Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-441/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tuženice ĐČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv dijela presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3767/2025-11 od 30. listopada 2025. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 10. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se uvažava žalba tuženika kao osnovana i preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3767/2025-11 od 30. listopada 2025. godine pod točkom II. izreke u dijelu gdje je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak preko iznosa od 937,43 eura pa do 1.231,18 eura (iznos od 293,75 eura) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i sudi:

Odbija se tužiteljica sa daljnjim zahtjevom za isplatom troška postupka od 293,75 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućem od 30. listopada 2025. pa do isplate.

II Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda po točkama I. i IV. izreke te u preostalom dijelu točke II. izreke.

III Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o [broj kredita], sklopljenog dana 24. svibnja 2007. između prednika tuženika Hypo Ale-Adria-Bank d.d. kao banke i tužitelja ĐČ kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da predniku tuženika plati naknadu za obradu kredita, dakle članak 5. Ugovora kojim je ugovoreno da se prilikom isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d, OIB: 14036333877, da tužiteljici ĐČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.231,18 eura (tisućudvjestotridesetjedan euro i osamnaest centi) sa zateznim kamatama tekućim od 30. listopada 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka, sa zateznim kamatama, kao neosnovan."

2. Protiv ove presude po točkama I., II. i IV. izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 142/22 i 155/23.- dalje: ZPP) s prijedlogom da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Suprotno navodima žalbe prvostupanjski sud nije počinio onu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba. Pobijana presuda u svemu je sačinjena sukladno čl. 338. st. 4. ZPP pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5. Prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje da su stranke dana 24. svibnja 2007. godine zaključili ugovor o kreditu te utvrđuje da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora kojim je ugovoreno da prilikom isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, a kako se radi o ugovornoj odredbi koja je bila unaprijed formulirana od strane tuženika o kojoj tužiteljica nije mogla prigovarati, a niti je tužiteljici objašnjeno u čemu se sastoje ti troškovi obrade kredita, to prvostupanjski sud zaključuje da ta odredba s uplatom načela savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa stoga pozivom na odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.- dalje ZZP) donosi pobijanu odluku pod točkom I. izreke.

6. Ova presuda žalbenim navodima nije dovedena u sumnju.

7. Na opširne navode žalbe treba reći:

Za napomenuti je da se te odredbe Direktive 93/13 ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članica da implementiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije zaista žele ostvariti.

8. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali da iz njih potrošač može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti se ekonomske posljedice koje proizlaze za njega.

9. Dakle, i prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se ispitati tiče li se ta navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te za uzvrat pruženih usluga.

10. Iz utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o svim razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji svi troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Tužitelj je čitanjem ugovora o kreditu mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini, a jer je određena u postotku od iznosa kredita, ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi.

11. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (dobre vjere) treba ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir zakonite interese potrošača pa je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na takvu spornu ugovornu odredbu.

12. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati kako to proizlazi iz iskaza djelatnice tuženika, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

13. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

14. Uz ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuje se i na propust tuženice o postupanju u dobroj vjeri pri čemu ovaj sud ukazuje na presude donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u dijelu u kojem je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ugovaranjem promjenjive redovne kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke.

15. Makar nižestupanjski sud nije imao u vidu sve navedeno, ovaj sud svojim obrazloženjem dopunjujući obrazloženje prvostupanjskog suda je zaključio da je pravilno prvostupanjski sud odlučio kao pod točkom I, a posljedično time i pod točkom II izreke.

16. To stoga jer se o odredbi za plaćanje naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, i jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te za uzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

17. Pritom ovaj sud ukazuje da je bilo ugovoreno da će upravo tužiteljica snositi troškove u vezi s izradom ugovora, troškove solemnizacije, a povrh toga i troškove obrada kredita u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, pri čemu onda proizlazi da na veći iznos kredita bi se i plaćali veći troškovi obrade u nominalnom iznosu, ovaj sud ne vidi razumnog razloga zbog čega bi ti troškovi onda trebali u nominalnom iznosu biti veći.

18. Međutim, u pravu e tuženik kada u žalbi prigovara po prvostupanjskom sudu utvrđeno vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.400,00 eura.

19. Valja reći, da već postoji ustaljena sudska praksa da u slučaju kada se pored kondemnatornog tužbenog zahtjeva postavlja i deklaratorni tužbeni zahtjev koji predstavlja pravnu osnovu kondemnatornog zahtjeva, tada se kao vrijednost predmeta spora uzima iznos kondemnatornog zahtjeva.

20. Odgovara, da u ovom predmetu je postavljen samo deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora, a ne i kondemnatorni-restitucijski zahtjev (razumno je za zaključiti da će taj zahtjev biti postavljen u novoj parnici obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine glede početka tijeka zastarnoga roka za vraćanje onoga što je stečeno temeljem ništetne odredbe ugovora, i u kojoj parnici će vrijednost predmeta spora biti upravo iznos restitucijskoga zahtjeva), onda je razumno da se kao vrijednost premeta spora i u ovoj parnici u visini naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 7.307,25 kn.

21. Sukladno tome, trebalo je tužiteljicu za sastav tužbe jednog postupka i pristup na dva ročišta, za svaku radnju priznati po 75 bodova, dakle, ukupno 300 bodova odnosno 600,00 eura te za pristup na ročište za objavu presude 32,50 bodova što onda čini 65,00 eura, dakle, ukupno 665,00 eura a kad se tome doda vrijednost PDV- a od 66,25 eura, to čini 831,25 eura, te kad se tome doda iznos sudskih pristojbi na tužbu i na presudu i to za svaku od njih od 53,09 eura, onda to čini 937,43 eura.

22. Pri tom, a suprotno stajalištu tuženika, pravilno je prvostupanjski sud priznao tužiteljici i trošak pristupa njezinog punomoćnika na ročište za objavu presude pa i obzirom na to da je čl. 6. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – MU 18/97…..13/17.- dalje Konvencija) pod pravom na pošteno suđenje smatra se i to da se presuda mora izreći javno, dakle, pa kada stranka iskoristi to pravo da prisustvuje ročištu za objavu presude, tada mu i pripada trošak pristupa na to ročište.

23. Međutim, nije u pravu tuženik kada se u žalbi poziva na odredbe čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23.) od 12. svibnja 2023., a to sve obzirom da se ovdje ne radi o postupku koji je pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a u kojem slučaju su potrošači oslobođeni od plaćanja sudskih pristojbi.

24. Zbog navedenog, a kako ovaj sud nije našao da su počinjene i bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, to je temeljem čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP odlučeno kao u izreci (točka I i II).

25. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka tuženika temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. i 2. u vezi čl. 154. st. 5. ZPP obzirom da je tuženik samo djelomično uspio u žalbenom postupku i to samo u odnosu na parnični trošak, pa je stoga odlučeno kao pod točkom III izreke.

U Zagrebu 10. ožujka 2026. godine

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić