Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-732/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika NC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Ireni Mesiček, odvjetnici iz Zagreba, radi iseljenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-165/2023-24 od 23. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-165/2023-24 od 23. srpnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom citiranom u izreci odlučeno je:

„I Nalaže se tuženiku NC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isprazniti nekretninu opisanu u zemljišnim knjigama kao 6. suvlasnički dio s neodređenim omjerom Etažno vlasništvo (E-6) dvosoban stan u prizemlju stambene zgrade [adresa] koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, hodnika i WC-a, ukupne površine 41 m2, s kojim je neodvojivo povezan odgovarajući suvlasnički dio nekretnine u A, koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i dijelovi ostalih suvlasnika, [adresa], sagrađena [katastarska čestica], upisana u zk ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku NC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], putem računa društva Državne nekretnine d.o.o., isplatiti tužitelju Republici Hrvatskoj OIB 52634238587 iznos od 3.673,06 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022., od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 81,62 eura počevši od 20. travnja 2019. do isplate

- na iznos od 0,00 eura počevši od 4. travnja 2019. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 20. svibnja 2019. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 22. lipnja 2019. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 20. srpnja 2019. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 23. kolovoza 2019. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 20. rujna 2019. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 18. listopada 2019. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 22. studenog 2019. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 20. prosinca 2019. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 20. siječnja 2020. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 20. veljače 2020. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 19. ožujka 2020. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 24. travnja 2020. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 22. svibnja 2020. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 18. lipnja 2020. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 18. srpnja 2020. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 20. kolovoza 2020. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 19. rujna 2020. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 19. listopada 2020. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 20. studenog 2020. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 19. prosinca 2020. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 22. siječnja 2021. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 19. veljače 2021. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 22. ožujka 2021. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 18. travnja 2021. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 21. svibnja 2021. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 18. lipnja 2021. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 19. srpnja 2021. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 20. kolovoza 2021. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 19. rujna 2021. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 21. listopada 2021. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 20. studenog 2021. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 19. prosinca 2021. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 24. siječnja 2022. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 19. veljače 2022. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 19. ožujka 2022. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 18. travnja 2022. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 21. svibnja 2022. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 20. lipnja 2022. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 21. srpnja 2022. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 19. kolovoza 2022. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 19. rujna 2022. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 20. listopada 2022. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 20. studenog 2022. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 22. prosinca 2022. do isplate

- na iznos od 81,62 eura počevši od 30. siječnja 2023. do isplate, sve u roku od 15dana.

III Nalaže se tuženiku NC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.400,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 23. srpnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude i odluke o troškovima postupka tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), uz prijedlog da ovaj sud preinači pobijanu presudu i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. U predmetnom postupku tužitelj, kao vlasnik stana u [adresa] koji bez pravne osnove koristi tuženik, traži iseljenje tuženika iz tog stana.

6. Sud je tužbenom zahtjevu udovoljio, na temelju čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu (NN br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, dalje: ZV) prema kojem vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduj njegovu stvar, da mu ona preda svoj posjed te stvari, koje pravo ne zastarijeva. Odredbom čl. 162. st. 1. ZV propisano je da je za ostvarenje tog prava vlasnik dužan dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovom posjedu, čemu je u konkretnom slučaju udovoljeno, dok tuženik nije dokazao da bi imao pravo koje bi ga ovlastilo na posjedovanje stvari u smislu čl. 163. ZV.

7. Radi toga je materijalno pravo citiranih odredaba ZV pravilno primijenjeno, kada je tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti.

8. Neosnovano se u žalbi prigovara, da ne bi bile ispunjene pretpostavke iz čl. 186.a ZPP, te da bi na taj način bila ostvarena bitna povreda ZPP iz čl. 354. st. 2. t. 14.

9. Naime, kako se to navodi u obrazloženju prvostupanjske presude, a proizlazi iz dokaza u spisu predmeta, spisu prileži zahtjev za mirno rješenje spora koji je tužitelj uputio tuženiku 23.2.2023. u smislu čl. 186. a ZPP-a, a prileži i povratnica na kojoj je jasno ispisano prezime NC. Pritom sam tuženik u više navrata tijekom postupka ističe kako u stanu živi sa svojim bratom ĐC, pa imajući u vidu da zahtjev za mirno rješenje spora ne spada u red pismena za koje je propisana osobna dostava, nije bilo zapreke primjenom čl. 141. st. 1. ZPP-a pismeno predati poslovno sposobnom članu kućanstva, koji je to pismeno dapače bio dužan i primiti, kako to osnovano zaključuje prvostupanjski sud. Činjenica, da je tuženik prijavljen na adresi [adresa], u situaciji kada je on sam naveo da u spornom stanu živi zajedno s bratom, ne ukazuje na to da bi dostava bila obavljena protivno odredbama zakona, niti iz bilo kojeg dokaza u postupku proizlazi da bi prethodno bilo neuspješnih dostava.

10. Iz dopisa Državnog odvjetništva proizlazi da je tuženiku dostavljen nacrt tužbe koja je podnesena u ovom postupku, pa nije osnovan prigovor da zahtjev ne sadrži sve potrebno u smislu čl. 186.a ZPP.

11. Tuženiku nije bilo onemogućeno sudjelovanje u postupku i time ostvarena bitna povreda ZPP iz čl. 354. st. 2. t. 6., niti mu je povrijeđeno pravo na jednakost oružja u smislu čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe („Narodne novine”-Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02i 1/06, dalje: Konvencija).

12. Tuženik je na sva ročišta uredno pozivan, zastupan je po punomoćniku, a sud je bio ovlašten odbiti njegov prijedlog za odgodu rasprave na koju je bio pozvan osobno radi saslušanja.

12.1. Tuženik je kao dokaz bolesti dostavio prijevod liječničke potvrde od 16.6.2025., iz koje proizlazi da pati od emocionalnog poremećaja osobnosti, depresije i anksioznosti, zbog čega nije sposoban za rad slijedećih 12 mjeseci. Nadalje, iz navoda punomoćnika tuženika proizlazi da tuženik gubi naknadu koju ostvaruje za bolovanje ako napusti [adresa], iz čega sud zaključuje da je to razlog zbog kojega nije pristupio na saslušanje koje je prvotno bilo određeno.

13. S obzirom na navedeno, iako iz liječničke potvrde ne proizlazi da je tuženik nesposoban za putovanje, a pogotovo ne i da je raspravno nesposoban, kao i na činjenicu da je tuženikov iskaz u ovakvom predmetu za utvrđenje ključnih činjenica nepotreban, jer iste proizlaze iz dokumentacije koja prileži spisu i koju tuženik ni na koji način nije osporio, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada nije prihvatio prijedlog tuženika za odgodu ročišta. Tuženik nije označio rok na koji traži odgodu, ali kada iz dostavljene potvrde proizlazi nesposobnost tuženika za rad slijedećih 12 mjeseci, te iz navoda punomoćnice tuženika da tuženik u [adresa], ako napusti zemlju, gubi naknadu koju ostvaruje za bolovanje, logično prvostupanjski sud zaključuje da saslušanje tuženika ne bi bilo moguće provesti u tom, daljnjem roku, što bi nepotrebno odužilo postupak u kojem su činjenice utvrđene na temelju dokumentacije.

14. Saslušanje brata tuženika na okolnost načina korištenja stana, te njegove majke na okolnost provedenih radnji radi otkupa stana, koji nesporno nije proveden, nisu dokazi koje bi trebalo provesti radi utvrđenja relevantnih činjenica.

15. Iz odgovora na tužbu proizlazi da tuženik stanuje u spornom stanu, zajedno s bratom ĐC, pa nije osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženika koji izričito navodi da on koristi stan, ali nije jedini korisnik. Pobijanom presudom tuženiku je naloženo isprazniti stan što znači iseljenje njega i svih osoba koje po njegovom odobrenju koriste stan te uklanjanje svih stvari, radi čega naložena činidba nije neodređena.

16. U odnosu na istaknuti prigovor o pravu na dom sukladno čl. 8. Konvencije, a prema kojem svatko ima pravo na poštivanje svog doma, a javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala i radi zaštite prava i sloboda drugih, valja reći da je zaključak sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27.11.2019. da u parnicama radi iseljenja iz prostora koji se koristi za stanovanja sud pazi po službenoj dužnosti na prigovor poštivanja prava na dom u okviru iznesenih činjenica i predloženih dokaza u postupku.

17. Da bi sud mogao paziti na takav prigovor, moraju dakle biti iznesene činjenice i dokazi koji na isto upućuju tj. iz kojih bi se moglo, provođenjem testa razmjernosti, ocijeniti je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu, te da li stan predstavlja dom tuženika. Činjenica na koje se tuženik poziva u postupku, a to je dugotrajno stanovanje u spornom stanu s kojim je ostvario jaku, stvarnu i trajnu povezanost, u situaciji kada tuženik istovremeno navodi da živi u [adresa] a iz dokaza koje je sam priložio, proizlazi da to traje najmanje godinu dana te će trajati najmanje još godinu dana, te činjenicu da je tuženik svo vrijeme, s obzirom na pregovore koje vodi s tužiteljem, svjestan da za korištenje stana nema pravnu osnovu (prema dokumentaciji u spisu, tužitelj je pravo vlasništva stana, na kojem tužitelj nema nikakvo pravo, stekao 2013 godine, dakle deset godina prije podnošenja tužbe), ne ukazuje na to da miješanje ne bi bilo nerazmjerno.

18. U konkretnom slučaju sud smatra da bi miješanje tužitelja bilo zakonito jer je isti vlasnik stana, što proizlazi iz zk izvatka dostavljenog uz tužbu, dok tuženik pak nije stekao status nositelja stanarskog prava sukladno odredbama Zakona o stambenim odnosima, a time niti status najmoprimca prema odredbama čl. 30 Zakona o najmu stanova, te s tužiteljem nije ušao ni u kakav ugovorni odnos, slijedom čega nema pravo koje bi ga ovlastilo na posjedovanje stana.

18.1. Daljnje pitanje na koje je bilo potrebno odgovoriti jest da li bi takvo miješanje države u pravo na dom imalo cilj koji bi bio legitiman, dakle, da li miješanje države u smislu usvajanja tužbenog zahtjeva za iseljenjem tuženika bilo provedeno "radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja i morala ili radi zaštite prava i slobode drugih".

18.2. U odnosu na to pitanje valja reći da je po mišljenju suda miješanje u konkretnom slučaju usmjereno na postizanje legitimnog cilja. Naime, tužitelj kao vlasnik sukladno čl. 30 Zakona o vlasništvu, među ostalim, ima i pravo posjedovanja, uprave, korištenja i raspolaganja svojom stvari, pa je dakle na zakonu osnovan njegov zahtjev za predajom nekretnine u posjed od osobe koja ju koristi bez valjane pravne osnove.

19. Pritom valja ukazati i na odredbu čl. 13 Zakona o upravljanju državnom imovinom (NN 52/18) prema kojem se državnom imovinom upravlja učinkovito i razumno, s pažnjom dobrog gospodara, sukladno načelima odgovornosti, javnosti, ekonomičnosti i predvidivosti, slijedom čega je miješanje javne vlasti u dom tuženika u smislu prihvaćanja tužbenog zahtjeva svakako potrebno i radi gospodarske dobrobiti.

20. Dakle, u interesu je državne sigurnosti, javnog reda i mira i općenito postupanja prema zakonu iseliti tuženika iz predmetne nekretnine, pri čemu valja ukazati da je za očekivati da bi tužitelj predmetni stan nakon iseljenja tuženika putem natječaja dao u najam nekoj drugoj osobi, i to temeljem pravne osnove kojom bi definirao njezina prava i obveze te bi očekivano redovno od te osobe ostvarivao i najamninu, kojom se uz ostale izvore financiranja financiraju i javne funkcije, a koju najamninu, odnosno naknadu za korištenje, tuženik ne plaća.

21. Konačno, zadnje pitanje na koje još odgovoriti jest to da li bi mjera za iseljenjem tuženika bila razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li bi bila nužna u demokratskom društvu (što znači da za tom mjerom postoji prijeka društvena potreba), a sve u smislu čl. 16 st. 2 Ustava RH i čl. 8 st. 2 Konvencije. Dakle, potrebno je ocijeniti postoji li dovoljni stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (iseljenje) i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario.

22. U konkretnom slučaju, sud smatra da nije nerazmjerno miješanje tužitelja u tuženikovo pravo na dom. Naime, iz dokumentacije koja prileži spisu proizlazi da je tuženik osoba u četrdesetim godinama, dakle u naponu životne i radne snage, da je otišao u Irsku očito kako bi tamo pronašao posao, te isti nije tvrdio niti dokazao da je invalid, da je trajno radno nesposoban, ili da bi na bilo koji način pripadao određenoj ranjivoj društvenoj skupini pojedinaca, pa čak niti to da nema u vlasništvu drugih nekretnina ili da ne može na drugi način riješiti svoje stambeno pitanje.

23. Pritom se ističe da je prigovor prava na dom nešto što posjednik primarno dokazuje relevantnom dokumentacijom (potvrdama katastra i zk odjela, ispravama i izvješćima Centra za socijalnu skrb, potvrdama i vještačkim nalazima HZZO o radnoj nesposobnosti, dokumentacijom o primanjima koja posjednik ostvaruje itd.), a potom tek supsidijarno vlastitim iskazom, što tuženik u ovom predmetu do zaključenja prethodnog postupka nije ni pokušao učiniti, već je predmetni prigovor paušalno i bez ikakvih dokaza istaknuo u odgovoru na tužbu, ostavljajući sudu da se njime bavi.

24. U takvom konkretnom slučaju, da u stanu ostane osoba koja ga koristi bespravno, a pritom u ostvarivanju tog svog prava na dom još i vlasniku uopće ne plaća naknadu za korištenje, a niti tvrdi niti dokazuje da je za navedeno plaćanje nesposobna, značilo bi nametnuti prekomjerno veliki teret tužitelju, jer se u obveznopravnom odnosu koji postoji među strankama, a koji bi uključivao pravo tuženika da koristi stan kao svoj dom, očekuje savjesno ponašanje od tuženika, koje ovdje nesporno izostaje.

25. Nadalje, pravilno je primijenjena odredba čl. 165. st. 1. ZV jer tuženik, kao nepošteni posjednik mora platiti naknadu za korištenje, ako vlasnik istu traži, kao što je to ovdje slučaj. Isto potvrđuje i držanje samog tuženika prije ove parnice, koji je u više navrata tražio od tužitelja obročnu otplatu duga na ime naknade za korištenje, a u konačnici je to dugovanje i podmirio za razdoblje do travnja 2019., dok za utuženo razdoblje nije niti dokazao niti tvrdio da je išta platio.

26. Budući da je nesporno utvrđeno da tuženik drži u posjedu nekretninu bez valjane pravne osnove, kao i da za razdoblje koje je predmet tužbe, nije ništa platio, pravilno je primijenjena citirana odredba ZV kada je tuženik obvezan na isplatu (pri čemu sami iznosi naknade nisu sporni).

27. Radi toga je prvostupanjski sud, imajući na umu sve navedeno, pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja kao vlasnika spornog stana, koji tuženika koristi bez pravne osnove, te naložio tuženiku isprazniti taj stan i platiti naknadu za dosadašnje korištenje istog.

28. Odluka o parničnim troškovima donesena je pravilnom primjenom čl. 164. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1 i čl. 155. ZPP.

29. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, a budući da nisu ostvarene bitne povrede ZPP iz čl. 365. st 2. na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 10. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić