Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1652/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje toga suda Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljice i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Bruno Čer, odvjetnik iz Koprivnice, protiv tuženika Zavarovalnica Sava, zavarovalna družba d.d. Slovenija, Maribor, Cankarjeva ulica 3, Sava osiguranje d.d.

– Podružnica Hrvatska, Roberta Frangeša Mihanovića 9, Zagreb, OIB: 45237012600, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Kuharić, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Kuharić i Kuharić iz Ludbrega, Pisarnica Koprivnica, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj Pn-57/2021-62 od 12. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja SD iz [adresa], kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj Pn-57/2021-62 od 12. veljače 2025. u dijelu pod točkom II. izreke.

II. Odbija se žalba tuženika Zavarovalnica Sava, zavarovalna družba d.d. Slovenija, Maribor, Cankarjeva ulica 3, Sava osiguranje d.d. – Podružnica Hrvatska, Roberta Frangeša Mihanovića 9, Zagreb kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj Pn-57/2021-62 od 12. veljače 2025. u dijelu pod točkom I. izreke za iznos od 14.781,24 eura sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 12.800,00 eura od 27. travnja 2021. do isplate,

- na iznos od 854,44 eura od 12. veljače 2025. do isplate

- na pojedine iznose iznos od ukupnog iznosa od 1.126,80 eura na način:

- na iznos od 3,20 eura od 15. listopada 2019. do isplate,

- na iznos od 109,39 eura od 15. studenoga 2019. do isplate,

- na iznos od 109,39 eura od 15. prosinca 2019. do isplate,

- na iznos od 71,55 eura od 15. siječnja 2020. do isplate,

- na iznos od 67,61 eura od 15. veljače 2020. do isplate,

- na iznos od 68,83 eura od 15. ožujka 2020. do isplate,

- na iznos od 88,76 eura od 15. travnja 2020. do isplate,

- na iznos od 106,12 eura do 15. svibnja 2020. do isplate,

- na iznos od 112,90 eura od 15. lipnja 2020. do isplate,

- na iznos od 136,06 eura od 15. srpnja 2020. do isplate,

- na iznos od 118,42 eura od 15. kolovoza 2020. do isplate,

- na iznos od 133,96 eura od 15. rujna 2020. do isplate.

III. Preinačava se presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj Pn- 57/2021-62 od 12. veljače 2025. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen preko iznosa od 14.781,24 eura do iznosa od 22.170,88 kn s pripadajućim zateznim kamatama i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja SD iz [adresa] za isplatu preko iznosa od 14.781,24 eura do iznosa od 22.170,88 eura (za iznos od 7.389,64 eura) s pripadajućim zateznim kamatama kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj Pn-57/2021-62 od 12. veljače 2025. u dijelu pod točkom I. izreke za iznos od 398,17 eura sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 12. veljače 2025. do isplate te u odluci o troškovima parničnog postupka i u tom se dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Ostavljeno je da se o troškovima nastalim strankama u žalbenoj fazi postupka odluči konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju 22.569,05 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od ukupno navedenog iznosa glavnice na način kako je pobliže određeno izrekom te presude te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.246,40 eura sa zateznim kamatama tekućim od 12. veljače 2025. do isplate (točka I. izreke) i odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 18.443,76 eura sa zateznim kamatama (točka II. izreke).

2. Protiv te presude, u dijelu pod točkom I. izreke, kojim zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka nije prihvaćen preko iznosa od 1.246,40 eura s pripadajućim kamatama i točke II. izreke u cijelosti, žali se tužitelj pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud ukine prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da ju preinači u skladu s navodima žalbe te zahtjev naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke žalbom pobija tuženik, ističući sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u skladu s navodima žalbe ili da ju ukine i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

4. Žalbe su djelomično osnovane.

5. Sud prvoga stupnja djelomično prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete, u iznosu od 19.2000,00 eura (60% od 32.000,00 eura) s pripadajućom zateznom kamatom, pozivom na odredbe sadržane u čl. 1089., 1092. i 1100. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) i uz obrazloženje:

- da okolnosti nastanka štetnog događaja upućuju na zaključak da doprinos tužitelja šteti koju trpi iznosi 40%,

- da je u štetnom događaju tužitelj zadobio ozljede u vidu: velike razderotne rane lijeve natkoljenice i lijeve potkoljenice, prijelom vanjskog kondila lijeve bedrene kosti s defektom kosti, prijelom vanjskog kondila lijeve goljenične kosti, prijelom glavice lijeve lisne kosti, prijelom s defektom kosti ivera koljena, razdor vanjskog postraničnog ligamenta koljena, razdor hvatišta vanjske glave četveroglavog mišića natkoljenice, razdor hvatišta široke fascije natkoljenice, razdor donjeg hvatišta vanjske glave dvoglavog mišića natkoljenice, razdor s defektom zglobne kapsule i leziju peronealnog živca,

- da je liječen u bolnici u tri navrata,

- da je nakon završenog liječenja kod tužitelja zaostalo smanjenje životne aktivnosti od 40%, koje se očituje u slabosti lijeve noge zbog jače hipotrofije mišića, jačoj nestabilnosti lijevog koljena u dvije ravnine, zbog čega pri hodu nosi ortozu za koljena, kroničnim bolovima u koljenu kod hoda, u manjem stupnju ograničenoj fleksiji u koljenu, ne može trčati niti obavljati poslove majstora za knauf i da je kao posljedica teške lezije peronealnog živca kod tužitelja zaostala izražena slabost dorzalne fleksije lijevog stopala pa stopalo može podići samo do 0 st,

- da je tužitelj zbog zadobivenih ozljeda, tijekom liječenja i oporavka, trpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od 7 dana, srednje jakog intenziteta u trajanju od 20 dana i manje jakog intenziteta u trajanju od 4 mjeseca kumulativno,

- da je pretrpio primarni strah jačeg intenziteta kratkotrajno, u trenutku štetnog događaja, a u nastavku liječenja da je trpio sekundarni strah zbog zabrinutosti za zdravlje i ishod liječenja te zbog operativnih zahvata u trajanju od tri dana jačeg intenziteta, srednje jakog intenziteta u trajanju od 10 dana i manjeg intenziteta u trajanju od 6 tjedana kumulativno,

- da veliki ožiljci na lijevoj natkoljenici, koljenu i potkoljenici, nošenje ortoze i lagano šepanje kod hoda predstavljaju naruženje većeg stupnja,

- te da te činjenične okolnosti u svojoj ukupnosti ukazuju na djelomičnu osnovanost zahtjeva tužitelja na za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje u smislu uvodno navedenih odredbi materijalnog prava i u iznosu koji je dosuđen s pripadajućim kamatama, s obzirom na doprinos tužitelja šteti koju trpi.

5.1. Sud prvog stupnja nadalje obrazlaže da je, zbog doprinosa šteti koju trpi, djelomično osnovan, na temelju čl. 1095. ZOO-a:

- zahtjev tužitelja za naknadu nenovčane imovinske štete zbog potrebe za tuđom pomoći i njegom, u iznosu od (60% od 2.136,00 eura ili 1.281,60 eura), sukladno opsegu te pomoći utvrđenom na temelju nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke i cijeni sata od 4,00 eura, utvrđenoj sukladno zahtjevu samog tužitelja,

- zahtjev za naknadu imovinske štete, (čl. 1095. ZOO-a) u iznosu od 1.689,28 eura zbog izgubljene zarade (60% od 2.815,47 eura), i to samo za period do 31. kolovoza 2020., do kojeg je tužitelj dostavio dokaze na temelju kojih se mogao utvrdit iznos izgubljene zarade,

- zahtjev za naknadu imovinske štete zbog troškova koje je tužitelj imao vezano uz liječenje u iznosu od 398,17 eura (60% od 663,61 eura).

5.2. U preostalom dijelu, što radi doprinosa tužitelja, a što radi činjenice da nije dokazao visinu zahtjeva za izgubljenu zaradu za period nakon kolovoza 2020. s dospijećem u rujnu 2020., tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

6. Obje stranke navodima žalbe osporavaju pravilnost prvostupanjske odluke u dijelu kojim je utvrđen doprinos stranaka šteti koju tužitelj trpi i to tužitelja od 40%, a tuženika od 60%, pri čemu tuženik to čini osnovano.

6.1. Sud prvog stupnja zaključak o tako utvrđenom doprinosu šteti obrazlaže time da je štetni događaja mogao biti izbjegnut da su oba vozača poduzela radnju kočenja u trenutku kada su uočili jedan drugog, a da tužitelj tu radnju uopće nije poduzeo, dok je vozač vozila osiguranog kod tuženika istu poduzeo tek naknadno, time da istovremeno nije vozilo pomaknuo prema bankini, kako bi tužitelj mogao proći pored njega na siguran način. Uz to obrazlaže da činjenica da je tužitelj upravljao neregistriranim i neosiguranim motorom, po javnoj cesti, bez vozačke dozvole i pod utjecajem alkohola od 1,13 g/kg, nije od utjecaja na doprinos tužitelja. Ovo jer da alkoholiziranost tužitelja nije u uzročnoj veza sa štetom koju tužitelj trpi, a da motor kojim je upravljao ne podliježe obvezi registracije i da za upravljanje istim nije potrebna vozačka dozvola.

7. Ovaj sud slaže se sa zaključkom suda prvog stupnja da postoji doprinos stranaka šteti s obje strane, ali smatra da je doprinos tužitelja, u okolnostima konkretnog slučaja, veći od doprinosa utvrđenog na strani tuženika. Međutim, ne slaže se s navodima žalbe tuženika da je odgovornost za štetu koju trpi tužitelj isključivo njegova.

8. Naime, sukladno čl. 238. Zakona o sigurnosti prometa cestama (Nar. nov. br.: 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22., 114/22., 133/23., 145/24., dalje: ZSPC) sva vozila koja se kreću cestom (čl. 2. određuje što se smatra cestom) moraju biti registrirana i imati važeću prometnu dozvolu. Predmetni štetni događaj dogodio se u [adresa], predio vinograda [adresa] u [adresa], dakle na cesti u smislu čl. 2. st. 1. točka 1. tog Zakona. Stoga je motor kojim je upravljao tužitelj, jer se u trenutku štetnog događaja kretao cestom (a ne motocross stazom ili nekim drugim zatvorenim dijelom namijenjenim za vožnju takvim vozilima i kada nisu registrirani), morao biti registriran, a nije bio. Pravilo da vozilo kojim je upravljao tužitelj ne treba biti registrirano i osigurano odnosi se na motor kakvim je upravljao tužitelja samo ako ga se koristi za vožnju izvan bilo kakve ceste (dakle motocross staza, neki šumski put predviđen za vožnju takvim motorom i sl.).

8.1. Nadalje, za vožnju po cesti svaki vozač, pa i tužitelj, mora imati vozačku dozvolu kojom dokazuje da je osposobljen za upravljanje vozilom kojim upravlja (čl. 216. i 217. ZSPC-a), a u žalbenoj fazi postupka nije sporno da takvu dozvolu, za upravljanjem motorom kakvim je upravljao po cesti, gdje ima i drugih sudionika u prometu, tužitelj nema (tužitelj suprotno nije dokazao). Dakle, tužitelj je motorom kojim je upravljao u trenutku štetnog događaja, bez vozačke dozvole, mogao upravljati samo na motocross stazi ili sličnim mjestima namijenjenim za kretanje takvih vozila, ali ne i na cesti kojom se odbija promet.

8.2. Isto tako zakonom je zabranjeno upravljati vozilom kakvim je upravljao tužitelj pod utjecajem alkohola iznad 0,50 g/kg (čl. 199. st. 2. ZSPC-a), a nesporno je da je tužitelju u trenutku štetnog događaja bio pod utjecajem alkohola od 1,13 g/kg.

8.3. Uz sve to, prometnim je vještačenjem utvrđeno da tužitelj nije poduzeo radnju kočenja kada je uočio vozilo koje mu je nailazilo u susret sa suprotne strane, u kojoj situaciji bi nesreća bila izbjegnuta.

9. Nadalje, vozač vozila osiguranog kod tuženika poduzeo je radnju kočenja s odgodom, ali istovremeno s tom radnjom nije, iako je za to imao prostora, pomaknuo svoje vozilo prema bankini, kako bi napravio mjesta za prolaz tužitelja, u kojem slučaju bi nesreća također bila izbjegnuta.

10. Iz navedenog proizlazi da su oba vozača, u nekom dijelu, pogrešno procijenila situaciju u kojoj su se našli, te ni jedan od njih nije reagirao adekvatno, ali je tužitelj upravljanjem vozilom na prethodno opisani način počinio i bitno više drugih propusta glede vožnje i povrijedio je bitno više pravila vožnje propisanih ZSPC-om od osobe koja je upravljala vozilom osiguranim kod tuženika, što njegov doprinos šteti koju trpi čini većim (60%, čl. 1092. st. 1. ZOO-a), od doprinosa tuženika (40%).

10.1. Pri tome je točno da je po pravilima vožnje tužitelj, koji je je upravljao vozilom niže kategorije (motocikl), trebao pomaknuti svoje vozilo kako bi prošlo vozilo više kategorije (automobil). Međutim, kako je tijekom postupka utvrđeno da tužitelj tu radnju nije mogao napraviti radi stupa, to se ne postupanje tužitelja u skladu s tim pravilom, u konkretnom slučaju, ne može staviti na teret tužitelju. Naprotiv, specifičnosti konkretnog slučaja ukazuju da je izmicanje trebao i mogao napraviti vozač vozila osiguranog kod tuženika u trenutku kada je počeo kočiti, jer bi tako štetni događaj bio izbjegnut.

11. Na navode žalbi stranaka, vezano uz visinu iznosa dosuđene neimovinske štete, valja odgovoriti da činjenične okolnosti konkretnog slučaja, koje je u ovom dijelu utvrdio sud prvog stupnja (navedene pod točkom 5. ovog obrazloženja) i po shvaćanju ovoga suda upućuju na pravilnost zaključka da bi tužitelju, da nema njegova doprinosa šteti koju trpi, pripadalo pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete u iznosu koji je tražio, 32.000,00 eura (čl. 1100. ZOO-a). Tužitelj je u štetnom događaju zadobio niz vrlo ozbiljnih i teških ozljeda, bio je u tri navrata zbog istih i bolnički liječen, proveo je dug i težak oporavak, unatoč kojem su zaostale ozbiljne posljedice, koje u bitnoj mjeri i trajno ograničavaju njegovu životnu aktivnost, zaostalo je naruženje visokog stupnja te je tužitelj trpio bolove i strah velikog opsega i trajanja. Te činjenične okolnosti, u svojoj ukupnosti, opravdavaju zaključak o visini pravične novčane naknade štete od 32.000,00 eura, neovisno što je taj iznos veći od iznosa koji bi se dobio strogo matematičkom primjenom Orijentacijskih kriterija za određivanje visine naknade ovakve štete.

11.1. Međutim, s obzirom na doprinos tužitelja šteti koju trpi, koji je u ovoj fazi postupka ocijenjen većim, pravilnom je primjenom prava tužitelju valjalo dosuditi naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje u iznosu od 12.800,00 eura, a ne 19.200,00 eura, koliko mu je priznao sud sa zateznom kamatom tekućom kako je suđeno (čl. 29. st. 2., čl. 1103., i čl. 1100. ZOO-a).

12. Glede zahtjeva za naknadu imovinske štete zbog gubitka u zaradi koja, ne računajući doprinos tužitelj, iznosi 2.815,47 eura, točno se navodima žalbe tuženika ističe da tužitelj nije predložio provođenje financijskog vještačenja radi dokazivanja osnovanosti visine ovog dijela tužbenog zahtjeva, već radi utvrđivanja visine cijene sata tuđe pomoći. Točno je i da je sud prvog stupnja, unatoč tome, proveo vještačenje radi utvrđivanja visine do koje je osnovan ovaj dio tužbenog zahtjeva i to unatoč prigovorima tuženika tijekom postupka (točka 9. obrazloženja pobijane presude).

12.1. Međutim, kada je, kao u predmetnom slučaju, provođenje financijskog vještačenja bilo predloženo još uz tužbi, a to u svakom slučaju je dokaz kojim se može dokazivati visina izgubljene zarade (čl. 220. st. 2. ZPP-a), kada nije sporno da tužitelj od početka zahtjeva naknadu imovinske štete zbog gubitka u zaradi, kada iz odgovora na tužbu proizlazi da je tuženik smatrao da se visinu treba utvrditi na temelju Ugovora o radu, koji dokaz je vještak i koristio za izradu nalaza i mišljenja, te je samo iznos iz Ugovora umanjio za bruto iznos, to navodima žalbe u ovom dijelu nije s uspjehom ukazano na postojanje povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 7. st. 1., čl. 219. i čl. 220. ZPP-a. Provedenim vještačenjem nije se izašlo iz okvira Ugovora o radu, niti okvira predloženih dokaza, već je samo utvrđena visina zarade u spornom periodu u neto iznosu, kao pandan stvarne štete koju tužitelj trpi te bi prihvaćanje navoda žalbe, u smislu na koji se ukazuje istom, predstavljalo suvišni formalizam na štetu postizanja svrhe pravičnog suđenja.

12.2. No, s obzirom na izmijenjeni doprinos tužitelja šteti, žalba tuženika je u ovom dijelu također djelomično osnovana jer tužitelj ima pravo na naknadu štete u iznosu od 1.126,80 eura (40% od ukupno traženih 2.815,47 eura u ovom dijelu), a ne dosuđenih mu 1.689,28 eura.

13. Nadalje, s obzirom na doprinos tužitelja šteti koju trpi pravilnom je primjenom prava (s obzirom da opseg potrebe za tuđom pomoći i njegom nije sporan, kao niti visina cijene sata) valjalo s ovog osnova priznati naknadu štete u iznosu od 854,44 eura, a ne u iznosu od 1.281,60 eura koliko je tužitelju dosudio sud prvog stupnja.

14. Zaključno valja reći da je u pravu tuženik kada navodi da se ne može ispitati prvostupanjska odluka u dijelu kojim je tužitelju s osnova imovinske štete vezane uz troškove liječenja dosuđen iznos od 398,17 eura (60% ukupno traženog iznosa od 663,61 eura). Iz obrazloženja pobijane presude uopće nije vidljivo koji su to troškovi bili i čime su opravdani (čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. i čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a) te presudu u tom dijelu nije moguće ispitati.

15. Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju čl. 368. st. 1., čl. 373. točka 3. i čl. 369. st. 1. ZPP-a.

16. Odluka o troškovima postupka zavisi o konačnom uspjehu stranaka u postupku koji za sada nije poznat pa je ukinuta (čl. 380. točka 3. ZPP-a).

17. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu troška žalbe temelji se na čl. 166. st. 4. ZPP-a.

U Zagrebu 10. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević