- 1 -              Revd 15/2024-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 15/2024-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Jasenke Žabčić i mr.sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. P. iz S., OIB: ..., kojega zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik iz K. L., protiv tuženika L. A., iz S., OIB: ..., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu i dopuni prijedloga tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici broj Gž-1714/2022-2 od 25. kolovoza 2023., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-405/2019-24 od 24. listopada 2022., u sjednici održanoj 9.siječnja 2024.,

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija u odnosu na postavljena pitanja.

 

II. Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj je podnio prijedlog i dopunu prijedloga za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici broj Gž-1714/2022-2 od 25. kolovoza 2023., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-405/2019-24 od 24. listopada 2022.

 

2.1. U prijedlogu je zatražio da mu se dopusti podnošenje revizije u odnosu na sljedeća pravna pitanja:

 

"1. Je li u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena apsolutno bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a budući u drugostupanjskoj presudi o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika?

 

2. Pripada li tužitelju pravo na pravičnu novčanu naknadu u okolnostima konkretnog slučaja koje po životnoj logici i pravilima iskustva upućuju na to da je tužitelj kao oštećenik trpio i još uvijek trpi intenzivne duševne boli zbog povrede prava osobnosti uslijed tuženikove protupravne štetne radnje?

 

3. Je li mogao u konkretnom slučaju drugostupanjski sud s visokim stupnjem vjerojatnosti posrednom ocjenom dokaza, suprotno zaključku prvostupanjskog suda koji je neposredno izveo dokaze (saslušao svjedoke i dr.), zaključiti kako tužitelj-oštećenik nije trpio intenzivne duševne boli zbog štetne radnje tuženika, a da takav zaključak suda udovoljava uvjetima imperativne odredbe čl. 8 Zakona o parničnom postupku?"

 

2.2. U dopuni prijedloga zatražio je i da mu se dopusti podnošenje revizije zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka (čl. 385.a st. 2. ZPP-a) zbog čega je povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. Ustava RH i čl. 6. Konvencije.

 

3. Obrazlažući razloge važnosti prvog pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) predlagatelj se pozvao odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-165/2021-6 od 1. veljače 2022., Rev-249/06 od 19. prosinca 2007, i Revr-60/20114.

 

4. Odgovor na prijedlog nije podnesen.

 

5. Prijedlog je djelomično neosnovan, a djelomično nedopušten.

 

6. Predmet spora je naknada neimovinske štete, a sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva.

 

7. Nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tuženik elektronskom poštom poslao odvjetniku K. P. kaznenu prijavu koju je sastavio protiv tužitelja, a i K. P. i u kojoj je naveo da je tužitelj, na poticaj odvjetnika K. P., počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti na način da je odvjetniku K. P. prilikom sklapanja sudske nagodbe u predmetu broj P-619/2019 (dakle u gore opisanom parničnom postupku) priznao veći iznos parničnog troška nego što mu pripada. Prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik tako sastavljenu kaznenu prijavu nije podnio Državnom odvjetništvu niti ju je poslao, odnosno sa njom upoznao, bilo koga drugog osim odvjetnika K. P. koji je tu kaznenu prijavu pokazao tužitelju i koji je na taj način saznao za kaznenu prijavu, a pokazao ju je i odvjetnicima D. i B. kao svojim kolegama u njegovom uredu.

 

8. Prvostupanjski sud je ocjenom provedenih dokaza zaključio da tuženik ničim nije dokazao da je tužitelj počinio kazneno djelo koje je tuženik opisao u sastavljenoj kaznenoj prijavi, te smatra da je iznošenjem neistinitih tvrdnji o tužitelju svakako povrijedilo njegovu čast i dostojanstvo i prouzročilo duševne bolove zbog čega tužitelju na temelju čl. 1098. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO) pripada naknada neimovinske štete te je pobijanom presudom tužitelju dosuđena naknada neimovinske štete u iznosu od 7.500,00 kn.

 

9.1. Drugostupanjski sud smatra da svaka povreda časti i ugleda ne daje pravo na postavljanje zahtjeva za novčanu naknadu neimovinske štete prema počinitelju. Povrede časti i ugleda su relativno česti događaji, međutim oni ne daju uvijek osnova za zahtjev za novčanu naknadu imovinske štete. Da bi se takav zahtjev mogao postaviti one moraju imati za posljedicu intenzivnu duševnu bol uzrokovanu posljedicama ugroženosti časti i ugleda. Ocijenio je da tužitelj niti ne upućuje na okolnosti, koje bi navodile na zaključak, da su u ovom slučaju tužiteljevi čast i ugled bili u tolikoj mjeri povrijeđeni, da su postojali razlozi za izrazitu duševnu bol, a da je novčana naknada zbog povrede časti i ugleda ograničena samo na izuzetno teške napade koji prema svom intenzitetu, trajanju i prilikama sredine uzrokuju jasno manifestiranu povredu časti i ugleda ličnosti oštećene osobe.

 

9.2. Cijeneći da je tuženik spornu poruku elektronske pošte, koja je sadržavala i kaznenu prijavu, poslao odvjetniku K. P. bez namjere da sa njom budu upoznate treće osobe, a da je do upoznavanja trećih osoba, pa tako i tužitelja, sa postojanjem kaznene prijave došlo je zbog toga što je odvjetnik K. P. upoznao tužitelja, a i svoje kolege u uredu, sa postojanjem kaznene prijave te se je vijest o tome na taj način proširila, kao i da je tužitelj je po profesiji državni odvjetnik koji zastupa Republiku Hrvatsku u sporovima pred sudom i u svom radu se je bez sumnje mnogo puta susreo sa osporavanjima svojih pravnih stavova od strane odvjetnika koji zastupaju protivnu stranku tako da je to uobičajeni dio posla kojeg tužitelj obavlja, zbog čega nepromišljeni postupak tuženika koji je sastavio, ali ne i podnio predmetnu kaznenu prijavu, uz činjenicu da je tuženik i prije sastavljanja te prijave tužitelju priopćavao svoje nezadovoljstvo gore opisanom nagodbom, po ocjeni ovog suda nije okolnost koja bi navodila na zaključak da su u ovom slučaju tužiteljevi čast i ugled bili u tolikoj mjeri povrijeđeni da su postojali razlozi za izrazitu duševnu bol, a na takav zaključak ne upućuje niti liječnička dokumentacija koju je tužitelj priložio u spis.

 

10. Tužitelj pak smatra da je dokazao težinu povrede koja zahtijeva odgovarajuću naknadu i bez provedbe odgovarajućeg vještačenja.

 

11. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. st. 1. i 2. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a vijeće revizijskog suda je ocijenilo da postavljena pitanja nisu važna pravna pitanja u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP-a iz razloga što prvo pitanje polazi od pogrešne pretpostavke da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena apsolutno bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a i da u drugostupanjskoj presudi o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Drugo pitanje, pripada li tužitelju pravo na pravičnu novčanu naknadu u okolnostima konkretnog slučaja je činjenično pitanje i zavisi od okolnosti svakog slučaja i zbog toga ono ne može biti važno za ravnopravnost svih u primjeni materijalnog prava, jednako kao i treće pitanje koje polazi od utvrđenja, suprotnih utvrđenju drugostupanjsko suda, odnosno od pogrešne pretpostavke da je tužitelj-oštećenik trpio intenzivne duševne boli zbog štetne radnje tuženika, a za takav zaključak nema osnove u provedenim dokazima.

 

12. Iz navedenih razloga, prijedlog za dopuštenje revizije je valjalo u odnosu na postavljena pitanja odbiti na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP-a (t. I. izreke), dok je dopunu prijedloga za dopuštenje revizije koja je koncipirana u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP-a (t. II. izreke ovoga rješenja) jer tužitelj nije dokazao postojanje osobito teške povrede odredaba parničnog postupka (čl. 385.a st. 2. ZPP-a) zbog čega bi mu bilo povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. Ustava RH i čl. 6. Konvencije.

 

Zagreb, 9. siječnja 2024.