-

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1240/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Andrine Raspor Flis, predsjednika vijeća, Željke Rožić Kaleb člana vijeća i suca izvjestitelja te Ane Gradišek člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Davorin Kapustić, odvjetnik u Ivancu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Jurica Grbić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-155/2023-24 od 12. prosinca 2024. i žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P- 155/2023-24 od 12. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-155/2023-24 od 12. prosinca 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I izreke.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom III izreke presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-155/2023-24 od 12. prosinca 2024. II Uvažava se žalba tužitelja ČI, preinačuje odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom III izreke presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-155/2023-24 od 12. prosinca 2024. za svotu od 385,02 eura i rješava:

Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužitelju ČI daljnji trošak parnice u svoti od 385,02 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja ove odluke pa do isplate po kamatnoj stopi koju u ostalim odnosima određuje odredba čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje u tekstu: ZOO).

III Odbija se žalba tužitelja ČI i potvrđuje odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom III izreke Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P- 155/2023-24 od 12. prosinca 2024. u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu daljnjeg parničnog troška u svoti od 214,98 eura.

IV Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-155/2023-24 od 12. prosinca 2024..

V Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužitelju ČI trošak sastava žalbe u svoti od 40,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja ove odluke pa do isplate, po kamatnoj stopi koju u ostalim odnosima određuje odredba čl. 29. st. 2. ZOO, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 1.515,07 eura sa pojedinačno označenim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pa do isplate, pod točkom II izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u svoti od 276,20 eura dok je pod točkom III izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u svoti od 1.125,17 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 12. prosinca 2024. do isplate.

1.1. Prvostupanjskim rješenjem je pod točkom I izreke odbijen prigovor tuženika kojim prigovara mjesnoj nadležnosti suda, kao neosnovan dok je pod točkom II izreke odbijen zahtjev tuženika za trošak delegacije u ukupnoj svoti od 222,70 eura.

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom I i III izreke kao i rješenja, žali se tuženik zbog povrede odredbi parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom, prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i rješenje preinačiti, uz naknadu troškova žalbe.

2.1. Tužitelj se žali protiv prvostupanjske odluke o parničnom trošku sadržane pod točkom III izreke prvostupanjske presude a za ukupnu svotu parničnog troška sa kojim nije uspio u visini od 600,00 eura ne navodeći određeno žalbene razloge te predlaže prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu preinačiti, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba tuženika je neosnovana dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.

4. Ispitujući presudu i rješenje suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 148/25 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a budući da je prvostupanjska odluka razumljiva i može se ispitati, nije počinjena niti bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju ističe tuženik u žalbi a glede rješenja sve u svezi odredbe čl. 381. st. 1. ZPP.

5. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza, provedenih sukladno odredbi čl. 10. st. 1. ZPP a u smislu odredbe čl. 8. st. 1. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet prijepora je konačni zahtjev tužitelja od 30. siječnja 2024. kojim traži isplatu preplaćenih svota u ispunjenju Ugovora o kreditu kojega su nesporno sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 19. listopada 2006. (dalje: Ugovor o kreditu) jer se radilo o ispunjenju nepoštenih a time i ništetnih ugovornih odredbi kojom je tužitelj bio u obvezi i ugovorio valutnu klauzulu odnosno, otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća.

7. Prvostupanjski sud djelomično prihvaća tužbeni zahtjev na isplatu ocjenjujući kao o prethodno pitanje, ništetnim dio odredbi Ugovora o kreditu upućivanjem na direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, sukladno kojem je ništetna odredba zaključena između stranaka u valutnoj klauzuli i sudi isplatu nesporno utvrđene razlike između svota plaćenih po tečaju CHF na dan korištenja kredita u odnosu na tečaj koji je važio na dan plaćanja po tužitelju.

8. Sukladno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

9. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

10. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. je u odnosu na postavljeno pitanje: može li se sud, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u postupku pozivati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz Kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku zauzeo odgovor, kako je suprotan odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

10.1. Ovo shvaćanje je također podudarno shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske koje je iznijeto u odluci tog suda broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022., da u pojedinačnom potrošačkom sporu nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanje zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora jer bi takvim tumačenjem nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena, niti ju je banka mogla dokazivati ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je suprotno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu.

11. Tuženik je na ročištu održanom 4. prosinca 2024. izrijekom odustao od saslušanja BI, zaposlenice tuženika te ustrajao kod dokaznog prijedloga za saslušanje javnog bilježnika koji međutim, ne sudjeluje u postupku sklapanja ugovora i pregovaranja oko odredbi Ugovora o kreditu pa prvostupanjski sud u pravilnoj primjeni odredbe čl. 10. ZPP nije proveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika dok je saslušanjem tužitelja utvrđeno kako je Ugovor o kreditu sklopio u svrhu kupnje osobnog automobila u auto kući koja je imala ugovor o suradnji s tuženikom te mu je preporučeno podignuti predmetni kredit a predočen mu je gotov tipski ugovor i nije imao mogućnosti ikakvog pregovaranja o uvjetima ugovora.

11.1. Tako nije ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik tvrdnjom, kako mu nije bilo omogućeno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo jer osim saslušanja javnog bilježnika drugih dokaznih prijedloga radi utvrđenja ove činjenice nije imao.

12. Pravnim utvrđenjima iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu, gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. je utvrđeno, da su banke u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je postupljeno suprotno odredbama čl. 81. i 82. ZZP.

12.1. Stoga je prvostupanjski sud odlučujući sukladno odredbi čl. 502.c. ZPP u smislu odredbe čl. 12. ZPP o ništetnosti ugovornih odredbi kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pravilno primijenio materijalno pravo te nije povrijeđeno pravo na pošteno suđenje i procesnu jednakost stranaka što ističe tuženik u žalbi.

13. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

14. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te, u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

15. Tuženik također neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

16. Objedinjenim pravnim shvaćanjem donijetim na sjednici Građanskog odjela VSRH 31. siječnja 2022. izraženo je Mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine., te ono glasi: „Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe“.

16.1. Zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja nadalje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

16.2. Kako se zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja (prema sadržaju točke 5.) odnosi upravo na tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka a predmetna tužba je podnijeta 6. svibnja 2021. dok je pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača glede ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu nastupila dana 14. lipnja 2018., tužbeni zahtjev od 6. svibnja 2021. za preplatu glede valutne klauzule je podnijet u roku propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

17. Činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu isplaćen prije podnošenja predmetne tužbe, nije od značaja s obzirom da tužitelj kao korisnik kredita nije izgubio pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla s time, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

17.1. Zbog toga činjenica da je predmetni Ugovor ispunjen ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi odlučivanjem kao o prethodnom pitanju, jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326. ZOO, kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu, predstavljale njegove bitne sastojke.

18. Budući da je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka, izrađeno sukladno odredbama čl. 258.-261. ZPP, a tuženik nije imao dokaznih prijedloga glede provedenog vještačenja, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio visinu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na razlike uslijed promjene tečaja valute CHF tijekom otplate kredita.

19. I naposlijetku, budući da tužitelj nije s tuženikom sklopio ugovor o konverziji kredita pa je neosnovano upućivanje žalitelja na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br.: 102/15) čije odredbe ne utječu na činjenicu da je predmetni kredit otplaćen, slijedom svega iznijetog je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I izreke.

20. Iz odredbe čl. 12. Ugovora o kreditu je moguće utvrditi da su stranke ugovorile u slučaju spora nadležnost suda u sjedištu kreditora što bi u ovom slučaju bio [adresa]. Međutim, ova odredba o mjesnoj nadležnosti suda u slučaju spora dakle, u mjestu sjedišta tuženika, predstavlja nepoštenu odredbu s obzirom na odredbe Direktive 93/13 o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora koja je u cijelosti implementirana u hrvatski pravni sustav a tužitelj je opravdano podnio predmetnu tužbu na području suda na kojem je njegovo prijavljeno prebivalište.

21. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Gr1- 143/2019 od 11. prosinca 2019. godine je odlučeno kako se odredba čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16. – dalje: ZPK/19) a koja propisuje da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, primjenjuje na sve sporove koji nastaju nakon stupanja na snagu ZID ZPK (Narodne novine broj 102/15) a koji je u primjeni od 30. rujna 2015. godine, jer se radi o procesnoj odredbi, pa kada je tužitelj podnio tužbu 6. svibnja 2021. sukladno tom pravnom shvaćanju, pred sudom gdje ima prebivalište, neosnovan je prigovor mjesne nenadležnosti i nije ostvaren istaknuti žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP.

22. Tuženiku ne pripadaju troškovi prema Tbr. 39. Tarife u vidu izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja odvjetnika niti oni koje predviđa Tbr. 49. Tarife glede obavljanja poslova izvan sjedišta odvjetničke pisarnice naime putnih troškova, naknada za prijevoz i stvarnih troškova koje odvjetnik ima prilikom izbivanja iz odvjetničke pisarnice zatraženih u zahtjevu za naknadu troškova delegacije (list 152 spisa).

22.1. Naime, Zakonom o područjima i sjedištima sudova ("Narodne novine" br. 128/14) ustanovljeni su općinski, županijski, trgovački i upravni sudovi, utvrđeno je njihovo sjedište i područja nadležnosti pa je tako za Županijski sud u Varaždinu utvrđeno – sjedište i područje nadležnosti za područje Općinskog suda u Čakovcu, Općinskog suda u Koprivnici i Općinskog suda u Varaždinu.

22.2. Kako je u ovom predmetu mjesno nadležan Općinski sud u Varaždinu kao sud tužiteljeva prebivališta a rješenjima Županijskog suda u Varaždinu od 18. i 24. siječnja 2023. (str.118 spisa) je određen kao drugi stvarno nadležni sud, Općinski sud u Koprivnici, dakle sud na području istog Županijskog suda, označeni troškovi tuženika zatraženi u smislu odredbe čl. 11. st. 4. Zakona o sudovima( Narodne novine br. 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022, 16/2023, 155/2023, 36/2024, 136/2025 dalje: ZS) ne mogu biti priznati tuženiku (na trošak državnog proračuna).

22.3. Ovo stoga, što bi ove troškove imao i u slučaju da nije određena svrsishodna delegacija, jer bi mu ionako pripadala naknada troškova vezanih za zastupanje po odvjetniku koje bi imao odvjetnik u mjestu sjedišta suda a kako u mjestu sjedišta prvostupanjskog suda ima više odvjetnika, tuženik je mogao spriječiti nastanak ovih troškova pa s obzirom da je opunomoćio odvjetnika sa sjedištem pisarnice u [adresa], takvi troškovi padaju na njegov teret jer se u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP ti troškovi ne mogu smatrati potrebnim za vođenje parnice.

22.4. Zato je odluka prvostupanjskog suda kojim je odbijen zahtjev trošak delegacije u ukupnoj svoti od 222,70 eura donijeta sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP.

23. Prvostupanjski sud je pobijanom odlukom o parničnom trošku pravilno obredio radnje za koje je priznao naknade sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP a radi se o troškovima sastava tužbe, sastava četiri podneska po Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23, dalje: Tarifa) te pristupa na dva ročišta po Tbr. 9.1. ili ukupno 700 bodova-1.400,00 eura u visini koju propisuje Tarifa odredbom Tbr. 52.3., uz plaćenu sudsku pristojbu na tužbu od 33,18 eura ili ukupno 1.433,18 eura.

24. Budući da je tužitelj u ovoj parnici uspio u omjeru od 85% trebalo mu je tako, primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP obrediti parnični trošak u svoti od 1.218,20 eura uz troškove vještačenja od 291,99 eura koji su mu zakonito priznati u cijelosti ili ukupno 1.510,19 eura.

24.1. Stoga je neosnovana žalba tuženika izjavljena protiv prvostupanjske odluke o trošku pod točkom III izreke prvostupanjske presude kao i žalba tužitelja protiv ovog dijela odluke glede zahtjeva za trošak sa kojim nije uspio u visini od 214,98 eura dok je žalba tužitelja osnovana za svotu parničnog troška od 385,02 eura.

25. Slijedom iznijetog je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena odluka o parničnom trošku u dijelu prvostupanjske presude pod točkom III izreke te pobijano prvostupanjsko rješenje kao i žalba tužitelja te je potvrđena odluka o parničnom trošku u dijelu prvostupanjske presude pod točkom III izreke glede zahtjeva za trošak sa kojim nije uspio a u svoti od 214,98 eura a na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP je uvažena žalba tužitelja i preinačena odluka o parničnom trošku pod točkom III izreke prvostupanjske presude za svotu od 385,02 eura te odlučeno kao u izreci ovoga rješenja pod točkom I, II, III i IV izreke.

26. Tužitelju zastupanom po odvjetniku je priznat trošak sastava žalbe (62,50 eura po Tbr. 10.4. Tarife) u omjeru njegova uspjeha sa tom parničnom radnjom od 64% u svoti od 40,00 eura (čl. 166. st. 2. ZPP).

U Zagrebu 10. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Andrina Raspor Flis