Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4251/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-198/2025-11 od 26. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-198/2025-11 od 26. studenog 2025. u stavku I., II. i III. izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 8. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog dana 02. ožujka 2004. g. između tužitelja DI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko bank d.d. [adresa], OIB: 14036333877 (pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, Kapucinska 29), a koja glasi: …. koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke...“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. [adresa], OIB: 14036333877 (pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, Kapucinska 29), da tužitelju DI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 66,36 EUR (šezdesetšesteuratridesetšestcenti) na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 06.studenog 2013.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve u roku 15 dana III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. [adresa], OIB: 14036333877 (pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, Kapucinska 29) da tužitelju DI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 276,54 EUR, sa zateznim kamatama počev od dana 26.studenog 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.

IV. S preostalim dijelom tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnom odredbe članka 8. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog dana 02. ožujka 2004. u dijelu koji glasi: „u tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke“, te u dijelu za isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos od 66,36 EUR od dana 2.ožujka 2004. do 5.studenog 2013.

– se odbija.“

2. Protiv dijela presude u stavku I, II. i III. izreke žali ste tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih Zakonom o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/22 i 155/2023 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu naknade za prijevremenu otplatu kredita i zahtjev za isplatom iznosa koji je tužiteljica platila na ime naknade prilikom prijevremene otplate kredita.

6. U žalbenom postupku sporno je, da li je predmetna odredba ništetna i zastara dok visina nije sporna.

7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na upire tuženik.

9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

10. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

- da je predmetni ugovor sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita;

- da je tuženik tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od

12.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti;

- da je čl. 8. ugovoreno da korisnik kredita može nakon isteka razdoblja od 5 (pet) godina izvršiti prijevremenu i konačnu otplatu kredita,ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed i da se u tom slučaju korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke;

- da tuženik ne spori da je tužitelju prilikom prijevremene otplate kredita 6. studenog 2013. naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu 66,36 EUR kako to i proizlazi iz pregleda za promet klijenta od dana 20. lipnja 2024.;

- da je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice iz kojeg proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru i da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo;

- da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik i da iz sadržaja predmetne odredbe proizlazi da nije precizno definirano odnosno ugovoreno na koji način će se formirati sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita, odnosno nisu jasno ugovoreni parametri za navedeno;

- da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; to je takva

- da je navedena odredba nepoštena i ništetna;

- da predmetnim ugovorom o kreditu nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova zbog vraćanja kredita prije roka i da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarne štete koju je tuženik navodno trpio zbog vraćanja kredita prije roka i da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao, niti procjenjivao tj. njezino postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni, te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta;

- da iz pisanih izjava svjedoka MI, izvršnog direktora riznice tuženika i BI, voditeljice administracije kredita tuženika proizlazi da nisu sudjelovali u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, odnosno nemaju neposrednih saznanja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu;

- da tužiteljica ima status potrošača;.

- da je prigovor zastare neosnovan prema zaključku Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. donio prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora;

- da je tuženik nepošten stjecatelj;

11. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da je predmetna odredba ugovora ništetna te na temelju čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 - dalje u tekstu: ZOO) u vezi čl. 1115. i čl. 29. st. 2. ZOO-a te čl. 1068. st. 2. ZOO/91 i čl. 81. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine„ broj: 96/03- dalje u tekstu; ZZP/03) odlučio na navedeni način.

12. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

13. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta.

14. Na žalbene navode koji se odnosne na ocjenu dokaza valja reći da tuženik ispušta iz vida odredbu čl. 8. ZPP-a, a prema kojoj, koje će se činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

15. Naime, prvostupanjski sud je na temelju rezultata cjelokupnog postupka prema svojem uvjerenju odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, a stečeno uvjerenje opravdao je logičnim razlozima iz kojih se može provjeriti da takvo uvjerenje ima valjanu osnovu ( čl. 8. ZPP-a), pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 8. ZPP-a na koju povredu sadržajno ukazuje tuženik.

16. Jednako tako, žalbeni navodi da tužiteljica prilikom sklapanja ugovora nije primijenila dužnu pažnju nisu razmatrani sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a

17. Podredno, valja reći da iskazom tužiteljice nije na nedvojben način i utvrđeno da li je ili nije pročitala ugovor time da se tuženiku ukazuje da iz iskaza proizlazi i to da joj djelatnici tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora nisu posebno protumačili predmetnu odredbu i da je ugovor bio tipski te da je i platila naknadu. Ovdje valja ukazati, da je upravo dužnost prednika tuženika bila da prilikom pregovaranja tužiteljici i pruži sve potrebne informacije vezane za predmetnu odredbu i naknadu te način utvrđivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita.

18. Jednako tako, u naprijed iznesenim okolnostima time da tuženik nije dokazao da se predmetnoj odredbi pregovaralo i da je informirao tužiteljicu o načinu na koji će se formirati predmetna naknada i s tim u vezi parametrima za procjenu i izračun troškova, žalbeni navodi kako tužiteljica kao potrošač u konkretnom slučaju nije primijenila dužnu pažnju, dakle da nije bila aktivna i zainteresirana o svojim pravima i obvezama, te da joj se ne bi mogla pružiti apsolutna zaštita kao potrošaču su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

19. Nadalje, na žalbene navode potrebno je reći da konkretnom slučaju prema je ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, koji je u čl. 81. st. 1., 2. i 4. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je odredbom čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

20. Kako iz rezultata provedenog postupka proizlazi svojstvo tužiteljice kao potrošača i da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, pa tako niti na spornu odredbu (kojom se tužiteljica, kao korisnik kredita, obvezao tuženici platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita), iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao potrošaču nametnuta obveza koju ona u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu te da je tužiteljica bila u ovisnom položaju u odnosu na tuženicu koja je sklapanje Ugovora uvjetovala odredbama koje je sama formulirala, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom. To posebice imajući u vidu da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

21. Stoga, kako je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljicom kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu, i primjenom naprijed citirane odredbe čl. 81. i 87. ZZP/03, zaključiti istovjetno kao i prvostupanjski sud, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora, pri čemu je ovdje za ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

22. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, čime se ukazuju neosnovanima žalbeni navodi tuženika da sporni dio odredbe čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03.

23. Interpretirajući nacionalno pravo i u svjetlu prava Europske unije kroz odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), na žalbene navode tuženika kojima se poziva na transparentnost sporne odredbe o naknadi, je za odgovoriti da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali pored navedenog, i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, pri čemu navedeno, istina, ne traži nužno da se u ugovoru o kreditu specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, na što tuženik žalbenim navodima određeno upire pozivom na praksu Suda Europske unije, međutim, imajući u vidu da se, prema shvaćanju ovog suda, kod provođenja testa poštenosti mora preispitati - tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, to je, suprotno žalbenim prigovorima tuženika (kojima upire na to da se u konkretnom slučaju ne treba provoditi test poštenosti), kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, svakako potrebno ocijeniti bi li od potrošača bilo razumno očekivati da bi prihvatili takvu ugovornu odredbu i u situaciji pojedinačnih pregovaranja, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača temeljem kojih je mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, dok se iz okolnosti konkretnog slučaja (imajući u vidu da se radi o standardnom ugovoru te da se o spornoj odredbi nije pregovaralo), može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

24. Stoga se pitanje uzrokuje li predmetna ugovorna odredba značajnu neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

25. Ovdje valja ukazati i na praksu Suda EU koja je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

26. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o namjenskom kreditu pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, te imajući u vidu i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je, imajući u vidu općepoznatu činjenicu, utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti oko njezinog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (u tom smislu i Rev- 673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev- 715/2024 od 22. svibnja 2024.).

27. Stoga, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima prigovara da je prvostupanjski sud propustio utvrditi nužne pretpostavke nepoštenosti sporne odredbe te činjenicu da bi ista uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja, jer suprotno proizlazi iz sadržaja spisa i izvedenih dokaza.

28. Slijedom navedeno, neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kako je prvostupanjski sud pobijanom presudom zauzeo pravno shvaćanje koje je u suprotnosti s tumačenjem Suda EU u pogledu tumačenja prava Europske unije, konkretno Direktive 93/13 EEZ, kao što su neutemeljeni i žalbeni navodi u odnosu na pogrešnu primjenu prava Europske unije.

29. Nadalje, pravilno prvostupanjski sud, i prema ocjeni ovoga suda, zaključuje da tuženik ničim nije dokazao stvarnu štetu (koja je za nju nastala prijevremenom otplatom kredita) i njezinu visinu, sukladno odredbi čl. 1068. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, „Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO/91), koji Zakon se ima primijeniti na konkretan pravni odnos s obzirom na to da je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog Ugovora o kreditu (pri čemu se prvostupanjski sud pogrešno poziva na odredbu čl. 1024. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima iz 2005., s time da je navedena odredba istovjetna odredbi prije važećeg ZOO/91), odnosno da nije dokazao koje je to objektivno nastale troškove tuženica izravno pretrpila prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita.

30. Naime, odredbom čl. 1068. st. 2. ZOO/91, propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali da je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je stavkom 3. istog članka propisano da je korisnik kredita dužan u tom slučaju naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi kako banka kod prijevremene otplate kredita ima pravo samo na naknadu stvarno pretrpljene štete.

31. Razmatrajući navedenu odredbu čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijetiti da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom Ugovoru o kreditu, ne navodi koliko iznosi ta naknada ili taksa koju je korisnik kredita u obvezi naknaditi banci u slučaju prijevremene otplate kredita, kao niti što ona obuhvaća, a sve s obzirom na žalbene prigovore tuženice da ta naknada predstavlja iznos troškova likvidnosti kredita i administrativnih troškova prijevremenog zatvaranja kredita te da to predstavlja unaprijed ugovorom utvrđen iznos naknade štete, pri čemu iz predmetnog Ugovora ne proizlazi niti to da bi banka takvu naknadu ugovorila kao iznos unaprijed utvrđenog iznosa štete.

32. Kako u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, opravdano je za zaključiti da je sporna odredba (čl. 8. st. 3. Ugovora), suprotna odredbi čl. 1068. st. 3. ZOO/91 (kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja, pri čemu se pogrešno pozvao na odredbu čl. 1024. st. 3. kasnijeg ZOO/05, koja je istovjetnog sadržaja), a u konkretnom slučaju, tuženik nije dokazao da je pretrpio štetu uslijed prijevremene otplate kredita, niti da se radilo o troškovima koji su razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, pa se i u tom smislu radi o ništetnoj odredbi u skladu s čl. 104. st. 1. ZOO/91, kako je to zaključio i prvostupanjski suda tako da se žalbeni navodi tuženika kojima osporava da je riječ o naknadi koja je od tužiteljice nepošteno naplaćena, ne mogu prihvatiti, jer se radi o plaćanju naknade koje ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima tuženice.

33. Stoga, suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika, kako tuženik tijekom postupka nije dokazao da je imao stvarne troškove koji bi bili posljedica prijevremene otplate kredita, time nije dokazao niti to da se u konačnici obračunata visina naknade odnosi na stvarno nastale troškove, pri čemu se naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može smatrati niti ugovorenim iznosom naknade štete iz čl. 265. st. 3. ZOO/91 (koja propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno).

34. Naime, prijevremenom otplatom kredita tužiteljica nije povrijedila ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunila ili da bi zakasnila s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristila zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz čl. 1068. st. 2. ZOO/91 i čl. 64. st. 1. ZZP/03, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz čl. 398. ZOO/91, pa odredba čl. 265. st. 3. ZOO/91 koja propisuje mogućnost ugovaranja naknade za slučaj povrede ugovorne obveze ne može biti primjenjiva (odnosno sada čl. 345. st. 3. ZOO/05 koji je istovjetan navedenoj odredbi čl. 265. st. 3. ZOO/91).

35. Neovisno o tome što su točni žalbeni navodi tuženika kojima ističe da ZPK-a, propisuje pravo vjerovnika na isplatu naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, taj Zakon se ne primjenjuje na kredite sklopljene prije njegovog stupanja na snagu, pa tako niti na konkretan slučaj (Ugovor o kreditu je sklopljen 2. ožujka 2004.) Navedenim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenosi Direktiva 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima te je u čl. 16. propisano da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom kredita, pod uvjetom da je kredit prijevremeno otplaćen u razdoblju tijekom kojega se primjenjivala fiksna kamatna stopa (st. 2.) te da se naknada iz st. 2. toga članka ne plaća ako se otplata izvršava prema ugovoru o osiguranju koje je jamstvo otplate kredita, ako se radi o dopuštenom prekoračenju ili ako je kredit otplaćen u razdoblju tijekom kojega nije određena fiksna kamatna stopa (st. 3.), što bi za konkretni slučaj (kada bi se navedena odredba primjenjivala) značilo da tuženica ne bi imala pravo na naknadu za prijevremenu otplatu kredita jer je predmetni kredit osiguran založnim pravom i jer je otplaćen u razdoblju tijekom kojeg nije određena fiksna kamatna stopa.

36. Pri tome je i pozivanje tuženika na potrebu teleološkog tumačenja odredbe čl. 1024. ZOO/05 u smislu Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“, br. 159/213, 19/15, 102/15, 15/18, 70/19, 47/20, 146/20, 151/22 i 145/24), te na činjenicu da je navedenim Zakonom također dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, samo po sebi bez utjecaja na pravilnost zaključka suda prvog stupnja o ništetnosti sporne odredbe u konkretnom slučaju.

37. Nadalje, kako proizlazi iz stanja spisa, a to je i između stranaka nesporno, tužitelj je svoju obvezu u cijelosti izvršio, plaćanjem ugovorene naknade koja je ovom odlukom utvrđena ništetnom.

38. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženika zaključuje o pravu tužiteljice potraživati od tuženika onaj iznos koji je tužiteljica temeljem ništave odredbe platila tuženiku, pri čemu to što se sud prvog stupnja odlučujući o navedenom pravu tužitelja pogrešno pozvao na odredbe kasnijeg ZOO/05 (čl. 323. st. 1., u vezi s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05), nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke u tom dijelu (kojim se odlučivalo o navedenom pravu tužitelja) jer je pravilnom primjenom odredbe čl. 104. st. 1. ZOO/91, u vezi s odredbom čl. 210. i čl. 214. ZOO/91, trebalo jednako odlučiti, imajući u vidu da je utvrđenjem sporne ugovorne odredbe ništavom tužitelj stekao subjektivno pravo na restituciju neosnovano isplaćenog iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

39. Također su neosnovani i istaknuti žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u pogledu tijeka zateznih kamata koje je suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud i obrazložio, jer je, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno odlučeno o tijeku zateznih kamata, imajući u vidu da je tuženik nesavjestan stjecatelj činjenicom da je zaključio ugovor s ugovornom odredbom koja je već tada bila protivna gore navedenim odredbama ZOO/91 te odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takva ništava, slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženika da zatezne kamate na utuženi iznos plati od dana stjecanja neosnovano plaćenog iznosa.

40. Slijedom obrazloženog, neosnovani su žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, a utoliko su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke i daljnje žalbene tvrdnje tuženika kojima se u tom kontekstu poziva na činjenicu da je njegova djelatnost pod kontrolom regulatora te na izvod iz zapisnika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004., i pravno shvaćanje koje govori o ugovornim stranama kao savjesnim stjecateljima iz ništavog ugovora o zajmu te pravu na zatezne kamate od podnošenja zahtjeva.

41. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je prigovor zastare neosnovan obzirom da u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (tako prema zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.), pa tako sukladno navedenom shvaćanju tražbina tužiteljice nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću pobijane prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnosti se zahtijeva vraćanje a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

42. U odnosu na ostale žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

43. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao kada je odlučio na navedeni način time da i pravilnom primjenom odredbi čl. ZOO/91 jednako je odlučeno.

44. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita kako po osnovi (čl. 154. st 1. ZPP-a) tako i visini troškova (čl. 155. ZPP-a) te sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23), pa su paušalni prigovori bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

45. Stoga, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju čl. 368. st. 2. ZPP-a odlučiti kao u stavku I izreke ove drugostupanjske odluke.

46. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, to trošak povodom pravnog lijeka pada na njegov teret (čl. 154. st. 1. ZPP-a) pa je odlučeno kao u stavku II izreke.

U Zagrebu, 10. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Gabriela Topić Kordej