Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2798/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje toga suda Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Slaven Karaban, odvjetnik u Vinkovcima, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Marija Vujasin, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-991/2023-51 od 28. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 8 kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P- 991/2023-51 od 28. travnja 2025. te se kao neosnovan odbija i zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. st. 3. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog između stranaka 24. ožujka 2006. i to u dijelu kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakom mjesečnim anuitetima i da se podmiruje u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ako se plaćanje vrši prije roka dospijeća te je utvrđeno da u tom dijelu ta odredba nema pravni učinak na obveznopravni odnos stranaka (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju 16.035,00 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od tog ukupno dosuđenog iznosa glavnice na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka II. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 5.025,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 28. travnja 2025. do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. U žalbenoj fazi postupka nije sporno da je između stranaka 24. ožujka 2006. sklopljen Ugovor o [broj kredita], kojim je tuženik tužitelju na raspolaganje stavio kredit u iznosu od 73.500,00 CHF, obračunato u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita te da je čl. 3. st. 3. tog Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakom mjesečnim anuitetima i da se podmiruje u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ako se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

5. Sporna je pravilnost zaključka suda prvog stupnja da je ta ugovorna odredba, u spornom dijelu, ništetna, sporan je i zaključa suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora zastare, kao i o stav o vezanosti suda odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača te je sporan način na koji je određen tijek zateznih kamata, a tuženik osporava i visinu iznosa koji je tužitelju dosuđen pobijanom odlukom.

6. Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev uz, u bitnom, obrazloženje:

- da je kredit tužitelju bio potreban za osobne potrebe, gradnju kuće, slijedom čega da predmetni ugovor ima sva obilježja potrošačkog kredita,

- da je shvaćanje o ništetnosti odredbe kakva je sporna izneseno u presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.,

- a da je isto potvrđeno i kroz odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019.,

- te da je shvaćanjima iznesenim u tim odlukama sud vezan sukladno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502.a do c. ZPP-a,

- slijedom čega je da je osnovan tužbeni zahtjev kojim se zahtjeva utvrditi ništetnost predmetne ugovorne odredbe, jer da prije sklapanja ugovora tuženik tužitelja nije upozorio na mogućnost značajne promjene tečaja za CHF, a da iz svih ostalih iskaza proizlazi da tužitelju nisu pružene niti dovoljne informacije o opsegu obveze s obzirom na ugovorenu valutu CHF,

- slijedom čega osnovanim smatra i zahtjev za isplatu i to u smislu čl. 323., čl. 1011., čl. 1015. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. , dalje: ZZP), u iznosu koji je utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke koji je sud u cijelosti prihvatio,

- a obrazlaže i da zahtjev za isplatu nije postavljen po proteku zastarnog roka i to jer je presuda donesena u sporu radi zaštite kolektivnih interesa, po pitanju valute obveze, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. te je stoga rok zastare počeo teći dan kasnije, a tužba je podnesena sudu unutar zastarnog roka od 5 godina.

10. Na navode žalbe u vezi te odluke prije svega valja odgovoriti da sud, time što po prijedlogu tuženika nije proveo dopunu vještačenja, nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a. Odluka suda da ne provede neki od predloženih dokaza može za posljedicu imati, eventualno, neku relativno bitnu povredu odredbi parničnog postupka, ali ne i povredu na koju se tuženik poziva.

10.1. Osim toga, tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka koji je sačinjen u skladu s nalogom prvostupanjskom suda i koji je sud pravilno prihvatio, već se prigovorom tuženika upućuje na drugu metodologiju izračuna, što predstavlja prigovor pravne prirode, na što vještak nema ovlaštenje očitovati se. Stoga je sud, već samim prihvaćanjem nalaza i mišljenja kako je sačinjen, tuženiku ujedno i odgovorio na neosnovanost njegova prijedloga da se vještačenje provede po nekoj drugoj metodologiji, različitoj od one po kojoj je vještačenje sačinjeno.

11. Valja ovdje također reći da okolnost da vještak nije saslušan u vezi ovog prijedloga tuženika nije, u konkretnom slučaju, dovelo do povrede iz čl. 354. st. 2. točka 6. ili čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 260. ZPP-a, koja bi bila od utjecaja na odluku u sporu.

11.1. Prema odredbi čl. 260. st. 1. ZPP-a sud određuje hoće li vještak iznijeti svoj nalaz i mišljenje samo usmeno na raspravi ili će ih podnijeti i pisano prije rasprave time da sud određuje rok za pisano podnošenje nalaza i mišljenja. Prema toj odredbi, dakle, vještak u pravilu daje svoj nalaz i mišljenje usmeno na raspravi, a može ga dati i pisano prije rasprave, odnosno zakon izrijekom ne ograničava iznošenje vještačkog nalaza i mišljenja jedino u pisanom obliku. Naprijed navedena odredba je u skladu sa načelom neposrednosti o kojoj govori čl. 4. ZPP-a, po kojem sud u pravilu odlučuje na temelju usmene, neposredne i javne rasprave. Da se vještaci usmeno saslušavaju na glavnoj raspravi proizlazi i iz odredbe čl. 302. ZPP-a po kojoj nakon što sudac pojedinac odnosno predsjednik vijeća završi saslušanje vještaka, vještaku mogu po njegovom odobrenju stranke neposredno postavljati pitanja.

11.2. Međutim, kada stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, već predlažu izraditi još jednu varijantu izračuna, primjenom druge metodologije (što je prigovor pravne prirode), tada sud propuštanjem da pozove vještaka da svoj nalaz i mišljenje dade i usmeno na raspravi ne čini povrede iz čl. 354. st. 2. točka 6. ili čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 260. ZPP-a. U tom smislu shvaćanje je izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-945/2024-2 od 22. listopada 2024.

12. Dalje valja odgovoriti da je točno da sud nije dao obrazloženje vezano uz prigovor uračunavanja manje plaćenih iznosa. Međutim, ni taj propust suda, u konkretnom slučaju nije bio od utjecaja na zakonitost odluke.

12.1. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-549/23 od 18. prosinca 2023. izraženo je shvaćanje koji glasi: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita."

12.2. Slijedom toga, kako tuženik ne tvrdi da je stavio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, to niti navodima žalbe u ovom dijelu nije u pitanje dovedena zakonitost pobijane odluke.

13. Neosnovano se navodima žalbe ističe i povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. st. 1. i 2. ZPP-a, jer je nakon provedenog vještačenja tužba preinačena na način da se konačno preciziranim tužbenim zahtjevom traži više od onoga što je traženo u tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi.

13.1. Nije, naime, sporno, kako to pravilno navodi tuženik, da se tužbu može preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (čl. 190. st. 1. ZPP-a), a da je do preinake tužbe, u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a, došlo nakon te faze postupka. Međutim, čl. 190. st. 2. ZPP-a koji se primjenjuje u ovom predmetu propisano je da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali da i kada se tuženik protivi, da sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Dakle, st. 2. preinaku sagledava šire i ne ograničava preinaku striktno na period prije zaključenja prethodnog postupka već propisuje iznimke vezano uz preinaku tužbe nakon dostave tužbe na odgovor na način da se za takvu preinaku traži ili pristanak tuženika ili pak da je preinaka svrhovita pa da ju sud stoga dopušta. U vezi s time ovaj sud, kao i sud prvoga stupnja, smatra da je svrhovito i u skladu s pravom na pravično suđenje, koje podrazumijeva da se strankama mora omogućiti da se kroz presudu njihovi odnosi konačno i pravično razriješe, da se dopusti preinaka, zbog čega navode žalbe u ovom dijelu ocjenjuje neosnovanima. Naime, tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nije imao stručna znanja potrebna za pravilno određivanje visine tužbenog zahtjeva, pa bi nedopuštanje preinake i nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov., Međunarodni ugovori 18/97., 6/99., 8/99., 14/02., 1/06. i čl. 29. st. 2. Ustava Republike Hrvatske (Nar. nov. broj 56/90., 135/97., 8/98. - službeni pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - službeni pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - službeni pročišćeni tekst, 76/10., 55/01. - službeni pročišćeni tekst, 5/14., 85/10. - službeni pročišćeni tekst).

14. Točno je da je sud svoja utvrđenja o ništetnosti spornih odredbi ugovora temeljio i na utvrđenjima iz presuda donesenih u predmetima radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača i odlukama sudova koje su pobrojane u prvostupanjskoj odluci na osnovi odredbe članka 502.c. ZPP-a. Međutim, isto tako, iz pobijane odluke i provedenih dokaza, kako to sud pravilno i utvrđuje, proizlazi da ni u odnosu na konkretni ugovor sklopljen s tužiteljem tuženik ni o jednoj odredbi ugovora pa ni o spornima nije pregovarao, niti se navodima žalbe ukazuje da je takvo utvrđenje suprotno dokazima provedenim tijekom postupka i kojima.

14.1. U takvoj su situaciji, prema shvaćanju ovoga suda, na konkretni slučaj apsolutno su primjenjiva shvaćanja o spornim pitanjima zauzeta u odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa te sud nije pogrešno postupio niti primijenio materijalno pravo kada se pozvao na ista u skladu s ovlaštenjem iz čl. 502.c ZPP-a.

15. U odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, već kao zaštitna klauzula, koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Dakle, ista je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, već sadržaj odredbe i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne i prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija, pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

16. Slijedom iznijetog, spornim ugovornim formulacijama o valuti obveze tuženik nije udovoljio zahtjevima transparentnosti, jer obveza transparentnosti se ne može ograničiti isključivo na razumljivost odredbi na formalnoj i jezičnoj razini. Naprotiv, prilikom ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi najodlučnije je postupanje kreditora, dakle konkretno tuženika kao pružatelja usluga koje je moralo biti takovo da je tužitelju kao potrošaču moralo biti jasno i razumljivo što za njega nosi sklapanje određenog potrošačkog ugovora, što nije tako u konkretnom slučaju, sve uzevši u obzir formulaciju sporne ugovorne odredbe i način na koji je uopće kredit odobren o čemu je tužitelj detaljno iskazao.

17. Neosnovano žalbom tuženik osporava i pravilnost odluke suda prvoga stupnja vezano uz prigovor zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni 6 Poslovni broj Gž-3249/2023-3 rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da kada ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača da tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a tužba je u ovom predmetu podnesena preporučeno putem pošte 13. lipnja 2023. to neosnovano žalitelj ustraje na prigovoru zastare (čl. 225. ZOO).

18. Žalitelj neosnovano osporava i odluku prvostupanjskog suda u pogledu početka tijeka zakonskih kamata na iznose koji su tužitelju dosuđeni, smatrajući da tužitelj nema pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana kada je izvršio plaćanje.

18.1. Tuženik je svjesno sastavio ugovor s odredbom o valuti obveze koja je netransparentna/ nerazumljiva i to mu kao, kao osobi koja se profesionalno bavi pružanjem usluga davanja kredita, nije moglo biti nepoznato. Stoga, se, radi nepridržavanja odredbi ZZP-a tuženik smatra nesavjesnim te je prvostupanjski sud pravilno primijenio čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kada je tijek zatezne kamate odredio kao u izreci pobijane presude. Tuženik je nepošteni stjecatelj, jer se kod ugovaranja valutne klauzule u CHF nije vodio načelom savjesnosti i poštenja i prilikom svake uplate znao je da prima nešto što mu ne pripada. Dakle, tuženik, na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom da je takve odredbe uvrstio u predmetni ugovor, smatra se nepoštenim stjecateljem i stoga je obvezan platiti zateznu kamatu tekuću upravo na način kako je to odlučeno pobijanom odlukom.

19. Slijedom navedenog, sud je pravilno, pozivom na čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, tužitelju dosudio i iznos preplate po osnovi ništetnih odredbi o valuti obveze s pripadajućim zateznim kamatama.

20. Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci ove presude na temelju čl. 368. st. 1. i čl. 373. točka 3. ZPP-a.

21. Odluka o troškovima postupka ocijenjena je pravilnom i zakonitom kako po osnovi tako i po visini te je kao takva i potvrđena na temelju čl. 365. st. 2. i čl. 380. točka 2. ZPP-a.

22. Trošak žalbe tuženiku nije priznat jer sa žalbom nije uspio (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu, 10. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević