Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2594/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur. kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 32000 Vukovar i drugo tužiteljice GP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 32000 Vukovar, obje zastupane po punomoćniku Vesni Škare Ožbolt, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB 52634238587 zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Vukovaru, odlučujući o žalbi prvo i drugo tužiteljice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj: P- 260/2022-16 od 25. travnja 2023., ispravljenog rješenjem istoga suda poslovni broj P-260/2022-23 od 22. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba prvo i drugo tužiteljica kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj: P-260/2022-16 od 25. travnja 2023., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj P-260/2022-23 od 22. siječnja 2025.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba prvo i drugo tužiteljica kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj: P-260/2022-16 od 25. travnja 2023., ispravljeno rješenjem istoga suda poslovni broj P-260/2022-23 od 22. siječnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev prvo i drugo tužiteljica za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem suda prvog stupnja su odbijene tužiteljice sa tužbenim zahtjevom na utvrđenje da su dosjelošću stekle pravo vlasništva nekretnine označene kao Etaža 1. suvlasnički udio od 1254/10000 dijela zkč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], stambena zgrada, [adresa] s 768 m2, s kojim je udjelom povezan posebni dio zgrade koji se sastoji od poslovnog prostora br. 1, prizemlja desno s pratećim sadržajem povr. 257,58 m2, te Etaže 2. suvlasnički udio 978/10000 dijela zkč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], stambena zgrada, [adresa] s 768 m2, s kojim je udjelom povezan posebni dio zgrade koji se sastoji od poslovnog prostora br. 2, prizemlja lijevo s pratećim sadržajem povr. 200,62 m2, te zahtjevom da tužena prizna i trpi upis prava vlasništva tužiteljica, u zemljišnim knjigama ( točka I. izreke presude). Pod točkom II. izreke presude je naloženo tuženicama da tuženoj naknade parnični trošak u iznos od 3.085,08 € / 23.249,96 kn[1] u roku od 15 dana. Rješenjem sadržanim u presudi i rješenju od 25. travnja 2023. je odbijen prijedlog tužitelja za odbačajem tužbe zbog dvostruke litispendenije.

2. Rješenjem prvostupanjskog suda broj P-260/2022-23 od 22. siječnja 2025. je ispravljeno rješenje istog suda broj P-260/2022-16 od 25. travnja 2023., na način da je umjesto odbijanja prijedloga tužitelja, navedeno da se odbija prijedlog tuženika za odbačajem tužbe zbog dvostruke litispendencije.

3. Protiv navedene presude i rješenja žale se prvo i drugo tužiteljice zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, - dalje: ZPP) i prijedlogom drugostupanjskom sudu da temeljem ovlasti iz čl. 373. a ZPP prihvati žalbu te preinači presudu u pogledu glavne stvari i dijela kojim je naloženo da tuženici naknade parnični trošak, na način da se utvrdi kako su stekle dosjelošću pravo vlasništva na utuženim nekretninama te da im tuženica naknadi trošak postupka, a podredno da se ukine prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odlučeno o glavnoj stvari i troškovima postupka te predmet vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje. U odnosu na rješenje kojim je odbijen prijedlog za odbačajem tužbe, prvo i drugo tužiteljice pobijaju isto ukazujući da se u konkretnom slučaju radilo o prijedlogu tuženika, a ne tužiteljica kako je navedeno u izreci rješenja.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi kako pobijanu prvostupanjsku odluku smatra pravilnom i zakonitom, dok omaška u odnosu na navod čiji se prijedlog za odbačaj tužbe odbija, predstavlja očitu omašku u pisanju, a ne razlog za žalbu, pa predlaže odbiti žalbu u cijelosti kao neosnovanu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev prvo i drugo tužiteljica za stjecanjem prava vlasništva dosjelošću nekretnine koju u naravi čine dva poslovna prostora od 257,58 m2 i 200,62 m2 upisana na nekretnini označenoj kao zkč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], stambena zgrada, [adresa] s 768 m2, te zahtjev da tužena prizna i trpi upis prava vlasništva tužiteljica u zemljišnim knjigama na tim nekretninama.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti a niti one koje žaliteljice ističu pozivom na odredbu čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude nije nerazumljiva niti proturječna razlozima presude, kao što ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika.

8. U odnosu na pobijanje rješenja kojim je odbijen prijedlog za odbačaj tužbe i u sklopu kojega tužiteljice ukazuju da se u konkretnom slučaju radilo o prijedlogu tuženika, a ne tužiteljica, i čime po sadržaju ukazuju na postojanje žalbenog razloga propisanog čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a, valja ukazati da je prvostupanjski sud rješenjem poslovnog broja P-260/2022-23 od 22. siječnja 2025., ispravio prvostupanjsku odluku ( tako da je umjesto odbijanja prijedloga tužitelja, naveo da se odbija prijedlog tuženika za odbačajem tužbe zbog dvostruke litispendencije ) ukazujući da je riječ o očiglednoj pogrešci koju je temeljem čl. 342. st. 1. ZPP ovlašten ispraviti u svakom trenutku. Stoga izreka prvostupanjske presude nakon provedenog ispravka u odnosu na pobijano rješenje više nije proturječna iznesenim razlozima, pa su takvim ispravljanjem otpali i žalbeni navodi na koje upiru žaliteljice u pogledu rješenja sadržanog u pobijanoj odluci.

9. Prvostupanjski sud je provedenim postupkom utvrdio:

- da tužiteljice traže utvrđenje da su temeljem dosjelosti stekle pravo vlasništva nekretnine koju u naravi čine dva poslovna prostora u stambenoj zgradi u [adresa], upisanih kao Etaža 1. suvlasnički udio od 1254/10000 dijela zkč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], stambena zgrada, [adresa] s 768 m2, s kojim je udjelom povezan posebni dio zgrade koji se sastoji od poslovnog prostora br. 1, prizemlja desno s pratećim sadržajem povr. 257,58 m2, te Etaže 2. suvlasnički udio 978/10000 dijela, s kojim je udjelom povezan posebni dio zgrade koji se sastoji od poslovnog prostora br. 2, prizemlja lijevo s pratećim sadržajem povr. 200,62 m2,

- da su predmetne nekretnine bile upisane kao društveno vlasništvo s pravom korištenja građevinskog poduzeća "Građevinar" u [adresa],

- da su [obrt], kao prodavatelj i [obrt], kao kupac, sklopili 24.5.1977. kupoprodajni ugovor kojim je prodavatelj prodao kupcu dva poslovna prostora – lokala u prizemnom dijelu stambeno poslovne zgrade P+5/II u [adresa] na [adresa] i kč. br. [katastarska čestica] u k. o. [katastarska općina], ukupne površine 472,59 m2, za kupoprodajnu cijenu od 4.725.900,00 novih dinara,

- da je kupoprodajnim ugovorom od 24. 5. 1977. ugovoreno da kupac u posjed i korištenje stupa 30. rujna 1977. ( točka VIII. ugovora),

- da je kupoprodajnim ugovorom od 24. 5. 1977. ugovoreno da će se kupljeni lokali koristiti kao poslovni prostor za prodaju namještaja ( čl. XVII. ugovora), te je provedenim dokaznim postupkom na temelju iskaza svjedoka utvrđeno da se namještaj u poslovnim prostorima Jugodrva prodavao do sredine 1991.,

- da su UPT kao kupac i kompanija Jugodrvo Akcionarsko društvo za spoljnu trgovinu i inžinjering, 5. 12. 1996., zaključili ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora pri čemu u spis dostavljenoj preslici ugovora (str. 17 spisa) nije vidljiv opis poslovnog prostora,

- da su IP ( Ostojin) kao darovatelj i korisnik prava služnosti te KP kao korisnik prava služnosti s jedne strane, te UP i GP kao obdarenice, s druge strane, sklopili 15. 11. 2017. godine ugovor o darovanju nekretnina kojim se navodi da darovatelj daruje obdarenicama veći broj nekretnina ( navedenih pod točkama 1. do 11.) čiji je zemljišnoknjižni vlasnik, kao i nekretninu navedenu kao izvanknjižno vlasništvo na adresi [adresa] u [adresa], a koji se sastoji od poslovnog prostora – lokal I u površini od 254,33 m2 i poslovni prostor II u površini od 205,93 m2, kao i pomoćnih prostorija od 12,33 m2, ukupno 472,59 m2,

- da je tuženica od 19. svibnja 2019. uknjižena i upisana kao zemljišnoknjižni vlasnik oba poslovna prostora na kč. br. [katastarska čestica] u k. o. [katastarska općina] upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška], koja uknjižba je izvršena temeljem rješenja Z-1931/2019 od 16. prosinca 2020., potvrđenog rješenjem Z-772/2021 od 2. svibnja 2022. kojim je odbijen prigovor UP i GP,

- da su tužiteljice Općinskom sudu u Vukovaru 23. svibnja 2022. podnijele tužbu protiv Republike Hrvatske pod poslovnim brojem P-131/2022, tražeći utvrđenje pravne nevaljanosti uknjižbe prava vlasništva na nekretninama koje su predmetom postupka te brisanje uknjižbe prava vlasništva.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, polazeći od utvrđenja da je [obrt] raspolagao predmetnim poslovnim prostorima još 1977. na način da je iste prodao [obrt] iz [adresa] OOUR Novi Sad, koji je potom u njima imao prodajno mjesto do sredine 1991., te se nije organizirao u smislu Uredbe o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 39/91, 44/91, 52/91 i 5/92 - dalje: Uredba), dok odredbe Anexa G ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori br. 2/2004 i 5/2004) ugovora o pitanjima sukcesije ne daju tužiteljicama pravo tražiti niti upisati pravo vlasništva, a u odnosu na provedene personalne dokaze ne priklanjajući vjeru iskazu IP da je poslovne prostore kupio u rujnu ili listopadu 1990. jer je kupoprodajni ugovor sačinjen 5. prosinca 1996., a nitko od saslušanih svjedoka nije bio nazočan navodnom sklapanju ugovora 1990., a niti je taj ugovor vidio, dok je IP zainteresiran za uspjeh tužiteljica koje su njegove kćeri, prvostupanjski sud zaključuje da prednik tužiteljica nije bio u zakonitom posjedu spornih poslovnih prostora do prosinca 1996. te da mu se eventualno vrijeme posjedovanja dosjelosti može računati tek od toga trenutka, pa zaključuje da tužiteljice ni redovnom kao ni izvanrednom dosjelošću nisu stekle vlasništvo predmetnih poslovnih prostora na temelju samostalnog, poštenog posjeda izvršenog neprekidno kroz zakonom propisano vrijeme od 40 godina kako to proizlazi iz odredbe čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 - dalje: ZVDSP), nakon čega odbija iste sa zahtjevom da se utvrde vlasnicama svaka u ½ dijela poslovnih prostora.

11. Prvo i drugo tužiteljice u žalbenim navodima osporavaju stajalište prvostupanjskog suda smatrajući da je počinio bitne povrede parničnog postupka neprovođenjem svih predloženih dokaza, ukazuju na pogrešan zaključak u pogledu neprihvaćanja vjere iskazu svjedoka IP u pogledu sklapanja predugovora o kupoprodaji 1990., potom ukazuju na iskaze svjedoka ŽP, RP, JP i HP smatrajući da iz istih, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, jasno proizlazi kontinuitet posjeda te zakonitost, istinitost i poštenje posjeda IP, ukazujući i na pogrešnu primjenu materijalnog prava te da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja prije toga dana, kao i činjenicu da su se predmetne nekretnine nalazile na području na kojem je vrijedio poseban pravni režim.

12. Polazeći od tako iznesenih žalbenih navoda, pazeći i po službenoj dužnosti na povrede na koje je to ovlašten i dužan paziti, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio osnovanost i pravilnost iznesenih tvrdnji i stajališta žaliteljica te žalbeni navodi ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke u sklopu koje je prvostupanjski sud na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno primijenio materijalno pravo te potom donio pravilnu i zakonitu odluku koju je obrazložio na dostatan, jasan i razumljiv način.

13. Ovaj drugostupanjski sud prije svega ukazuje da sud u postupku odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva ( čl. 2. st. 1. ZPP ), pa kako tužiteljice u sklopu iznesenih činjenica na kojima temelje tužbeni zahtjev ( čl. 7. st. 1. ZPP), polaze od tvrdnje da su stekle vlasništvo predmetnih nekretnina dosjelošću, to je predmet postupka ograničen na utvrđivanje pretpostavki za takvim izvornim odnosno originalnim načinom stjecanja prava vlasništva, do kojeg dolazi trenutkom ispunjenja propisanih zakonskih pretpostavki, pri čemu je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava pošao od utvrđenja odlučne činjenice u vidu odgovora na pitanje da li je posjed tužiteljica i njihovog prednika imao potrebnu kvalitetu, jer se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako posjednik ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno trajanje kroz zakonom propisano vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari (čl. 159. st. 1. ZVDSP).

14. U odnosu na žalbene navode kojima tužiteljice smatraju da je prvostupanjski sud povrijedio načelo stranačke istine te počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP (a vezano za predložena saslušanja svjedoka), valja primijetiti da su tužiteljice na pripremnom ročištu 10. veljače 2023. predložile saslušanje četiri svjedoka (IP, ŽP, DP i ĐP) na okolnost da je IP stekao istiniti i zakonit posjed još početkom 1980. godine, te potom saslušanje devet svjedoka na okolnost da je bio u nesmetanom posjedu od 1990. godine.

15. Polazeći od ovlaštenja da odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP) te načela ekonomičnosti postupanja (čl. 10. st. 1. ZPP), prvostupanjski sud je pravilno i zakonito u situaciji u kojoj su tužitelji na istu okolnost predložili saslušanje više svjedoka, procesnim rješenjem u sklopu plana upravljanja postupkom (čl. 292. b st. 1. ZPP), odredio koje će predložene dokaze provesti (nakon čega je saslušao šest predloženih svjedoka i to IP, ŽP, RP, JP, MP i HP) pa neosnovano tužiteljice u žalbi tvrde da je prvostupanjski sud ignorirao predlaganje saslušanja brojnih svjedoka.

16. Nadalje, tužiteljice žalbenim navodima neosnovano navode da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi suprotan zaključak od onog koji je izveo prvostupanjski sud u pogledu isplate kupoprodajne cijene u rujnu ili listopadu 1990. od strane IP, pri čemu ističu da je to potvrdio i svjedok MP, njegov brat. Naime, iz iskaza MP proizlazi da je izričito ukazao samo na vjerojatnost toga da je isplaćena kupoprodajna cijena te da nema neposrednih saznanja o isplati kupoprodajne cijene, nakon čega navodi da je i nakon 1990. sporni prostor i dalje korišten za prodaju namještaja Jugodrveta. Niti iskazi ostalih saslušanih svjedoka ( osim IP ) ne potvrđuju odlučnu činjenicu u pogledu tvrdnje zakonitosti posjeda prednika tužiteljica pri čemu iz iskaza svjedoka ŽP ( direktora tvrtke Građevinar koji je u ime iste 2004. dao očitovanje da je prednik te tvrtke krajem 70-tih prodao prostore Jugodrvu) proizlazi da je Jugodrvo bilo u posjedu tih prostora 1991., čega se svjedok sjeća jer je kupio tamo namještaj, a sa IP nije vodio razgovore o tome kome pripada taj prostor i u kojoj ulozi se on u njemu nalazio.

17. Stoga je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, donio pravilan zaključak o ne prihvaćanju vjere iskazu svjedoka IP u pogledu tvrdnje o stupanju u posjed 1990., obzirom da provedeni dokazi u svojoj ukupnosti ne govore u prilog takvom utvrđenju. Prvostupanjski sud je pri tome pravilno razmotrio sve okolnosti konkretnog slučaja, između kojih i činjenicu da tužiteljice u historijatu tužbe nisu naznačile to vrijeme kao godinu stupanja u posjed njihovog prednika, a iznošenje navoda punomoćnika tužitelja na ročištu 10. veljače 2023. (o tome da je prednik tužiteljica stekao istinit i zakonit posjed još početkom 1980, nakon čega predlaže saslušanje svjedoka koji će potvrditi njegov nesmetani posjed od 1990. ) potvrđuje nesuglasje činjeničnih navoda tužbe sa činjenicama koje proizlaze iz provedenih dokaza, budući su predloženi i saslušani svjedoci iskazali da je sporne poslovne prostore kao prodajne koristilo [obrt] sve do sredine 1991., nakon čega su bili devastirani kao i druge zgrade i prostori na području Grada Vukovara, te konačno i materijalne dokumentacije te nepostojanja ugovora iz 1990. u propisanom pismenom obliku.

18. Prvostupanjski sud je na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, polazeći od odlučnog utvrđenja da su predmetni poslovni prostori još 1977. kupljeni od strane [obrt] iz [adresa] [obrt], pri čemu nije utvrđeno da bi navedeni kao poslovna jedinica ili drugi organizacijski oblik pravnih osoba sa sjedištem izvan teritorija Republike Hrvatske, organizirali svoje poslovanje te proveli pretvorbu na način predviđen odredbom čl. 6. st. 1. i 2. Uredbe. U takvim okolnostima se primjenjuju odredbe Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/94, dalje: ZZRPS-a), koji je na snagu stupio 11. travnja 1994. i koji je čl. 5. propisao da sredstvima poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika koja su na temelju Uredbe postala vlasništvo Republike Hrvatske, raspolaže Hrvatski fond za privatizaciju, dok je čl. 10. propisano da sudovi po službenoj dužnosti provode uknjižbu nekretnina koje su postale vlasništvo Republike Hrvatske na temelju članka 3. stavka 1. Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske.

19. Stoga se i samo posjedovanje nekretnina od strane oca tužiteljica kao fizičke osobe i njihovog prednika, i nakon 1996., ne može smatrati zakonitim, budući da nije dokazao valjani pravni temelj posjedovanja koji bi polazio od postojanja objektivno valjanog titulusa ili naslova stjecanja ( čl. 18. st. 1. ZVDSP ), obzirom da su predmetne nekretnine temeljem Uredbe i odredaba ZZRPS-a postale vlasništvo tuženice i prije trenutka provođenja zemljišnoknjižnog upisa temeljem takve osnove.

20. Niti odredbe Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije - na kojeg se tužiteljice pozivaju, ne predstavljaju osnovu temeljem kojeg bi njihov prednik mogao steći pravo vlasništva, kao što za predmet postupka nije odlučno niti postojanje posebnog režima upravljanja ( prijelazne uprave UN-a za Istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem osnovane Rezolucijom 1037 Vijeća sigurnosti UN-a sa ciljem demilitarizacije, osiguravanja povratka izbjeglica i prognanika te povratka suvereniteta na cjelokupnom teritoriju RH ) kao niti tvrdnja da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja prije toga dana, već je relevantna i odlučna činjenica da posjed tužiteljica i njihovog prednika nije posjedovao traženu kvalitetu zakonitosti i uslijed čega one posljedično ne mogu predstavljati kvalificiranog posjednika u smislu čl. 159. st. 2. ZVDSP.

21. U odnosu na samu zakonitost posjeda valja ukazati da je prvostupanjski sud, nakon što je utvrdio da tužiteljice nisu dokazale postojanje valjanog pravnog temelja stjecanja njihovog prednika u periodu od 1990. do prosinca 1996., i u odnosu na postojanje ugovora o kupoprodaji od 5. prosinca 1996., pravilno primjećuje ( toč. 12. obrazloženja ) da iz dostavljene preslike nije vidljiv predmet te kupoprodaje što čini upitnim zakonitost posjedovanja i nakon tog perioda na koji se tužiteljice pozivaju.

22. Kako posjed tužitelja odnosno njihovog prednika nije bio zakonit pa time niti kvalificiran, to je prvostupanjski sud pravilno razmotrio kao odlučno i pitanje stjecanja vlasništva putem izvanredne dosjelosti i to kroz vremenski period koji je u odnosu na tuženika propisan u trajanju od 40 godina (čl. 159. st. 3. ZVDSP) i gdje poštenje predstavlja činjenicu koja se predmnijeva te ju tužitelj nije dužan dokazati, već isto leži na onom tko tvrdi suprotno (tako i u Rev-1628/2015 od 11. prosinca 2018., Rev- 543/2015 od 8. siječnja 2019., Rev-457/2016 od 5. studenog 2019., Rev-125/2019 od 19. listopada 2022., Rev-725/22 od 11. listopada 2022. i dr.).

23. Međutim, osim poštenja za stjecanje vlasništva izvanrednom dosjelošću je nužno da takav posjed traje potrebno i propisano vrijeme, pa kako u postupku nije sporno da tužiteljice i njihov prednik nisu bili u posjedu kroz period od 40 godina, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da takvo vrijeme posjedovanja ne može dovesti do stjecanja vlasništva temeljem pravne osnove u smislu čl. 159. st. 3. i čl. 160. ZVDSP.

24. U svjetlu takvih utvrđenja, ostali žalbeni navodi tužiteljica nisu odlučni niti od utjecaja na predmet postupka, onda kada nije ispunjen uvjet potrebnog i propisanog vremena posjedovanja.

25. Slijedom svega iznesenog je žalbu tužiteljica u odnosu na glavni tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ove presude, dok je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP valjalo odbiti žalbu i potvrditi rješenje te odlučiti kao pod točkom I. izreke rješenja sadržanog u ovoj odluci.

26. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita, kako po osnovi tako i po visini (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a), pri čemu tužiteljice samu visinu nisu posebno osporavale.

27. Kako tužiteljice nisu uspjele sa žalbom to ne ostvaruju pravo na naknadu zatraženih troškova žalbenog postupka, slijedom čega je temeljem odredbi čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, valjalo odlučiti kao pod točkom II. izreke rješenja.

U Zagrebu, 10. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić