Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1496/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužiteljice ĐĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Đurđica Kos, odvjetnica u Svetom Ivanu Zelini, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska Avenija 6, koju zastupa punomoćnica Marija Vujasin, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj P-555/2023-35 od 22. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj P-555/2023-35 od 22. siječnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 10.206,48 eura koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, sve u roku 15 dana, kako slijedi:

- na iznos od 299,74 eur tekućom od 01.01.2021. do isplate,

- na iznos od 307,46 eur tekućom od 01.02.2021. do isplate,

- na iznos od 295,06 eur tekućom od 02.02.2021. do isplate,

- na iznos od 286,84 eur tekućom od 02.03.2021. do isplate,

- na iznos od 288,40 eur tekućom od 01.05.2021. do isplate,

- na iznos od 288,30 eur tekućom od 01.06.2021. do isplate,

- na iznos od 285,81 eur tekućom od 01.07.2021. do isplate,

- na iznos od 302,28 eur tekućom od 01.08.2021. do isplate,

- na iznos od 297,95 eur tekućom od 01.09.2021. do isplate,

- na iznos od 296,02 eur tekućom od 01.10.2021. do isplate,

- na iznos od 315,29 eur tekućom od 01.11.2021. do isplate,

- na iznos od 330,42 eur tekućom od 01.12.2021. do isplate,

- na iznos od 336,84 eur tekućom od 01.01.2022. do isplate,

- na iznos od 338,19 eur tekućom od 01.02.2022. do isplate,

- na iznos od 341,58 eur tekućom od 01.03.2022. do isplate,

- na iznos od 349,10 eur tekućom od 01.04.2022. do isplate,

- na iznos od 353,23 eur tekućom od 01.05.2022. do isplate,

- na iznos od 347,44 eur tekućom od 01.06.2022. do isplate,

- na iznos od 368,94 eur tekućom od 01.07.2022. do isplate,

- na iznos od 396,00 eur tekućom od 01.08.2022. do isplate,

- na iznos od 393,98 eur tekućom od 01.09.2022. do isplate,

- na iznos od 419,93 eur tekućom od 01.10.2022. do isplate,

- na iznos od 381,15 eur tekućom od 01.11.2022. do isplate,

- na iznos od 388,38 eur tekućom od 01.12.2022. do isplate,

- na iznos od 386,72 eur tekućom od 01.01.2023. do isplate,

- na iznos od 376,43 eur tekućom od 01.02.2023. do isplate,

- na iznos od 365,62 eur tekućom od 01.03.2023. do isplate,

- na iznos od 368,79 eur tekućom od 01.04.2023. do isplate,

- na iznos od 357,24 eur tekućom od 01.05.2023. do isplate,

- na iznos od 343,35 eur tekućom od 01.06.2023. do isplate (točka I. izreke). Navedenom presudom nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupaka u iznosu od 1.862,50 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 22. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, sve u roku 15 dana (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude u cijelosti pravodobno se žali tuženik, zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP) s prijedlogom da sud preinači pobijanu odluku, podredno da ukine pobijanu odluku te da predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Tuženik zahtijeva troškove sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući pobijanu odluku, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženik u podnesenoj žalbi. Pobijana se odluka može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, tužiteljica nije tijekom postupka smanjila tužbeni zahtjev, stoga u postupku nije došlo do djelomičnog povlačenja tužbe u smislu odredbe članka 193. stavka 4. ZPP u skladu s kojim bi sud prvog stupnja trebao donijeti rješenjem kojim se utvrđuje da je tužba djelomično povučena i tuženiku dosuditi razmjerne troškove postupka. Naime, zbroj pojedinih anuiteta koje je tužiteljica navela u petitu tužbe iznosi od 10.206,48 eura, a ne 10.216,48 eura, kako tužiteljica navodi. Tužiteljica je zatim podneskom od 27. rujna 2024. uredila tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka Darka Prpića, no tužbeni zahtjev tužiteljice je zapravo ostao isti, jer su iznosi pojedinih anuiteta jednaki kao u tužbi, dok je tužiteljica ispravila tužbeni zahtjev time što je navela zbroj pojedinih anuiteta u iznosu od 10.206,48 eura. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja nije počinio povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 193. stavkom 4. ZPP, kako to neosnovano tvrdi tuženik.

6. Predmet ovog postupka jest zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 10.206,48 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate s osnove razlike u tečaju.

7. Između stranaka nije bilo sporno:

-da su stranke 20. veljače 2007. zaključile Ugovor o [broj kredita];

-da je tuženik tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 185.900,00 CHF, uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,88% godišnje;

-da se tužiteljica obvezala navedeni iznos vratiti u 312 mjesečnih anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke na dan plaćanja;

- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao visinu anuiteta po predmetnom kreditu.

8. Među strankama je bila sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja tužiteljice, status potrošača tužiteljice te mogu li se u ovom postupku mogu primjenjivati odluke donesene u kolektivnom sporu.

9. Sud prvog stupnja je utvrdio:

- da je tužiteljica sklopila ugovor o kreditu radi rješavanja stambenog pitanja;

- da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o valutnoj klauzuli, da tužiteljici nisu date nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na njezine novčane obveze, već joj je upravo suprotno kredit u CHF nuđen kao najpovoljniji i siguran kredit;

- da je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, da se na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003. – dalje: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača;

- da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu;

- da navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.;

- da je tuženikov prigovor zastare neosnovan;

- da je osnovano potraživanje tužiteljice u iznosu od 10.206,48 eura.

10. Na ove utvrđene činjenice sud prvog stupnja primijenio je materijalno pravo iz članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2023. – dalje: ZZP/03), članka 241., 323. i 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.- dalje: ZOO) te je presudio kao u izreci prvostupanjske presude.

11. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštene i time ništetne, jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

12. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003. – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to članaka 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009. – dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Nadalje, odredbom članka 1021. ZOO propisan je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

14. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim, ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

15. Prema tome, prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

16. Pritom, nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

17. Pored navedenog, navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi članka 4. ZOO kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na tužitelja, narušivši time ugovornu ravnotežu.

18. Nadalje, valja navesti kako su sudovi u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

19. Odlukama U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. ("Narodne novine", br. 123/16.) i U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. Ustavni je sud Republike Hrvatske odbio ustavne tužbe tuženih banaka protiv navedenih presuda. U kolektivnom sporu sudovi su zaključili da osporene ugovorne odredbe o kojima se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti su prosječnom potrošaču razumljive uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz tržišne komunikacije davale banke, uzrokuju znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama (točka 19.2. odluke broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.). Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (tako Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-3581/2021 od 30. lipnja 2022.).

20. Ističe se kako je odredbom članka 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio tužitelj u tužbi, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

21. Prema navedenom direktnom učinku sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 502.a stavka 1. ZPP, na koje se tužiteljica kao potrošač pozva u tužbi. Stoga je sud prvog stupnja odgovarajućom primjenom članka 502.c ZPP, utvrdio odlučnu činjenicu da se predmetnom ugovornom odredbom koja se odnosi na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene i ništetne u smislu članka 81. ZZP/03, kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

22. Prema odredbi članka 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavka 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

23. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO).

24. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle sve što je naplaćeno povrh iznosa glavnice utvrđene u trenutku sklapanja ugovora.

25. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da sud nije obrazložio prigovor na izrađeni nalaz i mišljenje te nije odredio provođenje dopunskog vještačenja na okolnost izrade mišljenja po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na kunske kredite koje je važila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Naime, prijedlog tuženika ne predstavlja prigovor na izrađeni nalaz i mišljenje, već sadržajno predstavlja prijedlog za vještačenje na druge okolnosti koje nisu predmet spora, jer je sud utvrdio da su ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli ništetne, slijedom čega takav prijedlog tuženika nije odlučan za rješenje ove pravne stvari.

26. Nadalje, u odnosu na žalbene navode da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja uzeo u obzir samo pozitivnu razliku po osnovi tečajne razlike te neosnovano ignorirao negativnu razliku u pretplati nastalu zbog smanjenja tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita te propustio umanjiti iznos pozitivne razlike za iznos negativnih razlika, valja reći da je pravilno sud prvog stupnja na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da tijekom otplate kredita, manje plaćenih anuiteta nije bilo.

27. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio zahtjev za isplatu iznosa utvrđenog knjigovodstvenim vještačenjem, dok su suprotni žalbeni navodi neosnovani. Naime, izvedenim knjigovodstvenim vještačenjem u skladu s odredbama članaka 258. do 261. ZPP utvrđena je visina zahtjeva tužitelja, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza.

28. Naime, žalbeni navodi tuženika da pobijana presuda nema razloga zašto je prvostupanjski sud odbio prijedlog tuženika na dopunu vještačenja primjenom kunske kamatne stope, kao i da se nije očitovao na prigovor da je potrebno uračunati manje plaćene iznose, budući da iz obrazloženja proizlazi da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao i njegovo očitovanje na ročištu te je vještak pri tome jasno i razumljivo odgovorio na sve postavljene zadatke dok tuženik nije imao prigovor na matematički izračun vještaka.

29. Nadalje, s obzirom na to da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka.

30. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga, s obzirom da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u kolektivnom sporu taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i to od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. Imajući u vidu da je tužba u konkretnom slučaju podnesena 13. lipnja 2023. nije protekao petogodišnji zastarni rok.

31. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja pravilnom je primjenom materijalnog prava prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženiku isplatiti tužiteljici utuženi iznos sa zateznim kamatama tekućim od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika do isplate, a na temelju odredaba članka 323. stavka 1. ZOO, članka 1111. i članka 1115. ZOO.

32. Odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbama članka 154. stavka 1 . ZPP, budući da je tužiteljica uspjela u sporu u cijelosti.

33. Slijedom navedenog, valjalo je, temeljem članka 368. stavka 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

34. Zahtjev tuženika za nadoknadom troškova žalbe je neosnovan jer sa žalbom nije uspio, te je stoga valjalo, sukladno članku 154. stavku 1. i članku 166. stavku 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu 10. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Robert Jambor