Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-168/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Igoru Rujak-Marčiću, odvjetnik u Zadru, protiv tuženika Republike Hrvatske, za Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-28/2023-26 od 6. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-28/2023-26 od 6. lipnja 2025. potvrđuje.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužitelju bruto iznos od 10.314,69 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenom bruto iznosu (točka I izreke), te je tuženik obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.196,20 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate (točka II izreke).

2. Protiv citirane presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije, uz obvezu naknade parničnog troška.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako ni ona iz odredbe čl. 354.s t. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se sadržajno upire žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je presudu moguće ispitati.

6. Nije počinjena ni bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a, budući da je odlučujući koje će činjenice uzeti kao dokazane, sud prvog stupnja postupio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja, policijskog službenika Ministarstva unutarnjih poslova u Policijskoj upravi Šibensko-kninskoj – Postaji pomorske policije Šibenik za isplatu dodatka na plaću za prekovremeni rad, rad noću, subotama, nedjeljama i blagdanom, u vremenskom razdoblju svibanj 2019.-ožujak 2021., u iznosu od 10.314,69 eura s kamatama.

8. Iz provedenog postupka proizlazi:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao policijski službenik MUP-a, Policijske uprave Šibensko-kninske, Policijska postaja pomorske policije Šibenik na ophodnom brodu;

- da je tuženik organizirao rad i odredio vrijeme trajanja posla tužitelju;

-da je tužitelj dobivao jedinstvene višednevne radne naloge za službu na plovilu na moru, tijekom kojih nije mogao napuštati plovilo danju, niti noću;

- da je izvršavajući dobivene radne naloge kao policijski službenik tijekom višednevne službe na moru provodio na policijskom ophodnom brodu po nekoliko dana zaredom (3-4 dana), boraveći za to vrijeme neprekidno na radnom mjestu u aktivnom dežurstvu, jer se služba vrši po potrebi ili na poziv, pa je tako radio i prekovremeno, noću, na državne blagdane, te subotom i nedjeljom, a za koji rad mu tuženik nije isplatilo razliku plaće;

- da je na temelju izvještaja sastavljenih na temelju radnih naloga tuženik vodio evidenciju rada tužitelja na temelju koje je u utuženom razdoblju isplaćivao plaću tužitelju;

- da tuženik nije donio rješenje o preraspodjeli radnog vremena, o korištenju slobodnih dana te o radu u turnusu;

- da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da su policajci morali biti aktivni u službi od 0-24 sata i u pripravnosti, da brod ne smiju napuštati, ali da su imali vrijeme za odmor i spavanje;

- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je tuženik isplatio tužitelju po svim osnovama ukupni bruto iznos od 297.115,96 kn, s time da nakon odbitka iskorištenih slobodnih dana neisplaćeni dodaci prema Kolektivnom ugovoru iznose 88.048,56 kn bruto i da po odbitku isplaćenih dodataka za rad u turnusu (749,15 kn) i pasivno dežurstvo (8.400,54 kn) koji se međusobno isključuju i koji ukupno iznose 9.149,69 kn bruto, ukupni neplaćeni dodaci u utuženom razdoblju iznose za prekovremeni rad 77.716,04 kn/10.314,69 eur[1] bruto;

- da je vještak nalaz izradio uzimajući u obzir 8 sati odmora unutar 24 sata za svaki dan proveden u službi, od kojih 8 sati se 4 sata odmora računa u dnevnoj smjeni, a 4 sata odmora u noćnoj smjeni, koji je prvostupanjski sud prihvatio, smatrajući da vrijeme koje policijski službenik provede za trajanja višednevne ophodarske službe na moru nakon redovnog radnog vremena od 8 sati; daljnjih 8 sati tijekom radnog dana, a 16 sati tijekom neradnih dana i blagdana predstavlja prekovremeni rad.

9. Slijedom navedenih utvrđenja, kao i pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izražene u odluci poslovni broj Revr-1318/16-2 od 26. listopada 2016. prema kojemu nije životno i logično da bi efektivni rad službenika trajao neprekidno 24 sata dnevno, četiri do sedam dana uzastopno i da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme odnosno vrijeme za odmor u trajanju od 8 sati dnevno, sud prvog stupnja utvrđuje da vrijeme koje policijski službenik provede za trajanja višednevne službe na brodu, a koje se odnosi na sate nakon redovnog radnog vremena, ali bez perioda od 8 sati odmora predstavlja prekovremeni rad, te je pozivom na odredbe čl. 41. i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 104/13., 150/13., 153/13., 71/16., 123/16.-dalje KU/13) i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 112/17), čl. 33., 41. i 42. Zakona o policiji („Narodne novine“, broj 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16. i 66/19., dalje ZP) prihvatio tužbeni zahtjev.

10. Navedena utvrđenja suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud.

11. Neosnovano tuženik žalbenim navodima ističe da u pravilu nema noćnog rada, odnosno da prekovremeni rad ne može biti u trećoj smjeni uvijek u omjeru od 50%, zbog čega da je pobijana presuda donesena arbitrarno, budući da je ocjenom provedenih dokaza, uvidom u evidencije tužiteljevog rada, radnih naloga, te iskazima svjedoka ĆF, LF, OF i SF, saslušanih u predmetu Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-82/2019, a koji su kolege tužitelja, utvrđeno da se radilo o višednevnim službama koje bi trajale u prosjeku četiri dana kada ne bi napuštali plovilo, da bi zimi bili u plovidbi u prosjeku 4 do 12 sati, a u ljetnim mjesecima od minimalno 6 do 12 sati, da je brod trebao biti uvijek spreman za isploviti, a za vrijeme korištenja dnevnog odmora nitko nije mogao, niti smio odbiti izvršenje bilo koje zadaće, morali su konstantno slušati radio veze, pomorsku radiostanicu i biti dostupni na mobitelu, kontrolirati agregat, slijedom čega je za zaključiti da su tužitelj, kao i njegovi kolege, podjednako radili prekovremeno, kako u dnevnoj tako i u noćnoj smjeni te da svih 8 sati odmora nisu koristili niti mogli koristiti isključivo noću.

11.1. Ovo sve tim više, jer iz nalaza i mišljenja angažiranog financijskog vještaka, a koji je pravilno ocijenjen stručnim i objektivnim, proizlazi da spisu ne prileže rješenja tuženika kojima bi se tužitelju precizno određivao broj slobodnih dana i posljedično broj sati po osnovi tih dana za umanjenje prekovremenih sati, a ne postoji točna evidencija mjesečnih radnih sati (R-27) tužitelja za utuženo razdoblje koja uključuje točno odrađeni raspored sati rada po smjenama tužitelja i vrijeme odmora tijekom radnog vremena od 24 sata, iz kojih razloga je i po ocjeni ovoga suda opravdano uzeto da je od 8 sati odmora, 4 sata korišteno u dnevnoj smjeni, a 4 sata u noćnoj smjeni. Opisani način rada tužitelja utvrđen je i u prethodnom vremenskom razdoblju – od travnja 2014. do zaključno travnja 2019. pravomoćnom presudom Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-82/2019-24 od 5. svibnja 2022. (potvrđena presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-579/2022-2 od 7. srpnja 2022. te je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd- 3825/2023-2 od 19. prosinca 2023. odbačen prijedlog tuženika za dopuštenje revizije).

12. Sukladno odredbi čl. 94. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17 i 98/19 – dalje: ZR/14) za otežane uvjete rada, prekovremeni rad i noćni rad, te rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću, dok je čl. 60. st. 1. ZR/14 propisano da se radno vrijeme određuje kao razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac, slijedom čega prema čl. 62. ZR/14 puno radno vrijeme ne smije biti duže od četrdeset sati tjedno. Isto tako, i prema Direktivi 2003-88/EZ od 4. studenog 2003. u čl. 2. toč. 1. i 2. radno vrijeme jest razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira se kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme.

13. Iako u utuženom razdoblju nije bio na snazi KU/13, već Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike s izmjenama te Dodacima I, II i III ("Narodne novine" broj 112/17, 12/18, 2/19, 119/19, 66/20 - dalje KU/17), isti u čl. 38. kao i KU/13 u čl. 44. određuje da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za svaki sat rada i to: za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs 150%, za rad u drugoj smjeni ako službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidnom dužim od 90 minuta 10%, za rad u turnusu 5% (st. 1.), da se dodaci iz st. 1. toga članka međusobno ne isključuju, osim dodataka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni. Stavkom 11. određeno je da ako je rad službenika i namještenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je svaki rad dužni od dnevnog radnog vremena te svaki rad duži od 40 sati tjedno, a st. 14. da umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 minuta redovnog sata rada) te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kad je taj prekovremeni rad ostvaren. Prema odredbi čl. 41. KU/13, tj. čl. 35. st. 1. KU/17 plaću službenika i namještenika čini osnovana plaća i dodaci na osnovnu plaću.

14. Budući da se rad tužitelja u obračunu plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, jer nije fizički moguće, niti životno logično da bi djelatnik obavljao rad 24 sata dnevno, i to kontinuirano više dana uzastopno, to je sud pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kojim je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženim u odluci poslovni broj Revr-1318/16-2 od 26. listopada 2016. uzeo u obzir trajanje odmora od 8 sati unutar 24 radnog vremena. Pri tome se nalaz i mišljenje vještaka temelji na službenoj dokumentaciji koju je dostavio tuženik, a iz koje je razvidno da je tužitelj u spornom razdoblju, cijelo vrijeme službe bio na plovilu kojeg nije smio napustiti nekoliko dana, da je sve vrijeme morao biti na raspolaganju poslodavcu, u kojim okolnostima se prekovremeni rad odvijao i u dnevnoj i noćnoj smjeni, a vrijeme odmora ovisilo o dnevnoj satnici višednevnih radnih naloga koji ne započinju, niti završavaju uvijek u isto, već u različito radno vrijeme. Stoga, kako tuženik nije prigovorio predmetnom nalazu i mišljenju angažiranog financijskog vještaka, tako niti u dijelu u kojem su 4 sata odmora računata u dnevnoj smjeni, a druga 4 sata u noćnoj smjeni, žalbenim navodima, pa tako i pozivanjem na praksu drugih sudova, a što nije obvezujuće za ovaj sud, nije dovedena u dvojbu zakonitost pobijane presude.

15. Pravilna je i odluka o parničnom trošku donesena pozivom na odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

16. Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

17. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

U Rijeci 11. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Duško Abramović