Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-364/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja ĐO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Jacinta Toš Špehar, odvjetnica u Bjelovaru, protiv tuženika OO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Vesna Vignjević Žak, odvjetnica u Bjelovaru, radi predaje u posjed, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-121/2021-48 od 13. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-121/2021-48 od 13. studenog 2023. pod točkom I. izreke i pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.727,26 eura sa zateznom kamatom od 13. studenog 2023. do isplate.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P- 121/2021-48 od 13. studenog 2023. pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka preko iznosa od 2.727,26 eura do 2.789,47 eura, za iznos od 62,21 eura i odlučuje:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 62,21 eura sa zateznom kamatom od 13. studenog 2023. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke suđeno je da je tuženik dužan tužitelju predati u posjed nekretninu upisanu u z. k. ul. broj [broj ZK uloška] [katastarska čestica] [adresa] i to čkbr. [katastarska čestica] oranica sa 1 jutrom i 706 čhv, u roku od 15 dana. Pod točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je predloženo da tuženik pod prijetnjom ovrhe predviđene Ovršnim zakonom, preda tužitelju navedenu nekretninu. Pod točkom III. izreke suđeno je da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.789,47 eura / 21.017,26 kuna sa zateznom kamatom od 13. studenog 2023. do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude pod točkom I. i III. izreke žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

3. Žalba je neosnovana u odnosu na glavnu stvar, a djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik preda u posjed nekretninu pobliže označenu u izreci.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, s obzirom da je presuda razumljiva, sud je izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, naveo je i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a presuda ne proturječi sama sebi niti razlozima presude i ima razloga o odlučnim činjenicama. Jednako tako nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

6. Prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim polazeći od utvrđenja i zaključaka:

-da je tužitelj upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetne nekretnine i da je kod nadležnog katastarskog tijela upisan kao posjednik te nekretnine, iako tuženik faktički posjeduje na terenu predmetnu nekretninu,

-da je sporno da li tuženik stekao izvanknjižno pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini prije nego li je tu nekretninu tužitelj kupio od Veterinarske stanice Bjelovar, odnosno da li je tuženikovo pravo na posjed u vezi predmetne nekretnine (kao potencijalnog izvanknjižnog vlasnika na toj nekretnini) jače od prava tužitelja da ju posjeduje kao vlasnik nekretnine upisan u zemljišnu knjigu,

-da je na temelju kupoprodajnog ugovora od 11. rujna 2020. i preslike uplatnice utvrđeno da je tužitelj platio iznos od 10.000,00 kuna Veterinarskoj stanici Bjelovar u smislu čl. 2. navedenog Ugovora na ime kupoprodajne cijene za predmetnu nekretninu,

-da je na temelju izvatka iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu, prijedloga za upis uknjižbe prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u zemljišnoj knjizi i rješenja Općinskog suda u Bjelovaru br. Z-12008/2020 od 18. rujna 2020.g. (list 39 spisa) utvrđeno da je tužitelj postao zemljišnoknjižni vlasnik predmetne nekretnine rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru br. Z-12008/2020 od 18. rujna 2020. te upisom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjanog kupoprodajnog ugovora od 11. rujna 2020. kojeg je sklopio sa prethodnim zemljišnoknjižnim vlasnikom te iste nekretnine, Veterinarskom stanicom Bjelovar,

-da je na temelju rješenja Općinskog suda u Bjelovaru i to br. Ovr-1719/14-29 od 20. travnja 2016. godine, br. Z-7130/2016 od 21. travnja 2016.godine (list 40 spisa), te br. Z-9154/2015 od 07. listopada 2015.godine (list 41 spisa), zaključak Općinskog suda u Bjelovaru br. Ovr-1719/14-29 od 20. travnja 2016.g. (list 38 spisa), ali i na temelju uvida u starije izvatke iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu koja je svojevremeno bila upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 42-45 i 51 spisa), kao i na temelju uvida u ugovor o hipotekarnom kreditu od 19. ožujka 2003., utvrđeno da je prije tužitelja u zemljišnoj knjizi kao zemljišnoknjižni vlasnik te nekretnine bila uknjižena Veterinarska stanica Bjelovar, a prije nje ČO iz [adresa], time da je ČO u vrijeme dok je bio vlasnik te nekretnine tu nekretninu tijekom 2003. godine (list 47 – čl- 7 Ugovora od 19. ožujka 2003.) dao u zalog kao sredstvo osiguranja da će vraćati kredit koji je realizirao u banci, uz druge svoje nekretnine koje je dao u zalog Privrednoj banci d.d. Zagreb,

-da je ČO kao zemljišnoknjižni vlasnik te nekretnine imao tu nekretninu u svom vlasništvu i u vrijeme dok je ista bila opterećena pravom zaloga i za korist drugih vjerovnika, primjerice Veterinarske stanice Bjelovar i to u vezi raznih novčanih tražbina (ukupno čak 5) tog vjerovnika, koje tražbine Veterinarske stanice Bjelovar su datirale od 2009. godine, 2010.godine, 2012. godine, 2013. godine, te 2014. godine, pa je tijekom ovršnog postupka Veterinarska stanica Bjelovar, koji je inicirala u svojstvu ovrhovoditelja protiv VO u svojstvu ovršenika, kod Općinskog suda u Bjelovaru pod brojem Ovr-1719/2014 kupila predmetnu nekretninu ovršenika VO i to broj 937/2 (što proizlazi i iz ovome spisu priloženog spisa br. Ovr- 1719/2014) na drugoj dražbi dana 10. lipnja 2015., nakon čega je Općinski sud u Bjelovaru donio prvo rješenje o dosudi te nekretnine Veterinarskoj stanici Bjelovara, dana 21. rujna 2015., a potom dana 20. travnja 2016., zaključak o predaji te nekretnine Veterinarskoj stanici Bjelovar i to br. Ovr-1719/14-29 (list 38 ovog spisa),

-da se radi o pravoj vlasničkoj tužbi, podnesenoj u smislu čl. 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012., 152/2014., dalje: ZV),

-da je između stranaka nesporno da se ta nekretnina nalazi u posjedu tuženika,

-da je tužitelj dokazao da su ispunjene pretpostavke iz čl. 162. st.1. ZV,

-da je tužitelj upisan u zemljišnu knjigu kao vlasnik predmetne nekretnine,

-da vezano za prigovore tuženika - posjednika predmetne nekretnine, sukladno čl. 163. ZV, tuženik nije dokazao iznesenu činjenicu da je kupio predmetnu nekretninu od osobe po imenu FO, koja osoba nikada nije niti bila upisana u zemljišnu knjigu kao vlasnik te predmetne nekretnine, te tuženik na kojem je bio teret dokaza u vezi iznesene činjenice da je upravo on izvanknjižni vlasnik predmetne nekretnine, nije dokazao u ovoj parnici tu iznesenu činjenicu,

-da tuženiku u ovom slučaju u sporu između njega, kao posjednika predmetne nekretnine i tužitelja, kao zemljišnoknjižnog vlasnika i neposjednika predmetne nekretnine ne pripada pravo na posjed u vezi predmetne nekretnine,

-da je iz katastarskog plana razvidno gdje se predmetna nekretnina nalazi u prostoru u odnosu na okolno zemljište,

-da je radi utvrđenja te činjenice i identifikacije predmetne nekretnine izveden dokaz geodetskim vještačenjem,

-da je iz posjedovnog lista br. 481 razvidno da je tuženik posjednik dvije susjedne nekretnine do predmetne, i to kčbr. [katastarska čestica] i kčbr. [katastarska čestica],

-da je iz rješenja Područnog ureda za katastar od 7. rujna 2020. razvidno da je na prijedlog Veterinarske stanice Bjelovar u vezi ispravka podataka evidentiranih u katastarskom planu, za k. o. [katastarska općina], došlo do promjene u katastarskom operatu u vezi čestice [katastarska čestica], koja je pod tim brojem bila evidentirana u katastarskom planu, iako se zapravo radilo o zemljišnoknjižnoj čestici [katastarska čestica], pa je tim rješenjem usklađeno pogrešno katastarsko sa točnim zemljišnoknjižnim stanjem isključivo u vezi evidentiranja broja čestice [katastarska čestica], odnosno u vezi ispravke pogrešno navedene čestice [katastarska čestica] u katastarskom planu, kao čestice [katastarska čestica],

-da iz Uvjerenja Područnog ureda za katastar od 2. veljače 2021. proizlazi da je u vezi čestice [katastarska čestica] oranice sa 8294 m2 ili 1 jutro i 706 čhv, upisane u posjedovnom listu br. 65 k. o. [katastarska općina] kod nadležnog katastra, posjednikom bio evidentiran NO u razdoblju od 1968. godine pa sve do 1976. godine, nakon čega je od 1976. godine, pa sve do 20. rujna 2000. kao korisnik i posjednik bio evidentiran FO i ĆO, a od 20. rujna 2000. se posjednikom/korisnikom te nekretnine kod katastra vodio ČO iz [adresa] i to sve do 25. travnja 2016., od kada je do 22. listopada 2020., kao posjednik bila evidentirana na toj predmetnoj nekretnini Veterinarska stanica Bjelovar, a od 22. listopada 2020. se u javnoj evidenciji kao posjednik predmetne nekretnine vodio tužitelj, ĐO,

-da iako su svi svjedoci tuženika saslušani u vezi korištenja i posjedovanja predmetne nekretnine, da su njihovi iskazi bili potpuno površni i paušalni u dijelu u kojem se odnose baš na korištenje predmetne nekretnine, izuzev iskaza svjedoka DO koji je naglasio da mu je poznato koja je nekretnina sporna, ali da između stranaka nije bilo sporno u ovoj parnici da tuženik koristi i posjeduje predmetnu nekretninu iz razdoblja prije podnošenja predmetne tužbe tužitelja jer to proizlazi iz u tom dijelu suglasnih iskaza stranaka,

-da je tuženik naveo da nikakav pisani kupoprodajni ugovor nije sačinio sa FO, sa kojim je samo usmeno dogovorio da mu proda predmetnu nekretninu jer je FO tvrdio tuženiku da je FO vlasnik te nekretnine,

-da je tužitelj dostavio u spis dokaz u vidu pisanog kupoprodajnog ugovora (list 34 od 36 spisa) zaključenog između FO i OO, upravo u vezi zemljišta u [adresa], koji je bio zaključen 19. prosinca 2001., da je jedna od čestica koje su bile predmet tog kupoprodajnog ugovora i ona koju je tuženik izričito spomenuo prilikom saslušanja u ovoj parnici, a radi se o čestici broj [katastarska čestica] za koju je tuženik prilikom saslušanja tvrdio da ju je kupio zajedno i istovremeno sa česticom [katastarska čestica] od FO kao vlasnika nekretnine, dok taj kupoprodajni ugovor nije bio sklopljen u vezi predmetne čestice [katastarska čestica], što nije ni moglo biti jer FO nije bio zemljišnoknjižni vlasnik te nekretnine u vrijeme prodaje,

-da tvrdnje tuženika o tome da je predmetnu nekretninu kupio od izvanknjižnog vlasnika FO nisu dokazane u ovoj parnici,

-s tim da je tuženik i dokazao da je nekretninu kupio od izvanknjižnog vlasnika, da mu ta činjenica u ovoj parnici ne bi pomogla u odnosu na tužitelja, kao poštenog stjecatelja nekretnine od zemljišnoknjižnog vlasnika temeljem valjanog kupoprodajnog ugovora koji tužitelj je svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini upisao u zemljišnoj knjizi,

-da FO nije bio zemljišnoknjižni vlasnik čestice 937/2, niti je dokazano da je bio izvanknjižni vlasnik te nekretnine, pa činjenica da ju je eventualno koristio i posjedovao nije od značaja za svojatanje prava da proda tu nekretninu,

-da je tužitelj koji je kupio predmetnu nekretninu od zemljišnoknjižnog vlasnika (Veterinarske stanice Bjelovar), bez obzira što je u vrijeme kupnje znao da tu nekretninu koristi tuženik te se na temelju tako sklopljenog pisanog kupoprodajnog ugovora sa zemljišnoknjižnim vlasnikom nekretnine upisao u zemljišnu knjigu kao vlasnik predmetne nekretnine zaštićen od bilo kakvih zahtjeva izvan knjižnih vlasnika jer je postupao s povjerenjem u istinitost i potpunost zemljišne knjige,

-da tužitelj nije dužan istraživati u situaciji kada kupuje neko poljoprivredno zemljište od knjižnog vlasnika nekretnine postoje li kakva prava nekih drugih osoba na toj nekretnini,

-da je svjedok SO, jedan od trojice članova uprave Veterinarske stanice, potvrdio da je Veterinarska stanica prvo kupila predmetnu nekretninu od svog dužnika VO u ovršnom postupku, pa je potom dala tu nekretninu na prodaju 2020. godine, odnosno da ju je potom prodala tužitelju sa pozicije zemljišnoknjižnog vlasnika nekretnine,

-da tužitelj koji je ishodio u zemljišnu knjigu upis svog prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na temelju pisanog i valjanog kupoprodajnog ugovora kojeg je sklopio sa zemljišnoknjižnim vlasnikom te nekretnine ima pravo na posjed te nekretnine u okviru svojih vlasničkih ovlaštenja u smislu čl. 30.st.1. i 2., a u vezi čl. 162. ZV,

-da je tuženik pored kupljenog zemljišta od FO, na kojem je ovaj bio vlasnik (radi se o nekretninama navedenim u ugovoru s lista 34-36 i to čestice [katastarska čestica],) koristio predmetnu nekretninu relativno veće površine bez potrebne pravne osnove, neovisno o tome da li ju je koristio uz usmeno odobrenje FO za kojeg nije dokazano da je ispunio zakonske uvjete za stjecanje prava vlasništva na toj nekretnini dosjelošću,

-da upis uknjižbe u zemljišnoj knjizi izvanknjižno stečenog prava vlasništva na određenoj nekretnini nema konstitutivni značaj, već samo deklaratorni, ali da tuženik tijekom ove parnice nije dokazao kada je točno, od koga, da li uz odobrenje ili bez znanja zemljišno knjižnog vlasnika predmetne nekretnine FO počeo koristiti tu nekretninu, da bi se uopće moglo u ovoj parnici utvrditi da je dotični FO eventualno ispunio zakonske uvjete da ga se tretira izvanknjižnim vlasnikom te nekretnine ili da bi se takvim mogao tretirati tuženik, kao slijednik FO u smislu korištenja i posjedovanja te nekretnine,

-da same tvrdnje tuženika, prilikom saslušanja u svojstvu stranke, u smislu njegovog korištenja predmetne nekretnine na temelju kupoprodaje, počevši od 1997. godine, odnosno korištenja FO dugi niz godina te nekretnine prije nego li ju je počeo koristiti tuženik (a na kakvo korištenje samo indirektno upućuju iskazi nekih saslušanih svjedoka), nisu dostatne da se utvrdi da bi tuženik bio izvanknjižni vlasnik predmetne nekretnine i da bi stoga bio ovlašten odbiti da tužitelju (zemljišnoknjižnom vlasniku, koji je svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stekao na temelju valjane pravne osnove) preda posjed predmetne nekretnine jer nema nikakvog dokaza o tome kakva je bila kvaliteta posjeda FO na toj nekretnini, a posjed tuženika je sud ocijenio nezakonitim, nesavjesnim i neistinitim,

-da čak i da je tuženik u ovoj parnici dokazao da je postao izvanknjižni vlasnik predmetne nekretnine po ispunjenu zakonskih uvjeta za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini dosjelošću, to svoje pravo ne može s uspjehom suprotstaviti pravu tužitelja koji se upisao kao vlasnik nekretnine u zemljišnoj knjizi, na temelju valjanog pravnog posla sklopljenog sa svojim prednikom u smislu knjižnog vlasnika predmetne nekretnine, temeljem čl. 130. st. 2. ZV, cijeneći okolnost da tuženik nije u zemljišnoj knjizi ishodio upis svog izvan knjižnog prava vlasništva, prije nego li je to tužitelj učinio,

-da je tužitelj u smislu čl. 7. Zakona o zemljišnim knjigama, te čl. 122. i čl. 124. ZV, stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini u dobroj vjeri, neovisno o tome što je znao u vrijeme kupnje te nekretnine da tu nekretninu koristi i obrađuje tuženik jer tužitelj nije bio dužan istraživati zbog čega i po kojoj osnovi je tuženik uopće koristio do tada tu nekretninu, a kao vlasniku nekretnine mu je tuženik dužan predati posjed iste.

7. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

8. Tužitelj je podnio pravu vlasničku tužbu iz čl. 162. ZV, pa je, sukladno čl. 162. st. 1. ZV bio dužan dokazati da je nekretnina u odnosu na koju zahtijeva predaju u posjed njegovo vlasništvo i da se nalazi u posjedu tuženika. Tužitelj je u postupku dokazao da je vlasnik nekretnine koja je predmet tužbenog zahtjeva, te da je u posjedu iste tuženik, što u postupku i nije sporno, čime je ispunio pretpostavke da mu se pruži vlasnička zaštita. Pritom nije utvrđena osnovanost prigovora tuženika iz čl. 163. st. 1. ZV da ima pravo na posjed. Sud prvog stupnja je dakle, utvrdio sve odlučne činjenice o kojima ovisi odluka u postupku, pa žalbeni navodi da je sud prvog stupnja nepotpuno utvrdio činjenično stanje nisu osnovani.

9. Tuženik prigovor o pravu na posjed, u bitnome, temelji na tvrdnji da je predmetnu nekretninu tijekom 1997. godine kupio od FO i da je u dugogodišnjem zakonitom i savjesnom posjedu.

10. Imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda; da FO nije bio zemljišnoknjižni, a niti izvanknjižni vlasnik predmetne nekretnine u vrijeme prodaje jer nije dokazano da je FO ispunio zakonske uvjete za stjecanje prava vlasništva na toj nekretnini dosjelošću, da je tuženik pored kupljenog zemljišta od FO na kojem je ovaj bio vlasnik (radi se o nekretninama navedenim u ugovoru s lista 34-36 spisa i to čestice broj [katastarska čestica]) koristio predmetnu nekretninu bez potrebne pravne osnove na način da se samo „proširio“, da tuženik nije bio savjestan (pošten) posjednik, a da je nepošteni posjednik osoba koja posjeduje tuđu stvar bez pravnog osnova i bez prava koje bi spriječilo vlasničkopravni zahtjev vlasnika, odnosno posjednik koji koristi tuđu stvar bez odobrenja vlasnika i koji je mogao znati da nema pravo na posjed, a koja utvrđenja tuženik u tijeku postupku, a niti u navodima žalbe, nije s uspjehom osporio, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužitelja osnovanim, a za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tuženika takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

11. Vezano za žalbene navode tuženika koji se odnose na ocjenu dokaza sa tvrdnjom da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio provedene dokaze u odnosu na tvrdnje tuženika o pravu na posjed predmetne nekretnine, valja reći da su isti u cijelosti neosnovani jer je prvostupanjski sud pri ocjeni provedenih dokaza dao jasne i valjane razloge, dok se prigovori žalitelja u suštini svode na preocjenjivanje tih dokaza i davanje vlastite i pogrešne ocjene izvedenih dokaza, na koju je u smislu odredbe čl. 8. ZPP ovlašten jedino sud, pa stoga nije ostvarena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP, na koju opisno ukazuje tuženik.

12. Žalbeni navodi tuženika svode se na drugačiju ocjenu provedenih dokaza od one ocjene dokaza suda prvog stupnja te o pravnoj (ne)utemeljenosti zahtjeva tužitelja, a koji navodi i tvrdnje nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke budući je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti važne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu i za svoj zaključak dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud. Žalitelj u žalbi ne iznosi relevantne razloge za drugačiju ocjenu navedenih okolnosti, već daje svoju ocjenu provedenih dokaza, međutim takvim navodima žalbe ne dovodi s uspjehom u sumnju osnovanost pobijane presude.

13. Činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda nalaze uporišta u izvedenim dokazima i njihovoj valjanoj ocjeni što tuženik drugačijom interpretacijom dijela činjenične građe i drugačijom ocjenom izvedenih dokaza nije doveo u pitanje.

14. Žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud nije cijenio iskaze svjedoka DO, AO, ZO i CO na okolnost posjedovanja predmetne nekretnine od strane tuženika nisu od značaja za odlučivanje jer okolnost da je tuženik u posjedu nije sporna među strankama. Pri čemu je prvostupanjski sud cijenio njihove iskaze u vezi korištenja i posjedovanja predmetne nekretnine, navodeći između ostalog, da ta okolnost nije niti sporna među strankama (točka 26 obrazloženja). Prvostupanjski sud je prilikom ocjene dokaza uzeo u obzir i rješenje Područnog ureda za katastar od 7. rujna 2020. kojim se usklađivalo katastarsko sa zemljišnoknjižnim stanjem u vezi evidentiranja broja čestice [katastarska čestica](točka 23 obrazloženja), pa su neosnovani suprotni žalbeni navodi tuženika.

15. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da zakon pruža pravnu zaštitu stjecatelju koji u dobroj vjeri postupa s povjerenjem u zemljišne knjige ako nije znao, niti s obzirom na okolnosti slučaja nije imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja. Naime, odredbom čl. 8. st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ br. 63/2019., 128/2022., 155/2023., 127/2024.) je propisano da je stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige pravno zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje. Nadalje, odredbom čl. 130. st. 2. ZV propisano je da se vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano.

16. S obzirom da se prema odredbi čl. 122. st. 1. ZV i čl. 8. Zakona o zemljišnim smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine te da se izvatkom iz zemljišne knjige kao javnom ispravom dokazuje pravo vlasništva na nekretnini tako da u ovom slučaju postoji predmnijeva da je tužitelj vlasnik spornih nekretnina, a tko tvrdi suprotno to mora dokazati, u smislu čl. 230. ZPP, a to je ovdje bio tuženik koji nije dokazao istaknuti prigovor tj. da je on stekao vlasništvo predmetne nekretnine, a kako je prvostupanjski sud dao valjane razloge zašto smatra da tužitelja kao knjižnog vlasnika u konkretnom slučaju štiti i načelo povjerenja u zemljišne knjige, suprotni žalbeni navodi tuženika nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude.

17. Slijedom svega navedenog pravilno je prvostupanjski sud ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku predaja posjeda predmetne nekretnine osnovanim.

18. Međutim, djelomično su osnovani žalbeni navodi tuženika da je odluka o trošku donesena pogrešnom primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i Tbr. 8. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023.) kada je tužitelju priznat sastav podneska od 1. travnja 2022. kojim traži odgodu ročišta pa je valjalo primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP djelomično preinačiti odluku o trošku i odbiti u iznosu od 62,21 eura. Trošak zastupanja na ročištima 22. rujna 2022. i 17. studenoga 2022. je priznat pravilnom primjenom Tbr. 9.2. Tarife i trošak zastupanja na ročištu 27. svibnja 2021. pravilnom primjenom odredbe Tbr. 9.1. Tarife.

19. Tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe jer je djelomično uspio samo u odnosu trošak postupka, a sukladno odredbi čl. 35. st. 1. i 2. ZPP kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, dok se kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju obzir ako ne čine glavni zahtjev.

U Zagrebu 10. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj