Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4293/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Grgić članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja FČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], i II-tuženika KČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], koje zastupaju punomoćnici Vinko Ljubičić i Željko Vrdoljak, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ljubičić, Vrdoljak i partneri, Split, Sukojišanska 4, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv dijela presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2441/2020-46 od 27. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2441/2020-46 od 27. svibnja 2024. u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev te u pobijanom dijelu točke II. izreke kojim je tuženici naloženo naknaditi tužiteljima parnični trošak.

II Odbija se zahtjev tuženice za naknadu zatraženih troškova nastalih u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana isplatiti tužiteljima iznos od 65.245,11 eura zajedno sa zateznim kamatama i to na iznos od:

- 1.585,41 eura od 11. ožujka 2017.

- 1.585,41 eura od 11. travnja 2017.

- 1.585,41 eura od 11. svibnja 2017.

- 1.585,41 eura od 11. lipnja 2017.

- 1.567,95 eura od 11. srpnja 2017.

- 1.567,95 eura od 11. kolovoza 2017.

- 1.567,95 eura od 11. rujna 2017.

- 1.618,00 eura od 11. listopada 2017.

- 1.618,00 eura od 11. studenog 2017.

- 1.618,00 eura od 11. prosinca 2017.

- 1.647,15 eura od 11. siječnja 2018.

- 1.647,15 eura od 11. veljače 2018.

- 1.647,15 eura od 11. ožujka 2018.

- 1.628,29 eura od 11. travnja 2018.

- 1.628,29 eura od 11. svibnja 2018.

- 1.628,29 eura od 11. lipnja 2018.

- 1.673,03 eura od 11. srpnja 2018.

- 1.673,03 eura od 11. kolovoza 2018.

- 1.673,03 eura od 11. rujna 2018.

- 1.693,29 eura od 11. listopad 2018.

- 1.693,29 eura od 11. studenog 2018.

- 1.693,29 eura od 11. prosinca 2018.

- 1.773,91 eura od 11. siječnja 2019.

- 1.773,91 eura od 11. veljače 2019.

- 1.773,91 eura od 11. ožujka 2019.

- 1.782,80 eura od 11. travnja 2019.

- 1.782,80 eura od 11. svibnja 2019.

- 1.782,80 eura od 11. lipnja 2019.

- 1.764,24 eura od 11. srpnja 2019.

- 1.764,24 eura od 11. kolovoza 2019.

- 1.764,24 eura od 11. rujna 2019.

- 1.800,11 eura od 11. listopada 2019.

- 1.800,11 eura od 11. studenoga 2019.

- 1.800,11 eura od 11. prosinca 2019.

- 1.337,73 eura od 11. siječnja 2020.

- 1.337,73 eura od 11. veljače 2020.

- 1.337,73 eura od 11. ožujka 2020.

- 1.347,99 eura od 11. travnja 2020.

- 1.347,99 eura od 11. svibnja 2020.

- 1.347,99 eura od 11. lipnja 2020.

do 31. prosinca 2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Za više traženo na ime potraživanja glavnice u iznosu od 2.977,53 eura, tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 12.648,12 eura.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 1.726,88 eura, zahtjev se odbija kao neosnovan.“

2. Protiv dijela ove presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku naknaditi tužiteljima parnični trošak (dio točke I. izreke i dio točke II. izreke) žalbu je podnijela tužena zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u smislu žalbeni navoda, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe.

3. Predmet spora je zahtjev za isplatu po osnovi naknade štete zbog nerazmjernog i nepravičnog ograničenja vlasničkih prava tužitelja na tri stana koja se nalaze u zgradi na adresi u [adresa], a koji iznos predstavlja razliku između zaštićene najamnine i tržišne najamnine za te nekretnine u razdoblju od lipnja 2017. do podnošenja tužbe 14. srpnja 2020. sa zateznim kamatama na pojedino navedene mjesečne iznose od svakog 11-og u mjesecu do isplate.

4. Prvostupanjski sud je postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da su tužitelji suvlasnici, svaki u ½ dijela, nekretnine u Splitu č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (položena na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) u naravi zgrada sa tri stana, anagrafske oznake [adresa];

- da je za stan koji je položen u suterenu (stan 1), a sastoji se od dvije sobe, sobice, kuhinje, kupaonice sa WC-om i hodnikom, ukupne površine 67 m2 zaštićena najamnina 214,00 kuna mjesečno, a status zaštićenog najmoprimca OČ priznat je presudom pod poslovnim brojem IIP-2243/1999. od 8. studenog 2001.

- da u stanu koji je položen u visokom prizemlju (stan 2), a koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaonice sa WC-om i hodnika, ukupne površine 67 m2 živi obitelj F kojima je status zaštićenog najmoprimca priznat presudom pod poslovnim brojem IIP-1894/1997. od 15. ožujka 2010. i koji na ime zaštićene najamnine plaćaju 177,23 kuna mjesečno;

- da u stanu koji je položen na I. katu (stan 3), površine 76 m2 živi TČ sa svojom obitelji kao zaštićeni najmoprimac sa zaštićenom najamninom od 184,00 kuna mjesečno, a status zaštićenog najmoprimca priznat je presudom pod poslovnim brojem IIP-358/1997. 26. studenog 2001.

- da ukupna tržišna najamnina:

· za stan 1 od 2017. do 2020. iznosi 168.017,59 kuna

· za stan 2 od 2017. do 2020. iznosi 168.017,59 kuna

· za stan 3. od 2017 .do 2020. iznosi 190.587,12 kuna

5. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je pozivom na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava (predmeti Statileo protiv [adresa], K protiv Republike Hrvatske) kao i sudsku prasku Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2364/2019 od 18. prosinca 2019.) te odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj:

35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 – dalje: ZOO) i čl. 8. ZOO te čl. 4. st. 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14 – dalje: Ustav) zaključio da je tuženica dužna naknaditi tužiteljima štetu koju trpe zbog činjenice što zaštićeni najmoprimac plaća iznimno nisku najamninu na temelju propisa koje tuženica nije na odgovarajući način uskladila s pravima koje Ustav i međunarodne konvencije štite, prvenstveno zbog povrede prava na mirno uživanje vlasništva, u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine za predmetna tri stana.

5.1. Nadalje, prvostupanjski sud je odbio istaknuti prigovor zastare pozivom na odredbe čl. 215. st. 1. ZOO i čl. 230. st. 1. ZOO, kao i prigovor da se od utvrđene visine najamnine treba oduzeti porez na dohodak, jer sud nije nadležan utvrđivati visinu porezne obveze te se u konkretnom slučaju ne radi o najamnom odnosu, već o naknadi štete zbog prekomjernog ograničenja prava vlasništva.

5.2. Stoga je prvostupanjski sud, prihvaćajući izračun sudskog vještaka o tržišnoj najamnini za predmetne stanove, djelomično prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 65.245,11 eura, a obzirom na to da su tužitelji pogrešno zbrojili mjesečne pojedinačne mjesečne iznose, tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 2.977,53 eura odbio (točka I. izreke).

5.3. Na temelju odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP) i čl. 155. ZPP sud je u točki II. izreke odlučio o troškovima postupka.

6. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Žalba tuženice je neosnovana.

8. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio donošenju te presude, ovaj sud nije našao da su se ostvarile bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Prvostupanjski sud je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, prihvativši zahtjev tužitelja.

9.1. Naime, presudom Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) u predmetu [obrt] protiv [adresa] (zahtjev br. 12027/10) od 10. srpnja 2014., kojoj je prethodio postupak u kojem je podnositelj zahtjeva tvrdio da nemogućnost naplate najamnine za najam stana koji koristi zaštićeni najmoprimac predstavlja povredu njegovih vlasničkih prava, utvrđeno je da je došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja zahtjeva jer "zaštićeni najam" ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je pravna osnova za to miješanje bio Zakon o najmu stanova i sa Zakonom povezana Uredba o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine (Narodne Novine br. 40/97., 107/15.) što znači da je miješanje bilo predviđeno zakonom i da su pravni propisi težili cilju koji je u općem interesu. Međutim, ESLJP utvrđuje da u konkretnom slučaju nije postojala pravilna raspodjela socijalnog i financijskog tereta, da je na podnositelja zahtjeva stavljen nerazmjeran i pretjeran pojedinačni teret i da nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja zahtjeva, čime je povrijeđen čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Isto tako utvrđuje da se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče zakonodavstva i da se proteže izvan pojedinačnog interesa podnositelja zahtjeva, radi čega smatra da Republika Hrvatska treba poduzeti odgovarajuće zakonodavne i/ili druge opće mjere kako bi osigurala relativno osjetljivu ravnotežu između interesa najmodavaca, uključujući njihovo pravo na ostvarivanje dobiti od svoje imovine, te općeg interesa zajednice uključujući dostupnost zadovoljavajućeg smještaja za one u lošijem položaju.

9.2. Zakonska regulativa koja je u utuženom razdoblju propisivala institut zaštićenog najma stanova u privatnom vlasništvu predstavlja protupravno postupanje tuženika jer je njome povrijeđeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčeno pravo vlasništva vlasnika stanova, koje u uzročno-posljedičnoj vezi dovodi do štete na strani vlasnika stanova u visini razlike između tržišne najamnine koju su mogli ostvariti i zaštićene najamnine koju su ostvarili od zaštićenih najmoprimaca, a što je, vezano za pretpostavke odgovornosti za štetu, sukladno pravnom stavu izraženom u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018., a glasi: ''Prema pravnom shvaćanju ovog suda zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu. Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu.''.

10. Žalbeni navodi se u bitnome svode na osporavanje visine tužbenog zahtjeva, pa na žalbene navode da tužitelji odnosno njihovi pravni prednici u postupcima u kojima su donesene presude koje su zamijenile ugovore o najmu predmetnih stanova nisu poduzeti odgovarajuće radnje u svrhu utvrđivanja platnih mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca, zbog čega tuženica smatra da su tužitelji na taj način mogli doprinijeti smanjenju štete koju trpe ili ju eventualno otkloniti u cijelosti da su poduzeti radnje u pravcu utvrđivanja takvih platnih mogućnosti najmoprimaca, valja odgovoriti da su u parničnim postupcima radi donošenja presuda koje zamjenjuju ugovor o najmu predmetnih stanova, iznosi zaštićene najamnine utvrđeni na temelju Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine („Narodne novine“ broj: 40/1997, 117/2005 – dalje: Uredba), a kako to proizlazi iz obrazloženja tih presuda, a tako utvrđena najamnina između stranaka u tim postupcima nije bila niti sporna.

10.1. Tuženica tvrdnju da zaštićena najamnina utvrđena u pravomoćno dovršenim parničnim postupcima nije pravilno izračunata, ničime ne dokazuje, a nametanje tužiteljima da dokazuju negativnu činjenicu – da utvrđena zaštićena najamnina u parničnim postupcima nije pravilno izračunata, bi za tužitelje predstavljalo nerazuman i time neprihvatljiv teret da dokazuju ono što niti ne tvrde. Ovakvo pravno shvaćanje je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1129/2022 od 9. svibnja 2023. Stoga su iz navedenih razloga žalbeni navodi u ovom dijelu neosnovani.

11. Neosnovani su žalbeni navodi da je prilikom utvrđivanja visine tržišne najamnine trebalo oduzeti iznose koji bi otpadali na obvezu plaćanja poreza na dohodak, jer se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu radi naknade štete, a ne o isplati najamnine kao dohotka u smislu odredbi Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj: 115/2016, 106/2018, 121/2019, 32/2020, 138/2020, 151/2022, 114/2023, 152/2024).

12. Nadalje tuženica u žalbi ustraje na istaknutim prigovorima na dani nalaz i mišljenje osporavajući pisano očitovanje kojim se sudska vještakinja, po shvaćanju tuženice, nije očitovala na prigovore, već je neargumentirano ostala kod danog nalaza i mišljenja.

12.1. Tuženica u istaknutim prigovorima na provedeno vještačenje ukazuje da je vještak kao poredbene stanove uzeo stanove površine 38 m2, 47,52 m2 i 34 m2, iako su predmetni stanovi znatno veći – 67 m2 i 76 m2, pri čemu tuženica u prigovoru paušalno navodi tj. ničime ne dokazuje svoju tvrdnju da je najamnina za stanove manje površine viša od najamnina za veće stanove. Nadalje tuženica ističe da vještakinja nije primijenila ogovarajuće odbitke obzirom na činjenicu da u stanove nisu vršena nikakva značajna investicijska ulaganja, izuzev stana 1, a da su u stanovima 1 i 2 zamijećeni tragovi vlage i gljivice. Međutim, suprotno takvim prigovorima, sudska vještakinja je u nalazu navela kakvoću predmetnih stanova pomoću taksativnog nabrajanja obilježja stanova koja utječu na vrijednost primjenom relevantnih propisa te na temelju danog nalaza dala mišljenje o iznosu tržišne najamnine za predmetne stanove uzimajući u obzir sve parametre koji su odlučni za utvrđivanje tržišne najamnine u utuženom razdoblju. Stoga su slijedom navedenog žalbeni navodi u vezi provedenog vještačenja kao i pisanog očitovanja sudske vještakinje, neosnovani.

13. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog vještačenja pravilno utvrdio visinu potraživanja koje predstavlja razliku između tržišne vrijednosti najamnina za tri stana i pravomoćnim presudama utvrđenih iznosa zaštićenih najamnina za te stanove, a žalbeni navodi da su tužitelji u razdoblju od rujna 2018. do rujna 2020., kada je na snazi bila odredba čl. 28.a. ZNS, mogli naplatiti višu najamninu također ne mogu dovesti do drugačije odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

13.1. Naime, takvim žalbenim navodima tuženica u bitnome problematizira kako utvrditi pravo vlasnika stana na isplatu višeg iznosa najamnine od one koju mu plaća zaštićeni najmoprimac, ali o tome što predstavlja tu razliku na koju vlasnik stana na kojem postoji pravo stanovanja zaštićenog najmoprimca ima pravo, Vrhovni sud Republike Hrvatske je izrazio pravno shvaćanje odluci navedenoj u točki 9. ovog obrazloženja, broj Rev-2364/2016 od 19. prosinca 2018., a s kojim je suglasan i ovaj sud, pa kako su tužitelji u ovom postupku dokazali visinu tržišne najamnine za predmetne stanove, a iznosi zaštićene najamnine su utvrđeni u sudskim postupcima u kojima su ugovori o najmu predmetnih stanova sa zaštićenom najamninom zamijenjeni pravomoćnim presudama, to su tužitelji dokazali u ovom postupku predmetnu tražbinu u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, zbog čega su žalbeni navodi u ovom dijelu neosnovani.

14. Nisu odlučni žalbeni navodi kojima tuženica ističe da su u tijeku postupci pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, a povodom podnesenih revizija tuženica po dopuštenju.

14.1. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u predmetu broj Rev-533/2024-2 od 5. ožujka 2025. odbio reviziju tuženice povodom dopuštenja revizije pod brojem Revd-1319/2023 od 28. ožujka 2023., koju odluku tuženica navodi u žalbi, u odnosu na postavljeno pitanje:

„Da li se visina naknade za ograničenje prava vlasništva osobama najmodavcima u čijim nekretninama stanuju u svojstvu zaštićenih najmoprimaca treće osobe i koje za najam plaćaju propisanu zaštićenu najamninu značajno nižu od slobodno ugovorene tržišne najamnine, računa isključivo kao razlika između tržišne i cijene zaštićene najamnine ili je dopušteno i pravno moguće navedenu naknadu podrediti u visini odgovarajuće tj. primjerene naknade u visini značajno nižoj od tržišne?“,

uz obrazloženje:

„11. O postavljenom pitanju revizijski sud je već izrazio pravno shvaćanje u odluci poslovni broj Rev-106/2024-2 od 12. lipnja 2024. koje glasi:

„Pod odgovarajućom najamninom prvenstveno valja smatrati tržišnu najamninu jer ona na objektivan način, za pretežni broj slučajeva, predstavlja odgovarajuću odnosno primjerenu naknadu za vlasnike stanova. Pri tome vlasnici su postupkom tuženice već trideset godina u situaciji da ne mogu potpuno koristi ili ubirati plodove svoje stvari, dakle ne radi se o kratkom periodu vremena u kojem bi bilo razumno na temelju društvene solidarnosti od vlasnika zahtijevati da sudjeluju u teretu zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca. Pri tome, cijelo to vrijeme, koje skoro predstavlja polovicu ljudskog vijeka, tuženica nije rješavala problem, te je reagirala tek nakon donošenja gore navedenih presuda ESLJP. Osim, toga, kategorija tržišne cijene je prilično egzaktna te se visina štete vlasnicima može utvrditi na jasan i transparentan način. Takav način utvrđivanja štete, vlasnicima omogućuje pravnu sigurnost i jednakost svih pred zakonom što je i ustavna funkcija Vrhovnog suda.“ 11.1. Odgovorom na postavljeno pitanje reafirmira se pravno shvaćanje revizijskog suda iz odluke Rev-106/2024-2 od 12. lipnja 2024.“

15. Neosnovano tuženica osporava odluku o troškovima postupka, ukazujući da je prvostupanjski sud u odluci o troškovima pogrešno primijenio vrijednost boda u iznosu od 2,00 eura za radnje poduzete prije stapanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 – dalje: Tarifa).

15.1. Naime, prema Tbr. 52. Tarife odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade (st. 1), a prema st. 5. ukoliko odvjetnik ne izda račun stranci nakon obavljene radnje, u svim postupcima, osim u kaznenim ili prekršajnim, odvjetnička nagrada dospijeva okončanjem ovršnog postupka ili pravomoćnim okončanjem postupka ukoliko se ne provodi ovrha, otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora o zastupanju, pri čemu je u st. 2. Glave XIX Tarife - Stupanje na snagu tarife, određeno da se odredbe Tbr. 52. st. 5. Tarife o dospjelosti naplate odvjetničke usluge primjenjuju se i na radnje poduzete do dana stupanja na snagu ove Tarife, pa su žalbeni navodi i u ovom dijelu neosnovani.

16. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

17. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova nastalih u vezi podnesene žalbe.

U Zagrebu, 10. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić