Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-423/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari RJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivica Čuturić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske ceste d.o.o., Zagreb, Vončinina 3, OIB: 55545787885, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn- 4293/2015-93 od 17. listopada 2025. i žalbi tuženika protiv dopunskog rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-4293/2015-99 od 4. studenog 2025. u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-4293/2015-93 od 17. listopada 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke i u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke.

II. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-4293/2015-93 od 17. listopada 2025. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 5.481,77 eura do zatraženog iznosa od 7.631,46 eura (za iznos od 2.149,69 eura) s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-4293/2015-93 od 17. listopada 2025. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova postupka preko iznosa od 4.669,27 eura do iznosa 5.481,77 eura (za iznos od 812,5 0 eura) s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 10. ožujka 2026. i sudi:

"Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove postupka u daljnjem iznosu od 812,5 0 eura sa zateznim kamatama koje teku od 10. ožujka 2026. do isplate, po stopi koja tužiteljici pripada kao sudioniku u ostalim odnosima u smislu članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana."

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove žalbe u iznosu od 35,80 eura, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova odgovora na žalbu.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje dopunsko rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-4293/2015-99 od 4. studenog 2025.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-4293/2015-93 od 17. listopada 2025. naloženo je tuženiku platiti tužiteljici iznos od 4.290,44 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 4.140,00 eura od 25. travnja 2016., a na iznos od 150,44 eura od 17. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana. (točka I. izreke). Navedenom presudom odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem traži od tuženika isplatu 169,56 na ime povrede prava osobnosti sa traženim nedosuđenim zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan. (točka II. izreke). Navedenom presudom nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 4.669,27 eura sa zateznim kamatama od 17. listopada 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana. (točka III. izreke).

2. Dopunskim rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn- 4293/2015-99 od 4. studenog 2025. nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu 125,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 4. studenog 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

3. Protiv presude suda prvog stupnja u dijelu pod točkom III. izreke u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za nadoknadu daljnjih troškova postupka pravodobno se žali tužiteljica zbog žalbenog razloga propisanog odredbom članka 353. stavka 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – dalje: ZPP) bez prijedloga o sadržaju odluke ovog suda i zahtijeva nadoknadu troškova žalbe.

4. Protiv presude suda prvog stupnja u dijelu pod točkom I. i III. izreke pravodobno se žali tuženik zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – dalje: ZPP) s prijedlogom da sud pobijanu presudu u pobijanim dijelovima ukine i vrati na ponovni postupak, odnosno da pobijanu presudu u pobijanim dijelovima preinači i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

5. Tužiteljica je dostavila odgovor na žalbu u kojem osporava žalbene navode tuženika, predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Tužiteljica zahtijeva nadoknadu troškova odgovora na žalbu.

6. Protiv dopunskog rješenja suda prvog stupnja pravodobno se žali tuženik, zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točaka 1. i 3. ZPP s prijedlogom da sud preinači pobijano rješenje.

7. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana. Žalbe tuženika su neosnovane.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi naknade štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te tuđu pomoć i njegu, sve s pripadajućim kamatama, koju je tužiteljica pretrpjela 12. veljače 2013., na kolniku državne ceste DC 66 [adresa], izvan naselja, oko 5,45 sati, navodno izbjegavajući veliki kamen koji se nalazio na njezinoj strani kolnika, uslijed čega je izletjela udesno van kolnika na zemljanu površinu gdje je prednjim i desnim bočnim dijelom vozila udarila u kameni usijek i žičanu ogradu te se tom prilikom ozlijedila.

9. U postupku je nesporno da je tužiteljica u nenaseljenom mjestu 12. veljače 2013. na kolniku državne ceste DC 66 [adresa] – [adresa] stradala u prometnoj nezgodi kao vozač vozila registarske oznake [registarska oznaka] oko 5,45 sati niti da joj je nakon toga pružena medicinska pomoć u Općoj bolnici "Pula".

10. Sporna je aktivna i pasivna legitimacija, osnova i visina zahtjeva, uzrok nastanka štetnog događaja, dakle je li uzrok nesreće neprilagođena brzina tužiteljice uvjetima na cesti, prometnim pravilima i znakovima ili kamen koji se navodno nalazio na kolniku, je li tuženik putem ophodarske službe uredno obavljao ophodnju dijela ceste na kojoj je tužiteljica doživjela nesreću i doprinos tužiteljice nastanku štete.

11. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđene su sljedeće bitne činjenice:

- da je do nesreće tužiteljice u bitnome došlo zbog velikog kamena koji se nalazio na njezinoj strani kolnika, a koji je uklonjen prije dolaska policije (iskaz tužiteljice, iskaz svjedoka GJ, iskaz svjedoka DJ i PJ, policijskih službenika);

- da se mjesto nezgode nalazilo na cesti izvan naselja, a na mjestu pada kamena na kolnik je bilo propisano ograničenje brzine na temelju postavljenog prometnog znaka od 40 km/h, dok je na mjestu slijetanja vozila van kolnika bilo propisano ograničenje od 50 km/h, da je brzina vozila u trenutku slijetanja s kolnika je iznosila oko 51 km/h, a brzina kretanja vozila kroz oštar lijevi zavoj u kojem je došlo do odrona kamena i koji prethodi mjestu slijetanja je iznosila oko 60 km/h, da je primjerena brzina za prolazak vozila kroz oštar lijevi zavoj u konkretnim uvjetima, pri kojoj je moguće i u neidelanim uvjetima savladati zavoj iznosi oko 44 km/h, da je granična brzina prolaska vozila kroz zavoj pri kojoj će svakako doći do destabilizacije vozila za konkretne uvjete je iznosila 62 km/h (nalaz i mišljenje prometnog vještaka Igora Jakoplića, dipl. ing., stranice 243-249 spisa);

- da je uzrok nezgode kamen koji se odronio na kolnik i brzina kretanja tužiteljice kroz zavoj brzinom većom od primjerene polumjeru zavoja u konkretnim uvjetima, odnosno brzinom koja je tek nešto manja od granične brzine pri kojoj svakako mora doći do destabilizacije vozila (nalaz i mišljenje prometnog vještaka Igora Jakoplića, dipl. ing., stranice 243-249 spisa);

- da do nezgode ne bi došlo da na kolniku nije bilo kamena ili da se tužiteljica pri prolasku kroz zavoj kretala primjerenom brzinom u području oko 44 km/h. (nalaz i mišljenje prometnog vještaka Igora Jakoplića, dipl. ing., stranice 243-249 spisa);

- da je ophodar ŠJ ophodnju vršio 11. i 12. veljače od 4-7 sati i 15- 18 sati i da je prije nesreće na samom mjestu događaja bio dan ranije, dakle 11. veljače 2013. oko 15,00 -15,20 sati, a da je 12. veljače 2013. bio na licu mjesta tek nakon nesreće do kojeg je stigao po pozivu dežurne službe oko 6,25 sati (Ophodarski dnevnik od 11. i 12. veljače 2013., stranice list 22-26 spisa, iskaz svjedoka ŠJ);

- da je tužiteljica doprinijela nastanku štete od 10 %;

- da je tužiteljica u štetnom događaju zadobila natučenje glave i desnog ramena te trzajnu ozljedu vrata, koje su u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, da su tužiteljici nakon provedenog liječenja zaostale određene subjektivne smetnje i kliničkim vještačkim pregledom verificirana umjerena palpatorna bolest i napetost paravertebralne muskulature vrata i blaža bolnost desnog ramena, spazam PVM i desnog trapezijusa, oslabljena GMS desne šake, umjerena pokretljivost vrata blažeg stupnja te diskretno umanjena pokretljivost desnog ramena, da je liječenje tužiteljice završeno 25. travnja 2016. kada je obavljen zadnji fizijatrijski kontrolni pregled, da je bol jačeg intenziteta trajala je 3 dana, srednje jakog intenziteta 20 dana, slabijeg intenziteta 6 tjedana, da je tzv. primarni strah (u trenutku ozljeđivanja neposredne životne opasnosti) bio je intenzivan i kratkotrajan, da je sekundarni strah (radi zadobivenih ozljeda i njihovih posljedica) jačeg intenziteta trajao 1 dan, srednje jakog intenziteta 5 dana, slabijeg intenziteta 10 dana, da je tzv. kasni strah u vidu nelagode i bojazni vezano uz daljnje posljedice ozljeđivanja po zdravlje trajao 3 mjeseca, da je smanjenje životne aktivnosti tužiteljice nakon ozljeđivanja u štetnome događaju 7% u kojem obimu će trpjeti duševne boli i morati ulagati pojačane napore u svakodnevnome životu, da je tužiteljici tuđa pomoć i njega bila potrebna u obimu od 3 sata dnevno tijekom prva dva tjedna po ozljeđivanju, potom 2 sata dnevno tijekom naredna 3 tjedna, dok naruženosti nema (nalaz i mišljenje prim.dr.sc. ZJ, dr. med., stranice 41-78 spisa);

- da tužiteljici pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu za nastalu neimovinsku štetu u visini 4.600,00 eura;

- da je tužiteljici s obzirom na način liječenja kao i zadobivenih ozljeda bila potrebna tuđa pomoć i njega u ukupnom trajanju 84 sati stoga joj pripada i novčana naknada u iznosu 167,16 EUR (stranke su na ročištu od 1. travnja 2016. učinile nespornim visinu cijene jednog sata u iznosu od 15,00 kn / 1,99 eura);

- da je tužiteljici radi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje odmjeren iznos od 4.767,16 eura, da je sud ocijenio da je tužiteljica doprinijela nastanku štete s 10% te da tužiteljici pripada iznos od 4.290,44 eura (od toga na tuđu pomoć i njegu otpada 150,44 eura).

12. Polazeći od utvrđenja da je tuženik na temelju odredbe članka odredbe članka 6., članka 16., članka 17. stavka 1., članka 26., članka 33. i članka 82. Zakona o cestama ("Narodne novine" br. 84/2011., 18/2013., 22/2013., 54/2013., 148/2013., 92/2014., 110/2019., 144/2021., 114/2022., 114/2022., 4/2023., 133/2023., 156/2025.) i Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta ("Narodne novine" br. 25/1998., 162/1998., 180/2004., 84/2011., 90/2014. – dalje: Pravilnik), odgovoran za održavanje državne ceste na kojoj se dogodio štetni događaj, bez obzira što je održavanje povjerio drugoj pravnoj osobi, i da je obvezan nadoknaditi tužiteljici štetu koju je pretrpjela naletom vozila na kamen koji se našao na državnoj cesti, te je pozivom na odredbu članka 19., članka 1092., članka 1095., članka 1100., i članka 1103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023. – dalje: ZOO), prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev.

13. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženik u podnesenoj žalbi. Pobijana se presuda može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

14. Neosnovan je prigovor tuženika da mu je postupanjem suda povrijeđeno pravo na pošteno suđenje koje je zajamčeno odredbom članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010. i 5/2014.) i to iz razloga što je sud prvog stupnja odbio odlučivati o zahtjevu za koji je nadležan pa da je stoga počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 2. stavkom 2. ZPP i odredbe članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP. Prigovori aktivne i pasivne legitimacije su prigovori koje je sud pravilno otklonio u presudi jer je riječ o materijalnopravnim prigovorima, a ne pitanjima koja se odnose na smetnje za daljnji tijek postupka u odnosu na koje bi sud trebao donijeti posebno rješenje u smislu odredbe članka 288. stavka 3. ZPP. Slijedom navedenog, tuženiku nije postupanjem suda onemogućeno raspravljanje pred sudom, niti je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 288. stavkom 3. ZPP i člankom 2. stavkom 2. ZPP.

15. U odnosu na žalbene navode tuženika koji se tiču preinake tužbe, valja odgovoriti kako je sud prvog stupnja pravilno dopustio preinaku tužbe koju je tužiteljica izvršila podnescima od 23. lipnja 2020. i 28. kolovoza 2024., u skladu s odredbom članka 191. stavka 2. ZPP, kojim se preinakama tuženik nije protivio, i stoga je sud prvog stupnja pravilno odlučivao o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 28. kolovoza 2024.

16. U odnosu na žalbene navode tuženika u kojima ističe da sud prvog stupnja nije cijenio zapisnik o očevidu i fotodokumentaciju očevida, čime tuženik sadržajno upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP, valja odgovoriti da iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi kako je prvostupanjski sud prihvatio dokazne prijedloge tužiteljice te iste cijenio kako svaki zasebno tako i u njihovoj ukupnosti. Sud je za svoju odluku iznio razumljive razloge koji imaju podlogu u provedenim dokazima, a koje prihvaća i ovaj sud u potpunosti, a za istaknuti je i kako je vještak Igora Jakoplića, dipl. ing., na temelju zapisnika o očevidu i fotodokumentacije očevida sastavio nalaz i mišljenje, koje je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio.

17. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo, kada je donio pobijanu presudu i za svoju je odluku dao jasne, iscrpne i neproturječne razloge koje ovaj sud prihvaća u cijelosti, a što žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje.

18. U skladu s odredbom članka 6. ZC javne ceste se, ovisno o njihovom društvenom, prometnom i gospodarskom značenju razvrstavaju u jednu od sljedeće četiri skupine: autoceste, državne ceste, županijske ceste i lokalne ceste. Prema odredbi članka 26. ZC poslovi održavanja javnih cesta u smislu tog zakona jesu, među ostalim, redovito i izvanredno održavanje javnih cesta i ophodnja javnih cesta, dok se u skladu s odredom članka 33. stavka 3. ZC radovi održavanja javnih cesta ustupaju se pravnoj ili fizičkoj osobi koja je za te radove registrirana, specijalizirana i tehnički opremljena te koja raspolaže osposobljenim kadrovima za izvođenje radova održavanja pod prometom. U skladu s odredbom članka 82. stavka 1. ZC državnim cestama upravlja, gradi ih, rekonstruira i održava trgovačko društvo Hrvatske ceste, društvo s ograničenom odgovornošću, sa sjedištem u [adresa], ovdje tuženik.

19. U skladu s odredbama članka 24., članak 25. i članka 26. Pravilnika, obveza je tuženika kao osobe koja je dužna redovno održavati cestu, čišćenje kolnika, između ostalog od odrona i pojedinačnog kamenja.

20. Sud prvog stupnja pravilno zaključuje da iz navedenih odredbi ZC proizlazi da je za upravljanje dionicom državne ceste br. 66 ([adresa] – [adresa] kilometra + 300 m) izvan naselja na kojoj je dionici nesporno došlo do predmetnog štetnog događaja ovlašten tuženik, koje je obavljanje radova redovnog održavanja i ophodnje državne ceste ustupilo pravnoj ili fizičkoj osobi koja je za te radove registrirana, specijalizirana i tehnički opremljena te koja raspolaže osposobljenim kadrovima za izvođenje radova održavanja pod prometom, a u postupku je nesporno da je za razdoblje u kojem je došlo do predmetnog štetnog događaja tuženik posebnim ugovorom o izvođenju radova redovitog održavanja i zaštite državnih cesta na području Republike Hrvatske poslove redovitog održavanja i zaštite državnih cesta na spornoj dionici na kojoj je nastala šteta i ustupio društvu Istarske ceste d.o.o. , ali čime od sebe ne otklanja odgovornost za štetu koja trećim osobama nastane zbog propusta u obavljanju poslova redovitog održavanja državne ceste.

21. U konkretnom slučaju uzrok štete je kamen na cesti, koji je tuženik, kao pravna osoba koja prema odredbama članka 26. ZC obavlja djelatnost održavanja javnih cesta, bio dužan ili ukloniti ili osigurati određene mjere da odron kamenja ne dospije na kolnik. Pri tom je nesporno da tuženik ne može svaki odron otkloniti s ceste odmah nakon što je dospio na cestu, ali se njegova odgovornost u konkretnom slučaju sastoji u nepoduzimanju odgovarajućih mjera radi sprečavanja pada kamena na kolnik. Naime, održavanje javnih cesta ne podrazumijeva samo uklanjanje odrona, kamenja i drugih stvari koje dospiju na kolnik s okolnog okruženja, već i preventivno djelovanje da okolno kamenje s uzvišenog terena uz cestu ne dospije na kolnik i time ugrozi sigurnost sudionika u prometu, a što proizlazi iz odredbe članka 35. i članka 36. Pravilnika.

22. Kako tuženik u postupku nije dokazao da je poduzeo sve potrebne mjere radi osiguranja sigurnog odvijanja prometa, odgovoran je za štetu koja je tužiteljici nanesena zbog propusta u održavanju predmetne državne ceste. U situaciji kad je do odrona kamena na javnu cestu došlo i kad je upravo takvo stanje ceste prouzročilo prometnu nezgodu, teret dokaza o tome da je poduzeo sve što je bilo potrebno da do toga ne dođe, je na tuženiku. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da je postavljena zaštitna ograda bila dostatna za sprječavanje odrona kamena, dakle, nije dokazao da je poduzeo sve da osigura nesmetan promet cestom. Pravilno stoga sud prvog stupnja zaključuje da već iz same činjenice da se na kolniku nalazio odronjeni kamen na kojeg je naletjelo vozilo tužiteljice proizlazi propust tuženika u izvršavanju svojih zakonskih obveza održavanja javnih cesta u okviru bilo tekućeg, bilo pojačanog održavanja. Pravilno sud prvog stupnja ističe da se nestabilno kamenje i manji odroni zemlje koji pokazuju tendenciju odvajanja ili klizanja, moraju uklanjati s pokosa usjeka i zasjeka kad se pojava uoči, a činjenica, da se radi o dionici ceste gdje dolazi do učestalog odronjavanja kamenja (kako je to ophodar ŠJ u svom iskazu naveo), nameće se obvezu tuženiku da posveti povećanu pažnju toj dionici ceste u sklopu redovitog održavanja.

23. Slijedom navedenog, pravilno je sud prvog stupnja zaključio iz same činjenice da se na kolniku nalazio odronjeni kamen na kojeg je naletjelo vozilo tužiteljice proizlazi propust tuženika u izvršavanju svojih zakonskih obveza održavanja javnih cesta u okviru bilo tekućeg, bilo pojačanog održavanja, a koji je bio dužan odstraniti nestabilno kamenje koje je pokazivalo tendenciju odvajanja ili klizanja, ili poduzeti druge odgovarajuće mjere kako bi onemogućio pad kamena na kolnik.

24. Pravilno sud prvog stupnja polazeći od nalaza i mišljenja vještaka Igora Jakoplića, dipl. ing., prema kojem je na mjestu pada kamena na kolnik važilo ograničenje brzine 40 km/h, a brzina vozila je iznosila 60 km/h, brzinom većom od primjerene polumjeru zavoja, odnosno brzinom tek nešto manjom od granične brzine pri kojoj svakako mora doći do destabilizacije vozila te brzinom većom od primjerene vidljivosti unutar snopa svjetala vozila, te da bi tužiteljica izbjegla nesreću da je vozila 44 km/h, ocjenjuje da je tužiteljica doprinijela nastanku štete od 10 %, u smislu članka 1092. ZOO.

25. U odnosu na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da u slučaju mogućeg izbjegavanja naleta automobila na odron kamenja postoji doprinos vozača koji je mogao izbjeći nalet na odron kamenja na kolniku, ali to svakako ne isključuje odgovornost osobe koja upravlja cestom, jer da nije došlo do odrona i u tom slučaju ne bi došlo do prometne nesreće. Slijedom opisanih okolnosti ovaj drugostupanjski sud zaključuje da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da postoji doprinos tužitelja nastanku štete u omjeru od 10%.

26. Slijedom navedenog, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tuženik dužan nadoknaditi štetu tužiteljici u skladu s odredbama članka 26., i članka 82. ZC, odredbe članka 24. Pravilnika i odredbama članka 19., članka 1092., članka 1095., članka 1100., i članka 1103. ZOO.

27. Razmatrajući odluku suda o troškovima parničnog postupka utvrđeno je da je ista pravilna po osnovi (članak 154. stavak 5. ZPP), međutim, ne i po visini odmjerenih troškova (članak 155. ZPP). Djelomično je osnovana žalba tužiteljice u kojoj navodi da sud prvog stupnja nije pravilno odmjerio troškove parničnog postupka jer joj nije priznao daljnje troškove postupka.

28. Tužiteljici je na ime zatraženih troškova valjalo priznati daljnji iznos od 812,5 0 eura koji se sastoji od troškova sastava podneska od 10. studenog 2023. u iznosu od 200,00 eura u skladu Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023. – dalje: Tarifa), troškova sastava podneska od 14. listopada 2024. u iznosu od u iznosu od 200,00 eura u skladu Tbr. 8.1. Tarife, podneska od 13. lipnja 2025. u iznosu od u iznosu od 200,00 eura u skladu Tbr. 8.1. Tarife te pristupa ročištu 13. svibnja 2025. u iznosu od 50,00 eura u skladu Tbr. 9.5. Tarife jer stu isti bili potrebni u skladu s odredbom članka 155. ZPP, te PDV od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 162,5 0 eura.

29. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu suda prvog stupnja potvrditi, odnosno odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude, te djelomično odbiti žalbu tužiteljice i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja, odnosno odlučiti kao pod točkom II. izreke, a u pogledu odluke o troškovima postupka žalbu tužiteljice, na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP, kao djelomično osnovanu uvažiti i presudu preinačiti u pobijanom dijelu, odnosno odlučiti kao pod točkom III. izreke ove presude.

30. Kako je tužiteljica u žalbenom postupku uspjela s 28,64% zahtjeva (preinačen iznos od 812,5 0 eura od 2.837,19 eura) valjalo je tužiteljici priznati troškove žalbenog postupka u iznosu od 35,80 eura u skladu s odredbom članka 154. stavka 2. i članka 166. stavcima 1. i 2. ZPP, odnosno 27,43% od ukupnih troškova žalbe u iznosu od 125,00 eura koji se sastoji od troškova sastava žalbe u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 10.4. Tarife) i PDV od 25% u iznosu od 25,00 eura (Tbr. 46 Tarife). Dakle, valjalo je odlučiti kao pod točkom IV. izreke ove presude.

31. Sud tužiteljici nije dosudio troškove sastava odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban, u skladu s odredbom članka 155. ZPP. Stoga je sud zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova odbio kao neosnovan i na temelju odredbe članka 166. stavka 1. ZPP odlučio kao pod točkom V. izreke ove presude.

32. Ispitujući pobijano rješenje, kao i postupak koji mu je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP.

33. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo na način da je tužiteljici dosudio troškove pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude održano 17. listopada 2025. (stranice 290-291spisa). Naime, zamjenica punomoćnika tužiteljice bila je prisutna na navedenom ročištu, a radi se o ročištu na kojem se donosi, objavljuje i dostavlja presuda stoga je navedeni trošak nužan za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. i članka 335. ZPP.

34. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu 10. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Robert Jambor