Poslovni broj: Usž-84/2026-8

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Silvija Čovića, članova vijeća, te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ĆD iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Zdenka Koharić, odvjetnica u Zagrebu, Nova ves 4, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi utvrđivanja poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1083/2020-7 od 14. listopada 2021., na sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1083/2020-7 od 14. listopada 2021.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda poništava se rješenje tuženika, klasa: UP/II-410-14/15-01/94, urbroj: 513-04-20-2 od 27. veljače 2020. (točka I. izreke), kao i rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Sjeverna Hrvatska, Ispostave Koprivnica, klasa: UP/I-410-23/14-13/01, urbroj: 513-07- 26-07-15-10 od 25. ožujka 2015. (točka II. izreke). Tom presudom je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana od dostave pravomoćne presude nadoknadi tužitelju iznos od 6.250,00 kuna na ime troškova upravnog spora (točka III. izreke).

2. Rješenjem tuženika od 27. veljače 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 25. ožujka 2015., kojim je tužitelju utvrđen manje obračunati porez na dohodak za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2011. u visini 30.383,34 kune, 31. prosinca 2012. u visini 117.206,69 kuna, manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2013. u visini 436.834,97 kuna te manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2014. u visini 100.706,56 kuna, na način pobliže naveden u točki I. izreke. Ujedno je tim rješenjem naloženo tužitelju izvršiti uplate utvrđenih poreznih obveza sukladno specifikacijama na način naveden u točki II. izreke, uz utvrđenje o roku u kojem je tužitelj, porezni obveznik dužan uplatiti razliku poreza i doprinosa (točka III. izreke) i utvrđuje se da će se u protivno naplata izvršiti ovrhom (točka IV. izreke).

3. Tuženik je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava, tj. svih razloga propisanih u članku 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS).

Daje osvrt na obrazloženje prvostupanjske presude iz kojeg proizlazi da je u ovom postupku nastupila apsolutna zastara prava na utvrđivanje poreznih obveza (poreza na dohodak za 2011. i obveze poreza na dodanu vrijednost za 2012., 2013. i 2014.). Navodi da je prvostupanjsko porezno tijelo kod tužitelja provelo financijski nadzor u kojem je utvrđeno da je otuđio više od tri nekretnine u razdoblju od 5 godina, tj. u razdoblju od 2011. do 2014. ukupno 11 stanova i 11 garaža. Dodaje da s obzirom da je prvostupanjsko porezno rješenje doneseno 25. ožujka 2015., porezno tijelo nije moglo utvrditi porez u 2011., 2012. i 2013. jer nije znalo za predmetnu poreznu obvezu, već je za porezne obveze tužitelja saznalo u 2014., zbog čega rok za početak zastare prava na utvrđivanje porezne obveze ne može početi teći prije saznanja za poreznu obvezu, nego tek istekom godine u kojoj je porezno tijelo za poreznu obvezu saznalo, odnosno 1. siječnja 2015. Tuženik s time u vezi upućuje na stajališta iznesena u upravno-sudskoj praksi (presudu Visokog upravnog suda, poslovni broj: Usž- 106/2020-2 od 28. listopada 2020., presudu, poslovni broj: Usž-1306/2021-2 od 28. travnja 2021., presudu, poslovni broj: Usž-1832/2021-2 od 26. svibnja 2021.), a ukazuje i na primjenu zaključka sjednice sudaca Visokog upravnog suda, poslovni broj: Su-478/2016-4 od 8. prosinca 2016., prema kojem je zauzeto stajalište da je za utvrđivanje zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze predujma poreza na dohodak od imovine i imovinskih prava mjerodavno kada je porezno tijelo saznalo za poreznu obvezu. Daje osvrt i na porezni gubitak, koji je utvrđen za 2014. te ističe da izreka poreznog rješenja sadrži sve propisane elemente u članku 88. stavku 4. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13. i 25/15. – dalje: OPZ/08.), a koji ne propisuje da izreka mora sadržavati porezni gubitak, bez obzira na ocjenu suda da nije naveden u izreci prvostupanjskog poreznog rješenja. Napominje da nije sporno ni pitanje kamata, jer je u obrazloženju svake točke poreznog rješenja naveden način obračuna kamata. Tuženik predlaže da ovaj Sud poništi prvostupanjsku presudu i predmetnu stvar riješi na način da tužbeni zahtjev odbije.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu ističe da u tužiteljevoj žalbi nije navedena niti jedna povreda odredaba postupaka, nije navedeno koja je materijalnopravna odredba pogrešno primijenjena niti je navedeno koje su činjenice pogrešno utvrđene. Smatra da niti jedan žalbeni razlog nije usmjeren na pobijanje zakonitosti presude. Stava je da u konkretnom slučaju ne postoji uporište za primjenu zaključka sa sjednice Visokog upravnog suda broj: Su-478/2016-4 od 8. prosinca 2016. Ističe da su bespredmetni navodi tuženika kojima pobija zakonitost presude u pogledu zastare prava na utvrđenje dohotka od samostalne djelatnosti, uz navod da je sud odlučivao samo o zastari prava na utvrđenje poreza na dohodak za razdoblje od 1. siječnja 2011. do 31. prosinca 2011. iz razloga što je prvostupanjskim rješenjem porez na dohodak utvrđen samo za to razdoblje pa je bespredmetno pozivati se na zaključak ovog Suda od 8. prosinca 2016. Osvrće se na pravo poreznog obveznika da se izrekom mora utvrditi porezna osnovica i s tim u vezi porezni gubitak za prijenos, dok takav nedostatak predstavlja nemogućnost izvršenja rješenja u dijelu ostvarivanja prava poreznog obveznika na prijenos poreznog gubitka. Ističe da su pravna shvaćanja tuženika u pogledu kamata neutemeljena budući da se niti iz zapisnika niti iz obračuna kamata ne može utvrditi datum početka obračuna kamata iz kojeg razloga se ne može ispitati zakonitost izreke, što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio. Predlaže da ovaj Sud odbije tuženikovu žalbu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitivanjem zakonitosti pobijane prvostupanjske presude, kao i postupka koji joj je prethodio sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud je ocijenio da žalbeni razlozi kojih se presuda pobija nisu osnovani, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjskim rješenjem, nakon provedenog poreznog nadzora, tužitelju utvrđena porezna obveza poreza na dohodak i porezne obveze poreza na dodanu vrijednost, uz obrazloženje da tužitelj poslovne knjige nije vodio točno, uredno i pravodobno, tj. da ne posjeduje knjigovodstvenu i poslovnu dokumentaciju vezano za izgradnju i prodaju stanova u [adresa], pa je tužitelju utvrđen manje obračunati porez na dohodak za 2011. i porez na dodanu vrijednost za 2012., 2013. i 2014.

Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da u konkretnom slučaju nije nastupila relativna zastara utvrđivanja poreznih obveza, do dana stupanja na snagu Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16. – dalje: OPZ/16.), tj. do 1. siječnja 2017., ali da je donošenja osporenog tuženikovog rješenja od 27. veljače 2020. nastupila apsolutna zastara poreza na dohodak za 2011. i PDV-a za 2012. i 2013., sukladno mjerodavnoj odredbi članka 108. stavka 1. OPZ-a/16. Prema toj zakonskoj odredbi pravo i obveza poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, i na naplatu poreza, kamata i troškova zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći, a daljnji stavak 2. tog članka propisuje da zastara prava na utvrđenje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza. S time u vezi se dalje obrazlaže da je zastara porezne obveze za 2011. počela teći 1. siječnja 2012. te je nastupila 1. siječnja 2018., zastara porezne obveze za 2012. je počela teći 1. siječnja 2013. te je nastupila 1. siječnja 2019., a za poreznu obvezu za 2013. je počela teći 1. siječnja 2014. i nastupila je 1. siječnja 2020.

8. Ovaj Sud je u ranijoj presudi, poslovni broj: Usž-1659/2022-3 od 1. ožujka 2023. uvaživši tuženikovu žalbu, poništio prvostupanjsku presudu, poslovni broj: Us I - 1083/2020-7 od 14. listopada 2021. te je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje osporenog tuženikovog rješenja od 27. veljače 2020. i prvostupanjskog rješenja od 25. ožujka 2015., kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora, ne prihvaćajući stajalište prvostupanjskog suda pravilnim u vezi nastupa apsolutne zastare porezne obveze za 2011., 2012. i 2013. Naime, u prilog takvom stajalištu se ovaj Sud poziva na zaključak donesen na sjednici Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: 6 Su-478/2016-4 od 8. prosinca 2016., prema kojem je za nastup zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje obveze predujma poreza na dohodak od imovine i imovinskih prava mjerodavno kada je porezno tijelo saznalo za poreznu obvezu, a u konkretnom slučaju je porezno tijelo saznalo za osnovu postojanja porezne obveze (zapisnik od 13. listopada 2014., koji prileži spisu), što znači da je za odlučno razdoblje zastara prava na utvrđenje poreznih obveza počela teći nakon isteka 2014., tj. 1. siječnja 2015. Sukladno tome je ovaj Sud zaključio da donošenja tuženikovog rješenja nije nastupila apsolutna zastara, na način kako to utvrđuje prvostupanjski sud. Također nije prihvaćeno niti stajalište prvostupanjskog suda na temelju kojeg je poništio osporena rješenja i u odnosu na poreznu obvezu tužitelja utvrđenu za 2014., pri čemu nije prihvatio pravilnim ocjenu suda da porezna obveza utvrđena za 2014. nije zakonito utvrđena od strane poreznih tijela, ali iz drugih razloga, a ne zbog nastupa zastare.

9. Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom, broj: U-III-2839/2023 od 17. prosinca 2025. u povodu ustavne tužbe tužitelja, ukinuo presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Usž-1659/2022-3 od 1. ožujka 2023. i predmet vratio ovom Sudu na ponovni postupak, ne prihvaćajući stajališta iznesena u navedenoj presudi u vezi početka tijeka roka zastare od saznanja poreznog tijela za porezne obveze tužitelja, i primjenu zaključka, broj: 6 Su-478/2016-4 od 8. prosinca 2016., iz niže navedenih razloga.

Naime, Ustavni sud u navedenoj odluci ne prihvaća tumačenje mjerodavnog prava u vezi nastupa apsolutne zastare, koje je dao ovaj Sud u ukinutoj presudi, jer obrazloženje početka tijeka zastare porezne obveze podnositelja ne proizlazi iz sadržaja mjerodavnih zakonskih odredaba, već je u smislu članka 108. stavka 1. OPZ- a/16. zastara prava na utvrđivanje obveze plaćanja poreza na dohodak od imovine nastale tijekom 2011. nastupila 1. siječnja 2018., zastara prava na utvrđivanje poreza na dodanu vrijednost nastala tijekom 2012. nastupila je 1. siječnja 2019., a za iste porezne obveze nastale tijekom 2013. je nastupila zastara 1. siječnja 2020., što znači prije donošenja osporenog tuženikovog rješenja.

Sukladno navedenom, pravilno je prvostupanjski sud u smislu mjerodavnih odredaba OPZ-a/16. ocijenio da je već tijekom žalbenog postupka, tj. prije donošenja tuženikovog rješenja, nastupila apsolutna zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje spornih poreznih obveza tužitelja za porezna razdoblja od 1. siječnja do 31. prosinca 2011., od 1. siječnja do 31. prosinca 2012. te od 1. siječnja do 31. prosinca 2013., protekom propisanog šestogodišnjeg roka.

10. Ovaj Sud je, postupajući sukladno primjedbama i stajalištima iznesenih u navedenoj odluci Ustavnog suda, žalbene navode tuženika odbio kao neosnovane, potvrđujući prvostupanjsku presudu pravilnom i zakonitom i u odnosu na utvrđivanje sporne obveze tužitelja za porezno razdoblje 2014., utvrđenu u iznosu od 171.020,72 kn, iz razloga pobliže navedenih u obrazloženju pobijane presude. Naime, s obzirom da u konkretnom slučaju ne postoji vjerodostojna dokumentacija o izdacima tužitelja za nekretnine izgrađene u vlastitoj režiji, naknadu pri isporuci novoizgrađenih građevinskih objekata prvostupanjsko tijelo je utvrđivalo procjenom, tj. tužiteljeve troškove je procijenilo na temelju etalonske cijene građenja na koju je pridodalo vrijednost zemljišta kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], prema pobliže navedenim poreznim rješenjima. S obzirom da tužitelj nije vodio poslovne knjige, prvostupanjsko tijelo je osnovicu PDV-a moglo utvrditi procjenom te kao izdatak tužitelja pravilno je uzelo u obzir stvarni trošak tužitelja u odnosu na zemljište, ali je osnovan prigovor tužitelja da je pri tome propustilo u izreci rješenja utvrditi njegov porezni gubitak u odlučnom razdoblju, a koji je u zapisniku o inspekcijskom nadzoru utvrđen za 2014. u iznosu od 171.020,72 kn. Prvostupanjski sud dalje u obrazloženju presude navodi da je u skladu s člankom 88. OPZ-a/08. izreka poreznog rješenja morala sadržavati poreznu osnovicu poreza na dohodak za sva nadzirana razdoblja, uključujući i utvrđeni porezni gubitak kako bi ga tužitelj mogao prenijeti i nadoknađivati umanjenjem dohotka po osnovi kojega je utvrđen, u sljedećih 5 poreznih razdoblja, (članak 35. Zakona o porezu na dohodak). Uz to prvostupanjski sud dodaje da je prvostupanjskim poreznim rješenjem utvrđen ukupan iznos glavnice i pripadajućih kamata, iako u obrazloženju rješenja nije pobliže naznačen njihovo obračun, a time je tužitelju uskraćena mogućnost provjere pravilnost utvrđenih iznosa. Dodaje i da su kamate obračunate radi nepravodobnog plaćanja PDV-a, a spisu predmeta ne prileži obračun kamata, zbog čega tužitelj nije bio u mogućnosti ispitati razdoblje obračuna kamata ni kamatnu stopu.

12. Slijedom navedenog, ovaj Sud je prihvatio pravilnim i ocjenu te zaključke prvostupanjskog suda u vezi primjene mjerodavnog materijalnog prava i nastupa zastare za utvrđivanje poreznih obveza u naznačenom razdoblju, a i razloge zbog kojih je ocijenio da su tužitelju porezne obveze za 2014. utvrđene na nezakonit način, da je osnovano poništio osporena rješenja, u povodu tužbe tužitelja, a za iznesene zaključke je dao valjane, dostatne i relevantne razloge, koje prihvaća i ovaj Sud.

13. Stoga, ovaj Sud, ocijenivši da žalbeni navodi tuženika nisu s uspjehom osporili pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, niti su odlučni za donošenje drukčije odluke o predmetnoj stvari, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučio je kao u izreci.

U Zagrebu 12. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović