Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2329/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje toga suda Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljice i Lidija Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marinko Brajko, odvjetnik u Đakovu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-995/2023-23 od 24. siječnja 2025. i žalbi tužitelja protiv rješenja tog suda, poslovni broj P-995/2023-25 od 29. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-995/2023-23 od 24. siječnja 2025. te se kao neosnovan odbija zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice CZ iz [adresa] kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-995/2023-25 od 29. siječnja 2025. te se kao neosnovan odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

U odnosu na prvostupanjsku presudu

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba sadržana u čl. 7. Ugovora o kreditu, broj [broj kredita] koji su stranke sklopile 03. studenog 2006. i koji je potvrđen kod javne bilježnice Zdenke Pavelić Muse iz Osijeka, 07. studenog 2006., pod brojem OV-1450/06, u dijelu koji glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.“ (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužiteljici 1.494,88 eura sa zateznima kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka II. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.916,99 eura sa zateznim kamatama tekućim od 24. siječnja 2025. do ispate (točka III. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i da mu shodno tome prizna i troškove parničnog postupka ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica zahtjeva utvrditi da je ništenta odredbe sadržana u čl. 7. prethodno navedenog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.“ i u vezi s tim zahtjev za isplatu iznosa navedenog u izreci s pripadajućim kamatama, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

5. Sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni uz obrazloženje:

- da su stranke sklopile Ugovor o kreditu i to tužiteljica kao korisinca kredita, a tuženik kao kreditor, na iznos od 11.156,40 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz promjenjivu godišnju kamatnu stopu,

- da je ništetno ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima,

- ovo jer da iz provedenih dokaza proizlazi da ni u konkretnom slučaju stranke nisu pregovarale o ovim spornim odredbama i da tužiteljica nije upoznata na jasan način s posljedicama ugovaranja valute obveze vezane uz CHF,

- slijedom čega je tuženik kao kreditor postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, što za sobom povlači ništetnost sporne odredbe u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj 96/03., dalje: ZZP/ 03) te čl. 322. i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO),

- i što osnovanim čini zahtjev tužiteljice za isplatu po osnovi predmetnih ništetnih odredbi u smislu čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a u dosuđenom iznosu s pripadajućim zateznim kamatama,

- pri čemu utvrđuje i da se radi o zahtjevu za isplatu koji su podneseni unutar zastarnog roka.

6. Ispitujući pravilnost te odluke ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. toga Zakona, a pobijana odluka nema niti nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a.

7. Neosnovano se navodima žalbe ukazuje i na žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 2. ZPP-a i u vezi s njim na povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a, a tuženik neosnovano pobija i pravilnost primjene prava.

7.1. U vezi s tim valja reći da je točno da je sud odbio prijedlog tuženika da se od nadležnih tijela zatraži podatak je li tužiteljica u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora s tuženikom objekt financiranja iz ugovora o kreditu unijela u imovinu društva/ obrta. Međutim, kako tuženik nije priložio niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je tužiteljica u vrijeme kada su joj isplaćena sredstva po predmetnom Ugovoru o kreditu bila obrtnica ili da je imala neko trgovačko društvo, a to su podaci koje je tuženik svakako mogao utvrditi na temelju javno objavljenih podataka u registrima, to nije bilo mjesta niti provođenju dokaza na koji se ukazuje žalbom. Slijedom toga, neosnovano se navodima žalbe ukazuje na postojanje povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a, ali i u vezi s čl. 220. st. 2. tog Zakona.

7.2. Također, suprotno navodima žalbe, iz obrazloženje pobijane odluke jasno proizlaze, pravilno utvrđene, odlučne činjenice, koje po shvaćanju suda prvog stupnja tužbeni zahtjev čine osnovanim te ni u tom smislu nije osnovano isticanje povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a.

8. Suprotno paušalnim navodima žalbe pobijana odluka sadrži obrazloženje napisano u skladu s čl. 338. st. 4. ZPP-a pa ni u ovom smislu nije osnovano isticanje povrede iz čl. 354. st. 1. toga Zakona.

9. Dalje valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula koja ima svrhu osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, već je kao zaštitna klauzula, koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Dakle, ista je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, već sadržaj odredbe i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne i prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora. Ovo jer je pravodobna informacija, pružena prije sklapanja ugovora, za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

10. Pri tome nije sporno da je ugovaranje valutne klauzule, pa i u odnosu na CHF, samo po sebi dopušteno u smislu čl. 22. st. 1. ZOO-a, budući je riječ o odredbi koja je dispozitivne naravi. No, iz sadržaja predmetne ugovorne odredbe koja sadrži valutnu klauzulu, proizlazi da je pri izračunavanju mjesečnog anuiteta kredita, tužiteljica kao korisnica kredita bila ta koja je u cijelosti snosila rizik promjene tečaja, što prema prosudbi ovog suda ipak nije odraz čl. 22. st.1. ZOO-a. Slijedom toga sud je u takvoj situaciji imao ovlaštenje ocijeniti i utvrditi radi li se ili ne o odredbama koje za posljedicu imaju neravnotežu između prava i obveza stanaka i ta dužnost i pravo suda nisu protivni shvaćanjima iz odluka Europskog suda C 81/19 i C 243/20. U konačnici na taj se način izjasnio i Ustavni sud RH u svojoj odluci poslovni broj U-I- 392/2011 od 13. prosinca 2016. (i drugim naknadno donesenim odlukama) rekavši, u bitnome, da je čl. 22. ZOO-a po svojoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obije ugovorne strane određenog pravnog posla.

11. Slijedom toga je, jer i u konkretnom slučaju sporni Ugovor sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu kao korisnicu kredita, i po ocjeni ovog suda nedvojbeno da takva odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka i to na štetu tužiteljice kao potrošača i korisnice kredita, pa posljedično tome takva ugovorna odredba ne može biti odraz dispozitivnog čl. 22. st.1. ZOO-a.

12. Žalitelju valja odgovoriti i da sama svrha ugovora (kupnja automobila) i činjenica da u spis nije dostavljen niti jedan dokaz da nije kupljen za osobne potrebe tužiteljice, govori u prilog utvrđenju suda prvog stupnja da je tužiteljica potrošač.

13. Neosnovano žalbom tuženik osporava pravilnost odluke suda prvoga stupnja vezano uz prigovor zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da kada ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača da tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

13.1. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a tužba je u ovom predmetu podnesena je 21. siječnja 2021., to neosnovano žalitelj ustraje na prigovoru zastare (čl. 225. ZOO) jer do zastare, u trenutku podnošenja tužbe, nije došlo.

14. Slijedom svega navedenog pravilno je sud zaključio da se radi o ništetnim odredbama, sadržajno ukazujući na odredbe sadržane u čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj 96/03., 46/07., ZZP/03) i pravilno je odlučio kada je prihvatio zahtjev za isplatu na temelju djelomično ništetne odredbe o valuti obveze.

14.1. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

14.2. U konkretnom slučaju, ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu s unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

14.3. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata.

15. Glede primjene prava valja još reći da je točno da odredba čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj 79/07., 125/07., 79/09.) nije bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetno Ugovora o kreditu. Međutim, isto nije od utjecaja na zakonitost pobijane odluke, jer je su shvaćanjima o ništetnosti odredbi kakva je predmetna iz odluke donesene povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača, vezan i u smislu čl. 502.c ZPP-a, a sve i da tome nije tako, okolnosti sklapanja samog ugovora i same po sebi daju dovoljno osnova za opravdanje odluke kakva je donesena.

16. Zbog navedenog je, bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a), odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

17. Odluka o troškovima postupka sadržana u pobijanoj presudi pravilna je kako po osnovi tako i po visini te je kao takva i potvrđena na temelju čl. 380. točak 2. ZPP-a.

18. Odluka o zahtjevu tuženika za naknadu troška žalbe temelji se na čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U odnosu na dopunsko rješenje

19. Prvostupanjskim dopunskim rješenjem odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka putovanja punomoćnika tužiteljice na ročište održano 02. prosinca 2024. u iznosu od 258,12 eura.

20. Protiv tog rješenja žali se tužiteljica pozivom na žalbene razloge iz čl. 353. st. 1 točke 1. i 3. ZPP-a. Predlaže da žalbeni sud uvaži žalbu i da preinači pobijano rješenje na način da zatraženi iznos troška prizna tužiteljici te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

21. Žalba nije osnovana.

22. Sud prvog stupnja je, pozivom na čl. 155. st. 1. ZPP-a, odbio zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu navedenom u izreci uz obrazloženje da stranka ima pravo na naknadu troškova postupka vezanih uz zastupanje po odvjetniku u iznosu koje bi imao odvjetnik u mjestu sjedišta suda, a kako je tužiteljica izabrala punomoćnika izvan mjesta sjedišta nadležnog suda da je dužna sama snositi taj dio parničnog troška, osobito jer je imala mogućnost izabrati punomoćnika koji ima isto sjedište u mjestu nadležnog prvostupanjskog suda.

23. Ispitujući prvostupanjsko rješenje ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene povrede z čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. tog Zakona.

24. Neosnovano se navodima žalbe ukazuje i na povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, a neosnovano žaliteljica osporava i pravilnost primjene materijalnog prava.

25. I prema shvaćanju ovoga suda, imajući na umu i stabilnu sudsku praksu o spornom pitanju, sud prvoga stupnja pravilno je obrazložio da trošak putovanja tužiteljičina punomoćnika do suda nije trošak koji pada na teret stranke koja nije uspjela u sporu. Ovo jer je taj trošak tužiteljica mogla izbjeći da je angažirala punomoćnika koji ima sjedište u mjestu gdje se nalazi nadležni sud, što ukazuje da se nije radilo o trošku koji je bio nužan za njezin uspjeh u ovom postupku.

26. Slijedom navedenog je odlučeno kao u izreci ove odluke na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a.

27. Trošak žalbe tužiteljici nije priznat jer sa žalbom nije uspjela (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu, 10. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević