REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž R-202/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Boženku Lozi, odvjetniku iz OD Lozo&partneri, Zagreb, protiv tuženika Promet Sinj d.o.o. Sinj, Miljenka Buljana 2, OIB: 88867996815, zastupanog po punomoćniku Draganu Mijoču, odvjetniku u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Pr-55/2025-8 od 10. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomičnim usvajanjem i djelomičnim odbijanjem žalbe tuženika, u pobijanom dijelu presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Pr-55/2025-8 od 10. studenog 2025. se:

- potvrđuje u dijelu točke I. izreke u kojem je suđeno:

"Nalaže se tuženiku Promet Sinj d.o.o., Sinj, Miljenka Buljana 2, OIB: 88867996815, da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju VČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova razlike plaća bruto iznos od 7.587,93 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koje teku:

- na iznos od 630,13 EUR od 15. travnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 633,02 EUR od 15. svibnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 85,54 EUR od 15. lipnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 150,01 EUR od 15. srpnja 2013.g. do isplate.

- na iznos od 71,44 EUR od 15. kolovoza 2013.g. do isplate,

- na iznos od 203,47 EUR od 15. rujna 2013.g. do isplate,

- na iznos od 193,44 EUR od 15. listopada 2013.g. do isplate,

- na iznos od 99,45 EUR od 15. studenog 2013.g. do isplate,

- na iznos od 111,40 EUR od 15. prosinca 2013.g. do isplate,

- na iznos od 91,03 EUR od 15. siječnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 90,91 EUR od 15. veljače 2014.g. do isplate,

- na iznos od 48,47 EUR od 15. ožujka 2014.g. do isplate,

- na iznos od 51,58 EUR od 15. travnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 42,56 EUR od 15. svibnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 81,78 EUR od 15. lipnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 166,76 EUR od 15. srpnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 100,70 EUR od 15. kolovoza 2014.g. do isplate,

- na iznos od 250,10 EUR od 15. rujna 2014.g. do isplate,

- na iznos od 108,14 EUR od 15. listopada 2014.g. do isplate,

- na iznos od 118,87 EUR od 15. studenog 2014.g. do isplate,

- na iznos od 82,37 EUR od 15. siječnja 2015.g. do isplate,

- na iznos od 149,09 EUR od 15. veljače 2015.g. do isplate,

- na iznos od 144,80 EUR od 15. ožujka 2015.g. do isplate,

- na iznos od 119,13 EUR od 15. travnja 2015.g. do isplate,

- na iznos od 444,85 EUR od 15. srpnja 2015.g. do isplate,

- na iznos od 113,64 EUR od 15. kolovoza 2015.g. do isplate,

- na iznos od 139,73 EUR od 15. rujna 2015.g. do isplate,

- na iznos od 150,40 EUR od 15. listopada 2015.g. do isplate,

- na iznos od 237,08 EUR od 15. studenog 2015.g. do isplate,

- na iznos od 197,76 EUR od 15. prosinca 2015.g. do isplate,

- na iznos od 159,87 EUR od 15. siječnja 2016.g. do isplate,

- na iznos od 280,22 EUR od 15. veljače 2016.g. do isplate,

- na iznos od 114,71 EUR od 15. ožujka 2016.g. do isplate,

- na iznos od 76,52 EUR od 15. travnja 2016.g. do isplate,

- na iznos od 50,00 EUR od 15. srpnja 2016.g. do isplate,

- na iznos od 84,60 EUR od 15. kolovoza 2016.g. do isplate,

- na iznos od 309,33 EUR od 15. rujna 2016.g. do isplate,

- na iznos od 61,91 EUR od 15. listopada 2016.g. do isplate,

- na iznos od 229,37 EUR od 15. studenog 2016.g. do isplate,

- na iznos od 82,81 EUR od 15. prosinca 2016.g. do isplate,

- na iznos od 98,65 EUR od 15. siječnja 2017.g. do isplate,

- na iznos od 138,96 EUR od 15. veljače 2017.g. do isplate,

- na iznos od 21,86 EUR od 15. ožujka 2017.g. do isplate,

- na iznos od 88,82 EUR od 15. travnja 2017.g. do isplate,

- na iznos od 1,65 EUR od 15. svibnja 2017.g. do isplate,

- na iznos od 179,92 EUR od 15. lipnja 2017.g. do isplate,

- na iznos od 1,70 EUR od 15. srpnja 2017.g. do isplate,

- na iznos od 41,97 EUR od 15. listopada 2017.g. do isplate,

- na iznos od 93,62 EUR od 15. studenog 2017.g. do isplate,

- na iznos od 124,26 EUR od 15. prosinca 2017.g. do isplate,

- na iznos od 97,98 EUR od 15. siječnja 2018.g. do isplate,

- na iznos od 141,55 EUR od 15. veljače 2018.g. do isplate,

a koje zakonske zatezne kamate teku od dospijeća pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi utvrđenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.''

- potvrđuje u točki III. izreke

- preinačuje u dijelu točke I. izreke na način da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se naloži tuženiku da mu isplati iznos od 1.301,38 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 119,71 eur teku od 15. prosinca 2014. do isplate, na iznos od 279,90 eura od 15. svibnja 2015. do isplate, na iznos od 472,00 eura od 15. lipnja 2015. do isplate, na iznos od 225,00 eura od 15. svibnja 2016. do isplate i na iznos od 204,77 eura od 15. lipnja 2016. do isplate, a koje zakonske zatezne kamate teku od dospijeća pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi utvrđenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.'

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova ovog žalbenog dijela postupka u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja je u točki I. izreke naložio tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike plaće bruto iznos od 8.889,31 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na mjesečne iznose specificirane u toj točki izreke. Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu razlike naknade plaće iz točke I. izreke, dok je u točki III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.975,00 eura sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude pravovremenu i dopuštenu žalbu, ali samo u odnosu na točku I. i III. izreke podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije zahtjev tužitelja te da ga se obveže naknaditi mu parnični trošak. Potražuje trošak i ovog žalbenog dijela postupka u iznosu od 600,00 eura.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je temeljem čl. 359. st.1. ZPP.

4. U odgovoru na žalbu tužitelj u bitnom osporava kao neosnovane žalbene navode tuženika te smatra da je žalba u cijelosti neosnovana, a pobijana presuda zakonita i pravilna. Predlaže žalbu odbiti i potvrditi kao pravilnu i zakonitu pobijanu prvostupanjsku presudu. Potražuje trošak datog odgovora u iznosu od 250,00 eura.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće u bruto iznosu od 8.889,31 eura zajedno sa zateznim kamatama, a koja mu je nastala u razdoblju od 1. ožujka 2013. (kada je trebao biti preuzet na rad kod tuženika) do 30. siječnja 2018. (kada mu je prestao radni odnos zbog odlaska u mirovinu).

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj imao sklopljen ugovor o radu sa društvom Autoprijevoz – Sinj d.o.o. od 2. veljače 2007. za radno mjesto vozača autobusa; da je pravomoćnom presudom suda prvog stupnja poslovnog broja Pr- 287/2017 od 2. ožujka 2018. utvrđeno da je Autoprijevoz – Sinj d.o.o. na tuženika Promet Sinj d.o.o. kao poslodavca prenio, počevši od 1. ožujka 2013. i tužiteljev ugovor na neodređeno vrijeme koji je bio sklopljen od 02. veljače 2007. godine i to za radno mjesto vozača autobusa; da je prije donošenja Odluke o prijenosu gospodarske djelatnosti cestovnog prometa putnika na društvo – kćer, ovdje tuženika (u daljnjem tekstu: Odluka) od 15. veljače 2013. tužitelj obavljao posao vozača autobusa te da je nakon 1. ožujka 2013. tužitelj ostao raditi kod društva Autoprijevoz – Sinj d.o.o. sve do odlaska u mirovinu (30. siječnja 2018.).

7. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva tužitelja odnosno da li tužitelj ima pravo na isplatu razlike plaće u utuženom razdoblju, u visini razlike plaće koju je primao i prosječne plaće koja je isplaćivana njegovim usporednim radnicima koji su u tom razdoblju preuzeti od tuženika po navedenoj Odluci i obavljali posao vozača autobusa.

8. Sud prvog stupnja, nakon što je u ovom predmetu po žalbi tužitelja ukinuta odbijajuća presuda poslovnog broja Pr-916/2020-32 od 12. lipnja 2024. i predmet vraćen sudu na ponovno suđenje, je ovom pobijanom odlukom usvojio tužbeni zahtjev tužitelja uz obrazloženje u bitnome da je tužitelj dokazao da je Autoprijevoz

– Sinj d.o.o. na tuženika kao poslodavca prenio tužiteljev ugovor o radu na neodređeno vrijeme počev od 1. ožujka 2013. i to za radno mjesto vozača autobusa, za koje je tužitelj sklopio ugovor o radu s prijašnjem poslodavcem Autoprijevoz – Sinj d.o.o., da tužitelj nije obavljao posao vozača autobusa kod tuženika jer mu to on nije omogućio, da je zbog toga tužitelj primao manju plaću od one koju bi ostvario da nije bilo nezakonitog postupanja od strane tuženika, odnosno da mu je onemogućen rad na radnom mjestu vozača autobusa i to u visini koja je utvrđena temeljem nalaza i mišljenja vještaka.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih žalbenih razloga kao i onih na koje se pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP-a, na koju žalitelj ukazuje, kada je tužitelju dosudio razliku plaće za one mjesece kada se on nalazio na bolovanju a što proizlazi iz u spisu priloženih obračuna isplaćene plaće, bez da je za to dao valjano obrazloženje iako se tuženik tome prigovarao.

9.1. U preostalom dijelu nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se žalbom ukazuje kao ni onih na koja se pazi po službenoj dužnosti. Činjenično stanje je pravilno utvrđeno a materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

10. Prvostupanjski sud je pravilno naveo da je Zakonom o radu ("Narodne novine" broj: 149/2009., 61/2011., 82/2012., 73/2013., u daljnjem tekstu: ZR/2009, i 93/2014., 127/2017., 98/2019. 151/2022., 46/2023. i 64/2023., u daljnjem tekstu: ZR-a) kojim je u pravni poredak Republike Hrvatske prenesena i Direktiva Vijeća 2001/23/EZ od 12. ožujka 2001. o približavanju prava država članica u vezi sa zaštitom prava radnika u slučaju prijenosa poduzeća, tvrtki ili dijelova poduzeća ili tvrtki (SL, L 82, 22. 3. 2001.), u kontinuitetu propisano i da se na novog poslodavca prenose svi ugovori o radu radnika koji rade u poduzeću ili dijelu poduzeća koji je predmet prenošenja, odnosno koji su vezani za obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koja je predmet prenošenja, uslijed statusnih promjena ili prijenosom - pravnim poslom, poduzeće ili dijela poduzeće, gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti, a koji zadržava svoju gospodarsku cjelovitost (članak 133. stavak 1. ZR-a/2009, članak 137. stavak 1. ZR-a); da radnik čiji je ugovor o radu prenesen na način iz stavka 1. zadržava sva prava iz radnog odnosa koja je stekao do dana prenošenja ugovora o radu (članak 133. stavak 2. ZR/2009., članak 137. stavak 2. ZR/2014) i da poslodavac na kojeg se prenose ugovori o radu na način propisan stavkom 1., preuzima s danom prenošenja u neizmijenjenom obliku i opsegu sva prava i obveze iz prenesenog ugovora o radu (članak 133. stavak 3. ZR-a/2009, članak 137. stavak 3. ZR-a).

11. Protivno žalbenim navodima sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da tužitelj ima pravo na predmetnu tražbinu te je za to dao valjano obrazloženje koje prihvaća i ovaj sud.

12. Tako je pravilno utvrđeno da je tužitelj počevši od 1. ožujka 2013. trebao obavljati poslove na radnom mjestu vozača autobusa kod tuženika jer je tako utvrđeno pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu poslovnog broja Pr- 287/2017 od 2. ožujka 2018. a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj: Gž R-176/2018-2 od 7. studenog 2019. Tom pravomoćnom presudom je utvrđeno da je tužiteljev ugovor o radu koji je zaključen na neodređeno vrijeme 2. veljače 2007. prenesen na novog poslodavca Promet Sinj d.o.o., tuženika u ovom postupku i to od 1. ožujka 2013.

13. Kako je tužitelj imao sklopljen Ugovor o radu sa Autoprijevozom – Sinj d.o.o. od 2. veljače 2007. i to na neodređeno vrijeme za radno mjesto vozača autobusa, to je prijenosom tog ugovora na tuženika tužitelj imao pravo na obavljanje istih poslova koje je do tada obavljao, znači one prije donošenja Odluke o prijenosu gospodarske djelatnosti cestovnog prometa prijevoza putnika sa Autoprijevoza – Sinj d.o.o. na promet Sinj d.o.o. (kćerka) od 15. veljače 2013., odnosno kada je vozio po određenim voznim linijama i ostvarivao veću plaću od one nakon donošenja te Odluke. Utvrđeno je da tužitelju nije data mogućnost da vozi autobuse po voznim linijama iako je on to tražio. Suprotno tuženik nije dokazao iako je na njemu bio teret tog dokaza. Upravo zbog toga što je tuženik onemogućavao tužitelja u obavljanju onih radnih zadataka koje je obavljao prije donošenja navedene Odluke, tuženik je spriječio tužitelja da ostvaruje onu plaću koju bi po redovitom tijeku stvari ostvarivao.

13.1. Naime prema pravilnom utvrđenju suda prvog stupnja, koje tuženik nije doveo u sumnju, odredbe Pravilnika o radu poduzeća Autoprijevoz – Sinj d.o.o. i Pravilnika o radu poduzeća Promet Sinj d.o.o. u dijelu kojima se regulira obračun plaće, su iste odnosno na isti način je definirana osnovana plaća i tablice koeficijenata za radna mjesta. Tako je za radno mjesto vozača autobusa predviđen koeficijent od 1,45 a svi vozači se plaćaju prema važećem šifrarniku koji je vezan za odvoženje linija, pa je u tome ta razlika u plaćama vozača (ovdje usporednih radnika) i tužitelja (koji nije u utuženom razdoblju obavljao posao vozača).

14. Obzirom na činjenicu da je teško dokazivo koje bi linije tužitelj vozio kod tuženika u utuženom razdoblju to je pravilno sud prvog stupnja odlučio visinu tužbenog zahtjeva utvrditi uspoređivanje plaća koje su tada ostvarivali njegovi komparanti. Od izračuna njihove prosječne plaće po mjesecima oduzeta je plaća tužitelja koja mu je isplaćena za taj isti mjesec, čime je utvrđena koliko je tužitelj gubio na plaći u utuženom razdoblju. Ta visina je utvrđena na temelju vještačkog nalaza kojeg je sud osnovano ocijenio potpunim i objektivnim. Vještak je odgovorio na sva sporna pitanja, a tuženik nije doveo u pitanje valjanost tog nalaza.

15. Za uporedne komparante radnike kako je navedeno, uzeti su u obzir oni radnici koji su kod tuženika bili zaposleni na radno mjesto vozača autobusa i koji su imali isti koeficijent kao i tužitelj (1,45), a tužitelj da je preuzet od strane tuženika, što je trebao biti, radio bi te poslove kao uporedni radnici i imao bi pravo na plaću koju su oni ostvarivali. Nezakonitim postupanjem tuženika tužitelj je oštećen jer krivnjom tuženika nije obavljao one poslove za koje je imao sklopljen ugovor o radu i zbog toga je ostvarivao manju plaću od one koju bi ostvarivao pa na tu razliku u plaći ima pravo.

16. Činjenica što je presuda Općinskog suda u Splitu poslovnog broja Pr-287/2017 od 2. ožujka 2018. donijeta i postala pravomoćna nakon što je tužitelju ugovor o radu prestao zbog odlaska u mirovinu, nije od utjecaja na pravo tužitelja da ostvari predmetnu tražbinu jer da je tuženik zakonito postupio, a to znači da je preuzeo tužitelja na radno mjesto vozača autobusa od prijašnjeg poslodavca Autoprijevoz

– Sinj d.o.o., ostvarivao bi veću plaću od one koja mu je isplaćivana.

17. Tuženik osnovano ukazuje da se tužitelj u nekim mjesecima utuženog razdoblja nalazio na bolovanju pa da stoga tada ne bi mogao dobivati plaću kao vozači autobusa koji su tada vozili određene vozne linije.

18. Prema priloženim obračunima isplaćene plaće i naknade plaće vidljivo je da se tužitelj nalazio na bolovanju u studenom 2014., travnju i svibnju 2015. i travnju i svibnju 2016.

19. Ocjena je ovoga suda bi u tim mjesecima tužitelj i da je bio preuzet od tuženika bio na bolovanju pa time da ne bi mogao ostvarivati onu plaću koju su ostvarili vozači autobusa koji nisu na bolovanju, i koji su vozili autobus. Kako tužitelj, na kojem je teret dokaza, nije dokazao koliko je u tim mjesecima gubio na zaradi to je u tom dijelu, za te mjesece njegov zahtjev odbijen za iznos od ukupno 1.301,38 eura (119,71 eur plus 279,90 eura plus 472,00 eura plus 225,00 eura plus 204,77 eura).

20. Slijedom iznijetog o žalbi tuženika u dijelu kojim se pobija glavni tužbeni zahtjev, odlučeno je temeljem odredbe čl. 368. st.1. i 373. toč.1. ZPP-a.

21. Ocjena je ovoga suda da neovisno o sadašnjem uspjehu tuženika u sporu, odluku o parničnom trošku nije potrebno preinačavati jer je tužitelj uspio u cijelosti s osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva i u većem dijelu s visinom tužbenog zahtjeva, a prema vrijednosti zahtjeva koji je usvojen troškovi zastupanja tužitelja obračunavaju se i sada prema tarifnom razredu kao i prije.

22. Tuženikov zahtjev za naknadu troškova ovog žalbenog postupka odbijen je jer po ocjeni ovoga suda tuženik nema pravo na naknadu tih troškova iako je djelomično uspio, a iz razloga što i dalje nije stranka koja ima pravo na naknadu troškova postupka s obzirom na manji uspjeh u sporu (čl. 154. st.2. ZPP-a). Tužitelju je odbijen zahtjev za naknadu troškova za dati odgovor na žalbu jer je ocijenio da taj trošak nije bio potreban za odlučivanje o žalbi tuženika (čl. 166. st.2. u vezi sa čl. 155. st.1. ZPP-a).

U Puli 11. ožujak 2026.

Predsjednica vijeća

Marija Sošić