Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj:Gž-235/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Filke Pejković kao predsjednice vijeća, Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Svjetlane Pražić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, koga zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6334/2024-11 od 30. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6334/2024-11 od 30. listopada 2025. u točki I., II., III. izreke kao i u dijelu točke III. izreke kojom je očito odbijen preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu parničnog troška.

II. Odbija se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita 29. travnja 2009. u dijelu kojom je ugovoreno da je tužiteljica kao korisnica kredita dužna tuženiku za obradu zahtjeva i odobravanje kredita prije korištenja kredita plati 0,60% naknade na iznos kredita obračunate s datumom Ugovora. U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 536,62 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2009. pa do isplate dok je u III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 740,58 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobijaju obje stranke.

3. Protiv citirane presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik pobijajući istu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, dok tužiteljica žalbu podnosi protiv očito odbijajućeg dijela odluke o trošku sadržane u točki III. izreke sadržajno osporavajući pravilnost iste zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

4. Stranke predlažu uvaženje žalbi.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalbe stranka su neosnovane.

7. Ispitujući pobijanu odluku u granicama razloga iznijetih u žalbi za istaći je da u donošenju pobijane presude protivno žalbenim navodima tuženika nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP) jer presuda ima jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka presude nije nerazumljiva niti je proturječna razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati.

8. Također nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st. ZPP).

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim čl. 10. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 29. travnja 2009. u dijelu kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita te posljedično tome zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 536,62 EUR-a s zateznom kamatom.

10. Među strankama nije sporno da su sklopile predmetni Ugovor kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 91.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan puštanja kredita u tečaj i da je u vezi tog kredita između stranaka ugovorena obveza tužiteljice platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (ulazna naknada) u visini 0,600 % naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK).

11. Također nije sporno da je tuženik kao banka prilikom plasmana kredita, 30. travnja 2009. naplatio naknadu za spornu obradu u visini od 536,62 eur.

12. U žalbenoj fazi postupka sporna je pravilnost primjene materijalnog prava te zaključak prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu te posljedično obvezivanje tuženika na isplatu tužiteljici iznosa od 536,62 eur.

13. Protivno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, dalje: ZZP)te pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna ugovorna odredba nepoštena te posljedično tome sukladno odredbi čl. 102. ZPP-a ništetna.

14. Odredba čl. 96.. ZZP-a propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2).

15. Naime, o spornoj odredbi kako je to utvrđeno u postupku nije se pojedinačno pregovaralo već je ta ugovorna odredba unaprijed formulirana po tuženiku kao trgovcu i jačoj ugovornoj strani pri čemu tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužiteljici objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik također trebao dokazati.

16. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO), te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka i jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 0,600 % od iznosa kredita to je pravilna zaključak prvostupanjskog suda da sporna odredba ugovora uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 96. st. 1 ZZP nepoštena, te u smislu odredbe članka 102. ZZP ništetna.

17. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom sporni dio ugovorne odredbe iz čl. 10. Ugovora o kreditu, jer iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se komitent, ovdje tužiteljica, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,600 % od iznosa kredita pri čemu ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge prvostupanjskog suda o utvrđenju ništetnosti ulazne naknade koji isti temelji na činjenici da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te ugovornoj odredbi koja za tužiteljicu kao potrošača nije jasna i lako razumljiva.

18. Neosnovano tuženik sadržajem žalbe upire da je sporna odredba ugovora tužiteljici bila jasna i lako razumljiva činjenicom navođenja u ugovoru plaćanja predmetne naknade u visini od 0,600% od iznosa kredita. Ovo iz razloga jer se o sadržaju te ugovorne odredbe kako je to utvrđeno u postupku, pravilnost kojih u tvrđenja tuženik žalbom i ne pobija nije pojedinačno pregovaralo te se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora u kojoj nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 0,600% od iznosa kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu tužiteljice kao potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba. U konačnosti iz iskaza saslušane svjedokinje – djelatnice tuženika CM proizlazi da je tužiteljici kao potrošaču jedino ukazano u kojem postotku banka naplaćuje predmetnu naknadu ali ne i to da je tužiteljici kao potrošaču ukazano i objašnjeno koji troškovi banke se time podmiruju.

19. O sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo time da iz sadržaja samog Ugovora i odredbe čl. 10. st. 1 nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini od 0,600 % od ukupnog iznosa kredita te koje to troškove ona pokriva. Budući tuženik kao banka nije dokazao kakve je imao stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora pa kako sadržajem sporne odredbe nije jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, to takva ugovorna odredba uzrokuje znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba.

20. Iz navedenih razloga, nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude žalbeni razlozi tuženika kojima ukazuje da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, kao niti pozivanje tuženika na odredbe ZZP koje mu idu u korist, s obzirom da se radi o subjektivnom i neutemeljenom tumačenju materijalnog prava od strane tuženika. Naprotiv, prvostupanjski sud imao je u vidu narav Ugovora (ugovor o potrošačkom kreditu), te okolnost da tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade. Stoga, bez obzira što je prema odluci Suda EU u predmetu br. C-621/17 (ĐM protiv CIB Bank Zrt.) navedeno da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose i da načelno odredba koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za te troškove, ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača u pravima i obvezama stranaka, u konkretnom slučaju ta odluka prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije primjenjiva jer tužiteljici prije sklapanja Ugovora uopće nisu objašnjeni i predočeni potrebni parametri strukture sporne odredbe o naknadi za obradu kredita.

21. Neosnovano tuženik prigovora i zakonitosti prvostupanjske odluke glede prigovora zastare i tijeka zatezne kamate. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, to zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću pobijane prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnost se zahtijeva vraćanje.

22. Slijedom iznijetog pravilnom primjenom materijalnog prava pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnost odredbe čl. 10. Ugovora te je pravilno sukladno odredbi čl. 323.st.1. ZOO-a naložio tuženiku vratiti tužiteljici naplaćenu naknadu u visini od 398,80 EUR-a s kamatom tekućom od 30. travnja 2009. kada je tuženik naplatio spornu naknadu (čl. 1111. i čl. 1115 ZOO) te je pravilno odlučio na način kako je to navedeno u toč. II. pobijane presude.

23. O tijeku zatezne kamate pravilno je odlučeno temeljem čl. 1115 ZOO. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost sporne odredbe Ugovora zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost tuženika. S obzirom na navedeno pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tuženiku naložio isplatiti zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja do isplate jer je tuženik u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj pa je obvezan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

24. Sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka time da tuženik sadržajem žalbe i ne iznosi razloge zbog kojih odluka o troškovima sadržana u izreci pobijane presude nije pravilna.

25. Kako je tuženik izgubio parnicu to ga je pravilno prvostupanjski sud temeljem odredbe čl. 154.st.1. ZPP-a obvezao na naknadu parničnog troška tužiteljici te odlučio kao u točki III. pri čemu je osnovano prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima tuženika, tužiteljici priznao pravo na naknadu troška zastupanja na ročištu za objavu presude. Ovo iz razloga jer je ročište za objavu presude sudska radnja propisana odredbama ZPP-a kao pravilo vezano uz način objave i uručenja presude pa kada je punomoćnik tužitelja pristupio navedenom ročištu to mu sukladno Tbr. 9.t.3. Tarife pripada naknada troškova zastupanja na tom ročištu kako mu je to pravilno priznao prvostupanjski sud.

26. Odlučujući o žalbi tužiteljice kojom ista pobija pravilnosti odluke o trošku u očito odbijajućem dijelu sadržane u točki III. izreke za istaći je da je pobijana odluka u pogledu osnove i visine prava na naknadu troškova donesena pravilno i zakonito na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP -a te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15,126/22-dalje Tarifa).

27. Protivno žalbenim navodima tužiteljice pravilno je prvostupanjski sud visinu parničnog troška istoj prema Tarifi odmjerio prema vrijednosti predmeta spora samo kondemnatornog zahtjeva ( zahtjeva za isplatu) ne uzimajući u obzir po tužiteljici u tužbi naznačenu vrijednost deklaratornog zahtjeva za utvrđenje u visini od 1.327,22 eur.

28. Neosnovano tužiteljica sadržajem žalbe osporava pravilnost ovakvog načina odmjeravanja parničnog troška pozivom na odredbu čl. 37. st.1. ZPP -a koja propisuje da se vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi.

29. Ovo iz razloga jer je ocjena ovoga suda da se na način propisan odredbom čl. 37.st.1. ZPP-a utvrđuje vrijednost predmeta spora kada je u jednoj tužbi istaknuto više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kada su ti zahtjevi usmjereni na ostvarenje različitih pravnih ciljeva i interesa a ne i u situaciji kao što je konkretna kada isti teže ostvarenju istog cilja i interesa te u situaciji kada isticanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe treba poslužiti samo za ocjenu opravdanosti zahtjeva za isplatu.

30. Naime, u konkretnom slučaju istaknut je deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora uz restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 536,62 eur o kojoj ništenosti sud može odlučivati i kao o prethodnom pitanju. Zbog navedenog kada istaknuti deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu opravdanosti tužbe na činidbu-isplatu isti se po ocjeni ovoga suda ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se tada samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, pa je pravilno prvostupanjski sud visinu parničnog troška tužiteljici prema Tarifi za poduzete radnje odmjerio prema vrijednost zahtjeva za isplatu, te je pravilno kao neosnovan odbio zahtjev tužiteljice za na naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 536,62 eur, a ovo sve polazeći i od izraženog pravnog stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odlukama Rev 688/00, Revr-475/08, Revr-31/02 i Revr-170/03.

31. Shvaćanje je ovoga suda da u situaciji kao što je konkretna kada se i zahtjev za utvrđenje i zahtjev za isplatu temelje na istoj činjenični i pravnoj osnovi te kada su usmjereni na ostvarenje istog cilja, (uspostavi restitucije i dovođenje tužiteljice kao potrošača u onaj imovinski položaj kao da ništetne ugovorne odredbe nema uz provođenje istih dokaza) a kada visina određene vrijednosti predmeta spora nije od utjecaja na stvarnu nadležnost, sastav suda ili pravo na pravni lijek već isključivo na pravo na naknadu parničnog troška, da u takvoj situaciji ne postoje razlozi koji bi opravdavali isticanje vrijednosti zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe višestruko više od vrijednosti samog restitucijskog zahtjeva i iznosa koji je naplaćen temeljem te ništetne odrede. Ovo tim više kada prema odredbi čl. 10.st.1. ZPP-a sud, stranke i drugi sudionici postupka moraju nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te kada je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku.

32. Zbog navedenog kada je tužiteljica vrijednost zahtjeva za utvrđenje istakla u znatno višem iznosu od samog zahtjeva za restituciju a kada ne postoje ikakve posebnosti tih zahtjeva u pitanju ostvarenja konačne pravne zaštite, takvo njezino postupanje po ocjeni ovoga suda ne može biti od utjecaja na visinu parničnog troška kojeg joj je u obvezi naknadi tuženik kao stranka koja je izgubila parnicu .

33. Po shvaćanju ovoga suda neosnovano se tužiteljica sadržajem žalbe u prilog pravilno označene vrijednosti zahtjeva za utvrđenje poziva na odredu čl.19. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23., dalje ZSP), odredbe kojeg zakona su od značenja isključivo u odnosu na obvezu tužiteljice za plaćanja sudske pristojbe kao javnog davanja i prihoda za pokrenuti sudski postupak koji se naplaćuje u državni proračun Republike Hrvatske.

34. U konačnosti ta odredba, koja je mjerodavna samo za naplatu visine sudske pristojbe kao javnog davanja, propisuje da se u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđenje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđenje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi ali ne manji od 1.327,22 eur. Međutim, u konkretnom slučaju, tužiteljica je istaknula tužbeni zahtjev za utvrđenje ništenosti među stranka ugovorene odredbe za plaćanje nakade za obradu kredita, dakle, ništetnosti pojedine odredbe u preostalom dijelu valjanog ugovora, a ne i zahtjev za utvrđenje postojanja ili nepostojanja kakvog prava ili pravnog odnosa, odnosno utvrđenje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, tj. zahtjev kojeg ima na umu odredba čl.19. ZSP-a, da vrijednost istaknutog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ne bi mogla biti manja od 1.327,22 eur.

35. Slijedom svega obrazloženog po ocjeni ovoga suda tužiteljica u parnici kao što je konkretna kada vrijednost deklaratornog tužbenog zahtjeva istakne u vrijednosti većoj od zahtjeva za isplatu, ne može opravdano teret snašanja troška takvog svog postupanja prebaciti i staviti na teret tuženika.

36. Slijedom svega naprijed iznijetog žalbu tuženika te žalbu tužiteljice kao neosnovanu valjalo je odbiti te prvostupanjsku presudu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi.

37. Stranke nisu uspjele s žalbama pa je kao neosnovan odbijen zahtjev istih za naknadu troškova žalbenog postupka te je odlučeno kao u točki II. izreke ove odluke temeljem čl. 166. stavak 1. u vezi s čl. 154. stavak 1. ZPP-a.

U Rijeci, 11. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković