REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-2144/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu toga suda Romini Markovinović, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničko društvo ŽUPAN, BABIĆ & ANTUNOVIĆ d.o.o., protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, kojeg zastupa Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 3. ožujka 2026., s danom objave 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku platiti tužitelju zatezne kamate koje teku i to:

- na iznos od 0,06 EUR tekućim od 01. siječnja 2007. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 2,92 EUR tekućim od 01. travnja 2008. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 20,19 EUR tekućim od 01. studenog 2008. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 6,53 EUR tekućim od 03. prosinca 2008. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 26,00 EUR tekućim od 01. siječnja 2009. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 29,67 EUR tekućim od 03. veljače 2009. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 31,33 EUR tekućim od 03. ožujka 2009. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 26,75 EUR tekućim od 01. travnja 2009. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 27,63 EUR tekućim od 01. svibnja 2009. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 20,64 EUR tekućim od 02. lipnja 2009. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 15,49 EUR tekućim od 01. srpnja 2009. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 16,85 EUR tekućim od 01. kolovoza 2009. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 19,57 EUR tekućim od 01. rujna 2009. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 19,33 EUR tekućim od 01. listopada 2009. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 16,59 EUR tekućim od 03. studenog 2009. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 21,74 EUR tekućim od 01. prosinca 2009. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 25,87 EUR tekućim od 01. siječnja 2010. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 31,74 EUR tekućim od 02. veljače 2010. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 30,39 EUR tekućim od 02. ožujka 2010. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 38,36 EUR tekućim od 01. travnja 2010. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 36,85 EUR tekućim od 01. svibnja 2010. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 41,01 EUR tekućim od 02. lipnja 2010. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 65,30 EUR tekućim od 01. srpnja 2010. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 60,05 EUR tekućim od 03. kolovoza 2010. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 76,10 EUR tekućim od 01. rujna 2010. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 70,55 EUR tekućim od 01. listopada 2010. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 61,64 EUR tekućim od 03. studenog 2010. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 80,45 EUR tekućim od 01. prosinca 2010. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 102,29 EUR tekućim od 01. siječnja 2011. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 85,68 EUR tekućim od 01. veljače 2011. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 92,07 EUR tekućim od 01. ožujka 2011. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 84,66 EUR tekućim od 01. travnja 2011. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 86,01 EUR tekućim od 01. svibnja 2011. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 117,39 EUR tekućim od 01. lipnja 2011. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 120,44 EUR tekućim od 01. srpnja 2011. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 146,66 EUR tekućim od 02. kolovoza 2011. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 133,20 EUR tekućim od 01. rujna 2011. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 118,45 EUR tekućim od 01. listopada 2011. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 112,32 EUR tekućim od 01. studenog 2011. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 111,23 EUR tekućim od 01. prosinca 2011. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 117,99 EUR tekućim od 01. siječnja 2012. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 123,88 EUR tekućim od 01. veljače 2012. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 124,67 EUR tekućim od 01. ožujka 2012. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 120,60 EUR tekućim od 01. travnja 2012. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 123,35 EUR tekućim od 01. svibnja 2012. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 125,23 EUR tekućim od 01. lipnja 2012. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 122,07 EUR tekućim od 01. srpnja 2012. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 122,90 EUR tekućim od 01. kolovoza 2012. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 120,52 EUR tekućim od 01. rujna 2012. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 115,46 EUR tekućim od 02. listopada 2012. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 120,93 EUR tekućim od 01. studenog 2012. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 121,65 EUR tekućim od 01. siječnja 2013. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 111,33 EUR tekućim od 01. veljače 2013. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 120,09 EUR tekućim od 01. ožujka 2013. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 120,86 EUR tekućim od 03. travnja 2013. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 117,42 EUR tekućim od 01. svibnja 2013. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 106,73 EUR tekućim od 01. lipnja 2013. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 106,46 EUR tekućim od 02. srpnja 2013. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 109,09 EUR tekućim od 01. kolovoza 2013. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 113,30 EUR tekućim od 01. rujna 2013. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 119,13 EUR tekućim od 01. listopada 2013. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 116,12 EUR tekućim od 01. studenog 2013. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 118,25 EUR tekućim od 01. prosinca 2013. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 120,66 EUR tekućim od 01. siječnja 2014. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 105,04 EUR tekućim od 01. veljače 2014. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 107,77 EUR tekućim od 01. ožujka 2014. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 106,88 EUR tekućim od 01. travnja 2014. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 103,86 EUR tekućim od 01. svibnja 2014. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 102,89 EUR tekućim od 01. lipnja 2014. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 103,33 EUR tekućim od 01. srpnja 2014. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 106,76 EUR tekućim od 01. kolovoza 2014. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 109,64 EUR tekućim od 02. rujna 2014. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 109,04 EUR tekućim od 01. listopada 2014. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 111,54 EUR tekućim od 01. studenog 2014. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 113,23 EUR tekućim od 02. prosinca 2014. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 112,24 EUR tekućim od 01. siječnja 2015. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 112,51 EUR tekućim od 01. veljače 2015. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 112,51 EUR tekućim od 01. ožujka 2015. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 112,51 EUR tekućim od 01. travnja 2015. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 112,51 EUR tekućim od 01. svibnja 2015. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 112,51 EUR tekućim od 02. lipnja 2015. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 112,51 EUR tekućim od 01. srpnja 2015. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 112,51 EUR tekućim od 01. kolovoza 2015. godine do 30. rujna 2015.,

- na iznos od 112,51 EUR tekućim od 01. rujna 2015. godine do 30. rujna 2015., u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 7.497,06 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do isplate, te iznosa od 3.703,76 EUR sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate, kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 EUR, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 312,50 EUR, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e nj e

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 14.06. 2023. ističe da je DŽ sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu od 02.11.2006. br. 356-133/2006 kojim je tuženik korisniku kredita dao na raspolaganje iznos od 88.800,00 CHF u protuvrijednosti u kunama. Tužitelj ističe sudu da je vraćanje kredita ugovoreno s valutnom klauzulom za CHF. Tužitelj ističe sudu da je ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta švicarski franak a uz koju je vezana glavnica kredita nezakonita i ništetna. Tužitelj nadalje ističe da je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine (u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o promjenjivim kamatnim stopama odlukom banke) i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima), utvrđeno je da između ostalih i ovdje tuženik, u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja obveza u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj ističe da ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji, na primjer iz Općih uvjeta poslovanja ili slično, već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno. Tužitelj ističe sudu u bitnom da su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, o promjenjivoj kamatnoj stopi i anuitetnoj otplati ništetne. Tužitelj nadalje ističe da je korisnik kredita sklopio dodatak ugovora o kreditu te je izvršena konverzija ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15, dalje u tekstu: ZID ZPK-a) te da cilj navedenog zakona nije bio cilj obeštetiti korisnika kredita kao potrošača te da banke vrate korisnicima kredita do tada pretplaćene kamate. Tužitelj drži da korisnik kredit sklapanjem dodatka ugovora o kreditu nije se odrekao svoje prava na potpuno obeštećenje. Tužitelj ističe da je s korisnikom kredita sklopio ugovor o ustupu kojim je korisnik kredita na tužitelja prenio sva svoja prava s osnova pretplaćenih kamata po sklopljenom Ugovoru o kreditu. Stoga tužitelj predlaže sudu donošenje presude kojom će naložiti tuženiku da isplati tužitelju preplaćene iznose o navedenoj ništetnoj odredbi.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da tužitelj kao pravna osoba nije potrošač te da prema odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik ne može na trećega prenijeti tražbinu koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog. Navodi da je dodatkom ugovora o konverziji izvršena konverzija predmetnog kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23). Tuženik je korisniku kredita ponudio konverziju predmetnog ugovora na temelju zakona, a koju je konverziju korisnik kredita dobrovoljno prihvatio. Time je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Navodi da je u oglednom sporu koji se vodio pod brojem Gos-1/19 rješenjem od 4. ožujka 2020. potvrđena valjanost dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija, a da je Ustavni sud u predmetu U-I-3685/2015 potvrdio da se radi o retroaktivnoj primjeni aneksa. Navodi da je odredba o valutnoj klauzuli dopuštena Zakonom o obveznim odnosima. Ističe da je tuženik o svim relevantnim okolnostima obavijestio korisnika pri sklapanju ugovora o kreditu te upozorio i na eventualne rizike valutnih klauzula. Ističe i prigovor zastare. Navodi i to da tuženik ne može biti nesavjesni stjecatelj u smislu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.

3. Provedene dokaze sud je cijenio svakog zasebno i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje u tekstu ZPP) te je na temelju rezultata provedenog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

4. Tijekom dokaznog postupka pročitani su Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine od 10. lipnja 2023. (list 11 – 15 spisa), ugovor o kreditu broj 356-133/2006 od 2. studenog 2006. (list 16 – 21 spisa), ugovor o kupoprodaji nekretnina od 30. listopada 2006. (list 22 -24 spisa), izvadak iz zemljišne knjige od 3. listopada 2006. (list 25 – 26 spisa), otplatni plan u EUR (list 28 – 33 spisa), obavijest o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. (list 36 spisa), obavijest o preuzimanju tražbine od 10. lipnja 2023. (list 37 spisa), mjesečne vagane prosječne kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 94 – 102 spisa), mišljenje stalnog sudskog vještaka mr. sc. Zrinka Ručević (list 119 spisa), izjava svjedokinje DŽR, zaposlenice u Addiko Bank d.d. na dan 24. kolovoz 2020. (list 143 – 147 spisa), Dodatak ugovoru o kreditu od 1. veljače 2016. (list 301 – 306 spisa), dokumentacija za vještačenje (list 307 – 355 spisa). Sud je proveo saslušanje svjedoka DŽ na ročištu od 9. lipnja 2025. u Općinskom sudu u Pazinu (list 258 – 259 spisa) te je izveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpić (list 262 – 300 spisa).

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

6. Iz ugovora o ustupu tražbine utvrđeno je da su DŽ i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 08. 06. 2023. Čl. 1. i 2.1. ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da DŽ ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između DŽ i tuženika, i to ugovora o kreditu broj 356-133/2006.

7.

Tražbina iz čl. 2.1 ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

8. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji tuženik temelji na tvrdnji da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa da ne može biti predmet ustupa.

9. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

10. Suprotno tuženikovim navodima, tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, 110/15, 14/19, 19/22, 59/23 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

11. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

12. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C- 383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C- 383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

13. Nije sporno da su Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i DŽ sklopili ugovor o kreditu broj 356-133/2006 od 02.11.2006. Nije sporno da je tuženik sveopći pravni sljednik društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

14. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. st. 1. ZZP-a. Čl. 2. ugovora o kreditu određeno je da je namjena kupovina stana. Iz iskaza svjedoka DŽ proizlazi da je ugovor o kreditu sklopila u svrhu kupnje stana za osobne potrebe. Sud je prihvatio iskaz svjedoka DŽ jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s ugovorom o kreditu, odnosno odredbom čl. 2. ugovora iz koje proizlazi da se radi o stambenom kreditu. Tuženik je ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

15. Čl. 2. ugovora o kreditu ugovoreno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost 88.800,00 CHF po srednjem tečaju tuženika za devize na dan korištenja kredita. Čl. 3. Ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa u visini 3,88%, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Ugovoreni rok otplate iznosi 24 godina. Čl. 4. Ugovora ugovoreno je da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke za CHF na dan plaćanja.

16. Iz aneksa uz ugovor o kreditu broj 356-33/2006 proizlazi da su korisnik kredita i tuženik sklopili taj dodatak 01.02.2006.

17. Čl. 2. st. 1. tog dodatka određeno je da se njime sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23) i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, regulira konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

18. Čl. 2. st. 2. tog dodatka stranke su utvrdile da stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznosi 44.048,08 EUR.

19. Čl. 2. st. 3. dodatka određeno je da ugovorne strane utvrđuju da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 13.132,45 HRK. Čl. 2. st. 4. dodatka određeno je da ugovorne strane suglasno utvrđuju da se iznos preplate od 13.132,45 HRK koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

20. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

21. Presudom P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pod točkom 5. njene izreke utvrđeno je da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82 .i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, 110/15, 14/19, 19/22, 59/23) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

22. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 5. njene izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

23. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

24. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

25. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

26. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

27. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i vjerovnik DŽ. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

28. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

29. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili DŽ i tuženik. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 02.11.2006., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima. Tuženik nije dokazao da je u pogledu ovog konkretnog ugovora o kreditu potrošač DŽ dobio sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Ne proizlazi da je tuženik objasnio korisniku kredita značenje valutne klauzule u CHF, odnosno objasnio mu je li tečaj CHF nestabilniji prema kuni u odnosu na tečaj eura prema kuni i zbog kojih razloga. Iz tih uvjeta ne proizlazi da su njima objašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule u CHF.

30. Svjedok DŽ iskazao je da je kredit bio namijenjen za kupnju stana za osobne potrebe i da je uzeo kredit u švicarskim francima jer mu je rečeno da mu je to s obzirom na visinu plaće jedina opcija te da mu nitko nije objasnio značenje valutne klauzule u švicarskim francima, odnosno objasnio razliku u rizicima između valutne klauzule u eurima i valutne klauzule u CHF. Dalje proizlazi proizlazi da mu tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu od 02.11.2006. nije dao nikakve informacije o valutnoj klauzuli, niti mu je objasnio značenje valutne klauzule i moguće posljedice ugovaranja valutne klauzule u različitim valutama, odnosno razlike u riziku valutne klauzule u švicarskom franku u odnos na rizik valutne klauzule u euru.

31. Sud je prihvatio iskaz svjedoka DŽ jer je u odlučnim dijelovima logičan i uvjerljiv, a također, iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu od 02.11.2006.

32. S obzirom na to da tuženik i u pogledu konkretnog ugovora o kreditu sklopljenog s DŽ nije dao potrošaču informacije u vezi valutne klauzule, niti mu objasnio koje su razlike u mogućim posljedicama ugovaranja pojedinih valutnih klauzula (razlike u rizicima CHF i euro), a niti su takve posljedice mogle biti lako razumljive potrošaču, te da se o ovoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, to se utvrđenja iz presude P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na ovaj ugovor. Kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između DŽ i tuženika **.**.2006. također nepoštene i ništetne. Dakle, ništetna je i odredba ugovora o kreditu od 02.11.2006. kojim je ugovorena valutna klauzula.

33. Međutim, korisnik kredita i tuženik su sklopili dodatak ugovoru o kreditu na način da kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR. U postupku nije sporno da je taj dodatak sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15 – dalje: ZIDZKP/15).

34. Kada je riječ o mogućnosti ocjene poštenosti zaključenog dodatka ugovoru o kreditu, primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 41/14 i 78/15 - dalje: ZZP/14), dok se u odnosu na pitanje materijalnopravnih posljedica utvrđene ništetnosti ugovora o kreditu, primjenjuju odredbe ZOO-a koje u tom pogledu nadopunjuju odredbe ZIDZPK/15 i ZZP/14. Među tim propisima nema konkurencije, ali postoji kumulacija o čemu treba voditi računa zato što je cilj odredaba o posljedicama utvrđenja djelomične ništetnosti odredbi potrošačkog ugovora vratiti potrošaču ono što je stečeno bez osnove i platiti zatezne kamate.

35. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na temelju ZIDZPK/15, bavio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu, u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020. U tom predmetu na naznačeno pravno pitanje: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', Vrhovni sud je odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. ZIDZPK/15 je poseban zakon u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno ZOO, slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15 o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

36. Dodatno valja naglasiti da je zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom članka 49. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14 - dalje: Ustav), temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (članak 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

37. U tom smislu valja naglasiti da je ZIDZPK/15 upravo i donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Taj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja. Pritom valja spomenuti da problem kredita vezanih za CHF nije svojstven samo Republici Hrvatskoj, već se pojavio i u drugim državama srednje i jugoistočne Europe, radi čega su zakonodavci i u tim zemljama posegnuli za zakonskim rješavanjem problema, a ta se rješenja razlikuju od države do države jer nema jedinstvenog pristupa rješavanju istog problema u državama članicama Europske unije (tako je do zakonskih intervencija unutar EU došlo u Mađarskoj i Poljskoj, ali na sadržajno drugačiji način nego u RH).

38. Potonju je okolnost, među ostalim, imao na umu i Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom RH ZIDZPK/15 (U- I/3685/2015) u kojem je odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio spomenuti Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom. Ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio da ZIDZPK/15 ima legitiman cilj jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

39. Neovisno o tome što se Direktiva 93/13/EEZ u konkretnom slučaju ne primjenjuje (tako i Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.), a zbog potrebe tumačenja nacionalnog prava u duhu prava EU, valja primijetiti da Direktiva ni inače ne sadrži posebne odredbe koje bi se odnosile na zaštitu potrošača pri ostvarivanju prava na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, već se restitucijski zahtjevi, dakle, zahtjevi za povrat neosnovano plaćenih iznosa, ostvaruju isključivo na temelju nacionalnog prava, odnosno prema nacionalnom materijalnom i procesnom pravu sukladno načelu procesne autonomije. Pritom dostignuti standardi zaštite prava potrošača zbog nepoštenosti ugovornih odredbi u praksi europskih sudova zahtijevaju ostvarenje mogućnosti uspostavljanja stvarne ravnoteže u pravima i obvezama potrošača, s jedne, i trgovca, s druge strane.

40. Relevantne odredbe ZIDZPK/15, kojima je uređeno načelo konverzije i način izračuna konverzije kredita glase:

Članak 19.b

Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Članak 19.c

(1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,

- ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača.

41. Iz navedenih odredbi proizlazi da je cilj ZIDZPK/15 bio korisnike kredita koji su ugovor sklopili uz valutnu klauzulu u CHF dovesti u isti položaj kao da su ugovor o kreditu sklopili uz valutnu klauzulu u EUR.

42. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (članak 2. ZOO).

43. Iz navedenih odredbi ZIDZPK/15 i dodatka ugovoru sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da banka i korisnik kredita, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o valutnoj klauzuli, dodatkom ugovoru uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c stavka 5. ZIDZPK/15.

44. U postupku nije sporno da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK/15, koji zakon je izričito i detaljno uredio način konverzije i koji u tom dijelu predstavlja prisilan propis. U takvoj situaciji odredbe glave II. ZZP/14, koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba čl. 49. st. 5. ZZP/14. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba st. 1. čl. 49. ZZP/14 prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

45. Slijedom iznesenog, polazeći od činjenice da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju prisilnog propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZIDZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZIDZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.

46. Pri ovakvoj ocjeni sud ima na umu ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZIDZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZIDZPK/15 je u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZIDZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZIDZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za ''trajno rješenje problema u CHF.''.

47. Tako je ZIDZPK/15 u čl. 19.d strogim pravilima nametnuo tuženiku kao vjerovniku i trgovcu, brojne obveze prije dostave ponude sklapanja ugovora o konverziji potrošaču, i to: za potrebe provjere izračuna konverzije, izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled svih elemenata izračuna, i učiniti ga dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, zatim omogućiti potrošaču pristup povijesnom pregledu: općih kretanja kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ujedno je tuženik kao vjerovnik i trgovac imao obvezu i prije objave spomenutog kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izvršen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ZIDZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15.

48. Pored ovih obveza, vjerovniku je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZIDZPK/15, također nametnuta i obveza dostave izračuna konverzije kredita u roku od 45 dana od stupanja na snagu Zakona zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, kao i pregleda stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, nadalje i pregled stanja svih pojedinačnih tražbina od potrošača pri čemu izračun konverzije mora sadržavati jasan pregled svih promjena i iz kojega mora biti razumljivo na koji je način utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz čl. 19.c st. 1. t. 7. ovoga Zakona, iznos preplate iz čl. 19.c. st. 1. t. 5. ovoga Zakona ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz čl. 19.c. st. 1. t. 6. ovoga Zakona ako je on utvrđen.

49. S druge strane, odredba čl. 19.e st. 5., 7., 8. i 9. propisuje obveze potrošača u slučaju prihvata konverzije (obavijestiti vjerovnika o prihvatu u roku od 30 dana), zatim u stavku 5. da učinak konverzije snosi vjerovnik na način da se u poslovnim knjigama vjerovnika konverzija iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate, kao i da razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. t. 1. Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamatama, naknada i troškova iz čl. 19.c. st. 1. t. 4., iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. t. 5. Zakona snosi potrošač. Osim toga, st. 8. čl. 19.e ZIDZPK propisana je i sudbina odobrenih pogodnosti (padaju na teret potrošača), dok je u st. 9. propisano ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima se bi se derogirala njegova druga prava.

50. U ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije (za razliku primjerice od mađarskog zakonodavnog rješenja koji tu slobodu potrošaču nije ostavio). S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

51. Naime, učinak konverzije prema ZIDZPK/15 djeluje unatrag što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 LGU, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

52. Na taj je način zaključenjem dodatka ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZIDZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZIDZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZIDZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. t. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. t. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. t. 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi čl. 19.c u vezi s odredbom čl. 19.e ZIDZPK/15 bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja.

53. Potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZIDZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZIDZPK/15. Zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih anuiteta pa do dana konverzije nisu obuhvaćene obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kako to proizlazi iz ranije navedenih odredbi. Stoga, potrošač ima pravo na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose za razdoblje od plaćanja svakog više plaćenog pojedinačnog anuiteta pa do dana izvršene konverzije 30. rujna 2015.

54. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev je neosnovan u dijelu kojim tužitelj zahtijeva isplatu razlika plaćenih pojedinih anuiteta, već bi tužitelju pripadale samo zatezne kamate na više plaćene iznose anuiteta za razdoblje od dana plaćanja pa do dana izvršene konverzije sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Zatezne kamate teku od dana izvršenog plaćanja sukladno navedenoj odredbi jer je tuženik kao trgovac prilikom sklapanja ugovora o kreditu morao znati da je koristio odredbe koje su nepoštene.

55. Iz nalaza i mišljenja vještaka Darka Prpića proizlazi da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznose primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 7.334,44 EUR.

56. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 3.703,76 EUR.

57. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose po osnovi promjene tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izračuna konverzije iznose 2.476,40 EUR.

58. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je izrađen prema pravilima struke, stručno i argumentirano, a niti jedna stranka nije imala primjedbe na matematički izračun vještaka, niti pitanja za vještaka.

59. Glede prigovora prijedloga tuženika da se u slučaju ništetnosti valute I kamate napravi izračun kao da je kredit kunski, sa kamatnim stopama koje su se primjenjivale na tadašnje kunske kredite, treba reći da je takav prijedlog u cijelosti bespredmetan jer se vještačenje provodi isključivo temeljem početno ugovorenog tečaja I kamatne stope, kao jedino referentnima u cijelom periodu otplate kredita. Početni tečaj kamata su jedini referentni jer oni proizlaze Iz učinaka ništetnosti valutne klauzule I promjenjive kamatne stope- posljedica je anuliranje obveze potrošača na razinu početnog tečaja I kamate, jer se uzima da je potrošač bio upoznat sa početno ugovorenim tečajem I početno ugovorenom kamatnom stopom, na koje je i pristao, dok sve kasnije izmjene anuiteta koje su se događale, posljedica su djelovanja nepoštenih odredaba o valuti I kamati, te se kao takve anuliraju. I zato napraviti izračun uz upotrebu promjenjive kamate koja se primjenjivala na kunske kredite, nema nikakve osnove jer takva primjena ne proizlazi iz izuzeća ništetnih odredaba o valuti I kamati. Osim toga, i u kunskim kreditima, kao i eurskim koji su ugovoreni prije 2013, primjenjivana je jednostrano promjenjiva kamatna stopa koju određuje banka, bez potrošaču poznatih parametara I kriterija, te bez mogućnosti utjecaja na tako formiranu stopu, što istu čini jednako nepoštenom I ništetnom kao I kamatu iz CHF kredita, pa niti po toj osnovi nema uvjeta za primjenu promjenjive kamatne stope iz kunskih kredita. I kod kunskih kredita se također tuži preplata po kamatnoj stopi ukoliko je kamata rasla iznad početno ugovorene, upravo iz razloga jer su njezine jednostrane izmjene nepoštene I ništetne.

60. Tužitelj je u podnesku od 18.07.2025., nakon provedenog vještačenja, postavio određen tužbeni zahtjev kojim zahtijeva isplatu iznosa od 11.200,82 eura, i to 7.497,06 EUR po osnovi više plaćenih anuiteta zbog promjene tečaja sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog anuiteta pa do isplate te iznosa od 3.703,76 EUR po osnovi razlike u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otplatnog plana sa zateznim kamatama od 30.09.2015. do isplate.

61. Tužitelj podneskom od 18.07.2025. nije preinačio tužbu jer se radi o postavljanju određenog tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja, u skladu s izračunom vještaka. U tužbi nije bio postavljen određeni tužbeni zahtjev za isplatu pa kada tužitelj tijekom postupka ispravi tužbu na način da postavi određeni tužbeni zahtjev to ne predstavlja preinaku, već ispravak tužbe. U slučaju da tužitelj nije sam ispravio tužbu, tada bi sud prije donošenje presude morao pozvati tužitelja da ispravi tužbu sukladno odredbi čl. 109. st. 1. ZPP-a.

62. Kako je ranije obrazloženo, s obzirom na to da su stranke uredile svoje odnose dodatkom ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama ZIDZKP/15, tužitelj ima pravo samo na zatezne kamate obračunate na preplaćene iznose za razdoblje od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta pa do dana izvršene konverzije 30. rujna 2015.

63. Stoga, tužbeni zahtjev je neosnovan u dijelu koji se odnosi na isplatu glavnice od 7.497,06 EUR i zateznih kamata na taj iznos za razdoblje nakon provedene konverzije 30. rujna 2015. i iznosa od 3.703,76 EUR sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. a osnovan u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta pa do dana izvršene konverzije 30. rujna 2015. Tužitelj navedene zatezne kamate potražuje kao sporedno potraživanje na svaki pojedinačni preplaćeni iznos anuiteta (a ne obračunate u apsolutnom iznosu) pa je o tome odlučeno u granicama postavljenog zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka jer je vještak u tablici u nalazu i mišljenju naveo dan plaćanja svakog više plaćenog anuiteta.

64. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe, kao i zateznih kamata na taj iznos, zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO- a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe ugovora počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.). Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012., a presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći 14. lipnja 2018. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 14. lipnja 2023., dakle prije proteka općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu.

65. Tužitelj je u pogledu glavnog potraživanja izgubio u parnici, a sukladno odredbi čl. 35. st. 1. ZPP-a za vrijednost predmeta spora uzima se samo vrijednost glavnog zahtjeva. Kako je u pogledu glavnog zahtjeva tuženik u cijelosti uspio u parnici, to mu je tužitelj dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1.ZPP-a. Tuženiku su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika(„Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a.

66. Prema Tbr. 52. t. 4. Tarife sud primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku donošenja odluke.

67. O troškovima postupka odlučeno je u granicama postavljenog zahtjeva, kojim granicama je sud vezan sukladno čl. 2. ZPP-a.

68. Tuženiku su priznati troškovi sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR te sastava podneska od 10. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, za zastupanje na ročištima od 16. travnja 2025., 09. lipnja 2025. i 03. veljače 2026. u iznosu od po 200,00 EUR za svako ročište, što ukupno iznosi 1.000,00 EUR. Tuženiku je priznat i trošak PDV-a (25%) prema Tbr. 46. Tarife u iznosu od 250,00 EUR pa ukupni priznati troškovi iznose 1.250,00 EUR.

69. Tuženiku nije priznat zatraženi trošak za ročište 21.12.2020. jer se navedenog datuma ročište niti nije održalo kao niti za sastav podneska od 06. studenog 2023. zatražen u iznosu od 50,00 EUR uvećan za PDV od 25% jer nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

U Zagrebu, 10. ožujka 2026.

Sudac:

Romina Markovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku uz rješenje za plaćanje sudske pristojbe

- tuženiku po punomoćniku