da uopće nije razmišljala o drugoj valuti, da joj osim troškova procjene nitko nije spominjao bilo kakve druge troškove, nije mogla pregovarati o uvjetima kredita, da joj nije bio predočena nikakva specifikacija troškova prijevremene otplate kredita.

8.1.Polazeći od ovakvih utvrđenja, prvostupanjski sud uvažava čl. 109. i 110. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine “ broj 53/1991, 73/1991, 111/1993, 3/1994, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, u daljnjem tekstu ZOO-a/91), čl. 327., 328., 1163., 1165. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine “ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a/05), čl. 81. st. 1. i 2., 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine “ broj 96/2003, dalje: ZZP-a/03).

Vodeći računa o prednje spomenutim zakonskim odredbama i dovodeći ih u vezu s čl. 6. st.1. spornog Ugovora, prvostupanjski sud utvrđuje evidentnim da u toj odredbi nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita, koja naknada da je određena paušalno kao postotak od iznosa kredita, kao i to da je evidentno da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarnih troškova odnosno štete koju je tuženik navodno trpio u svezi obrade zahtjeva i administracije kredita. Slijedom toga smatra da kod sklapanja Ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao, niti procjenjivao tj. njezino postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni, te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta.

Pored toga, uvažava i činjenicu da je predmetni Ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, što da je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega ovu spornu ugovornu odredbu drži nepoštenom, a time i ništetnom.

8.2.Sukladno takvim utvrđenjima, sud prvog stupnja zaključuje da tuženik dokazao da je imao ikakve troškove zbog obrade zahtjeva i administracije kredita, posljedično čemu da je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužiteljica platila na ime naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate sukladno čl. 1115. u svezi s čl. 29. ZOO-a/05, a uz uvažavanje i čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ). To obzirom na utvrđenje da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu, odnosno da je ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik, te da je iz ranije navedenih razloga utvrđeno da je sporna ugovorna odredba u dijelu o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita ništetna.

8.3.U odnosu na ništetnost čl. 9. st.2. Ugovora o kreditu, sud prvog stupnja uvažava čl. 1024. ZOO-a/05, kao i sadržaj ove sporne ugovorne odredbe, te rezultate dokaznog postupka, prvostupanjski sud zaključuje da ni ovom odredbom nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova zbog vraćanja kredita prije roka, te da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarne štete koju je tuženik navodno trpio zbog vraćanja kredita prije roka, iz čega također slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao, niti procjenjivao tj. njezina postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni, te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta.

Kako je iz do sada iznesenih razloga razvidno da je predmetni Ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, a iz provedenog dokaznog postupka vidljivo je da spornom odredbom nije precizno definirano odnosno ugovoreno na koji način će se formirati sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita, odnosno nisu jasno ugovoreni parametri za navedeno, kao i da se o istoj nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, prvostupanjski sud drži da je takvo postupanje tuženika bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom toga, da prednje navedeno uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što ima za posljedicu da je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna.

Iz tih razloga smatra osnovanim zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti iste, te nastavno tome i zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužiteljica platila na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita u utuženom iznosu sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja.

U sveti toga se poziva i na pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 05. studenog 2020.

8.4.U odnosu na preostali zahtjev tužiteljice kojim je zatražila da se utvrdi ništetnim čl. 8.st.2. u dijelu koji glasi: “ U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke..“ ocjena je prvostupanjskog suda, da tužiteljica nije navela postojanje pravnog interesa, razloge i dokaze za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora u navedenom dijelu, zbog čega je o tom zahtjevu odlučio kao u točki VI. Izreke.

8.5.Osim toga, sud prvog stupnja nije prihvatio ni tuženikov prigovor zastare novčanih tražbina tužiteljice pozivom na čl. 215. st.1. ZOO-a/05, te Zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, od 30. siječnja 2020. Odluku o trošku sud temelji na čl. 154. st.5. ZPP-a.

9.2.Naime i prema uvjerenju ovog suda čl. 6. Ugovora u pobijanom dijelu, je jasan i lako uočljiv, no protivno tumačenju tuženika, istodobno nije razumljiv. Ovo iz razloga jer iz pobijanog dijela ove ugovorne odredbe se ne vidi konkretno i nedvosmisleno o kakvim se troškovima radi, odnosno na koje se točno troškove ugovorena naknada odnosi tj. koji se troškovi pod pojmom „obrada kredita“ podrazumijevaju. Što više iz rezultata dokaznog postupka, proizlazi da prethodno spomenuto nije tužiteljici ni usmeno pojašnjeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. U tom kontekstu, činjenica da je tužiteljica u konačnici ipak pristala na tu odredbu, nije od presudnog značaja, odnosno ni na koji način to ne eskulpira odgovornost tuženika, budući iz iskaza tužiteljice nepobitno proizlazi da nije imala mogućnost tu odredbu izbacit iz Ugovora, dakle da je jedino mogla sklopiti Ugovor i s tome odredbom ili odustati od sklapanja istog.

9.3.Pored toga, prema uvjerenju ovog suda, sam koncept jasne i razumljive odredbe ne počiva na samoj gramatičkoj razumljivosti, već na obvezi banke da potrošaču pojasni ekonomske razloge koji se nalaze u pozadini primjene sporne odredbe, kako bi potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredaba proizlaze.

Sve prednje navedeno, je svakako u širem smislu povezano s načelom transparentnosti, na koje se poziva i sam tuženik, a koje protivno shvaćanju tuženika, stavlja pred istog kao pružatelja usluge zahtjev da potrošaču pruži informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz ugovaranja za njega mogu proizaći (u tom smislu presuda Suda EU C 186/2016, C 26/2013 i dr.).

9.4.Podredno se ukazuje i na to da se radi o naknadi koja je ugovorena u određenom postotku (konkretno 1,20% odobrenog kredita), što znači da oni korisnici kojima odobre veće iznosi kredita, plaćaju i veću naknadu. No prosudba je ovog suda, da se doista radi o određenim stvarnim troškovima koji su potrebni za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, da bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, budući da troškovi kao što su npr. rad djelatnika banke, trošak informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.

Istodobno se svakako ne može zanemariti ni to da tijekom prvostupanjskog postupka, tuženik nije priložio dokaz na okolnost da li je doista imao administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično, da li je imao gubitak na ime rizika poslovanja, vezano za promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Drugim riječima, pravila naplaćivanja sporne naknade, u praksi faktično predstavljaju naknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema Ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog Ugovora, odnosno drugim riječima naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). No, suprotno ocjeni tuženika, takva ugovorna odredba je protivna kogentnoj zakonskoj odredbi, pa je samim tim ništetna, shodno čemu ne može proizvoditi pravne učinke.

9.5.Obzirom na prednje rečeno, pravno irelevantnim drži ovaj sud pozivanje tuženika na pravno shvaćanje izraženo u presudi Suda EU C 565/2021, Caixabank SA protiv X, C 621/2017, valja reći da iz istog proizlazi da se ista ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova koji na temelju te odredbe teret potrošača s druge strane.

U tom smislu znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da određena odredba i njena posljedica dovoljno ozbiljno ugrožava pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima.

9.6.Rukovodeći se prethodno navedenim razlozima, pogrešnim drži ovaj sud zaključak tuženika da nijedna okolnost u konkretnoj pravnoj situaciji ne dovodi do toga da je postupanje tuženika prema tužiteljici bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja, budući da sve do sada opisano ukazuje upravo na suprotan zaključak.

Isto tako, protivno stajalištu tuženika, do sada opisano postupanje istog, prema prosudbi ovog suda, u konkretnim okolnostima je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice, pri čemu je irelevantno za ishod spora visina sporne naknade u odnosu na visinu odobrenog kredita.

9.7. Konačno, u odnosu na žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem ukazuje na to da je prvostupanjski sud svoj zaključak tome da ugovorne stranke prilikom sklapanja spornog Ugovora, nisu pojedinačno pregovarale o pobijanom dijelu čl. 6. Ugovora, utemeljio isključivo na iskazu tužiteljice, skreće se pažnja tuženiku, da isti u fazi prethodnog postupka, na ovu okolnost nije predložio saslušanje ni jednog svjedoka, već je samo u spis dostavio pismene Izjave svjedoka GJ i CJ. Što se tiče spomenutih Izjava, kao što je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja, iz njihova sadržaja nije razvidno da bit i svjedoci imali bilo kakvih konkretnih saznanja o sklapanju predmetnog Ugovora, uključujući i spori dio čl. 6. istog.

Nastavno tome, nameće se zaključak u takvim okolnostima, sud na ovu spornu okolnost, nije raspolagao s ijednim drugim dokazom, izuzev iskaza tužiteljice.

10.1. Vezano za tvrdnje tuženika u dijelu u kojem ističe da prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke nije primijenio mjerodavne odredbe ZZP-a, ustrajući na prigovoru da je i čl. 8. st.2. Ugovora u pobijanom dijelu jasan, lako razumljiv i uočljiv, zbog čega da ne podliježe testu transparentnosti, na što da se sud nije osvrnuo. Iako se sud doista glede ovog tužbenog zahtjeva, sud prvog stupnja nije pozvao na odredbe ZZP-a, koje u konkretnoj situaciji dolaze u primjenu, ocjena je ovog suda, da je iz obrazloženja pobijane presude razvidno temeljem kojih razloga, sud smatra da osporeni dio ove ugovorne odredbe podliježe testu nepoštenosti, posljedično tome zbog čega ju smatra protivnom načelu savjesnosti i poštenja, te nastavno tome da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

10.2. Nadalje, protivno tumačenju tuženika, ovaj sud drži da u konkretnom slučaju, a obzirom na sve do sada izneseno, nije bilo razloga ni za primjenu čl. 50. ZOO-a.

Isto tako, sagledavajući postupanje tuženika, točnije njegova pravnog prednika, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora, a koje postupanje, u konačnici ima za posljedicu ništetnost pobijanog dijela čl. 8. st.2. Ugovora o kreditu, pravilno je prema stajalištu ovog suda, postupanje prvostupanjskog suda koji donoseći pobijanu presudu, nije uzeo u obzir navode tuženika o šteti koju je pretrpio zbog toga što je tužiteljica prijevremeno otplatila svoj kredit.

10.3. Na navode tuženika u dijelu u kojem ističe da nije nedopušteno i nije protivno pozitivnim zakonskim odredbama, ugovoriti unaprijed naknadu štete za slučaj prijevremene otplate kredita, jer da tuženik ima pravo na naknadu negativnih kamatama, valja reći da je takvo tumačenje tuženika u protivnosti sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 112/2018 od 9. ožujka 2022. U toj se naime odluci u bitnome navodi da bi obzirom na čl. 1024. st.3. i 4. ZOO- a, koje predviđaju dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračuna kamate za razdoblje od dana vraćanja kredita do dana kad je po ugovoru trebalo vratiti, tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali da se naknada, imajući u vidu kogentne odredbe zakonske odredbe ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

11. Pored toga, na pravilnost odluke suda prvog stupnja o svim tužbenim zahtjevima tužiteljice, suprotno tvrdnjama tuženika, nije po uvjerenju ovog suda, iskaz tužiteljice u dijelu u kojem je ista navela da obzirom na protek vremena, pretpostavlja da je pročitala predmetni Ugovor prije potpisivanja.

Ovo u kontekstu svih dosadašnjih utvrđenja, a napose onog da tužiteljica uopće nije imala mogućnost da pojedinačno pregovara o bilo kojoj ugovornoj odredbi, što upućuje na zaključak da (kako je već i ranije napomenuto), ponuđeni sadržaj Ugovora o kreditu prihvati onakvog kakvog ga je tuženik sastavio ili ne, slijedom čega sama činjenica da li ga je i u kojoj mjeri pročitala, se u konačnici ukazuje apsolutno neodlučnim.

12. Također je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da tuženikov prigovor zastare potraživanja tužiteljice nije osnovan, pozivajući se pri tome na Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesen na sjednici od 30. siječnja 2020. koje glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

13. Konačno neutemeljenim smatra ovaj sud tvrdnju tuženika o pogrešnom stavu suda prvog stupnja glede tijeka zakonskih zateznih kamatama na dosuđene glavnice, pozivom na čl. 1115. ZOO-a.

Ovo iz razloga, jer je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača, budući je u spornom Ugovoru koristio nepoštene ugovorne odredbe, kojima su ugovorene ranije spomenute naknade o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega su iste nepoštene, a nastavno tome i ništetne, te je to rezultiralo time da je tuženik taj koji je odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe, te nametanje istih tužiteljici, bez mogućnosti pregovaranja o njihovu sadržaju. Shodno tome je tuženik bio nepošteni stjecatelj, pa je kao takav sukladno čl. 1115. ZOO-a, obvezan platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

14. Slijedom svega rečenog, pravilnom drži ovaj sud i odluku o parničnom trošku.

15. Zbog svih prethodno iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi presudu suda prvog stupnja, u točkama I., II., III. I IV. Izreke, kao i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki V. izreke, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

16. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

17. Presuda suda prvog stupnja u točki VI. Izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 13. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković