Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1487/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur., kao članice vijeća pravnoj stvari tužitelja JD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivica Ćutuk, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika EOS Matrix d.o.o., OIB: 76674680107 koje zastupa punomoćnica TD, djelatnica tuženika, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5246/2020-18 od 29. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5246/2020-18 od 29. siječnja 2024. u stavku I izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5246/2020-18 od 29. siječnja 2024. u stavku I izreke u dijelu kojim su proglašeni pljenidba i prijenos sredstava u postupku izravne naplate nedopuštenim u odnosu na potraživanje glavnice u iznosu od 1.738,75 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos te s osnove zakonskih zateznih kamata koje teku na iznos od 48.261,25 kn od 27. srpnja 2010. do 1. veljače 2013.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I. Proglašava se pljenidba i prijenos sredstava u postupku izravne naplate u Financijskoj agenciji na temelju Zadužnice od 21. srpnja 2009., ovjerene po javnoj bilježnici Mariji Baković iz Zagreba, dana 21. srpnja 2009, pod br. OV-18833/09., u predmetu po zahtjevu za izravnu naplatu ovrhovoditelja, ovdje tuženika, EOS Matrix d.o.o., Horvatova 82, Zagreb, OIB: 76674680107, protiv ovršenika, ovdje tužitelja, JD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., nedopuštenim u dijelu koji se odnosi na potraživanje glavnice u iznosu od 1.738,75 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos te s osnove zakonskih zateznih kamata koje teku na iznos od 48.261,25 kn od 27. srpnja 2010. do 1. veljače 2013., dok se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.“

2. Protiv dijela navedene odluke, u stavku I izreke u dijelu kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja, žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže da se pobijana odluka u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine i stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Protiv dijela navedene odluke, u stavku I izreke u dijelu u kojem su pljenidba i prijenos sredstva proglašeni nedopuštenim u odnosu na potraživanje glavnice u iznosu od 1. 738,75 kuna sa zateznim kamatama i zateznim kamatama na iznos od 48.261,25 kuna od 20. srpnja 2010. do 1. veljače 2013., žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. st. 1. ZPP-a. Predlaže da se pobijana odluka u smislu žalbenih navoda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba tuženika nije osnovana.

8. Predmet spora je proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa sredstava po zahtjevu za izravnu naplatu na novčanim sredstvima tužitelja od 3. kolovoza 2020., zaprimljenog kod Financijske agencije 4. kolovoza 2020. po prijedlogu tuženika, temeljem zadužnice od 21. srpnja 2009., koju je potpisao tužitelj i potpis ovjerio 21. srpnja 2009. u uredu javne bilježnice u Zagrebu, Marije Baković, pod brojem: OV- 18833/09, radi naplate tražbine iz Ugovora o [broj kredita] od 20. srpnja 2009., koja je Ugovorom o cesiji od 31. prosinca 2018. te Dodatkom tom ugovoru od 12. lipnja 2019. i 27. lipnja 2019., prenesena na tuženika.

9. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

10. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upiru tužitelj i tuženik.

11. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

12. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

- da je zaključkom suda poslovni broj Ovr-2289/20 od 28. rujna 2020. ovršenik, ovdje tužitelj, upućen da u roku 15 dana od primitka zaključka pokrene parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate nedopuštenim iz razloga propisanog čl. 50. st. 1. toč. 7., 9., 10. i 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 - dalje u tekstu: OZ)

- da je sukladno čl. 55. st. 3. OZ raspravljanje u parnici ograničeno samo na razloge koje je tužitelj istakao u prijedlogu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, a povodom kojeg je upućen u ovu parnicu i da je obzirom na navedeno tuženikov prigovor presuđene stvari neosnovan;

- da je sporno da li je tražbina dospjela i da li je nastupila zastara te visina duga;

- da su Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditor, i Acta Non Verba d.o.o., kao korisnik kredita, sklopili Ugovor o [broj kredita], zaključen 20. srpnja 2009. kojim je potonjem stavljeno na raspolaganje iznos od 50.000,00 kn;

- da je tužitelj kao jamac radi osiguranja potraživanja iz tog ugovora izdao predmetnu zadužnicu, koja nije solemnizirana, već je samo potpis tužitelja na istoj ovjeren kod javnog bilježnika;

- da je prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. 13. rujna 2013. pokrenuo izvansudsku ovrhu na novčanim sredstvima tužitelja pred FINA-om temeljem iste zadužnice koja je isknjižena iz Očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje FINA-e (dalje u tekstu: Očevidnika) u ožujku 2020. sukladno čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („ Narodne novine“ broj; 68/18) zbog nedostatka novčanih sredstava na računima tužitelja;

-

da je tražbina iz navedenog ugovora o kreditu Ugovorom o cesiji od 31. prosinca 2018. te Dodatkom tom ugovoru od 12. lipnja 2019. i 27. lipnja 2019., a koji su dokumenti deponirani kod FINA-e u Centru za prisilnu naplatu prenesena na tuženika;

- da je tuženik temeljem iste zadužnice radi naplate iste tražbine pokrenuo izvansudsku ovrhu pred FINA-om Zahtjevom za izravnu naplatu od 3. kolovoza 2020. a koji je zaprimljen 4. kolovoza 2020.;

- da su prema Ugovoru o [broj kredita] koji je zaključen 20. srpnja 2009., Aneksu broj 1 od 18. lipnja 2010., Aneksu broj 2 od 28. lipnja 2011. i Aneksu broj 3 od 30. siječnja 2012. ugovorne strane (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i Acta Non Verba d.o.o.) u tri navrata prolongirali rok trajanja kredita;

- da su Aneksom broj 3 od 30. siječnja 2012. (list 46 spisa) ugovorne stranke u čl. 4. ugovorili rok trajanja kredita do 1. veljače 2013. i da nakon toga cjelokupni dug dospijeva na naplatu i da je od datuma korisnik kredita bio u obvezi ispuniti obvezu iz istog ugovora sukladno čl. 173. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje u tekstu: ZOO);

- da od idućeg dana od dospijeća zastara počinje teći sukladno čl. 215. ZOO-a;

- da se za tražbinu iz predmetne zadužnice od 21. srpnja 2009., koju je potpisao tužitelj i potpis ovjerio 21. srpnja 2009. u uredu javne bilježnice u Zagrebu, Marije Baković, pod brojem: OV-18833/09, primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina čl. 225. ZOO-a;

- da tužitelj za potraživanje iz predmetnog ugovora o kreditu odgovara kao jamac platac sukladno čl. 3. Aneksa broj 2 uz Ugovor o kreditu broj: 014-68/2009 od 28. lipnja 2011. (list 38 do 44 spisa), dakle isti odgovara vjerovniku kao glavni dužnik za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jamca ili od obojice u isto vrijeme sukladno čl. 111. st. 3. ZOO-a;

- da zastara predmetne tražbine prvi puta prekinuta osam mjeseci nakon dospijeća tražbine iz navedenog ugovora o kreditu (dospjela je 1. veljače 2013.;) pokretanjem izvansudske ovrhu na novčanim sredstvima tužitelja pred FINA-om

Zahtjevom za izravnu naplatu prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. 13. rujna 2013;

- da tek isknjiženjem navedene osnove iz Očevidnika u ožujku 2020., a do kojeg je došlo sukladno čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 68/18) (nedostatak sredstava na računu ovršenika) zastara ponovno počinje teći ispočetka sukladno čl. 245. ZOO-a i da se navedeni prekid zastare tražbine primjenjuje se i na novog vjerovnika, ovdje tuženika koji je stekao to potraživanje Ugovorom o cesiji od 31. prosinca 2018. te Dodatkom tom ugovoru od 12. lipnja 2019. i 27. lipnja 2019., od ranijeg vjerovnika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.);

- da za računanje prekida zastare po navedenoj zadužnici nije odlučno da je do prijenosa potraživanja cesijom na novog vjerovnika došlo prije isknjiženja iz Očevidnika u ožujku 2020.;

- da je tuženik, kao novi vjerovnik, pet mjeseci nakon isknjiženja ponovno temeljem iste zadužnice pokrenuo izvansudsku ovrhu za istu tražbinu pred FINA-om Zahtjevom za izravnu naplatu od 3. kolovoza 2020. (zaprimljen 4. kolovoza 2020.) protiv tužitelja čime je tuženik je ponovno prekinuo zastaru predmetne tražbine sukladno čl. 241. ZOO-a;

- da je prigovor tužitelja da su djelomično zastarjele kamate koje zastarijevaju u roku od 3 godine, neosnovan jer je prvi puta pokrenuta izvansudska ovrha u roku od osam mjeseci od dospijeća tražbine, a drugi puta u roku od pet mjeseci od isknjiženja iz Očevidnika, dakle unutar navedenog trogodišnjeg roka;

- da iz očitovanja prednika tuženika i ranijeg vjerovnika Addiko Bank d.d. (ranije: Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) proizlazi da je potraživanje glavnice djelomično podmireno i to u iznosu od 1.738,75 kn, dakle prije nego što je potraživanje preneseno na tuženika time da iz specifikacije uz Zahtjev za izravnu naplatu tuženika od 3. kolovoza 2020. ( list 10 spisa) tuženik je tražio naplatu glavnice u cijelosti (50.000,00 kn) te kamate na cjelokupni iznos glavnice i to od 27. srpnja 2010.;

- da obzirom da je predmetno potraživanje glavnice osigurano navedenom zadužnicom djelomično podmireno uplatom ukupnog iznosa od 1.738,75 kn (uplata 4,80 kn 25. svibnja 2015. i 1.738,78 kn 13. siječnja 2017.) primjenom načela da prednik ne može na sljednika prenijeti više prava nego što ga sam ima, raniji vjerovnik nije mogao predmetnim Ugovorom o cesiji od 31. prosinca 2018. i njegovim dodacima na novog vjerovnika, ovdje tuženika, prenijeti taj dio potraživanja zajedno s kamatama i da tuženik nema pravo na (dvostruku) naplatu tog iznosa kao ni kamate na taj iznos;.

- da tuženiku pripadaju kamate tek idući dan od dana dospijeća obveze iz navedenog ugovora o kreditu 1. veljače 2013., i to od 2. veljače 2013. sukladno čl. 215. ZOO-a;

- da tuženiku kao ovrhovoditelju ne pripada pravo na naplatu dijela glavnice u iznosu od 1.738,75 kn te svih zakonskih zateznih kamata na taj iznos kao i zakonske zatezne kamate na preostali iznos glavnice od 48.261,25 kn za razdoblje od 27. srpnja 2010. do 1. veljače 2013. obzirom da tužitelj nije bio u zakašnjenju:

13. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je proglasio pljenidbu i prijenos sredstava u postupku izravne nedopuštenim u dijelu koji se odnosi na potraživanje glavnice u iznosu od 1.738,75 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos te s osnove zakonskih zateznih kamata koje teku na iznos od 48.261,25 kn od 27. srpnja 2010. do 1. veljače 2013., dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.

14. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost navedenog zaključka niti žalbenim navodima tužitelja nije doveden u sumnju.

15. Stoga, suprotne tvrdnje tužitelja i tuženika su bez poravnog uporišta.

16. U odnosu na žalbene navode vezano za zastaru ukazuje se da zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011., kao i tražbine na kojima je tužitelj samo ovjerio svoj potpis i koja nije sastavljena u obliku javnobilježničkog akta, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari zastarijevaju za pet godina, dok u situaciji kada je zadužnica sastavljena u obliku javnobilježničkog akta tražbina zastarijeva za 10 godina.

17. Naime, navedeno proizlazi iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sedme sjednice Građanskog odjela poslovni broj Su-IV-4/18-17 od 19. studenog 2018, a na koje pravno shvaćanje se i pozvao prvostupanjski sud.

18. Dakle, predmetna zadužnica nije javnobilježnički akt, ni privatna isprava potvrđena po javnom bilježniku, stoga se primjenjuje opći rok zastare od pet godina iz čl. 225. ZOO-a kako to pravilno i navodi prvostupanjski sud.

19. Na žalbene navode potrebno je reći da je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud kada je utvrdio da je tražbina dospjela 1. veljače 2013. i da se na tražbinu iz predmetne zadužnice od 21. srpnja 2009. primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina time da je zastara prekinuta pokretanjem izvansudske ovrhe 13. rujna 2013., dakle zastarni rok ne teče, i da je tek isknjiženjem navedene osnove u ožujku 2020. zastara počela ponovno teći time da je novi vjerovnik pet mjeseci nakon isknjiženja do kojeg je došlo uslijed nedostatka sredstava na računu ovršenika, ponovno temeljem iste zadužnice odnosno 3. kolovoza 2020. pokrenuo izvansudsku ovrhu čime je sukladno čl. 214. ZOO-a ponovno prekinuo zastaru predmetne tražbine.

20. Ovdje valja ukazati da podnošenjem zadužnice na naplatu Agenciji nije prekinut tijek zastare u slučaju neuspjeha naplate iz tog postupka za koji je odgovoran ovrhovoditelj, ali u slučaju da je postupak pred Agencijom obustavljen zbog razloga koji leže isključivo na ovršeniku, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari i na što ovrhovoditelj nije imao nikakvog utjecaja, tada pokretanje postupka koji je potom okončan obustavom ili neuspjelim završetkom, ima za posljedicu prekid zastare i zastarni rok počinje teći ispočetka.

21. Jednako tako, u naprijed iznesenim okolnostima prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je utvrdio da se prekid zastare tražbine primjenjuje i na novog vjerovnika i da za računanje prekida zastare nije odlučno to što je do prijenosa potraživanja cesijom na novog vjerovnika došlo prije isknjiženja iz očevidnika u ožujku 2020., te za svoje uvjerenje dao valjane razloge, pa su suprotne tvrdnje tužitelja bez pravnog uporišta, a kako to pravilno navodi i obrazlaže prvostupanjski sud.

22. Na žalbene navode tužitelja da se tuženik nije mogao involvirati kao novi ovrhovoditelj u ovršni postupak valja reći da je prema čl. 32. st. 1. OZ-a koji je bio na snazi u trenutku pokretanja ovrhe propisano da se ovrha određuje na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, prijenos dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku.

23. Stoga, imajući u vidu sadržaj Ugovora o cesiji od 31. prosinca 2018. te Dodataka tom ugovoru od 12. lipnja 2019. i 27. lipnja 2019. kojima je tuženik stekao predmetno potraživanje time da je i izvršena ovjera potpisa te odredbu čl. 32. st. 1. OZ-a žalbeni navodi tužitelja vezano za legitimaciju tuženika kao novog ovrhovoditelja su bez pravnog uporišta, a kako to između ostalog i navodi prvostupanjski sud.

24. Jednako tako, ovaj viši sud dijeli izloženo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda kojim je otklonio prigovor djelomične zastare kamata istaknut od strane tužitelja, pa su suprotne tvrdnje bez pravnog uporišta.

25. Kraj činjenice da iz provedenog dokaznog postupka i specifikacije uplata ( list 10 i 128 spisa) proizlazi da predmetno potraživanje glavnice koja je osigurano navedenom zadužnicom djelomično podmireno uplatom iznosa od 1.738,75 kuna ( iznos 1.738,78 kuna dana 13. siječnja 2017. i iznos od 4,80 kuna dana 25. svibnja 2015.) dakle prije nego što je potraživanje preneseno na tuženika 31. prosinca 2018. pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je utvrdio da raniji vjerovnik nije mogao prenijeti na tuženik navedeni isto te stoga tuženik nema pravo na dvostruku naplatu navedenog iznosa kao niti kamata na taj iznos, pa su žalbeni navodi tuženika neosnovani.

26. Pored navedenog, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je utvrdio da tuženiku pripadaju zatezne kamate od dana dospijeća obveze iz predmetnog kredita odnosno od 2. veljače 2013. u smislu čl. 215. ZOO-a, a ne od 27. srpnja 2010.

27. Ovdje valja ukazati da tuženik nije niti dostavio obračun kamata pa je mjerodavna specifikacija od 3. kolovoza 2020. ( list 10 spisa) kako to i navodi i obrazlaže prvostupanjski sud.

28. Stoga, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu žalbeni navodi tuženika ostaju ničim dokazane i neargumentirane tvrdnje i kao takve su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

29. U odnosu na ostale žalbene navode tužitelja i tuženika kojima ponavljaju prigovore koji su isticani u postupku na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

30. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, ostali žalbeni navodi nisu razmatrani sukladno čl. 375. st. 1. ZPP-a.

31. Kako tužitelj i tuženik u žalbi ne iznose nikakve okolnosti kojima bi odlučna utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda bio doveden u sumnju, to njihove žalbe predstavlja samo drugačiju i to pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza, na koju je ovlašten jedino sud, u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a.

32. Suprotno tvrdnji tužitelja i tuženika, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao kada je odlučio na navedeni način.

33. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita te sukladna čl. 154. st. 4. ZPP-a, pa su paušalni žalbeni navodi neosnovani.

34. Zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka nije osnovan sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a

35. Sijedom navedenog, valjalo je žalbu tužitelja i tuženika odbiti kao neosnovane te na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u stavku I i II izreke, a na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a kao u stavku III izreke ove drugostupanjske odluku.

U Zagrebu 10. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Gabriela Topić Kordej