Poslovni broj: Usž-453/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja HK, državljanina [adresa], smještenog u [obrt], [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Stjepan Babić, odvjetnik u Zagrebu, Vodovodna 13/I, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Policijske postaje Samobor, Samobor, Mirnovečka cesta 23a, OIB: 36162371878, radi ograničenja slobode kretanja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv točke I. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3355/2025-16 od 18. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje točka I. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3355/2025-16 od 18. prosinca 2025.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Policijske postaje Samobor, KLASA: UP/I- 216-01/25-03/645, URBROJ: 511-19-40-25-1 od 2. rujna 2025. Točkom II. izreke presude odobrena je besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu te je točkom III. izreke presude naloženo tuženiku da opunomoćeniku tužitelja , pružatelju prave pomoći, isplati iznos od 1.250,00 eura u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.
2. Osporenim rješenjem tuženika, donesenim po službenoj dužnosti, tužitelj, rođen **.**.2005. u mjestu Diyarbakir, Republika Turska, državljaninu Republike Turske, smješten je u Prihvatni centar za strance Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (točka 1. izreke), smještaj je određen na najkraće moguće vrijeme, a najduže do jednog mjeseca (točka 2. izreke) te je određeno da se smještaj računa od dana donošenja rješenja (točka 3. izreke).
3. Tužitelj žalbom pobija točku I. izreke presude zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 126. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 36/24. - dalje: ZUS). Ističe da mu u upravnom postupku nije omogućeno da se izjasni o svim okolnostima te nije ispitana tvrdnja da se odrekao prava na opunomoćenika i besplatnu pravnu pomoć. Navodi da nikada nije izjavio da neće izvršiti obvezu napuštanja Europskog gospodarskog prostora (dalje: EGP). Ističe da utvrđenje da nema financijskih sredstava i fiksnu adresu u Republici Hrvatskoj ne predstavlja individualnu procjenu propisanu zakonom. Također smatra da određivanje roka od mjesec dana radi organizacijske suradnje s konzulatom nije u skladu s načelom najkraćeg mogućeg vremena. Predlaže poništiti točku I. izreke prvostupanjske presude i usvojiti tužbeni zahtjev.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da je ista u cijelosti neosnovana jer su tijekom postupka utvrđene sve relevantne činjenice i okolnosti na osnovi kojih je rješenje doneseno. Navodi da je 2. rujna 2025. na temelju članka 76. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09. i 110/21. – dalje: ZUP) sastavljen zapisnik o provedenom ispitnom postupku u koji je unesena izjava tužitelja i činjenica da je upoznat sa svim pravima i dužnostima u postupku, kao i da se tužitelj odrekao zakonskih prava, a sve uz sudjelovanje prevoditelja za turski jezik. Ponavljajući utvrđenja iz upravnog postupka, ističe da su sve činjenice konstatirane u zapisniku, koji je tužitelju pročitan i usmeno preveden od strane prevoditelja, a nakon čega ga je tužitelj vlastoručno potpisao bez primjedbi. Navodi da je tužitelj nezakonito ušao u Republiku Hrvatsku, nastavio je svoje nezakonito kretanje kroz Republiku Hrvatsku prema odredištu u Francuskoj te je tijekom postupka izjavio da ne želi napustiti EGP. Imajući na umu da je individualnom procjenom u skladu s pravilom razmjernosti utvrđeno da se prisilno udaljenje tužitelja ne može osigurati primjenom blažih mjera iz članka 213. stavka 1. Zakona o strancima („Narodne novine“, 133/20., 114/22., 151/22. i 40/25. – dalje: Zakon), smatra da je osporeno rješenje doneseno u skladu s člankom 212. stavkom 1. Zakona. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući točku I. izreke presude Upravnog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanima.
7. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja prvostupanjski sud je utvrdio da je doneseno rješenje o ograničenju slobode kretanja na zakonu osnovano. U obrazloženju presude izložio je sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza te, imajući na umu relevantne propise, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, ispitavši pri tome sve činjenice konkretnog slučaja uz navođenje odredaba materijalnog prava koje je primijenio (članak 119. stavak 5. ZUS-a).
8. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj 27. kolovoza 2025. zrakoplovom zakonito stigao na teritorij Bosne i Hercegovine i da je 1. rujna 2025. zatečen u mjestu Bregana, blizu bivšeg graničnog prijelaza, u nezakonitom boravku na teritoriju Republike Hrvatske, nakon što mu je prethodno odbijen ulazak u Republiku Sloveniju. S obzirom na to da je tužitelj nezakonito boravio u [adresa], jer se ne smatra strancem na kratkotrajnom boravku niti ima valjano odobrenje boravka, tužitelj je rješenjem tuženika od 2. rujna 2025. protjeran iz Republike Hrvatske, određena mu je zabranu boravka i ulaska u EGP u trajanju od jedne godine i određeno je njegovo prisilno udaljenje. Tuženik je donio ovdje osporeno rješenje na temelju članka 216. stavka 1. u vezi s člankom 212. stavkom 2., člankom 214. stavkom 2. podstavcima 2., 3., 8. i 9. Zakona, odnosno odredio je ograničenje kretanja tužitelja smještajem u Prihvatni centar za strance na najkraće moguće vrijeme, a najduže do jednog mjeseca, što jasno proizlazi iz izreke osporenog rješenja.
9. U upravnom postupku tužitelj je saslušan uz prevoditelja na turski jezik na okolnost dolaska i boravka u Republici Hrvatskoj, pri čemu je opisao tijek boravka od dolaska u Bosnu i Hercegovinu do uhićenja u Republici Hrvatskoj. Pri tome je naveo da želi otići u Francusku kod brata koji tamo živi, da ne želi dragovoljno napustiti prostor Europske unije, da niti u jednoj zemlji članici nema reguliran boravak i da od novčanih financijskih sredstva posjeduje samo 320,00 eura. Prethodno je bio upoznat s pravima i dužnostima u postupku te se odrekao prava na zastupanje, prava na obavješćivanje člana obitelji ili druge osobe, prava na obavješćivanje diplomatske misije, odnosno konzularnog ureda Republike Turske i prava na besplatnu pravnu pomoć. Na zapisnik o provedenom saslušanju od 2. rujna 2025. tužitelj nije imao primjedbi te ga je vlastoručno potpisao.
10. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja i članka 212. stavka 2. i članka 214. stavka 2. podstavaka 2., 3., 8. i 9. Zakona, prvostupanjski sud je zaključio da je ograničenje slobode kretanja tužitelja, na način kako je to određeno osporenim rješenjem, potrebno radi provedbe postupka prisilnog udaljenja po rješenju od 2. rujna 2025. Na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja opravdano se pretpostavlja da tužitelj želi izbjeći ili otežati izvršenje odluke o protjerivanju i/ili vraćanju u zemlju podrijetla, pri čemu ne postoje okolnosti koje bi dovele u sumnju zakonitost osporenog rješenja tuženika.
11. S obzirom na to da Zakon daje nadležnom javnopravnom tijelu (tuženiku) mogućnost određivanja mjere ograničenja kretanja ako se prisilno udaljenje i povratak ne mogu osigurati blažim mjerama, proizlazi da je prema svim okolnostima konkretnog slučaja izrečena mjera najprikladnija za postizanje cilja koji se želi postići, a imajući na umu razloge na kojima se temelji mjera ograničenja kretanja tužitelja smještajem u Prihvatni centar za strance do jednog mjeseca od dana uručenja rješenja, ovaj Sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
12. Kako je tužitelj otpušten iz Prihvatnog centra 10. rujna 2025 . (dostavnica uz e- mail od 24. listopada 2025.), proizlazi da je ograničenje slobode kretanja bilo određeno na najkraće moguće vrijeme do izvršenja prisilnog udaljenja.
13. Ovaj Sud, stoga, žalbene navode smatra neosnovanima i bez utjecaja na drugačiju odluku Suda. Uzimajući u obzir činjenice utvrđene u upravnom postupku, koje žalbenim navodima nisu dovedene u sumnju, prvostupanjski sud je zaključio da je osporeno rješenje doneseno na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog prava i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, jer su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za smještaj tužitelja u prihvatni centar za strance.
14. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji otklanjaju sumnju da bi ta presuda mogla biti rezultat arbitrarnog postupanja odnosno sudske samovolje.
15. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 11. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća:
dr. sc. Sanja Otočan
